Uz sastavljanje nove hrvatske Vlade
Nekoliko smo dugih tjedana prisustvovali trećerazrednom političkom cjenkanju, koje je međutim sa sigurnošću rezultiralo formiranjem nove hrvatske Vlade. U to nije sumnjao čak ni tako iskusan politički igrač kao što je Stipe Mesić, koji je dao mandat Ivi Sanaderu znajući da je on u takvim cjenkanjima nenadmašan. Cijene su u toj igri dane, uz ostalo, u eurima i u kunama, no ne treba zaboraviti da se plaćaju novcem poreznih obveznika i obiteljskim zlatom hrvatskog naroda, uglavnom zlatnim ljeskanjem Jadranskog mora.
Takvo političko cjenkanje i njegov ishod posljedica je opće trećerazrednosti koja je jedan od korijena sadašnjeg položaja hrvatske države. Svi dobro znaju da je Ivo Sanader ove izbore (jedva) dobio ne zato što je djelovanje njegove Vlade u prošlom mandatu bilo uspješno, ne zato što je „pokrenuo Hrvatsku“ kao što je obećao, nego zato što su se glasači preplašili arogantne iskrenosti čelnika SDP-a Zorana Milanovića. Sve bi međutim bilo drugačije da je Ivo Sanader zaista pokrenuo Hrvatsku, okupivši oko sebe njene najkvalitetnije ljude i dao im mandat da rade za dobrobit zemlje i svih njenih stanovnika. Mnogi će reći, a prvi put sam to čuo iz usta jednog savjetnika Predsjednika Republike već 1991.g., da je to nemoguće, jer navodno takvih ljudi Hrvatska nema. Zatim mi je to isto rekao i jedan ministar obrane iz vremena pokojnog predsjednika Tuđmana.
Pa onda valjda treba zaključiti da preostaje samo političko kazalište za narod, a stvarno oslanjanje na druge, uz prihvaćanje sluganskog položaja, koji uz to ide. Ruku na srce, nisu takva mišljenja hrvatski specijalitet nego se s njim trebalo boriti čak i u velikim zemljama. Primjerice, dok je Francusku dizao iz pepela, de Gaulle je na njih odgovarao da se političari dijele na ljude koji uvode red te na ljude kazališta. Slično, i mala je Hrvatska pokazala, unatoč nekim tadašnjim savjetnicima i ministrima, da ima svoju elitu, ponajprije "elitu srca i mača" koja je u čas izrasla u modernu hrvatsku vojsku i iznijela pobjedu. Zatim, "elitu srca i uma" koja je u najtežim uvjetima znala sačuvati ono što je Hrvatska imala najvrjednije, znanje i perspektivu ravnopravnosti s razvijenim zemljama svijeta.
No, kada su kriptokomunisti 2000.g. došli na vlast proveli su lustraciju kojom su sa svih javnih funkcija, napose u vojsci i znanosti, uklonjeni desetci prominentnih intelektualaca što ih je, uz neka manje sretna rješenja u političkoj sferi, okupio pokojni predsjednik Tuđman, i koji su u najtežim ratnim uvjetima uz domoljublje pokazali i svoj osobni integritet. Umjesto da poništi rezultate te lustracije, Ivo Sanader ih je prihvatio i učinio trajnima, da ne povrijedi svoje prethodnike i neke druge krugove kojima samostalni razvoj Hrvatske nije bio u interesu. Uskoro zatim je svojom bahatošću rastjerao većinu vrhunskih stručnjaka što su ostali vjerni HDZ-u. Zato se HDZ-ova vlast našla u ozbiljnoj praznini, koju ilustrira nekoliko nasumice odabranih primjera. Tako nam je vrhunski stručnjak za borbu protiv korupcije čovjek kojeg je živog pomagala "Posmrtna pomoć", predsjednik Nacionalnog vijeća za znanost nam je čovjek koji je hrvatskim bolesnicima od raka neopravdano tvrdio da je skupi Megamin ljekovit, a savjetnik Predsjednika Vlade za znanost vježba osnivanje svog privatnog znanstvenog instituta na račun male i siromašne Hrvatske, umjesto da brine za razvoj cjeline njenog znanstvenog sustava.
Već su stari Grci za osnovu demokracije uzeli podjelu vlasti između vođa, naroda i elite, što se danas školski naziva podjelom izvršne, zakonodavne i sudske vlasti. S tim da se pojam intelektualne elite od grčkih vremena znatno proširio zahvaljujući burnom spoznajnom razvoju naše civilizacije. Zato su moderne demokracije institucionalizirale brojna stručna tijela koja intelektualnoj eliti osiguravaju dodatne mogućnosti izričaja. Ta su tijela nezavisna od izvršne vlasti po ugledu na sudsku vlast, ali su za razliku od nje samo savjetodavna. Njihova stručna mišljenja samo prethode donošenju političkih odluka, jer, za demokraciju logično, takve odluke mogu donositi samo oni koji na izborima podliježu ocjeni javnosti. Kod nas se međutim ta dobra svjetska praksa pretvorila u farsu. Ne samo da je naša sudska vlast sve manje nezavisna od izvršne, nego su i brojna državna vijeća uglavnom sastavljena od podobnih, a ne od sposobnih. Tako ispada da je glavna funkcija mnogih naših državnih vijeća osigurati alibi političarima za njihove prethodno donesene političke odluke i svojim zvučnim naslovima pokriti i promovirati te odluke u javnosti.
