Zanimljiva i emocijama prožeta tribina HKV-a

U ponedjeljak, 18. listopada, održana je u dvorani "Hrvatskoga slova" tribina Hrvatskoga kulturnog vijeća pod naslovom "Zašto se samo prognanim Hrvatima ne vraća imovina?"

Voditelj ove tribine, ravnatelj Hrvatskoga informativnog centra Ante Beljo uvodno je razjasnio o kojim se prognanicima radi i što im sve hrvatska država radi kada žele vratiti svoja imanja i (ostatke ostataka) kuće i okućnice.

Riječ je o Hrvatima koji su spasili živu glavu pred srpskim pljačkašima i koljačima u vrijeme Drugoga svjetskog rata, odnosno o potomcima tih Hrvata od Španovice na sjeveru do Boričevca na jugu.

U komunističkoj Jugoslaviji nije bilo govora da bi se mogli vratiti na svoja ognjišta, štoviše, neposredno nakon rata vlast im je konfiscirala imovinu, a njih proglasila narodnim neprijateljima. Njihova imanja "preuzeli" su pljačkaši ( i njihovi potomci).

Ni samostalna Republika Hrvatska nakon Hrvatskoga domovinskog rata (u kojemu su Hrvati i opet stradali u srpskom odnosno velikosrpskom divljanju izvedenom po istom obrascu), nije učinila ništa za hrvatske prognanike iz 1941. i 1942., osim što su sada slobodno mogli dolaziti u svoj zavičaj. No svoju djedovinu nisu mogli dobiti natrag u vlasništvo. Hrvatski je sabor, doduše, donio Zakon o povratu nacionalizirane imovine – ali samo od 1945. Zemljišta Hrvata prognanih nekoliko godina prije, u ratu, ostala su u tuđem vlasništvu ili postala dijelom državnih dobara. Prepušteni sami sebi, Hrvati iz Gvozdanskog, Udbine, Boričevca, Španovice, Prijeboja (Priboja) kod Plitvica stvorili su udruge kako bi ostvarili pravo na silom oduzeto vlasništvo.

Pokušavajući im pomoći, Hrvatsko kulturno vijeće je ovaj put (tom se temom već bavilo) pozvalo uz predstavnike udruga i stručnjake koji mogu dati točne upute što da radi čovjek koji - nakon mnogih izmjena i upisivanja novih "vlasnika" – mora dokazati da je riječ o njegovu posjedu i njegovu vlasništvu. Tako je gošća tribine, Mirjana Jurić, voditeljica arhiva mapa u Hrvatskom državnom arhivu, prezentirala katastar onih dijelova Hrvatske i onih naselja koja su predmet interesa rečenih udruga. Naime, u HDA se čuvaju katastarski izvadci počev od sedamdesetih godina 19. stoljeća, te se mogu pratiti i izmjene upisa u sljedećim razdobljima. No nije sve sačuvano – za Gvozdansko recimo ne postoji ta građa, ali se vjerojatno, kao i za ostale, može naći u područnim arhivima kao građa područnih sudova. Gospođa Jurić je također ponudila svoju pomoć svima koji osobno dolaze u HDA, što je za pozdraviti i istaknuti kao primjer kako se trebaju ponašati (i) državni službenici.

Nastupio je i poznati pravnik, odvjetnik Vladimir Gredelj, koji već godinama vodi slučaj povrata zemljišta Hrvatima iz Vitaljine na Prevlaci i u vehementnom izlaganju zorno ilustrirao (ne)funkcioniranje institucija.

No, provalu emocija izazvali su govori predstavnika udruga Hrvata prognanih u godinama Drugoga svjetskog rata, dotično njihovih sljednika (i nasljednika). Tako je Jadranka Matašin porijeklom iz Boričevca podsjetila na 2364 Hrvata protjerana 1941. kojima ni danas nije vraćeno njihovo vlasništvo, te su tako još jednom obespravljeni. Obnova gruntovnih knjiga treba biti briga države, točno kaže, a ne pojedinaca koji traže svoje pravo. Za sada samo napola obnovljena crkva u Boričevcima svjedoči da je tu bilo veliko hrvatsko naselje, u Drugom svjetskom ratu razrušeno i spaljeno, a stotine Hrvata poubijane.

Govorili su još gospodin Frano Vrkljan i Ivica Petanjak koji je svjedočio kako su u Zrinu od 850 stanovnika njih 230 ubijena, a poslije rata izbjeglima zabranjen povratak, te kakve sve birokratske prepreke postavljaju novi hrvatski beamteri onim Hrvatima koji žele vratiti što im pripada. Vrlo jezgrovito, naoko bez emocija, o Španovici je govorio Boris Pleša – o naselju što su ga davno bili osnovali ljudi iz Gorskoga kotara (Ravna Gora) te se skrasili u slavonskom kraju, blizu Pakraca. Godine 1942. Srbi (četnici ili partizani, je li važno?) su im spalili kuće, ubili 142 žitelja, ostale protjerali, a od Španovice nije ostalo čak ni ime. Poslije rata na njihova su imanja naseljeni Srbi iz Bosne.

Hrvati i njihovi potomci iz navedenih naselja bistri su i radišni ljudi, stvorili su vlastite egzistencije i nisu puki siromasi, te za njih povrat imovine i nije prvenstveno materijalno, nego moralno, i to duboko moralno pitanje, kako je točno rekao Pleša. A odvjetnik Stjepan Bićan koji dijeli sudbinu svih Hrvata iz Udbine, ponudio je vrlo jednostavno rješenje: ako je tako, a jest, ako se pravda tako sporo i nikako osvaja, onda idite ondje, očistite parcelu i obojite bunar ili što je ostalo, neka se zna da je vaše i nitko vam to ne će osporiti. A ako pokuša, neka onda taj obija pragove hrvatskih kancelarija.

Hrvoje Hitrec