Izlaganje Marka Barišića s osmog stručnog skupa HKV-a o Haaškome sudu

Američko razumijevanje i britansko osporavanje

Nedavna rasprava u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda, održana početkom prosinca 2009. iznova je ukazala na razlike koje postoje i među ključnim državama oko sada već famoznih »topničkih dnevnika«. S jedne strane su bile Sjedinjene Države koje su, iako politički decentno, ipak vrlo jasno stale na stranu Hrvatske priječeći da se politički konstrukt vezan uz topničke dnevnike pretvori u nepremostivu zapreku za nastavak hrvatskog puta prema potpunoj međunarodnoj afirmaciji. S druge su pak bile neke druge zemlje zajedno s glavnim tužiteljem Haaškog suda Sergeom Brammertzom, koji su opet pokušali Hrvatsku zbog tih famoznih topničkih dnevnika staviti na led.

Koliko politika utječe na pravne formulacije pojedinih međunarodnih dužnosnika najzornije potvrđuje razlika između pisanog Brammertzovog izvješća koje je poslao Vijeću sigurnosti i njegovog usmenog očitovanja na samoj sjednici. Podsjetimo, u pisanom izvješću glavni haaški tužitelj je ustvrdio da Hrvatska nije pokazala nikakav napredak glede pronalaženja topničkih dnevnika. Pri usmenom istupu na sjednici, iako nevoljko, ipak je kazao da je prepoznao napore hrvatske vlade u vezi s tim problemom, sugerirajući da se radi o napretku, iako to izrijekom nije kazao.

No, kao i nerijetko u politici, često je važnija interpretacija tih njegovih riječi od onoga što je rekao. Tako su Sjedinjene Države pozdravile u raspravi Vijeća sigurnosti UN-a napredak Hrvatske na provedbi istrage o nestalim topničkim dnevnicima iz Oluje i uspostavi vladine radne skupine koja nadzire tu istragu, kao »važne korake naprijed«. »Pozdravljamo napore Hrvatske da odgovori na nalog raspravnog vijeća iz rujna 2008. da dostavi topničku dokumentaciju iz operacije Oluja, ili da provede vjerodostojnu istragu o njihovoj sudbini«, rekla je zamjenica veleposlanice SAD-a pri UN-u Rosemary DiCarlo. »Vjerujemo da su najnovija istraga hrvatske vlade, i uspostava radne skupine, važni koraci naprijed«, dodala je DiCarlo.

Američka je predstavnica istodobno pozvala hrvatske vlasti da »istraže dodatne mjere, kao što je vanjska stručna pomoć i agresivnije istražne tehnike, koje mogu pomoći da se pronađu dokumenti«. Napredak u hrvatskoj istrazi o nestalim vojnim dokumentima, o kojem je Vijeće sigurnosti UN izvijestio glavni haški tužitelj Serge Brammertz, pozdravile su, kako su to prenijele agencije, i ostale članice Vijeća, izuzev Velike Britanije.

S obzirom na delikatnost teme citirat ćemo dio te rasprave kako su je prenijele novinske agencije. Hina je tako javila da je u raspravi Vijeća sigurnosti UN o izvješćima predsjednika i glavnog tužitelja Haškog suda (ICTY), britanski predstavnik izrazio »razočarenje« da Hrvatska nije učinila sve u istrazi oko traženih dokumenata u predmetu Gotovina, te što oni još uvijek nisu pronađeni. »Vezano uz Hrvatsku, slažemo se da je osnutak radne skupine pozitivan korak i pozdravljamo ga. Međutim, moja vlada je razočarana što hrvatska vlada nije u dovoljnoj mjeri pokazala tužitelju da je iskoristila sve mogućnosti u istrazi, te da ključne dokumente u predmetu Gotovina tek treba pronaći ili utvrditi što se s njima dogodilo«, rekao je zamjenik britanskog veleposlanika pri UN-u Philip Parham.

Britanska je kritičnost odudarala od rasprave ostalih članica Vijeća koje su pozdravile hrvatski napredak na planu istrage nestalih topničkih dnevnika iz Oluje, o kojem ih je izvijestio haški tužitelj Serge Brammertz. Parham je doduše, pozdravio nove korake u istrazi o kojima je izvijestio Brammertz, ali je istodobno »pozvao Hrvatsku da postigne punu suradnju«, poduzimajući potrebne daljnje mjere kako bi dovršila sveobuhvatnu i vjerodostojnu istragu u cilju pronalaska nestalih dokumenata ili utvrđivanja njihove sudbine. Nekoliko članica Europske unije, na čelu s Velikom Britanijom, protivi se otvaranju pregovora Hrvatske i EU u poglavlju Pravosuđe i temeljna prava, sve dok tužitelj Brammertz ne izvijesti da Hrvatska ostvaruje punu suradnju s njegovim uredom, što on unatoč pohvalnih ocjena o hrvatskom napretku, nije izričito potvrdio.

