Izlaganje  dr. Zvonimira Šeparovića s tribine HKV-a o hrvatskoj tužbi za genocid protiv Srbije

Uvod

U Hrvatskoj se krajem prošlog stoljeća (1991-1995) dogodio zločin, najteži zločin, zločin grenocida. Na Ovčari, u Škabrnji, Voćinu, nad Dubrovnikom. U Baranji i u Iloku i u drugim okupiranim dijelovima Hrvatske kada su protjerali svo nesrpsko pučanstvo. Zločine su izvršili Srbi i Crnogorci, uz pomoć njihove JNA i paravojnih postrojbi. Bili su to najteži zločini u Europi nakon Drugog svjetskog rata (a prije zločina u Srebrenici). Ubili su više od 15 tisuća ljudi, 40 tisuća je teško ranjeno, 6 tisuća se smatra nestalim Načelo pravednosti zahtijeva da se osudi zločine i kazni krivce. Ujedinjeni narodi utemeljili su tri suda, sva tri su u Haagu: Međunaarodni sud pravde (The International Court of Justice, kraće MSP), koji sudi državama, Međunarodni kazneni sud za zločine na području bivše Jugoslavije (The Intnational Criminal Tribunal for the Former Yugoslavia, kraće MKSJ) i Međunarpdni kazneni sud (The International Criminal Court, kraće MKS). Zajedničko im je: 1. sva tri su međunarodni sudovi, 2. utemeljeni su od Ujedinjenih naroda, 3. primjenjuju norme međunarodnog prava i 4. svima je sjedište u Den Haagu, Nizozemska.

Hrvatska sa sva tri suda ima specifične odnose. Pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) su teško optuženi hrvatski generali i političari za stvaranje zločinačkog pothvata u vrijeme i poslije obrambene opravdane oslobodilačke vojno-policijske akcije „Oluja". Pred Međunarodnim kaznenim sudom (MKS) na žalost nema nadležnosti za zločine u posljednjem ratu jer to „ispunjava" ad hoc sud za zločine u bivšoj Jugoslaviji. Jedino je pred Međunarodnim sudom pravde (MSP) hrvatskom tužbom za genocid otvorena mogućnost osude srpskih zločina genocida i agresioe nad Hrvatskom. Hrvatska je 1999. godine podnijela tužbu zbog zločina genocida protiv Savezne Republike Jugoslavije. Međunarodni sud pravde svojom presudom od 18. studenog 2009. godine presudio je da je nadležan za primjenu Konvencije o spriječavanju zločina genocida u slučaju tužbe Hrvatske protiv Srbije. To je snažna potpora hrvatskoj tužbi za genocid.

Ivo Josipović, predsjednik Republike Hrvatske, zagovara povlačenje tužbe i s predjednikom Srbije Tadićem dogovara izvansudsku nagodbu. Povlačenje tužbe zagovaraju i ministar Ivan Šimonović, Vesna Pusić, Milorad Pupovac i tisak koji ih podržava.

Ovdje ćemo iznijeti kronologiju ovoga postupka, značajke Međunarodnog suda pravde, perspektive i izglede naše tužbe i razloge zašto ne smijemo povući tužbu za genocid protiv Srbije.

Hrvatska i Haaški sudovi

Vidjeli smo da u Haagu postoje tri razkličita suda. Zanima nas kako stoji Hrvatska u odnosu na te sudove. U odnosu na svaki od spomenutih sudova Hrvatska ima drukčiji položaj. Ukratko o svakom od tih sudova.

Međunarodni kazneni tribunal za bivšu Jugoslaviju (MKSJ): Od samog je početka bio tek hibrid, nastao političkom voljom Vijeća sigurnosti umjesto ugovorom zemalja članica UN: u mandat nije dobio nadležnost za zločine protiv mira, a tu je najteža odgovornost Srbije i Crne Gore. Tribunal je bio i ostao naglašeno politički sud, samovoljan, nedopustivo spor, s optužnicama krajnje neodređenim, sudi se bez porote, s mogućnošću izricanja kazne u doživotnom trajanju, u vijećima u kojima sude povodom žalbe i oni koji su sudili u prvom stupnju, s glavnom tužiteljicom, koja za ništa ne odgovara. Tribunal je bio i ostao instrument velikih sila, u prvom redu Velike Britanije. Sud je dvojicu hrvatskih novinara za iznošenje istine proglasio krivim i osudio! A oglušio se na moj prijedlog 1999. godine u ime Vlade Republike Hrvatske da se pokrene istraga protiv Veljka Kadijevića, Blagoje Adžića, Života Panića i Božidara Vučurevića. Predsjednica suda bila je prihvatila da podnesemo prijedlog Sudskom vijeću da preispita pitanje nadležnosti Haaškog suda za vojnoredarstvene operacije Bljesak i Oluja, ali koalicijske vlasti koje su došle poslije 3. siječnja 2000. godine nisu to htjeli ni spominjati. A imali smo argumente.

