Izlaganje prof. dr. Branimira Lukšića sa svečane akademije u Kaštel Lukšiću

Moram priznati, kad sam čuo da je dr. Franjo Tuđman osnovao političku stranku za neovisnost hrvatske države, da sam ostao prema tome skeptičan, iako sam znao za njegove «disidentske» prosudbe o domobranstvu u Hrvatskoj, za njegovo protivljenje velikosrpskom nacionalizmu, za njegovo znanstveno rušenje «jasenovačkoga mita», i za njegove patnje u Titovoj Jugoslaviji. Mislio sam, da usprkos svemu tome bivši Titov general ne može imati onu otvorenost duha koja je potrebna vođi demokratske preobrazbe hrvatskoga društva. Međutim, kad sam početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, posredstvom zajedničkih znanaca, imao priliku u par navrata s predsjednikom Tuđmanom porazgovarati ne samo o povijesnim i političkim, nego i o svjetonazorskim temama, uvjerio sam se, da sam se prevario. Preda mnom je bio čovjek dubokih demokratskih uvjerenja, pročišćen kroz patnju koju je podnio za svoje ideale pravednosti i čovječnosti. Štoviše, preda mnom je bio čovjek osobno izgrađene religioznosti. Dr. Franjo Tuđman je bio čvrst, neustrašiv i ponosan kad se radilo o dobru za Hrvatsku.

Kada je u ljetu 1997. godine britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook prilikom sastanka s Tuđmanom pokušao njemu održati predavanje o politici, morao je slušati, prema pisanju lista «Financial Times», od svoga hrvatskog sugovornika predavanje o hrvatskoj povijesti, koja je sezala sve od srednjega vijeka. Možemo li zamisliti, da bi netko od sadašnjih hrvatskih političara, koji se servilno odnose prema svakom podvorniku koji im dolazi iz Bruxellesa ili Haaga, imao takve hrabrosti? Mene je osobito zanimao odnos predsjednika Tuđmana prema vjeri i Katoličkoj crkvi. Evo jedne epizode, koja taj odnos može ilustrirati. Prilikom posjete sv. Oca Splitu 1998. godine imao sam privilegij cijelo poslije podne biti s predsjednikom u vili «Dalmacija», jer je protokol zahtijevao da predsjednik i župan tek na večer otprate na odlasku sv. Oca u kaštelanskoj zračnoj luci.

To smo poslijepodne razgovarali pokraj mora, među ostalim, i o Bogu, vjeri, bibliji. Sjećam se da je predsjednik s dubokim poštovanjem govorio o Kristovoj osobi i poruci.Rekao je, da je Katolička crkva ujedno i najbolji jamac, da će Hrvati očuvati svoj nacionalni i vjerski identitet na ovoj zemljopisnoj vjetrometini. Kao povjesničar i političar, koji je u naciji gledao političku individualnost, zaseban povijesni subjekt, i koji je cijeloga svog života branio pravo svakoga naroda na njegov nacionalni, vjerski, kulturalni i politički identitet, branio pravo da svaki narod bude tvorac, a ne objekt vlastite sudbine, Tuđman je bio svjestan opasnosti za Hrvatsku od globokracije i onoga globalizma, iza kojega se krije želja predstavnika samozvane svjetske vlade i tzv.novoga svjetskog poretka za potpunom dominacijom u svijetu. On je znao da ovi globokrati tu dominaciju najlakše postižu preko međunarodnih financijskih institucija, da oni nastoje otrgnuti čovjeka od organskih stupova obitelji, nacionalne države, i vjerske zajednice, i da su oni radi toga protivnici nacionalne države koju žele je utopiti u transnacionalne strukture s kojima lakše manipuliraju.

Svjetski monopolistički centri tiskovnih i elektroničkih medija postaju najučinkovitija sredstva tih krugova, koji putem «industrije svijesti» nastoje manipulirati psihom ljudi, a da pri tome ne moraju dirati u formalni suverenitet njihovih država. Stoga je doista vrijedno divljenja, da je Tuđman uspio , barem privremeno do svoje smrti, parirati tim globokratima i uskladiti djelovanje građana različitog političkog uvjerenja za zajednički cilj nacionalnog i ideološkog oslobođenja Hrvatske. Jer poznato je, naime, da je on bio okružen i bivšim kosovcima i udbašima. Tada se govorilo, da su ovi navodno u stanju najbolje prepoznati i razotkriti svoje ranije kolege koji rade za protivničku stranu, ali nemamo ni danas dokaza da su oni taj posao učinkovito obavili, barem ne u očekivanom opsegu. Nakon Tuđmanove smrti ovi „kadrovi“ su ostali najveća zapreka svehrvatskoj pomirbi i povratku iseljenih Hrvata, koji bi u domovinu unijeli ne samo financijska sredstva, nego gospodarsko znanje i iskustvo demokracije. Upravo su ovi jugokomunistički „kadrovi“ danas najgrlatiji u vici za tzv. detuđmanizacijom hrvatskoga društva, pri čemu je taj izraz za njih sinonim za dekroatizaciju, rashrvaćenje Hrvatske. Dok je predsjednik Tuđman bio živ ovi su se ideološki fosili gurkali oko njega za prestiž , a danas ga pokušavaju blatiti i klevetati.

