Izlaganje Luje Medvidovića sa VII stručnog skupa HKV-a o Haaškom sudu

„Dabo mihi factum – dabo tibi ius“ (daj mi činjenice – dat ću ti pravo!) – to temeljno načelo rimskoga prava, nije više lako povezati s radom suvremenih pretora. Moć činjenice odstupa pred snagom nekih drugih izvora moći. Možda zato što mi nismo dovoljno sistematični, uporni i uvjerljivi u isticanju relevantnih dokaza koji trebaju premostiti provaliju koja se ispriječila između nas i pravde, ili zato što naši navodi apriorno nisu na cijeni. To potvrđuje izdržljivost optužbe protiv generala Ante Gotovine i drugih branitelja hrvatske slobode pred međunarodnim sudom u Haagu.

Što su činjenice koje traže pretori? To su stanja stvari, svojstva, zbivanja i njihovi međusobni odnosi, čije se postojanje utvrđuje tijekom sudskog postupka, uz koje pravo veže određene pravne učinke, prije svih odluku o odgovornosti, krivnji i kazni – najmoćnijem od svih instrumenata vlasti u svekolikoj povijesti.

Činjenice su središnje mjesto, topika svake odluke u kaznenom postupku, bez obzira kako su prikupljene: zakonitim ili nezakonitim putem, pretragom osobe, doma, drugih prostorija ili pokretnih stvari, privremenim oduzimanjem predmeta, ispitivanjem okrivljenika i svjedoka, prepoznavanjem, očevidom, uzimanjem otisaka prstiju i otisaka drugih dijelova tijela, odjeće i obuće, vještačenjem, dokaza ispravom, dokaza snimkom, elektroničkim (digitalnim) dokazom, uz poštivanje ili ograničenje ustavnih prava i sloboda, koje može biti utemeljeno na supsidijarnosti, razmjernosti, specificiranosti radnji, katalogu kaznenih dijela, sudskom nadzoru te iznimnom pravu vlasti suđenja da naloži i provede radnje u kratkom roku uz uvjet naknadne sudske konvalidacije.

Vlast suđenja zanimaju odlučne činjenice od čijeg utvrđenja ovisi dopuštenost vođenja kaznenog postupka (primjerice: agresivni rat protiv Hrvatske započeo je 17. kolovoza 1990. objavom preko Radio Knina; završen je Sporazumom o normalizaciji odnosa Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije od 23. kolovoza 1996. godine u Beogradu u izvorniku na hrvatskom i srpskom jeziku; vojnoredarstvena akcija Oluja 1995. provedena je u skladu s ustavnom obvezom oružanih snaga Republike Hrvatske da zaštite suverenitet i neovisnost Republike Hrvatske i obrane njezinu teritorijalnu cjelovitost).

Činjenice se dijele na: notorne činjenice koje su općepoznate pa ih ne treba dokazivati (primjerice: svaka država ima pravo na obranu, ima dužnost da se brani i snosi odgovornost ako propusti poduzeti mjere nužne obrane; Vinkovci, Županja, Slavonski Brod, Virovitica, Ilok, Vukovar, Gospić, Zadar, Knin i Dubrovnik, hrvatski su gradovi); činjenice presumpcije za koje se unaprijed uzima da postoje i to: prirodne presumpcije (primjerice: presumpcija ubrojivosti), pravne presumpcije, (primjerice presumpcija okrivljenikove nedužnosti kao presumpcija procesnog prava i presumpcija čestitosti kao presumpcija materijalnoga kaznenog prava).

Ovisno o tome je li njihovo obaranje dopušteno razlikujemo oborive presumpcije (p. iuris tantum) i neoborive presumpcije (p. iuris et de iure).

Za razliku od ovih činjenica na koje se izravno vežu pravne posljedice, postoje manje pouzdane – posredne činjenice ili indiciji iz kojih se logičkim zaključivanjem dolazi do potvrde o postojanju izravnih dokaza.

Po kriteriju postojanja a poglavito po kriteriju njihova mjesta i uloge u dokaznom lancu, činjenice mogu biti bitne i nebitne, dvojbene i nedvojbene.

Još veće značenje u postupku utvrđivanja činjenica ima tzv. causalni neksus, kao crta koja povezuje činjenice utvrđene pred sudom, koja tvori odlučnu uzročno posljedičnu vezu između neke radnje i posljedice.