Međunarodni kazneni sud (International Criminal Court MKS) utemeljen jeRimskim statutom 1998. Sudi pojedincima za zločine genocida, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine i, a to je novo, za zločin agresije.. Vrijedi načelo zakonitosti i načelo osobne odgovornosti. Nacionalno pravosuđe ima prioritet, „osim ako ne želi suditi ili nije u stanju propisno provesti kazneni progon" Hrvatska je ratificirala Statut MKS-a i nije do sada prihvatila pritisak SAD-a o neizručivanju državljana SAD stranom sudu. Nadajmo se da će taj sud proraditi na dobro međunarodne pravde, premda mu se ne piše dobro, jer ga sabotiraju Sjedinjene države i Kina.

Međunarodni sud pravde (International Court of Justice) stalni sud Ujedinjenih naroda koji sudi državama. Taj sud postoji još od vremena Lige naroda. Sudi u sporovima država. (Djelovao je kao Stalni sud međunarodne pravde" od 1922. do početka II. Svjetskog rata). Statut suda je sastavni dio povelje UN. Stranke statuta su sve članice UN pa i Hrvatska od 22. svibnja 1992. godsine. Sucvi, njih 15, biraju se na devet godine, traži se visoka stručna i moralna kvalifikacija, nezavisnost i nesvrzivost., a uživaju i diplomatske povlastice.. Birajku ih usporedno Opća skupštiuna i Vijeće sigurnosti UN. Nadležnost im je da riješavaju sporove među državama članicama UN. Sude na temelju međunarodnih ugovora, međunarodnog običajnog prava i općih pravnih načela priznatih od civiliziranih naroda.. Kao pomoćno sredstvo mogu koristiti sudske presude i naučavanja najpozantijih znanstvenika. Donose presude, savjetodavna mišljenja i zapovjedi. Sudili su o mnogim teritorijalnim graničnim problemima, zračnim incidentima iz vremena hladnog rata, ratnim sukobima, zakonitosti uporabe oružja i slično. Po prvi puta je 1993. godine pokrenut postupak zbog genocida i to u slučaju tužbe BiH protiv Jugoslavije.

Kronologija postupka pred Međunarodnim sudom pravde

Uprkos mnogim makinacijama i pokušajima da se tužbu povuče, postupak je ipak u tijeku. I valja nam u tome i ustrajati. Kako je došlo do te tužbe?

2. srpnja 1999. godine podnesena je tužba protiv SRJ

14. rujna 1999. godine , na pripremnooj sjednici, pred Predsjednikom suda (MSP) u Palači mira Haagu izložio sam optužnicu protiv SR Jugoslavije zbog zločina genocida počinjenog u agresiji na Hrvatsku u vremenu od 1991. do 1995. godine, u skladu sa Statutom i Poslovnikom MSP, s pozivom na članak IX Konvencije o genocidu kojom je određena nadležnost toga suda. Očitovala se i protivna strana. Dobili smo šest mjeseci za izradu glavnog podneska s dokazima (tzv. Memorial).

Tužba za genocid protiv SRJ

Hrvatska traži da Sud presudi:

(a) da je Savezna Republika Jugoslavija prekršila svoje pravne obveze prema narodu i Republici Hrvatskoj prema odredbama Konvencije o genocidu i

(b) da SRJ ima obvezu platiti Republici Hrvatskoj, naknadu štete, koja je prouzrokovana navedenim povredama međunarodnog prava u iznosu koji će odrediti sud. Republika hrvatska zadržava pravo dostaviti sudu preciznu procjenu šteta koje je prouzročila Savezna republika Jugoslavija.

