Izlaganje Marka Barišića s predstavljanja VII. Zbornika o Haškome sudu

Teško je nešto novo reći na predstavljanju sedmog po redu zbornika posvećenog obrani Oluje i hrvatskih generala koji su je vodili. Pogotovo jer nam je sada postalo još jasnije, nakon što je postupak protiv Gotovine, Markača i Čermaka pred Haaškim sudom ušao u završnu fazu, da je cijela optužnica pokrenuta samo zbog političkih razloga a bez ikakvog pravnog utemeljenja. Hrvatska i njeni generali stavljeni su na optuženičku klupu samo stoga da bi se stvorila ravnoteža krivnje između agresora i žrtve jer joj se teško oprašta pobjeda kojom je velika Srbija kao program i ideja zauvijek slomljena a s njome su potonuli i geostrateški interesi onih koji su preko Beograda kao navodnog Piemonta ovog dijela Europe htjeli nadzirati i hrvatska državna područja.

Haaški proces za Oluju stoga nije sudski proces u doslovnom smislu riječi nego zakašnjela politička osveta onih koji nisu računali s hrvatskom samostalnošću koje ne bi bilo bez Oluje. Otud u tom procesu toliko iskonstruiranih teza i nevjerodostojnih svjedoka koje je tužiteljstvo pokušalo upregnuti u svoj naum da dokažu unaprijed postavljenu tvrdnju o navodnom neselektivnom granatiranju Knina. Ta tvrdnja tužiteljima navodno predstavlja krunski dokaz o Oluji kao unaprijed smišljenom zločinačkom pothvatu.

Koliko je to sve skupa ozbiljno govore iskazi nekih od zadnjih svjedoka koji su potpuno osporili te tužiteljeve tvrdnje iznoseći samo istinu o tome kako je izgledao Knin kada su u njega ušli po oslobođenju tog grada. A Knin je, ponovit ćemo to opet, što uostalom potvrđuju i televizijske snimke od 5. kolovoza 1995. izgledao gotovo netaknut. A potpuno netaknut u odnosu na primjerice razaranje Vukovara koji je sravnjen sa zemljom a nikada nitko iz Haaga nije tražio nikakve topničke dnevnike zbog potpunog uništenja tog hrvatskog grada.

Takva selektivna pravda najzornije govori o čemu je zapravo riječ u haaškoj optužnici protiv hrvatskih generala i Oluje. O političkom konstruktu koji se odvija pred našim očima bez ikakvog utemeljenja i bez valjanih dokaza. S obzirom na to bilo bi za očekivati da se na kraju suđenja ta optužnica odbaci a generali oslobode. Bilo kakva drukčija presuda bila bi veliki udarac i pravdi i pravosuđu jer bi se njome poručivalo da zemlja koja je okupirana ne smije uporabiti legitimna sredstva obrane kako bi se oslobodila od nasilnika.

Da to ne smije biti tako bio je i glavni moto svih dosadašnjih naših okupljanja vezanih uz obranu Oluje i hrvatskih generala. Ova okupljanja pogotovo su bila važna u vremenu kada se u većem dijelu javnosti nije mogla probiti istina i o Oluji i o Domovinskom ratu radi čega se kod nas a onda i vani stvarao dojam da je optužba iako neosnovana ujedno i presuda te da se u vezi s tim ništa ne može učiniti. Da tomu nije tako zorno su nam posvjedočili neki od svjedoka obrane u procesu protiv Gotovine, pogotovo oni iz Sjedinjenih Država, koji su britko, jasno i utemeljeno odbacili konstrukcije haaškog tužiteljstva dok su odvjetnici optuženih s pravom neke od svjedoka tužiteljstva tijekom protuispitivanja učinili nevjerodostojnim pa i smiješnim.

Marko Barišić

{mxc}