Ali i sami uviđaju da im je trud uzaludan. Dr. Franjo Tuđman ostaje vizionar čija je veličina u tome, što je uspio prepoznati povijesni trenutak za ostvarenje vjekovne hrvatske težnje za slobodnom i neovisnom hrvatskom državom, i povući konkretne poteze da se taj cilj ostvari. Poput Starčevića, on je znao da hrvatski narod predstavlja zaseban narodnosni i povijesno-psihički tip, te da je, stoga, mit o jugoslavenstvu grob hrvatskoga naroda i gubitak njegova identiteta. Dr.Franjo Tuđman je znao, da je bitan preduvjet za samostalnu hrvatsku državu međusobna pomirba naroda kojega su njemu strane ideologije međusobno zavadile. Nažalost, danas smo svjesni da ova pomirba još nije uspjela onako kako je Tuđman nju zamišljao i želio. Pomirba kao čin humane i vjerske odluke nezamisliva je bez uzajamnog praštanja nakon spoznaje i priznanja vlastite krivnje.

Međutim u ozračju ustavno postavljenog kontinuiteta današnje Hrvatske sa avnojevsko-zavnojevskom Hrvatskom, ne čudi da je komunističkoj strani hrvatske prošlosti teško priznati krivnju zbog nametanja hrvatskome narodu zločinačkog totalitarnog komunizma. Zato su se već nakon prvih odjeka pomirbe počeli javljati neki bivši pripadnici te ideologije sa tvrdnjom, da ne može biti pomirba ovce s vukom, pri čemu su, jasno, oni ovce. Zaodjenuvši se epitetom antifašista iza kojega se krije nostalgija za titoističkim komunizmom i pokušaj da amnestiraju sebe za svoja zlodjela u prošlosti, oni sprječavaju ostvarenje Tuđmanove vizije hrvatskoga zajedništva. Oni torbare ovu nostalgiju za Titom usprkos zahtjevu EU da se osude zlodjela totalitarnog komunizma , usprkos osude komunizma u svim zemljama u kojima je komunizam bio na vlasti, i usprkos nepobitnim dokazima da je jugoslavenski komunistički diktator Josip

Broz odgovoran za oko milijun i sto tisuća pobijenih nakon završetka II. svjetskoga rata. Taj recidiv komunizma je potpuna negacija Tuđmanove vizije o demokratskom, tolerantnom i pluralističkom hrvatskom društvu jer su fašizam, nacizam i komunizam tri totalitarne pošasti čovječanstva, od kojih je komunizam više ubio ljudi na svijetu nego fašizam i nacizam zajedno. Zbog toga je rekla poznata njemačka spisateljica židovskoga podrijetla, Hanna Arendt, koju su nacisti mučili u koncentracijskom logoru, da nitko nema moralno pravo biti antifašist, tko nije istodobno i antikomunist.

Dr. Franjo Tuđman je, što se rijetko spominje, bio čovjek koji je stoički strpljivo nosio svoj križ. Kao predsjednik samostalne Hrvatske on je morao kontaktirati sa stranim hohštaplerima i bjelosvjetskim mutikašama, sa domaćim sitnim politikantima, morao je podnositi duhovne patuljke čiji se horizont prostirao samo do slijedeće osobne koristi, podnositi mržnju medijskih kroatofoba i klevetanja jugofila. On je ovaj križ svjesno i voljno nosio uspinjući se na vlastitu Golgotu.Nosio ga je za svoj ideal slobodne i demokratske hrvatske države, iako je znao, da ga na vrhu te Golgote čeka prijevremena smrt.

Objektivan sud o dr. Franji Tuđmanu kao povjesničaru, filozofu povijesti, političaru i državniku dati će povijest kad joj budući naraštaji budu postavili odgovarajuća pitanja .No mi već danas možemo reći o njemu to, da je on prepoznao povijesni trenutak za ostvarenje ideala samostalne, nezavisne i demokratske hrvatske države, i da je u zajedničkom poletu, potpomognut nesebičnošću i žrtvom većine hrvatskoga naroda, uspio ostvariti taj ideal.

Zaključimo riječima jednog stranog diplomatskog promatrača:

« S vremena na vrijeme povijest, okolnosti i ličnost zajedno proizvedu dominantne osobe, kao što su Charles De Gaulle u Francuskoj ili George Washington i Franklin D. Roosevelt u SAD. Tuđman i njegova apsolutna predanost nezavisnosti hrvatskoga naroda bili su duša pokreta za nezavisnost, kada su drugi oklijevali u koracima i gubili se u pojedinostima.Tuđman je uvijek promatrao veliku sliku, ne gubeći iz vida cilj: nezavisnost….Pažljivo je čuvao ključne vrijednosti hrvatske kulture. Poput De Gaulla nije želio kompromitirati hrvatske vrijednosti i tradiciju… Hrvatska je danas nezavisna. Franjo Tuđman zaslužuje posebno priznanje za jedinstvenu ulogu u pretvaranju hrvatskih snova u stvarnost.» (Thomas P. Melady u knjizi «Tuđman i budućnost Hrvatske», Zagreb 2003.).

Prof. dr. Branimir Lukšić