Sve činjenice i njihove poveznice u kaznenom postupku utvrđuje sud, uz aktivno sudjelovanje stranaka (tužitelj i okrivljenik), branitelj okrivljenika, punomoćnik oštećenika te vještak – čija je uloga da se pravilno utvrde važne činjenice i njihov međusobni odnos, te da se ne pomiješa njihov rang i značaj. Svaki propust u pravilnom utvrđenju i klasifikaciji činjenica ima dalekosežne pravne i životne posljedice, budući da slika osuđenika u kaznenom postupku često puta postaje sudbinom njegove okoline. Zbog toga se u pojedinim slučajevima uvodi institucija umješača ili prijatelja suda koju treba razborito koristiti u prikupljanju i prezentaciji oslobađajućih dokaza.

Naša molitva suprotiva tirjanstvu traži isticanje notornih činjenica te prirodnih i neoborivih pravnih presumpcija, s ciljem da se sačuva nepomućenost odlučnih oslobađajućih činjenica, tako da se uvijek mogu prepoznati razlike između bića, stvari i pojava, u uzroku njihova postanka, u njihovim pojavnim oblicima i njihovom međusobnom odnosu, da se djela naše obrane uvijek opisuju istinitim riječima, te da riječi obrane odnesu pobjedu nad riječima optužujućih objeda.

Rečeno je veoma važno naglasiti kako zbog propusta u utvrđenju odlučnih činjenica, zakoni koji nas štite ne bi imali slabije djelovanje nego zakoni koje nas kažnjavaju, te da se za naše branitelje koji su u Haagu izbori oslobađajuća presuda.

Odlučna je činjenica da je sloboda bitna odlika čovjeka i naroda. Veliki čovjekoljubac Euripid i danas podučava: „Naziv slobodan čovjek najdragocjenija je od svih titula: posjedovati je znači imati mnogo, čak i kada se ima malo!“. Notorna je činjenica da slobodu čovjeku nije oduzeo ni Bog a ni priroda. Nitko ne može sam, svi smo mi potrebni jedan drugome. Drugi čovjek je čovjeku najveća potreba ali, istovremeno, najveća opasnost jer može biti izvor porobljavanja.

Planetarno i povijesno lihvarski ugovori su najmoćnije sredstvo zarobljavanja i izvor sviju zala, budući su povezani s prirodnom osnovicom života, a kroz tu formu zarobljeni prividno pristaje na ropstvo.

Iza toga slijedi snižavanje moralnih i drugih vrijednosti, raslojavanje, sputavanje i instrumentaliziranje ljudi u javnom djelovanju.

Razlike između spomenutih kategorija su na crti Aristotelovog ustava atenskog i Solonova učenja da je demokracija sazdana na tri protege:

- gospodarskoj, zabrani dužničkog ropstva kao zadnjeg međaša slobode;

- moralno-političkoj, obvezi javnog zauzimanja za opće dobro kao odgovornosti prema obznani višega zakona;

- pravnoj, obvezi poštivanja odluke porotnog suda – referenduma na reprezentativnom uzorku, kao dokaza političke korektnosti i lojalnosti prema demokratskom ustroju zemlje.

Po tom učenju koje je postalo opće mjesto ugovora naroda i demokratske države:

- da ne dođe do dužničkog ropstva, država je dužna srediti svoje gospodarstvo i štititi, a za slučaj potrebe otkupiti, slobodu svojih građana, jednako kao što su građani dužni boriti se i izboriti za slobodu svoje države;

- radi moralne čistoće i političke stabilnosti u državi se provodi načelo da onaj tko izbjegava obvezu javnog zauzimanja za opće dobro ne zaslužuje status građanina;

- radi pravne sigurnosti država osigurava da je odluka suda – poglavito referenduma kojeg je podržalo 95% građana, obvezna za sve. Onaj tko tu odluku ne poštuje, može birati: ili odlazak u drugu državu u kojoj se ta odluka ne primjenjuje, ili prezren živjeti u samoizolaciji i sramoti ili slijediti dramatično poznati Sokratov izbor.

Budući je Haaškom sudu predan dio našega suvereniteta, odluke tog suda u cijelosti obvezuju i nas i našu državu Republiku Hrvatsku. Zato moramo biti svjesni da će odluka suda u Haagu imati dalekosežan učinak za naš narod, za našu prošlost, sadašnjost i budućnost. Naša je povijesna odgovornost učiniti sve da ta odluka bude istinita, na najvišem zakonu zasnovana, pravedna i poštena.

