Izlaganje prof. dr. Miroslava Tuđmana s predstavljanja knjige akademika Josipa Pečarića

Rukopis knjige akademika Josipa Pečarića "Rasizam suda u Haagu" (Zagreb, 2011., str. 410) sadrži skoro pedeset njegovih polemičkih tekstova koje je od 1996. pisao o optužbama protiv hrvatskih generala, a objavljivao pretežito u domaćem tisku. Tekstovi su od 1996. godine pisani s opravdanom kritikom, sumnjom i skepsom u pravednost i objektivnost haškoga Tribunala (u što se 15. travnja 2011. uvjerila i cjelokupna hrvatska javnost).

Presuda hrvatskim generalima Anti Gotovini (24 godine) i Mladenu Markaču (18 godina), šokirala je Hrvatsku (87% pučanstva doživjelo ju je kao poniženje). Presudu su u nekim medijima manje ili više uvijeno pozdravili samo pripadnici "vučjeg čopora", te malobrojni aktivisti nevladinih organizacija koje su na hranidbenom lancu stranih neidentificiranih financijskih izvora. Međutim, čelnici parlamentarnih stranaka ali i dužnosnici EU (unatoč praksi da ne komentiraju sudske presude) otvoreno su rekli: "Haaški sud trebao se baviti tim pojedincima i individualnim zločinima, a ne politikom hrvatske države. ... Sudu treba reći da se bavi pojedinim krivcima, a ne da presuđuje u povijesnim događajima" (Martin Schulz, sadašnji šef Socijalističko-demokratske frakcije u Europskom parlamentu, koji bi dogodine trebao postati predsjednikom Europskog parlamenta).

Uobičajena je praksa da se u recenziji navodi prikaz sadržaja i argumenti iznijeti u tekstu, kako bi se stekao sud o relevantnosti jedne knjige za objavljivanje. Umjesto toga smatram dostatnim samo upozoriti na pristup kojim akademik J. Pečarić obrađuje teme kojima se bavi, te iznijeti nekoliko razloga zašto je hrvatskoj javnosti potrebna knjiga „Rasizam suda u Haagu", te zašto je potrebno da je financiraju nadležna ministarstva.

Akademik Josip Pečarić poznati je hrvatski autor. Najplodniji hrvatski znanstvenik (s oko 800 znanstvenih radova iz područja matematike, a deseti je svjetski matematičar čiji je broj radova prešao brojku 500) te preko 20-ak publicističkih knjiga, u kojima se bavi temama ključnim za razumijevanje stvaranja hrvatske države. U svim njegovim radovima poruka je jasna, argumentacija logički neoboriva, matematički precizna. Kada je riječ o haškim optužnicama protiv hrvatskih generala, snaga i logika njegovih teza i argumenata kao da ima ishodište u poruci kardinala Franje Kuharića koju citira u uvodu knjige: "Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima" (u Predsjedničkim dvorima, 29. rujna 1997.).

Upravo radi tih, načelnih razloga treba ove tekstove koji su petnaestak godina objavljivani u malotiražnim tiskovinama objaviti.

Prvo, da se vidi da uvijek postoji intelektualna alternativa nasuprot onoj „ne-principijelnoj" političkoj, koja tvrdi „nema alternative". Danas, od Haaga kao imperativa za ulazak Hrvatske u EU, odriče se ne samo EU ljevica, nego i američka politika, koja je putem svojeg veleposlanstva u Zagrebu također poslala poruku da je haška presuda hrvatskim generalima epizoda koju moramo (iako nećemo moći) zaboraviti.

Drugo, upravo zato što su se sve hrvatske vlade, kao i stranke u Saboru, desetak godina odricale i odmicale u većoj ili manjoj mjeri od suvereniteta kao načela vođenja vanjske i unutarnje politike, upravo radi toga knjiga akademika Pečarića treba dobiti potporu iz javnih fondova kako bi bila objavljena od renomiranog izdavača. To vjerojatno neće promijeniti politiku današnjih parlamentarnih stranaka ali će biti jasna poruka o demokratizaciji javne političke scene, te jasna poruka da će se u javnosti više poštivati snaga argumenata i logika razuma, a ne psovački i egzorcistički govor mržnje lijevih radikala kojeg slušamo na svaki prigovor Haagu ili EU.