Francuski veleposlanik Gerard Araud kazao je kako njegova zemlja »ima povjerenje u napore Hrvatske za rješavanje otvorenog pitanja« s Tužiteljstvom ICTY-a. Ruski veleposlanik Vitalij Čurkin, nije izrijekom spominjao Hrvatsku, već je ističući pozitivne ocjene tužitelja Brammertza o suradnji Srbije s ICTY-em, pozvao ostale zemlje regije na punu suradnju sa sudom.

Zašto je Britanija i danas tako skeptična kada je riječ o Hrvatskoj možda postaje jasnije ako se ponovno suočimo s njenim nekadašnjim stajalištima iz devedesetih godina u vrijeme velikosrpske agresije na Hrvatsku i BiH. Pritom se valja prisjetiti da je upravo britanska politika svojedobno blokirala pristup Hrvatske Europskoj uniji i to, kako je danas nedvojbeno utvrđeno, na temelju izmišljenog sastanka generala Gotovine s navodnim pregovaračem hrvatske vlade izvjesnim Kapetanovićem. Cijela priča bila je obavještajna namještaljka bez ikakvog uporišta u stvarnosti, no, unatoč tome, Hrvatska je tada bila blokirana.

O kakvoj politici je riječ nedavno je vrlo plastično svjedočio u Haagu bivši ministar vanjskih poslova Mate Granić koji je diplomatski pripremao vojne akcije za oslobađanje okupiranog hrvatskog teritorija. Granić je, među ostalim, kazao da se Oluji i operacijama u BiH iz strateških razloga protivila Velika Britanija koja je optužbama da je Hrvatska u Oluji provela etničko čišćenje željela diksreditirati HV i spriječiti njezine zajedničke operacije s Armijom BiH i HVO-om protiv bosanskih Srba.

Pojasnio je da se radilo o sukobu dviju strategija - britanske koja je bila za promjene međunarodnih granica Hrvatske i BiH te američke koja je mir željela postići bez promjena granica. »Još mi je 1994. u New Yorku lord David Owen rekao da nije moguće postići reintegraciju okupiranih područja bez teritorijalnih ustupaka Hrvatske - da Srbima u BiH damo izlaz na more, koridor od 20 kilometara ispod Županje te da Baranja pripadne SRJ, a istočna Slavonija da bude kondominij. Holbrooke je bio protiv promjene granica«, prisjetio se Granić razgovora s britanskim diplomatom.

Granić je rekao da je na Oluju prvi reagirao tadašnji europski diplomatski posrednik Carl Bildt koji je tvrdio da je Knin izložen prekomjernom i neselektivnom granatiranju, te da bi predsjednika Tuđmana zbog toga trebalo izvesti pred Haaški sud.

Dodao je da su se ostale kritike odnosile na etničko čišćenje Srba što je kategorički odbacio tvrdeći da ih je otišlo puno, ali su otišli planirano i na poticaj svojega vodstva. »Otišli su oni koji nisu prihvaćali hrvatsku državu i koji su se bojali osvete radi sudjelovanja u zločinima«, rekao je.

Danas je jasno da su tadašnje Bildtove tvrdnje o prekomjernom i neselektivnom granatiranju Knina kasnije postale osnova za optužnicu protiv Hrvatske u vezi s Olujom. Ta teza je za tužiteljstvo ključna, jer se bez nje ruši cijela konstrukcija o Oluji kao navodnom udruženom zločinačkom pothvatu. Kako tužiteljstvo ni do danas očito nije pronašlo nikakve valjane dokaze za te optužbe, sada se inzistira na tim navodnim topničkim dnevnicima koji bi opet navodno trebali potvrditi da su krajinski Srbi otišli zbog navodnog prekomjernog granatiranja, a ne po zapovijedi svojih vođa. I to unatoč neprijepornim dokazima da je krajinsko političko i vojno vodstvo već prvog dana Oluje, 4. kolovoza 1995. na sastanku održanom u Kninu u 17 sati donijelo zapovijed o izvlačenju civilnog stanovništva s područja njihove paradržave.

