Ekskluzivno imamo priliku donjeti uvod iz nove knjige Mete Kovačevića "Bespuća hrvatske politike", kao i predgovor koji je napisao akademik Josip Pečarić. Predstavljanje knjige novinara i publicista, člana Hrvatskoga kulturnog vijeća,  će se održati u organizaciji Hrvatskog slova i HKZ-a u četvrtak 2. srpnja 2009. u 19 sati, u dvorani Hrvatske kulturne zaklade i Hrvatskoga slova, Hrvatske bratske zajednice 4 (NSK), Zagreb. U predstavljanju sudjeluju uz autora vrlo zanimljivi gosti, akademik Josip Pečarić, prof. dr. Miroslav Tuđman i prof. dr. sci Mate Ljubičić.

Predgovor

Pred nama je knjiga znakovita naslova Bespuća hrvatske politike. Autor je naš poznati kolumnist Mate Kovačević, čije kolumne čitamo iz tjedna u tjedan u «Hrvatskom slovu», a donedavno smo ih čitali i u «Fokusu». Ova knjiga je i sastavljena od njegovih kolumni – njih preko 100 - tiskanih u «Fokusu» u razdoblju od 17. rujna 2004. do 18. prosinca 2006. godine.

Mate Kovačević je rođen prije 47 godina u Tomislavgradu. Potkraj osamdesetih godina je u krugu ljudi oko Oca hrvatske države dr. Franje Tuđmana i sudjeluje na organizaciji hrvatskoga političkog preporoda. Bio je glavni i odgovorni urednik Glasnika HDZ-a (1990.-1992.). Potom je izvršni urednik glasila Ministarstva obrane RH „Hrvatskog vojnika“. Bio je urednik Dnevnog pregleda pisanja stranog tiska u HINI, a potom i pomoćnik glavnog urednika HINE. Tekstove je objavljivao u «Večernjem listu», «Hrvatskom obzoru», «Hrvatskoj riječi» i «Horizontu». Kako ne pratim sve tiskovine, od svih tih novina redovito sam pratio samo «Hrvatski obzor» i odmah zapazio njegove tekstove. Oni su bili drukčiji od svega drugoga što se moglo pročitati: hrabri i oštri s puno povijesnih podataka – ali ne one povijesti koja se moglo učiti po školama - ni onda ni danas.

Njegovi tekstovi su i tada, kao i danas, objašnjavali suvremena događanja kroz usporedbe s povijesnim događajima i na taj način čitateljima objašnjavali što je stvarna pozadina suvremenih događanja. Ali i podučavali ih o istinskoj hrvatskoj povijesti (ja je nazivam paralelnoj povijesti - onoj povijesti koju su nas učili doma). Ono što fascinira kod Kovačevića jest činjenica da je, uz pisanje kolumni u dva tjednika, redovito obavljao posao novinara HINE. Uz to je sudionikom raznih tribina koje organizira Hrvatsko kulturno vijeće, stručnih i znanstvenih skupova, a sudjeluje i u predstavljanju knjiga drugih autora.

Posao je to koji bi teško obavilo i više ljudi, a on to sve stigne sam i to u tako nepovoljnim okolnostima, kakve su danas u Hrvatskoj za sve one koji misle državotvorno. Za sve one kojima je do časti, poštenja i dostojanstva hrvatskog naroda. Zapravo, osobno sam ga upoznao kada je počeo pisati za „Fokus“. To je bio „Fokus“ koji je itekako vodio računa što misli vrh HDZ-a. Bilo mi je čudno što su me uopće iz „Fokusa“ pozvali na suradnju pa sam se pitao kada će netko iz vrha HDZ-a upozoriti glavnoga uredniku na nepodobna suradnika. I onda je suradnik postao Mate Kovačević. Kada smo se sreli rekao sam mu: „Ja pišem oštro, ali Tebi skidam kapu. Kada su Tebe pozvali da pišeš za 'Fokus' onda sam ja miran. Pa prije će Tebe najuriti nego mene!“

Ali nisam bio u pravu. Ipak je nekome u vrhu HDZ-a više smetalo što tako piše jedan akademik. Ne piše tako dobro kao Mate Kovačević, ali ipak je akademik. Istina je da im je posebno zasmetalo i to što je „Večernji list“ prenio jedan moj nastup iz Šibenika, kada sam spomenuo kako sam još prije povratka HDZ-a na vlast to komentirao tvrdnjom: „Kad gazda mijenja slugu – uvijek nađe boljeg slugu.“ Bilo kako bilo, napravili su ipak uslugu hrvatskoj publicistici. Jer da nije bilo tako, ne bi ni bilo ove knjige.

