Bila jednom carevina Horuvatija. Tek se bila izdigla iz pepela nakon devet stoljeća nestanka i ropstva pod stranom vlašću. Krvavom borbom izborila je svoju slobodu i neovisnost kad njen prvi car-osloboditelj, kojeg je narod zbog toga poštovao i slavio, oboli i iznenada umre. U čudnim okolnostima narod preko svojih predstavnika za njegovog nasljednika izabere novoga cara. Tom caru, ljutom potivniku svog prethodnika, koji ga je kaznio zbog pokušaja državnog udara, naime ponovno je želio staviti carstvo u vazalni položaj, jedini cilj u životu postade razaranje mita o prvom caru. Bio je jako tašt i željan slave, i jedina želja mu je bila da osvoji vječno mjesto u povijesti, više od svog prethodnika. Svim sredstvima želio je potamniti slavu osnivača i osloboditelja carevine pa se od samog početka svoje vladavine počeo dodvoravati velikim carstvima s kojima je Horuvatija graničila ili od njih ovisila.Te je pozivao strane predstavnike i obećavao im svakojake pogodnosti, te sklapao saveze i ugovore koji su išli na štetu njegovog carstva, ali su njega uzdizali u očima svijeta.

Znao je i da mora opsjeniti narod pa se pred njim gradio kao njima jednak, šalio se, pričao skaske i šaljive umotvorine. Narodu, izmučenom vjekovnim ropstvom i nedavnim ratom, činilo se da mu je providnost darovala cara koji će ga, ako već ne uspije poboljšati život, razveseljavati i olakšavati svakodnevne tegobe. Putovao je i rastrošno trošio novac poreznih obveznika opravdavajući to jačanjem ugleda carstva i budućom srećom puka njegove carevine. Putujući svijetom počeo je primjećivati koliko je izvanjski izgled, privid osobe, važan za uspjeh pojedinca, a ako je on usto i vladar, car, daje neviđenu težinu zemlji koju predstavlja. Kako bi bio odjeven dolično i ravnopravno s ostalim glavarima zapovijedi da se pronađe najbolji krojač koji će jedino za njega napraviti najljepše odijelo.

Rastrčaše se emisari, živne diplomacija carstva, pokrene se i državni stroj kako bi se pronašao odgovarajući krojač. Zrakom su jurili zrakoplovi, more rezali pramci lađa, huktali parostrojevi i kloparali automobili. Carevi predstavnici obilazili su raskošne salone u New Yorku, susretali se s vrhunskim arbitrima svjetske mode u Parizu i Milanu, Rimu i Londonu dok na posljetku ne nađoše krojača, najoljeg od najboljih. Obećaše mu vrhunsku nagradu ako pristane na dolazak u carevinu Horuvatiju i caru sašije najbolje odijelo. Neko vrijeme su se pogađali i dogovarali uvjete pod kojima će doći i šivati. Krojač zatraži posebnu, samo za njega opremljenu krojačnicu, u koju nitko ne će moći unići bez krojačeve privole. Dade popis najmodernijih šivačih strojeva, glačala na paru i struju, zatraži da se pribave najfinija engleska i talijanska sukna i kad za sve to dobije obećanja i izbori najvišu cijenu za svoj rad, carevi emisari, naime, imali su otvoren račun, on pristane. Spakira kovčege i otputi se u Horuvatiju. Čim stigne zatvori se u nepristupačan prostor krojačnice, predviđen za njega, i postade za sve nevidljiv.