Činjenica je da nas na takvu obvezu aktiviteta i odgovornost upozorava Rezolucija o europskoj savjesti i totalitarizmu od 02. travnja 2009. koja „obnavlja svoju obvezu prema mirnoj i prosperitetnoj Europi, utemeljenoj na vrijednostima poštivanja ljudskog dostojanstva, slobode, demokracije, jednakosti, vladavine zakona i poštivanja ljudskih prava (…) ponavlja svoju dosljednu potporu za jačanje međunarodne pravednosti“ i „poziva na uspostavljanje temeljnoga programa europske memorije i savjesti (…) te za stvaranje paneuropskog dokumentacijskog centra, memorijalnog za žrtve svih totalitarnih režima“.

Ova rezolucija je još jedan javni poziv našoj svijesti i savjesti, da mi kao hrvatski građani i RH kao članica OUN, sačuvamo sebe od sebe, da ne učinimo grijeh propusta koji će našoj vjekovitoj borbi za slobodu oduzeti status žrtve, a našim braniteljima status junaka domovinskoga rata.

U svjetlu spomenutih spoznaja i svjetske financijske recesije koja pustoši naše obale, pitanje žrtvovanja prava i pravde na primjeru Hrvatske, možemo sagledati kao izraz novog totalitarizma koji uništava Hrvatsku kao kariku u prehrambenom lancu financijskog kapitala.

Obrisi tamnog ringa današnje hrvatske obrambene priče postali su djelomično vidljivi 70-ih godina prošlog stoljeća kad je istraživanjem „Patent Investa“ iz Sarajeva ustanovljeno i objavljeno da „98% analiziranih“ vanjskotrgovinskih ugovora bivše SFRJ „sadrže restriktivne klauzule koje mogu imati vrlo negativne efekte“.

Budući je kroz izgrađenu poslovnu praksu u kapitalističkom svijetu vrijedilo pravilo da prodavač, bez obzira što prodaje i pod kojim uvjetima, osigurava određeni postotak provizije koji se kretao do 10% vrijednosti kupljene robe, koja ide u korist trgovačkog predstavnika, nekima je to bio neodoljiv mamac. S tom provizijom, koja je na zapadu bila legalna, kupovan je moral potpisnika ugovora, koji je zbog provizije bio u stanju kupiti lošu robu, opremu i usluge, pod nepovoljnim uvjetima, te postajao podložan da se njime na različite načine manipulira i da ga se ucjenjuje. Ta se je praksa svidjela mnogima. Time se može objasniti napuštanje proizvodne orijentacije te dugoročnija prevlast trgovačke orijentacije.

Na taj su način pojedinci i pojedine društvene grupe stekle velik novac koji je tražio forme svoje legalizacije.

Legalizacija krivoga hoda po zlome putu službeno je započela izvan Hrvatske, u Beogradu, prije početka Domovinskoga rata, 10. lipnja 1989. godine kad je Savezna skupština (Sl. SFRJ. Br. 57/89.) pod pritiskom liberalizma kao socijal darvinizma, ukinula odredbu članka 401 Zakona o obveznim odnosima koja glasi: „Kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu“. Tim činom ukinuta su ograničenja tzv. slobodnog ugovaranja previsoke kamatne stope koja je porasla i za sto puta u odnosu na tzv. normalne kamate, širom su otvorena vrata anatocizmu, tj. obračunu kamata na kamatu, pohlepi, životinjskim porivima i iracionalnom ponašanju, stvorene su pretpostavke za uništenje srednjega socijalnoga sloja, gašenje proizvodnje, za ovu generaciju definitivno napuštanje proizvodne orijentacije i uvođenje trgovačke orijentacije, koja je sve – uključujući pravo na spoznaju činjenica, istinu, pravdu i slobodu - pretvorila u trgovačku robu.

Tim putem stečeni ilegalni kapital se još više povećao. S njegovim rastom rasla je i potreba za njegovom legalizacijom. Za takvu legalizaciju trebao je veliki i jak dimni plašt, gusta maglena zavjesa, u vidu političkih, fiskalnih i zakonodavnih odluka (primjerice: mjere Jogurt revolucije) i drugih postupaka, mjera i bitaka s tim da su nekažnjeno izricane javne prijetnje da „ni oružane bitke nisu isključene“.

Ne zaboravimo da je nominalni vođa pokretača agresivnoga rata protiv Hrvatske, Slobodan Milošević, bio vrstan bankar.

