Izlaganje Luje Medvidovića s promocije VII. Zbornika radova o Haaškom sudu

Sedmi zbornik HKV-a „Haaški sud – Zajednički zločinački pothvat – što je to?“ - nastavak je našeg govora po pozivu časti, o čvorovima koje su mnogi glasnogovornici prešutjeli, koje sveprisutni mediji nisu zapazili. Mladi ljudi – sudeći po osobama koje su nazočne na ovoj promociji – kao da nisu zainteresirani za temu, iako će način na koji će se ti čvorovi razvezati, biti veoma bitni i za njihovu sudbinu, za sudbinu našega naroda i države u vremenu dužem od slijedećih tisuću godina. Radi se naime o tome hoće li se naši generali, prije svih general Ante Gotovina, vratiti iz Haaga sa oslobađajućom ili osuđujućom presudom za tzv. zajednički zločinački pothvat, hoće li se pamtiti istina obrane (da je Hrvatski narod časno branio i obranio svoju slobodu) ili „istina“ javne optužbe (da je hrvatska sloboda zasnovana na zločinu), koja se unaprijed prijeti kaznom kao mačem s dvije oštrice: jednom koja siječe „krivca“ a drugom društvo kojem „krivac“ pripada, koja pogađa ne samo onoga tko je u formalnom smislu presuđen, već njegovu starost, život njegove žene, njihove djece, rođaka, prijatelja, još nerođenih potomaka, naroda i države.

Prethodnih šest zbornika sadrži studijsko gradivo od 60 stručno-znanstvenih radova u kojima se raščlanjuje kvalifikacija „Zajednički zločinački pothvat“, utvrđuje da je ta kvalifikacija oblik političkog i pravnog nasilja nad Hrvatskom, i da predstavlja nastavak agresije na Hrvatsku, budi potrebu cjelovitog sagledavanja puta uspostave samostalne hrvatske države, ali i kulture izvrsnosti – postojanosti i neporočnosti kao obrane od svih optužbi protiv Hrvatske, da je optužba za zajednički zločinački pothvat u dubokoj crnoj sjeni nezakonitosti međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju, te da procesuiranje hrvatske povijesti, uz druge popratne mjere, ima za cilj da se Hrvatima ogadi sloboda.

Sedmi zbornik, u deset novih autorskih prinosa, pokazuje nastavak našeg postojanog pozitivnog odnosa prema misli velikog englesko-irskog rodoljuba i mislioca Edmunda Burkea, na koju nas je na prvom savjetovanju upozorio engleski povjesničar dr. Robin Harris: „sve što je potrebno da zlo nadvlada jest da dobri ljudi ništa ne učine“ – u ovom slučaju ako ne poduzmu sve da se potpuno otkloni optužnica protiv vojno redarstvene akcije „Oluja 1995.“

Sedmi zbornik donosi novo upozorenje Milana Vukovića kako nečista politika želi proglasiti Hrvatsku krivom za propast bivše Jugoslavije, time što domaćine u Domovini, koji su se goloruki branili, pokušava izjednačiti s nepoželjnim gostima koji su sebi postavili zadatak da ih po zlu zapamte narodi koje posjete, te jedinoj nam i nedužnoj Hrvatskoj oduzeti status žrtve osvajačkog rata.

Ivana Haberle opisuje svoje iskustvo iz vremena kad je trebalo braniti Domovinu od neprijatelja koji je razarao, palio i rušio hrvatske gradove i sela, naše crkve, naša groblja i križeve – kolijevke naših predaka i temelje našeg postojanja.

Mate Kovačević donosi upozorenje kako rad Haaškog suda ne pogađa samo navodne počinitelje ratnih zločina već je usmjeren i na samonikle političare koji su tijekom devedesetih godina uspjeli izboriti politički prostor za međunarodnu afirmaciju Hrvatskog naroda.

Josip Jović upozorava na instrumentaliziranje Haaških optužbi, metodom podmetanja, s ciljem zaustavljanja Hrvatske u procesima gospodarskog rasta te europskih integracija.

Pavao Galić opisuje osloboditeljski pothvat „Oluja“ kao stratešku zamisao i djelo dr. Franje Tuđmana, kome se mrtvom podmeće, uz duhovitu primjedbu: „kad se potroše sva podmetanja (i kad prestane potraga za tzv. topničkim dnevnicima), počet će se tražiti jelovnici Hrvatske vojske iz vremena Oluje“.

Mile Prpa upozorava kako Haaški sud u srazu predrasuda i činjenica bira predrasude.

Drago Duvnjak upozorava na glasnu šutnju hrvatske javnosti koja kao da unaprijed prihvaća nemoć u obrani svojih generala i svoje časti.