Jedan od poznatih takvih primjera je Vijeće HRT-a, koje se kreće u izuzetno osjetljivom području prava javnosti na istinitu informaciju i kvalitetne TV programe. U tom je tijelu jedino Anja Šovagović osoba prisutna u javnosti na način koji služi za afirmaciju ne samo njoj nego i Vijeću. Jedina ona može u javnosti jednako opstati i tako da iz Vijeća izađe, recimo zato što se s odlukom Vijeća ili Uprave HTV-a ne slaže. Svi ostali, s izuzetkom Suzane Jašić zadužene za globalnu pravovjernost Vijeća i HTV-a, gotovo su anonimne osobe često ovisne o političkim koterijama koje su ih na te funkcije dovele. Posebno pada u oči da u sastavu Vijeća nema ni jednog našeg međunarodno afirmiranog znanstvenika, valjda zato što je njihova intelektualna nezavisnost već odavna prepoznata.
I nova je Vlada sastavljena pretežno od ljudi koji su poznatiji po svojim političkim funkcijama nego po stručnoj pozadini iz koje dolaze. Od takvih se ljudi i ne očekuje, a ni oni sami ne bi od sebe smjeli očekivati, da su sposobni donositi kvalitetne stručne procjene. Nažalost, izgleda da oni tog svog ograničenja uglavnom nisu svjesni. A i da jesu, u svojim bi strankama teško našli vrhunske stručnjake da im pomognu. U vladajućem HDZ-u nije više poznato gotovo ni jedno ime koje bi javno preuzelo odgovornost za savjete koje dijeli, a one koji to čine diskretno opterećuje hipoteka da to čine zbog užih interesa. Zato je zahtjev za stvarnom visokom stručnošću, etičnošću i nezavisnošću državnih sudskih i stručnih savjetodavnih tijela jedan od ključnih recepata za izlaz iz teške krize u kojoj se zemlja našla.
Potpuno je krivo odbacivati ovakva gledanja kao nerealnu, donkihotsku borbu za etičnost u politici. U vanjskoj politici, ponajprije, pravila su onakva kakva jesu i tu Hrvatska ne može učiniti ništa osim im se i politički i stručno prilagoditi. Zaboravlja se međutim koliko su velike razlike među pojedinim zemljama na unutarpolitičkom planu, u međusobnom odnosu političke klase, naroda i intelektualnih elita. Upravo na tom ispitu Hrvatska pada, a njene su vanjskopolitičke slabosti tek posljedica tog temeljnog neuspjeha. U svjetskim su razmjerima mnogo bolje prošle zemlje koje su etiku, pravdu, visoku stručnost i lojalno natjecanje uspjele uklopiti u svoja unutarpolitička kretanja od onih koje su se oslonile na ljude kazališta, sitne diktatore, siledžije i korupciju. Neki, uključujući mene, tu opciju mogu izabrati iz kršćanskog uvjerenja, a za one je realpolitične već Machiavelli savjetovao svome Princu: "Za ministre biraj ljude kojima je opći interes iznad njihovog, a za njihov se interes Ti pobrini." No čak i kada su tako odabrani, ministre ipak obavezuje politička solidarnost, lojalnost vođi i izlazak na izbore. Stručnjacima pak iznad svega ravna stručna etika koja od njih traži da zastupaju najbolja stručna rješenja. Tu se stvara fina ravnoteža koja vodi uspjehu.
Međutim ni prvi mandat sadašnje vlasti, ni predizborna kampanja niti postizborna trgovina ne naznačuju da će na ovim izborima reizabrani princ suštinski promijeniti svoje stvarno ponašanje. Zar mu nije ostala ista i retorička izgradnja "Društva znanja", a "put u Europu pod svaku cijenu" jedino rješenje domaćih problema? Do slijedećih nam izbora stoga preostaje da pojedinci i volonterska stručna savjetodavna tijela, kao što je to primjerice Hrvatsko kulturno vijeće, javno donose svoja stručna mišljenja i ocjene, ponajprije zato da ovaj hrvatski narod sazna kako se i vlastitim snagama može drugačije, a ne ovako trećerazredno, dakle da Hrvatska još uvijek ima alternativu. Tu pak alternativu treba odmah početi graditi ozbiljno, na svim razinama, uključujući i političku alternativu postojećim političkim strukturama koje nisu pokazale sposobnost stvarne modernizacije hrvatske države.
Akademik Slaven Barišić
Dopredsjednik HKV-a
{mxc}