Prvo na što me je podsjetila Kovačevićeva knjiga bila je jedna priča o kojoj sam pisao i u knjizi „Za hrvatsku Hrvatsku“. Naime, dva Srbina razgovaraju u autobusu u Adelaideu (o tome sam pisao i u Spremnosti iz Sydneya, 27. 4. 1999.). Jedan kaže drugome: „Hrvatsku smo dobro porušili na početku. Ali Hrvati su se uspjeli izvući. Za nekoliko godina sve će to obnoviti i živjeti odlično. Ali ako dođu komunisti opet na vlast, onda će se vratiti u Jugoslaviju, pa ćemo mi raditi po starom.“

Tada sam u „Spremnosti“ taj razgovor prokomentirao: Pametniji Srbin od mnogih u Hrvatskoj. Danas vidimo da je hrvatska stvarnost mnogo gora. Ne samo da su komunisti dolaskom na vlast sve činili da se ostvari to o čemu je govorio australski Srbin, već se ništa nije promijenilo ni dolaskom na vlast HDZ-a. Nedavno su mi ispričali istu priču i iz Zagreba: Došao je jedan poslovni čovjek iz Beograda. U razgovoru nije krio svoje oduševljenje činjenicom da ćemo opet biti skupa pod njihovim vodstvom.

A zašto je tako nešto uopće moguće piše ova knjiga. Iz tjedna u tjedan čitamo kolumne Mate Kovačevića, koje to osvjetljavaju iz svih mogućih aspekata. Tu se srećemo s događajima, povijesnim usporedbama i glavnim likovima nečega što sam nazvao kao u naslovu ovog predgovora: Kako Srbima po treći put predati Hrvatsku. Kako je to izgledalo prije, ili kako bi trebalo izgledati opet možemo vidjeti iz jedne priče koju nam Mate Kovačević priča u svom tekstu Nepoćudan narod i njegov jezik. Naime, „švicarska državna krugovalna postaja 'SI' u raspravama o jezičnim odnosima Hrvata i Srba pozvala je u svoju emisiju predstavnike obaju naroda. Dok je u ime Srba govorio neki Vojin Dimitrijević, Hrvate je pak zastupao zagrebački nakladnik, Srbin – Nenad Popović“.

Kovačević u nizu tekstova komentira djelovanje i ponašanje „čuvara velikosrpske ideologije“ SPC (koja „u Hrvatskoj djeluje kao kolonija osvajača 'divljega zapada', sve dok ne utvrdi zapadnu granicu srpstva“) kao i nekih drugih hrvatskih Srba. Za Milorada Pupovca Kovačević kaže da je „velikosrpskom politikom poziciju pravoslavne manjine u Hrvatskoj ponovno vratio u službu protivnika hrvatske državnosti“. Kovačević piše i slijedeće:

„Kako su Kangrgi po rasističkom uvjerenju od Hrvata pametnije i životinje, onda ludilo kako su on, Livada i društvo najbolji, najvrjedniji i najpametniji nije daleko od ludila kako je osim cijele zemlje, srpsko i nebo na kojem stoluje i sam Bog Srbin!“

Zapravo, da danas piše ovaj tekst Kovačević bi uz tu usporedbu vjerojatno komentirao i trenutačno rasističko ponašanje djelatnika Suda u Haagu, kojima su od izuzetne važnosti topnički dnevnici t. zv. prekomjernog granatiranja Knina jer je poznato da je tom prigodom poginuo čak JEDAN Srbin. Mnogi Hrvati poginuli su u doista prekomjernim granatiranjima hrvatskih gradova, od Vukovara do Dubrovnika ali njih to ne zanima pa i ne traže topničke dnevnike tih granatiranja. Očito, ne samo Kangrga već i djelatnici Suda u Haagu misle da je vrjedniji jedan Srbin od svih tih pobijenih „životinja“, zar ne?

Doista poželjna Hrvatska!