Bitnu ulogu u lošem hodu po zlom putu i porastu vanjskog zaduženja te u gašenju vlastite proizvodnje imali su lihvarski ugovori i drugi instrumenti tzv. financijskog inženjeringa (kolo u koje su se žrtve na izgled dragovoljno hvatale), kojem je trebala velika praonica, a pretvorba u vrijeme rata je za tu svrhu bila idealno sredstvo.

Tako je stvorena malobrojna ali moćna grupacija koju odlikuje ljudska bezdušnost, socijalna neosjetljivost i nacionalna indiferentnost. Ta grupacija je postala naizgled vrlo moćna na mikro i makro planu (dok suvremena financijska kriza nije pokazala sveopću ranjivost).

Nekima ni rat kao prigoda za bogaćenje nije bio dovoljan.

Hrvatska je u vrijeme bolesti svoga prvog predsjednika, kad je Zlatko Mateša bio premijer a Marko Škreb guverner Narodne banke, odlukama organa svoje vlasti, u koje ide upropaštavanje i prodaja nacionalnih banaka sa svom vlastitom imovinom i svim potencijalima, a nakon sanacije novcem poreznih obveznika, za manje od 10% njihove vrijednosti - izgubila monetarnu vlast na svom teritoriju. Nakon toga vanjski dug Hrvatske je s cca 10 milijardi dolara (koji sadržava naslijeđeni dio duga iz bivše države i sve dugove nastale u svezi s obranom u ratu i poratnom obnovom zemlje), porastao je na blizu 50 milijardi dolara. To nije sve. Te iste, sada strane banke, danas se javljaju kao čimbenici nestabilnosti koje vode državu u dužničku krizu.

Tako je mjerama uzmicanja pred činima perfidnog naturanja interesa svjetskih financijskih i političkih asocijacija (kojima je uzrokovano otuđenje ili bitno slabljenje osnovnih nacionalnih resursa, zaustavljanje razvoja i šanse za stvaranje nacionalnog proizvoda), utrt put globalne hrvatske ovisnosti uz svekoliko nazadovanje na štetu proizvodne orijentacije zemlje, obitelji, radnika, zdravstva i školstva. Taj put vodi k tome da se narod koji je izvojevao slobodu za sebe i svoju državu, zajedno sa svojom državom približava tankom rubu koji sve dijeli od teškoga jarma dužničkoga ropstva.

Spomenuta odluka Savezne skupštine bivše SFRJ o ukinuću odredbe članka 401 ZOO, od 10. lipnja 1989. godine, i legalizacija anatocizma, koja glasi: „kamata prestaje teći kad svota dospjelih a neisplaćenih kamata dostigne glavnicu“ – učinila je javnim loš početak po zlome putu optužbi protiv Hrvatske za zajednički zločinački pothvat.

Iz istog izvora krenuo je operativni agresorski rat s kanibalskim programom:

- izabrano državno rukovodstvo pobiti (što se pokazalo raketiranjem Banskih dvora),

- narod vojno poraziti i državu razoriti – što je pokazalo vrijeme od «balvanske revolucije» do mirne reintegracije,

Kad agresor nije u tome uspio, pokrenuo je sveopću i vrlo snažnu akciju s ciljem moralne degradacije svega u što ljudi vjeruju: od vizije, misije, ciljeva do procedura.

Ta strašna destrukcija vrši se tako da izgleda kako su sve stvari postavljene naopako. Ne optužuju se i ne sude djela agresivnoga rata, već se Bogu ugodna djela legitimne obrane života doma i domovine kvalificiraju kao zajednički zločinački pothvat.

Ovdje ponovo valja podsjetiti na jednu notornu činjenicu: grad se gradi iznutra. Da bismo mogli nastupati organizirano prema drugima, moramo se sami organizirati. U tu svrhu neophodno je ustrojiti Memorijalni centar stradanja hrvatskoga naroda po uzoru na Izrael, i tako napokon po imenu i prezimenu sahraniti sve mrtve koji u nebo vape od završetka II. Svjetskoga rata a isto tako i Domovinskoga rata. Okrenuti svoj pogled prema budućnosti i stvaranju u odgovornoj slobodi kao najdragocjenijoj od svih titula, koju čovjek ima od Boga i od prirode. Nje se čovjek nipošto ne smije sam odreći niti dopustiti da mu je drugi oduzmu.

mr. sc. Lujo Medvidović

{mxc}