O tome je svojedbno u svojoj knjizi »Knin je pao u Beogradu« svjedočio i visoki vojni dužnosnik krajinskih Srba Milisav Sekulić koji je napisao da su nakon te naredbe vojnici počeli napuštati svoje položaje kako bi zajedno sa svojim obiteljima krenuli prema Srbu odnosno BiH. Dodatni motiv za odlazak bilo je i odluka vojnog i političkog vojdstva tzv. krajine da prvi napuste Knin. Kada su ostali stanovnici vidjeli da Martić, Mrkšić i drugi krajinski dužnosnici odlaze prema BiH, stampedo više nitko nije mogao zaustaviti. Osim toga, zabilježeno je puno slučajeva gdje je vojna policija pobunjenih Srba prisiljavala tamošnje stanovnike, koji nisu htjeli ići, da napuste svoje domove. Koliko je sve bilo organizirano potvrđuju i svjedočenja o desetinama autobusa koji su čekali spremni za evakuaciju stanovništva.

Da su u Haaškom tužiteljstvu i dalje vrlo jake snage koje nisu sklone pravu nego primjenjuju dvostruke kriterije pokazuje nažalost i najnovije pisano Brammertzovo izvješće. Prema njemu, Hrvatska teško može dobiti prolaznu ocjenu jer nije pronašla topničke dnevnike za koje još nije utvrđeno ni to da li su postojali. Srbija pak prema Brammertzu, surađuje dobro iako nije ni uhitila ni izručila dvojicu osumnjičenih za ratne zločine, Ratka Mladića i Gorana Hadžića.

No, unatoč tome, glavni tužitelj Haškog suda je pred Vijećem sigurnosti UN-a kazao da Srbija od njegovog posljednjeg izvješća u lipnju nastavila poboljšavati suradnju s Tužiteljstvom, uz bržu dostavu dokumenata i bolji pristup arhivama. Podsjetimo, Mladića, ratnog zapovjednika vojske bosanskih Srba koji je bijegu već 14 godina, ICTY je još 1995. optužio za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine u BiH.

Brammertz je rekao da njegov ured cijeni profesionalizam, predanost, djelotvornost i koordiniranost srbijanskih službi koje tragaju za bjeguncima, ističući kako se provode različite operativne aktivnosti, te da »Srbija mora zadržati tu razinu napora s jasnim ciljem hvatanja bjegunaca«. Doduše, Srbiji je pri potom pomogla i američka CIA plasiranjem svog nedavnog tajnog izvješća u kojem se tvrdi da se haški optuženik i ratni zločinac Ratko Mladić ne skriva u Srbiji. U tom izvještaju se navodi da srbijanske tajne službe čine sve da pronađu i uhite Mladića, ali sve ukazuje da je on pod zaštitom neke od obavještajnih službi koja ne dozvoljava njegovo uhićenje i koja ga drži na tajnoj lokaciji izvan Srbije. U izvješću dalje stoji i sumnja da se Mladić vjerojatno skriva u Rusiji.

I zaključno, navedeni podaci govore kako priča s Haagom glede Hrvatske odavno nije u domeni prava nego je riječ o političkim igrama. Hrvatsku se zbog Oluje stavilo na optuženičku klupu kako bi se ujednačila krivnja između napadača i onih koji su se branili. Također, Haag se koristi kao sredstvo za realizaciju političkih ciljeva glede uspostave nove arhitekture na jugoistoku Europe.

To je prava pozadina potrage za tzv. topničkim dnevnicima, koji se traže za Knin koji je ostao gotovo netaknut, dok nitko ne spominje »artiljerijske« dnevnike za Vukovar, Dubrovnik, Zadar i druga razorena hrvatska mjesta.

No, cijela ova priča ipak pokazuje kako Hrvatska može računati na određena savezništva kada je riječ o nekim njenim ključnim interesima. Radi se o Sjedinjenim Državama koje su bile na strani Hrvatske u vrijeme Oluje, zatim nedavno kada su neki htjeli postavljati klipove pred njen prijam u NATO, te također i pri kakvom takvom razriješenju slovenske blokade. SAD su bile na strani Hrvatske i sada kada su prisilile Brammertza da izmijeni svoj usmeni iskaz u odnosu na ranije pismeno očitovanje. Za razliku od Washingtona, jedna druga bivša imperijalna sila ne posustaje u kontinuitetu svog osporavanja Hrvatske. Zašto je tomu tako možda stoji u odgovoru jednog njemačkog diplomata nakon Oluje. Hrvati, kazao je, vi ćete još dugo plaćati cijenu zato što ste definitivno srušili projekt velike Srbije na koji su neke velike sile računale htijući preko njega i nadalje upravljati jugoistokom Europe.

Šteta je jedino što Amerikanci, iako su kroz protekle godine i različite administracije pokazale svoju sklonost Hrvatskoj, barem zasad ne pokazuju dovoljno sluha i za pravedni preustroj Bosne i Hercegovine koja ne može postati funkcionalna, održiva i pravedna ako za tri konstitutivna naroda ima samo dva entiteta.

Marko Barišić