Odmah na početku knjige Kovačević piše o takvom cilju Suda u Haagu (naravno Haagu je posvećen cijeli niz tekstova):

„Naime, padom Bihaća, Srbi bi u svojim rukama držali oko 80 posto bosanskohercegovačkog teritorija, a plijen osvojen u Bosni naslonio bi se na okupirana hrvatska područja koja su Srbi tijekom petogodišnje okupacije etnički potpuno očistili od Hrvata. Sa srpskim snagama u Banjoj Luci i Bihaću hrvatski glavni grad našao bi se u vrlo neizglednu položaju, a na dane bi se moglo izbrojiti pitanje opstanka hrvatske obale. Tim činom Srbi bi zaista ubrzali izlazak na zamišljene granice Velike Srbije.“

Zato se u Haagu i ne samo u njemu vodi, kako Kovačević kaže, rat protiv Domovinskoga rata! Zato „Del Ponte, kao tužiteljica Suda za ratne zločine, u optužnici protiv hrvatskih časnika priznaje srpsku okupacijsku tvorevinu na području Republike Hrvatske“. Da, zato se sudi hrvatskim generalima u Haagu. Ali i Hrvatima iz BiH na čelu s generalom Praljkom! Istodobno, upozorava nas Kovačević:

„Za oružanu agresiju na Hrvatsku i rušenje njezinoga ustavnog poretka, osim hrvatskih Srba, oslobođeni su krivnje: predsjednik vlade SFRJ Ante Marković, predsjednik predsjedništva SFRJ Stjepan Mesić, ministar obrane SFRJ general Veljko Kadijević, šef glavnoga stožera JNA Blogoje Adžić i ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Tko u njih dirne, ne poštuje sud.“

Naravno, zato i Sud u Haagu ne sudi najvećem zločinu u ratu – onom protiv mira ili zločinu agresije. Jer tada bi morali poštivati ono isto što je i definirao UN: ratni zločinci su agresori, a ne oni koji se brane. A mi smo još dobro i prošli, jer smo pobijedili u ratu u kome smo se obranili. Kovačević nas podsjeća na Drugi svjetski rat kada „je u sukobu dviju državotvornih koncepcija pobijedila ona jugoslavenskih komunista, tako su i nositelji hrvatske državotvorne ideje bili kažnjeni masovnim likvidacijama“. Vidimo da su i nedavna otkrića Hude jame još više razjarila te zločince i njihove ideološke nasljednike. Istina sretni su što se zahvaljujući i njima sudi Hrvatima zato što su obranili svoju domovinu, ali su nesretni što i danas (još) ne mogu masovno likvidirati državotvorne Hrvate.

To predviđa Kovačević pa tekst Vidovdanska logika završava riječima: „Eventualna pobjeda jugoslavenskih nacionalista mogla bi, unatoč jačanju nacionalnih interesa u EU, otvoriti vrlo ozbiljno pitanje hrvatskoga opstanka. Kao što je nakon 1945. godine likvidirana gotovo trećina hrvatskog naroda, a Hrvati optuženi za genocid, na početku trećega tisućljeća sudbina nam ne bi bila ništa naklonjenija.“ A u podnaslovu teksta Protuhrvatski kontinuiteti piše: „Tko još u Hrvatskoj mora umrijeti da bi modificirana Jugoslavija nastavila živjeti?“ Otud laži i o Jasenovcu i Jadovnu. Priređuju komemoracije žrtvama koje se pretvaraju u derneke veličanja jednog od najvećeg zločinca u povijesti, čije ime nosi i najljepši trg u Zagrebu (o čemu Kovačević govori i u ovoj knjizi)! A rugaju se onima koje su oni ili njihovi prethodnici dali pobiti na najzvjerskije načine.

Zapravo, vjerojatno nije ostalo ništa bitnoga što je promaklo oku i peru Mate Kovačevića. U nizu tekstova on piše o ulozi Britanaca („Kao što neki u Londonu nisu bili ni 1945. zadovoljni održanjem Hrvata na životu, to su danas još manje), o ulozi Haaškog krivokletnika, današnjeg predsjednika države („Građanin diktator“) i drugih hrvatskih ljevičara, koji nas žele vidjeti „na koljenima, ponižene, zadužene, ucijenjene i osuđene“ pa će u tom cilju oni i ne samo oni „braniteljima rastrojiti osobnost, srpske leševe napuhavati, pravosuđe zadržati u pelenama, podgrijavati unutarnji hladni rat“.