Dakle, osuda za genocid i na naknadu ratne štete. U roku od šest mjeseci, dakle do 14. ožujka 2000. godine obvezali smo se podnijeti dokaze u našem Memorijalu. Utemeljili smo program istraživanja i prikupljanja dokaza. Pozvana su sva ministarstva, državne institucije, nevladine organizacije i najistaknutiji stručnjaci da se prikupi i dostavi dokaze o genocidu i ratnim štetama u Hrvatskoj. Određeni su i rokovi. Ali, vrijeme je radilo protiv nas. Izbori 2000. doveli su novi vlast. Bilo je glasova da treba tužbu povući a onda su krenuli drugim smjerom: proglasili su da je posao obavljen nestručno i za izradu Memorijala zatražili su odgodu od šest mjeseci pa još jednom šest mjeseci da se na tužbu – zaboravi. Naravno na svako produženje i protivna strana ima jednako vrijeme za sebe. I tako je prošlo šest godina a da se sa tužbom više ništa ne događa. Oni koji su protiv tužbe uspjeli su potisnuti ovaj proces. Njima tužba protiv Jugoslavije ne odgovara. Tako je od samo početka. Iz Haga je već krenulo čim smo tužbu predali. Sutradan je tiražni zagrebački dnevni list preko čitave stranice objavio naslov «Jugoslavija će tužiti Hrvatsku!» Dakle, nije im bilo po volji što smo mi tužili agresora, oni plaše čitatelje da će sada Jugoslavija tužiti nas. A to je standardno procesno pravilo retorzije – na tužbu – protutužba. Pa to zna svaki zagorski kverulant .

Povodom rasprava pred Sudom u postupku BiH protiv SCG neizravno polemizira i sa situacijom naše tužbe. Jedan dnevnik pita: Zašto bi BiH trebala povući tužbu protiv SCG-a za genocid» i odgovara: «BiH bi morala odustati od tužbe za genocid iz jednostavnog razloga što su Srbi protiv te tužbe. To nema veze s negiranjem istine o ratu, ali ima s tim da se svi narodi u BiH osjećaju jednakopravno.» Britanski ministar vanjskih poslova Jack Straw nekoliko je puta, a jednom čak i u Sarajevu, zatražio da se u interesu pomirbe i trajnog mira odustane od tužbe SiCG za genocid. Nedavno je plasirana „vijest" da se u krugovima EU očekuje da će hrvatska povući tužbu protiv Srbije da bi ušla u EU. Vijest nije od nikoga potvrđenas.

Treba se bojati da oni kojima nije do istine i pravde o genocidu nad Hrvatskom neće mirovati i da će nastaviti sa potiskivanjem tužbe za genocid protiv SiCG.. Najprije su je osporili, zatim prekrojili, potom su izazvali odugovlačenje postupka na sada već više od deset godina a sve to da bi se očuvali «rezultati normalizacije odnosa sa Beogradom.». Hrvatska mora ustrajati na svojem pravu optužiti za genocid Jugoslaviju(Srbiju i Crnu Goru). Hrvatska je podigla tužbu za genocid kojeg je žrtva i mora na tome ustrajati..

Tužba za genocid nije ostala ista kakvu smo podnijeli. Oni koji su nastavili poslije nas izmijenili su stvar tako da su:

1. izostavili su točku dva - opis „etničkog čišćenja" koje su izvršili Srbi .„naređujući, ohrabrujući i potičući hrvatske državljane srpske nacionalnosti...da napuste tzv. Krajinu, i

2. izostavljena je iz tužbe Crna Gora po logici notorne laži bivšeg, sada doživotnog predsjednika Republike Stipe Mesića da „Crna Gora nikad nije ratovala protiv Hrvatske"

Nekoliko zaključaka

1. Tužbu protiv Srbije ne smije se povući, jer se genocid u Hrvatskoj dogodio. Povlačenjem tužbe moglo bi se zaključiti da nije ni bilo zločina.

2. Nikakva izvansudska nagodba po opatijskom turističkom modelu Josipović-Tadić ne dolazi u obzir. Nema nagodbe oko postojanja zločina genocida. Preteške su to stvari.

3. Navodno slabi izgledi na uspjeh tužbe i ne mali troškovi postupka, nisu razlog za povlačenje tužbe

4. O povlačenju tužbe ne odlučuje Predsjednik Republike, već onaj organ koji je tužbu podnio a to je Vlada Republike Hrvatske. Ali, pošto se radi o dalekosežnom i značajnom pitanju od vitalnog nacionalnog interesa o tome bi trebao odlučiti Hrvatski narod referendumom.

5. Prihvatimo židovsko pravilo. Prema Ustavu Izraela, nitko nije ovlašten u ime žrtava opraštati zločine.

6. Argument koji se od nekih čuje da se s onim s kojim se surađuje ne može tužiti i sudski sporiti, nije održiv. Hrvatska je žrtva velikih zala, govorio je naš pokojni Blaženik Alojzije Stepinac. Ne bez razloga. Radi velikih zala koja su nam se dogodila moramo ostati kod moralne i pravne tužbe za genocid koji je nad nama izvršen.

Dr. Zvonimir Šeparović
Profesor emeritus Sveučilišta u Zagrebu
Predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva
Ministar vanjskih poslova (1991/92) i ministar pravosuđa(1999) u vrijeme podnošenja tužbe
Član Europske akademije znanosti i umjetnosti