Prolazilo je vrijeme i car bude nestrpljiv. Kod svojih dvorjana stade se raspitivati o napretku šivanja, a oni bi, da zadovolje cara, odlazili do krojača i pitali ga kako napreduje. Krojač im ne bi otvarao već bi ispod vrata proturao ceduljice s narudžbama za konac, dugmad i podstavu ili bi ih slao da mu iz stranih prijestolnica dobavljaju modne časopise s najnovijim modelima muških odijela i krojeva, s dezenima i suknima. Obilazili su svijet i nabavljali u Rimu i Londonu najmekanije talijanske i engleske cipele, najbolje svileno rublje iz Berlina i Den Haaga, čak i kravate, zamislite i kravate, iako ih je carevina Horuvatija izmislila i tim modnim detaljem hvalisala se po svijetu. Dostavljenu robu dvorjani bi ostavljali pred vratima i napuštali sigurnu kuću u kojoj je krojač šivao. Prošlo je prvih pet godina i na upit dvorjana, koje je poslao nestrpljivi car, kad će carevo novo ruho biti gotovo, krojač je napisao na ceduljici, što ju je proturio ispod vrata, da se car mora još malo mora strpjeti, da će najljepše odijelo na svijetu biti ubrzo sašiveno i neka car smisli velebnu prigodu na kojoj će se u njemu pokazati. Car se obraduje i stade planirati raskošnu proslavu na koju će pozvati mnoge druge poglavare kako bi se pred njima pokazao u svom novom ruhu dostojnom najvećih od njih.

No vrijeme je prolazilo i zamalo prođe novih pet godina kad se jednoga dana pojavi sam krojač i izvjesti maršala dvora da je ruho dovršeno. On potrča do cara koji se jako obradova toj vijesti. Zapovijedi da se krojač izvanredno nagradi i požure se pripreme za neviđenu svečanost. Nastade užurbanost u carevini, posebice u njenom carskom gradu, fasade kuća stadoše se obnavljati, ulice asfaltirati, podizati velebne građevine. Girlande cvijeća i zimzelena ukrašavale su ulice, vihorile su se zastave carevine i mnogih drugih carevina čiji poglavari su obećali doći. Na posljetku svane i taj dan. Car od nesanice nije mogao spavati i ustane u cik zore. Dvorjane koji su mu pomagali kod jutarnje toalete upita gdje je njegovo ruho, a oni se zbunjeni zgledaše. Carevo odijelo još uvijek je bilo kod krojača. Poslaše skoroteču i on zadihan zalupa na vrata krojačeva studija. Nakon nekoliko časaka krojač ga kroz vrata upita tko je i što hoće i kad ču odgovor odvrati da car mora doći do njega i da će u krojačnici odjenuti novo ruho. Na pitanje zašto car mora doći k njemu, a ne on caru krojač odgovori skoroteči:

-Ruho je tako lako i mekano da bi se prenošenjem moglo oštetiti. Kad ga car odjene i ono prione uz njegovu kožu postat će nepoderivo, oblikovati se po svom vlasniku i zasjati svom svojom ljepotom.

Kad to skoroteča ču odjuri do carskog dvora i javi caru što mu krojač poručuje. Car se iz tih stopa otputi do krojača. Dočekaju ga širom otvorena vrata i krojač na njima.

-Klanjam se do poda, vašem visočanstvu. Izvolite, vaše carsko visočanstvo, čast mi je...

-Pokaži mi odijelo, pokaži, jedva čekam da ga odjenem, uzbuđeno odgovori car i utrči u krojačevu radionicu.

- Izvolite, tamo je fotelja, sjednite, raskomotite se, i vješalica za vaše staro odijelo. Skinite ga, neka vam pomognu dvorjani, a onda ću vam ja pomoći da odjenete novo. Car uz povike požurivanja i uz pomoć svojih dvorjana stade skidati sako, hlače, prsluk i košulju i kad se nađe samo u donjem rublju krojač zapovijedi da dvorjani odu i sačekaju pred vratima. Ostade sam s carem.

-A sada vaše visočanstvo skinite donje rublje i čarape, ja ću vam pomoći odjenuti novo ruho. Car se na trenutak smete, ali krojač se tako umilno smješkao, a kad se još servilno okrenuo, kako bi dao caru privid privatnosti, car se skine do gola. Ostade car kao od majke rođen i stade slijediti krojačeve naputke:

-Ovo su vam gaćice, navucite ih....

-Ali, ja ne vidim nikakve gaćice, začudi se car.