Svoju knjigu Kovačević završava tekstom Pravo na život s podnaslovom Glavaš je spašen zahvaljujući samo velikoj ljubavi četvorice hrvatskih biskupa i devetnaestorici akademika HAZU. Poznato je kako sam ja vodio tu akciju. Ali svoj osvrt na Kovačevićevu knjigu ne završavam zbog toga, već zato da bih naglasio kako sam u njoj, i ne samo u njoj, veliku pomoć imao od autora ove knjige – od g. Mate Kovačević. Hvala mu na tome i na svemu što čini za Hrvatsku, uključujući i to što nam je darivao ovu knjigu.

Akademik Josip Pečarić

Uvod

Knjiga kolumni, koje su izlazile u tjedniku Fokus, od rujna 2004. do prosinca 2006. pogledi su na političku stvarnost sa stajališta hrvatskih državnih probitaka. Bilo je to vrijeme svojevrsna preokreta, ali i velikih iščekivanja, kad je nakon trogodišnje vlasti bivših komunista, vladu ponovno preuzela stranka preminuloga Oca suvremene hrvatske državnosti - Hrvatska demokratska zajednica. Valjalo je zaustaviti procese, što su ih tijekom trećejanuarske diktature pokrenuli predsjednik vlade koalicijske šestorke Ivica Račan i predsjednik Republike Stjepan Mesić.

Njihova se politika, za razliku od obnovitelja hrvatske države Franje Tuđmana, sastojala u zaokretu državne politike prema Balkanu, ukidanju viznoga režima sa Srbijom i revitalizaciji militantne velikosrpske politike u Hrvatskoj, cenzuri javne riječi i medijskom monopolu, bezuvjetnom pristajanje na diktate Europske unije, rasprodaji „obiteljskoga srebra“ i nerazumnu zaduživanju države, bezočnom izručivanju hrvatskih časnika Haaškom sudu i kaznenom progonu hrvatskih branitelja, napuštanju potpore hercegbosanskim Hrvatima te praktičnom pristajanju na srpsko-muslimansku podjelu BiH, a u odnosima sa susjednim zemljama relativiziranju državnih granica i prepuštanju dijelova hrvatskoga teritorija slovenskim apetitima. Na unutarpolitičkomu polju obnovljena je žestoka kampanja protiv Katoličke crkve i ustanova nositeljica hrvatskoga identiteta.

Nažalost, procesi ne samo da nisu zaustavljeni nego su, kriminalizacijom Domovinskoga rata, stvoreni preduvjeti za oživotvorenje orjunaškoga jugoslavenstva, a nositelji poražene jugoslavenske ideologije još su više učvrstili svoj društveni položaj, čime je do apsurda produbljen jaz u hrvatskom nacionalnom biću. Veličanje partizanskih zločina, povijesna revizija uloge komunističkoga krvnika Josipa Broza Tita te protimba snažnijem partnerskom povezivanju Republike Hrvatske sa Sjedinjenim Američkim Državama obilježili su također spomenuto razdoblje. Kadrovske čistke što su proveli trećejanuarski neokomunisti i praktično su potvrđene u mandatu nove Vlade. Sve su te teme zabilježene i raščlananjene sa stajališta hrvatskih državnih probitaka.

Govorna forma je, zbog skučena medijskoga prostora, morala biti prilagođena duhu vremena ali i najmanji prostor je iskorišten, kako bi se moglo upozoriti na gotovo nepovratno srljanje u propast i rastrojstvo hrvatske države. Upravo je u spomenutom razdoblju Hrvatske prestajala biti subjekt međunarodne politike i sve se više pretvarala u objekt susjednih država i Europske unije. Kolumne objavljene u knjizi samo su ponovno lektorirane i gotovo su istovjetne objavljenim tekstovima u Fokusu. Knjiga kao cjelina pruža uvid u stanje hrvatske politike toga razdoblja, a tada dijagnosticirani problemi i danas snažno opterećuju hrvatsku državu, koja u poodmaklu stanju bolesti još uvijek čeka na ljuti lijek.

Mate Kovačević
Bespuća hrvatske politike

{mxc}