Hrvoje Kačić u opširnoj i argumentiranoj analizi dokazuje apsurdnost objede hrvatske vojske, policije i politike za zločinački pothvat, budući je hrvatska vojno-redarstvena opracija „Oluja“ u odnosu na stanovništvo Bihaća i cijele Cazinske krajine izvršila obveze koje je prethodno preuzelo Vijeće sigurnosti UN-a. Zaključuje da Haaški tribunal ne izvršava obveze radi kojih je osnovan.

Nedjeljko Mihanović daje sjajan odgovor na retoričko pitanje Miroslava Krleže postavljeno 1952. koje glasi: „Što možemo kazati u svoju obranu pred zapadnom Europom, koja nas poriče od početka? Sam fakat da smo se pojavili u ovom prostoru i da nismo nestali, jedan je od dokaza za našu krivnju!“ U razmatranju navodi da su se zapadnoeuropski principi u sebi slomili, te da u obrani svojih prava stojimo kao prosjak pred crkvenim vratima. U zaključku navodi da stanovišta glavne tužiteljice Carle del Ponte opisana u njezinoj memoarskoj knjizi, nemaju nikakvog smisla: ni kao povijest zbivanja ni kao pravna ekspertiza, već znače pokušaj oživljavanja mračnih strana komunističkih političkih procesa, koje smo doživljavali u vrijeme velikoga jugokomunističkoga terora.

Marko Barišić, donosi prikaz jednog snažnog iskustva sa suđenja u Haagu, kad je uzorita američka sutkinja Patricia Wald – suočena s iskonstruiranim dokazima napravljenim u laboratorijima obavještajnih službi – oslobađajući neke od optuženih jednostavno i kratko kazala: „Pravda zahtijeva izokretanje prvostupanjske presude“. Nadamo se da će se na istom sudu naći još sudaca koji neće popustiti pod pritiscima, koji će presuditi kako je „Oluja“ bila ono što jest: briljantna vojna operacija u kojoj je za kratko vrijeme i na vojnički besprijekoran način poražen okupator.

Koristim prigodu ispraviti pogrešku koja je nastala u mom prinosu pod naslovom „Odgovorna sloboda – put obrane od optužaba protiv Hrvatske za zajednički zločinački pothvat“. Na str. 42 i 43 zbornika, na dva mjesta govorim o anatocizmu i financijskom inženjeringu, kao pravim uzrocima financijskim interesima pokrenutog agresivnoga rata protiv Hrvatske, a koji su legalizirani zakonom Savezne skupštine bivše SFRJ od 6. X. 1989., (a ne 10. VI. kako je u tekstu pogrešno napisano). Ovdje bih s tim u svezi dodao slijedeće: anatocizam i financijski inženjering ustanovljeni su u interesu neimenovanih svjetskih financijskih i političkih asocijacija, kojima je rat trebao kao velika dimna zavjesa njihovih namjera i velika praonica novca, pa je zato logično da je Slobodan Milošević kao bankar povezan sa spomenutim asocijacijama, bio glavni poslovođa rata.

Blago svjetlo na podmuklost i strahovitu ozbiljnost tog utjecaja baca jedan od neznatnijih primjera iz sudske prakse. Na kraju jednog radnog spora, presudom Općinskog suda u Zagrebu od 6. studenoga 1997. „Tuženik je dužan platiti Tužitelju iznos od 3.495,- DEM, u protuvrijednosti u kunama na dan isplate, sa zakonskim zateznim kamatama od dospjelosti do isplate, kao i naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.251,30 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe“. Obveza se odnosi na mjesečna potraživanja od siječnja 1992. do rujna 1993. Presuda je postala pravomoćna i ovršna. Stranke su priznale presudu time što je tuženik platio a tužitelj primio presuđeni iznos sudskih troškova. Ovršni postupak je pokrenut i još se vodi radi naplate glavnice. Ovršni prijedlog je podnesen 29. 05. 1998. Rješenje o ovrsi je postalo pravomoćno 21. 12. 1998. i dostavljeno Zavodu za platni promet radi provedbe – naplate glavnice od 3.495,- DEM. Rješenje do danas nije provedeno jer sudionicima postupka (strankama, sudu, ZAP-u) nije jasna izreka pravomoćne presude, nije način obračuna kamate, a nije ni iznos koji treba platiti, kad se glavnici od 3.495,- DEM pribroje zakonske zatezne kamate. Učinjeni su različiti obračuni duga sa stanjem na dan 22. 12. 2003. i to:

- po izračunu neutjecajnog sudskog službenika, dug je 14.537,55 kn;

- po izračunu stalnog sudskog vještaka dug je 3.987.922,45 kn;

- po izračunu drugog sudskog vještaka dug je 4.288.852,75 kn;

- po obračunu poslovne banke dug iznosi 12.884.841,05 kn.