-Samo vi dignite jednu pa drugu nogu i ja ću vam ih navući, odgovori krojač. Car ga poslušno stade slijediti, podizaše čas jednu čas drugu nogu, širio je ruke, gurao ih u nevidljive rukave i nogavice, strpljivo čekao da krojač zakopča nevidljivu dugmad, zaveže kravatu oko vrata i navuče mu mekane cipele. Kad je dovršio oblačenje krojač se odmakne i stade cara pažljivo mjeriti. Naredi mu da se okrene nekoliko puta i na posljetku zadovoljno progovori:

-Odlično. Stoji vam kao saliveno. Ova linija savršeno pada. Pogledajte kako vam stoje reveri. A kako je sukno meko i podatno. Savršeno. Ovo je moj najbolji rad. Izvolite, pogledajte se u zrcalo. Odvede ga pred zrcalo u kojem se car ogleda u svoj svojoj goloti.

-I što kažete?Jeste li zadovoljni, vaše visočanstvo?

-Ali, ja ništa ne vidim...mislim....kao da nemam ništa na sebi...

-Vaše visočanstvo, vrhunac krojačke umjetnosti je odijelo koje vam se čini kao da ga nemate na sebi. Upravo sam ovim vašim ruhom dosegao to savršenstvo. Vi ste mi pomogli da se izrazim na najbolji način. To će bez sumnje vidjeti svako svjetski poznato i izvježbano krojačko oko. Pomogli ste mi da se popnem na krojački Parnas. Hvala va, visočanstvo. Duboko sam vam zahvalan što ste mi podarili tu mogućnost.....

-Nema na čemu. Volim pomagati darovitim ljudima. A vi ste jedan od najdarovitijih koje sam dosad sreo.

-I kako se osjećate u novom odijelu?

-Zapravo dobro, što dobro, sjajno. Lagano kao perce, ne sputava, prozračno, otkriva svaki dio moga lijepog tijela. Krasno, nitko nema tako lijepo ruho kao ja. Nitko na svijetu. Svi će biti zadivljeni. Dugo nakon što odu s ovoga svijeta pamtit će me kao najbolje odjevenog vladara. Volio bih da u sjećanju puka, u povijesti ostanem kao car Haute couture. Još se malo divio sebi u zrcalu, a onda pobrza: Sada mogu pozvati dvorjane da me vide i dive se. Glasno povika: Dođite! Pogledajte moje novo ruho! Dvorjani su začas ispunili krojačnicu, ali su zapanjeno stali na pragu, samo gledali i šutjeli. U neprilici stali su se zgledati sve dok car ne upitao maršala dvora:

-I kako ti se sviđa? Sjajno je. Sjajno! Sigurno bi volio da i ti imaš jedno takvo, ali..ti nisi car. Jedino car ima pravo na takvo ruho..

-Imate pravo, vaše visočanstvo, volio bih, ali tko sam ja prema vama, prema caru...

-Lagano je kao perce i prianja uz svaki mišić, svaku oblinu, svaki ud....

-Vrlo neobično, zapravo neuobičajeno, precedance u svjetskoj modi, nitko, nikada, do sada, nije odjenuo tako nešto. Vi ste naš premilostivi care avangarda svjetske mode...

-Maršale, ne pretjeruj. Nisam toliko ekscentričan da bih bio avangarda. Ovo je najklasičniji vid visoke mode, zar ne. To će potvrditi moj modni guru. Naime, tamo se našao i carev savjetnik za visoku modu.

-Vaše visočanstvo, s vama se ne bi mogao mjeriti ni jedan metroseksualac. Božanstveno izgledate, pred vama bi se mogao psramiti i sam Apolon.

-Vaš ukus, vaš stil koji se vide u tom ruhu odraz su vašeg prefinjenog duha, nadoda savjetnik za bogoštovlje, nauk i čudoređe.

-Nitko vam nije ravan u celom regionu, pridruži se savjetnik za inozemne i ine specijalne poslove, a ni šire po zemljama trećega svijeta. Njegova riječ je težila, jer je bio najstariji i najiskusniji carev savjetnik.

Svršetak 1. dijela

Miroslav Međimorec

{mxc}