Treće, skoro pedeset tekstova u ovoj knjizi, dobra su podloga za raščlambu kako onoga što se zbivalo, ali isto tako i za prosudbu tko je i kada, što i kako radio – a trebalo je ili nije trebalo to raditi – na štetu hrvatskih nacionalnih interesa. Pečarićeve prosudbe danas mogu poslužiti da sažmemo naša iskustva – ne toliko s ciljem da bismo pronalazili krivce, koliko da bismo postali zreliji i mudriji u vremenu koje je pred nama. Haške presude, pa makar i prvostupanjske, nisu pridonijele nikakvu smirivanju situacije, niti su riješile bilo čiji problem, samo su stvorile nove probleme i prouzročile nove nepravde. Dobro je poznata istina da su nove nepravde uzroci i razlozi novim povijesnim sukobima i stradanjima.

Četvrto, brzo objavljivanje ove knjige bio bi samo jedan u nizu onih poteza koji bi racionalizirali kako odnos hrvatske javnosti prema sudu u Haagu, ali isto tako i prema EU, odnosno međunarodnoj zajednici. Hrvatska je umorna od stalnih optužbi lijevih radikala da je europska budućnost Hrvatske ugrožena ako „rigidna" desnica (ponovo) dođe na vlast, te da na desnici dominiraju nepismeni, nekulturni, primitivni, itd. tipovi. Akademik Pečarić ima svjetski – u puno većoj mjeri nego hrvatski i europski ugled. Vlade zemalja članica EU iz godine u godinu sve su više desno i „desnije" od centra. Jedino je u Hrvatskoj anatema biti desničar, i razlog za ekskomunikaciju. U EU to je demokratsko pravo, pravo na političku opciju. Ne želim akademiku Pečariću pripisati bilo koju političku etiketu, nego želim naglasiti da su hrvatskoj javnosti potrebni tekstovi koji će polaziti od Hrvatske kao samosvjesne europske države, i zemlje koja se za svoje postupke ne mora i ne treba unaprijed ispričavati nikome. A to je upravo polazište svih tekstova akademika Pečarića.

Peto, teza da je „Oluja" rezultat udruženog zločinačkog pothvata, ili u blažoj formi, legalna operacija zloporabljena od udruženih ratnih zločinaca, može opstati u hrvatskom narodu onoliko dugo koliko su vjerodostojni argumenti i činjenice na kojima se te tvrdnje temelje. Pečarić nudi niz argumenata koji tu tezu pobijaju. Ali i tumači motive i ciljeve onih koji fabriciraju pseudo-dokaze. Zato ova knjiga pridonosi kako razumijevanju povijesne istine o Domovinskom ratu, tako i razobličavanju onih kojima ta istina ne ide u prilog.

Šesto, ovu je knjigu nužno objaviti ne samo zbog prošlih nego i budućih rasprava o prvostupanjskoj presudi generalu Anti Gotovini i generalu Mladenu Markaču. Naime, hrvatski scenaristi haških optužnica te njihovi sljedbenici (od S. Mesića do onih nevladinih organizacija koje otvoreno zagovaraju da hrvatski pravni sustav naredne tri godine treba staviti pod „protektorat" tj. monitoring) gradit će svoje teorije da oslobodilačka operacija Hrvatski vojnici „Oluja" nije kriminalizirana, ali jest vojno i političko vodstvo na čelu s predsjednikom Tuđmanom; doslovno „to je presuda Tuđmanu i Tuđmanovu režimu". Onemogućavanje da se ova knjiga objavi, imalo bi za posljedicu davati javni prostor samo onoj strani koja falsificira istinu, koja nije ni sposobna ni voljna slušati dokaze i protuargumente. U konačnici to znači, odreći se načela istine, samostalnosti i slobode.

To je osnova moje recenzije ove knjige, tj. preporuke da se ova knjiga financira iz sredstava Ministarstava znanosti i kulture.

To da nadležna ministarstva nisu ni odgovorila na zahtjev za financiranje ima svoju dublju, institucionalnu logiku. Naime, da hrvatska ministarstva kulture i znanosti, odnosno nadležne institucije hrvatske države, ne daju potporu za financiranje ove i ovakvih knjiga, dokaz je činjenice da je Haaški tribunal politički sud, ali i dokaz da je hrvatska službena politika kastrirana i nespremna braniti istinu o Domovinskom ratu. Još, poraznije – nije spremna otvoriti prostor znanstvenicima i javnim djelatnicima da otvoreno, kroz institucije hrvatskog društva, govore i pišu istinu o Domovinskom ratu.