Usporedimo li prikazane iznose, vidimo dokle u sustavu u kojem vlada anatocizam, može dovesti put od glavnice do napuhanog obračuna kamata. Konačni iznosi razlikuju se za blizu tisuću puta. Svaki iznos od minimuma do maksimuma može se opravdati istom tehnologijom kojom se je do njega došlo. Zamislimo li taj raspon kao krake golemih nožica, upitajmo se što sve takve nožice mogu obuhvatiti i poravnati: pravdu i nepravdu, pravo i nepravo, moral i nemoral, rast i propast, život i smrt. U mjeri u kojoj razumijemo supstancu konkretnog slučaja, možemo razumjeti da je lihvarenje središte sviju zala, te da su sva ostala zla – korupcija i slične pojave, samo usputna nacionalna i globalna posljedica njezine aplikacije.

Zamislimo li djelovanje ovog modela u svijetu moćnijih institucija (banke, ministarstva i sl.) dolazimo do spoznaje kako je dana 6. X. 1989., u hrvatski pravni, gospodarski i politički sustav na velika vrata uvedena opako sredstvo – anatocizam ili lihva, koji je gore od svake nepogode poharao Hrvatsku. Ustanovljen je u interesu neimenovanih svjetskih financijskih i političkih asocijacija, s ciljem povećanja njihove moći. Zato mi ovdje i sada ne možemo previdjeti činjenicu: kamate kao sredstvo lihvarskog djelovanja nanijele su hrvatskom gospodarstvu nemjerljivu štetu, dugoročno veću od štete koju su uzrokovale neprijateljske granate.

Ovo utvrđenje dobiva na snazi, uvjerljivosti i ozbiljnosti, kad se ima u vidu sudbina Hrvatskih banaka. Posao pretvorbe pod okolnostima anatocizma obavile su Hrvatske banke. Nakon tih operacija, računa se da je njihova vlastita imovina tada vrijedila oko 80 milijardi kuna. Još su sanirane s najmanje 18 milijardi kn novcem hrvatskih građana. Nakon toga je ta vrijednost od oko 100 milijardi kuna, zajedno sa ukupnim potencijalom i štednim ulozima banaka prodana, ovisno o procjenama, za oko 5 - 10 milijardi kuna. Pokrenut je kazneni postupak protiv onih koji su tim radnjama „uzrokovali uništenje osnovnih nacionalnih resursa, zaustavljanje bilo kakvog razvoja i šanse za stvaranje nacionalnog proizvoda, utirali putove globalne hrvatske ovisnosti uz svekoliko nazadovanje RH na štetu brojnih građana, štediša i depozitara, a u korist svjetskih financijskih i političkih asocijacija“ te počinili kazneno djelo iz čl. 137 KZ. Kazneni postupak je pravomoćno obustavljen rješenjem Vrhovnog suda od 24. siječnja 2006. s obrazloženjem da je „konstitutivni element bića tog kaznenog djela dovođenje RH u položaj podređenosti ili ovisnosti o drugoj državi, a ne o svjetskim financijskim i političkim asocijacijama za što se osumnjičenici terete“. Ovo se daje kao obavijest o važnoj stvari iz naše povijesti, uz napomenu da ne znamo kojim su sve ograničenjima bili izloženi potpisnici takvih ugovora, pa ne možemo na slijepo izricati nikakve naknadne osude.

Međutim, imajući u vidu najave da će iduće 2010. Hrvatskoj dospjeti na naplatu vanjski dug od 13 milijardi Eura – što je više od godišnjeg proračuna, a da je prije deset godina, posljednjeg dana vlasti Predsjednika Tuđmana sveukupan vanjski dug iznosio oko 10 milijardi dolara, možemo sagledati razmjere naše krize i moć instrumenata kojima je ona proizvedena.

Smatram da je poniženje Hrvatskog naroda i države pred sudom u Haagu sastavni dio istog scenarija. Moramo se svakoga dana prisjetiti na tri Hrvatska povijesna da : – prvo da 1991. kad je sebi rekla da hoće biti država, drugo da 1995. kad je sebi rekla da hoće biti cjelovita u svojim povijesnim granicama, i treće da na koje se čeka – da hoće biti dostojanstvena i uspravna.

Zato je sada pravi trenutak da se podsjetimo na upozorenje našeg engleskog prijatelja i povjesničara dr. Robina Harrisa: „sve što je potrebno da zlo nadvlada jest da dobri ljudi ništa ne učine“ i, - učiniti sve što doprinosi ne ničijem zlu nego našemu dobru - tisućljetnoj nacionalnoj samobitnosti i državnoj opstojnosti hrvatskoga naroda i hrvatske države kao jedinstvene i nedjeljive demokratske i socijalne države.

Mr. Lujo Medvidović

{mxc}