Zašto? Zato što im to nalažu svjetski moćnici!

Glavni tužitelj haaškog Tribunala Serge Brammertz podnio je 6. lipnja 2011. Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda svoje polugodišnje izvješće o radu Tribunala. U s vezi s prvostupanjskom presudom generalima Gotovini i Markaču, izjavio je: "Na žalost, nakon objavljivanja presude, najviši hrvatski državni dužnosnici nisu na nju reagirali objektivno". To da je haaškom Tribunalu politika nadređena pravdi, preciznije - samo jedna politička opcija, slijedi kako iz iskaza glavnoga haškoga tužitelja, tako i iz mjesta na kojem je poruka obznanjena. Zašto?

Prvo, zato što glavni tužitelj haaškog Tribunala a ne predsjednik haaškog Suda podnosi izvješće VS UN. Time se poručuje da Sud nema nikakvog utjecaja niti na redoslijed i „izbor" optužnica, niti na „odabir" optuženika i optužbi. Uloga tužiteljstva odlučujuća je za političko oblikovanje „pravde", što je Carla del Ponte izrijekom najavila -povijest će se pisati prema haškim presudama.

Drugo, ocjene glavnog tužitelja haaškog Tribunala na Vijeću sigurnosti UN, imaju prvenstveno političku težinu i poruku da određuju pravila „političke korektnosti", odnosno pravila ponašanja kojih se Hrvatska mora držati. Prevedeno na hrvatski – hrvatske društvene i državne institucije ne mogu dovoditi u pitanje rad i ocjene Tužiteljstva jer su to stavovi i VS UN-a. Zato se dužnosnici ne smiju izravno suprotstavljati Haaškome tribunalu, niti posredno smiju financirati ili na drugi način pomagati onoga tko bi dovodilo u pitanje optužnice haškoga Tužiteljstva.

Drugim riječima, istina se ne smije istraživati, zagovarati i javno iznositi, jer bi cijela konstrukcija optužbe za udruženi zločinački pothvat - na čelu s predsjednikom Republike dr. Franjom Tuđmanom, ministrom Gojkom Šuškom, te generalima Gotovinom, Markačem i ostalima – cijela bi ta konstrukcija postala i ostala – kako bi Shakespeare rekao: „priča koju idiot priča, pun patnje i bola a ne znači ništa".

Kako imamo uškopljene političke strukture, a razulareni „vučji čopor" u medijima, to je nakaradnost i besmislenost prvostupanjske presude ostala prikrivena od javnosti.

U medijima se prikazuje i dokazuje da je UZP imao za cilj etničko čišćenje okupiranih teritorija. Međutim, ni Tužiteljstvo ne negira legitimitet vojno-redarstvene operacije „Oluja". U presudi ni raspravno vijeće ne smatra da su ubojstva, pljačke i bezobzirno razaranje bili dio jezgre UZP-a. Tako se presuda svodi na nevjerojatan zaključak da je nešto više od 1.205 topničkih projektila, koji su izravno pogodili vojne ciljeve u gradovima Kninu, Benkovcu i Gračacu, bio legitimni cilj vojno-redarstvene operacije „Oluja". Međutim, prema Tužiteljstvu i prvostupanjskoj presudni – manje od 5% projektila koji su pali dalje od 200 metara od vojnih ciljeva - imali su za cilj protupravni napad na civile i civilne objekte. A raspravno je vijeće zaključilo da je u Kninu 50 projektila palo više od 200 metara od poznatih ''vojnih ciljeva'', u Benkovcu 10 projektila, a u Gračacu 2 projektila. Znači, 62 projektila koja su pala 200 metara dalje od vojnih ciljeva, prema Tužiteljstvu i Raspravnom vijeću nije rezultat pogreške, već da je riječ o protupravnom napadu na civilno stanovništvo. (Ne zna se po kojem je kriteriju Raspravno vijeće postavilo granicu od 200 metara; da je uzelo granicu 400 metara, onda bi topnička nepreciznost iznosila manje od 1%. S druge pak strane pravila ratovanja nameću da vojni ciljevi moraju biti najmanje 600 metara od civilnih objekata).

Na temelju ta 62 projektila ispaljena na Knin, Benkovac i Gračac, koja su promašila cilj za 200 do 400 metara, Raspravno vijeće zaključuje (1) da je general Gotovina naredio protupravan napad na civile i civilne objekte; (2) da je taj protupravan napad bio ''glavni i izravni uzrok'' prisilnog premještanja 20.000 srpskih civila, te (3) da su „zločini ubojstva, nečovječnih djela, okrutnog postupanja, pljačke, uništavanja i nezakonitog pritvaranja, objektivno bili prirodna i očekivana posljedica" UZP, odnosno ta 62 projektila.

Na toj konstrukciji zasnovana je i optužnica i prvostupanjska presuda. Za svaku razumnu prosudbu, ovakva je konstrukcija neodrživa.

Zato se moraju osnovne činjenice prikriti, falsificiranjem podataka i događaja. U tome hrvatski mediji, preciznije dio medija, nevladinih organizacija i „eksperata" u Hrvatskoj, izravna su potpora haškome Tužiteljstvu. U tu je svrhu plasirano niz dezinformacija, s ciljem da se javnost privoli na opravdanost suđenja hrvatskim generalima i državnom vodstvu za UZP.

Jedna od „uobičajenih" teza jest da hrvatska pravna država nije funkcionirala, da zločini počinjeni s „hrvatske" strane nisu sankcionirani, te da zbog toga treba prihvatiti haške presude hrvatskim generalima; ali i nastaviti sa suđenjima zbog počinjenih zločina u Domovinskom ratu i nakon prestanka rada haškoga Tribunala.

Međutim, činjenice su i tu neumoljive. Prema izvješću DORH-a (Zagreb, 26. travnja 2011.), dakle prema službenim podacima, za ratne zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku osuđeno je 563 osoba, od toga 366 u odsutnosti. (Zbog oružane pobune pokrenut je postupak protiv 21.641 osobe koje su kasnije obuhvaćene općim oprostom).

Za kaznena djela u vrijeme i nakon „Oluje" od 6.390 podnesenih prijava, otkriveno je i procesuirano 3.728 poznatih počinitelja (od toga broja bilo je 395 pripadnika hrvatskih oružanih snaga). Osuđeno je 2.380 osoba.

Dakle, za zločine u agresiji osuđeno je 563 osobe, ali su samo 197 dostupne hrvatskom pravosuđu. Kako je za kaznena djela počinjena u vrijeme i nakon „Oluje" osuđeno 2.380 osoba – to znači da je 4 puta više osuđenih osoba u obrani nego za agresiju na Hrvatsku; odnosno da je 12 puta više osoba završilo u zatvoru zbog kaznenih djela počinjenih u obrani, nego zbog agresije na Hrvatsku.

Ovi podaci sami po sebi govore: ne samo o funkcioniranju pravne države, nego isto tako i o nefunkcioniranju masovnih medija i javnih medijskih kuća koje ne žele iznositi objektivne informacije i prikazivati istinu. Drugim riječima, medijske i haške optužnice hrvatskog državnog i političkog vodstva, danas nisu u dijelu medija bitno različite od kvalifikacija velikosrpskih političara i ideologa iz 1990-ih.

Zahvaljujući vodstvu „UZP" i politici predsjednika Tuđmana, te vojno-redarstvenim operacijama „Bljesak" i „Oluja", promijenile su se međunarodne okolnosti i međunarodni poredak u kojem je i Hrvatska dobila svoje mjesto. Unatoč tome politička i institucionalna scena u Hrvatskoj danas nije spremna u bitnome zagovarati i braniti istinu o povijesti stvaranja hrvatske države, i odlučno se suprotstaviti falsificiranju povijesti i haškim političkim presudama.

Zato treba pozdraviti i čitati knjigu akademika Josipa Pečarića „Rasizam suda u Haagu", jer je on dio plejade onih hrvatskih autora kojima je istina ne samo preča od prijatelja, kako bi Aristotel rekao, nego zato što je jedino na istini moguće graditi trajnu sigurnost i budućnost hrvatskog društva. Bez istine – sve je samo primirje i prikrivanje pravih uzroka i razloga povijesnih stranputica.

prof. dr. Miroslav Tuđman