Topnički i artiljerijski dnevnici

Kao što se to i činilo posljednjih desetak godina, tako se i zadnji dana nastavljaju političke igre haaškog tužiteljstva vezane za sudsku optužnicu protiv hrvatskih generala u vezi s Olujom. I dok se ranije to činilo, među ostalim, preko krivotvorenja tzv. brijunskih transkripata i kroz pokušaje da se optuženi generali međusobno počnu sukobljavati, sada su sve karte bačene na, opet takozvane, topničke dnevnike.

Očito suočeni s nedostatkom dokaza koji bi Oluju, briljantnu hrvatsku oslobodilačku operaciju trebali prikazati kao udruženi zločinački pothvat, tužitelji sada traže nešto čega vjerojatno nije ni bilo: zapise o navodno neselektivnim topničkim udarima po Kninu koji bi opet navodno trebali dokazati kako su ti udari poduzeti s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva s područja tzv. krajine. Na tom konstruktu se inzistira unatoč nepobitnim činjenicama koje potvrđuju da je srpsko stanovništvo otišlo prema zapovijedi svojih vođa koji su ih na to potaknuli prema unaprijed dogovorenom planu. Da teza o takvoj ulozi hrvatskog topništva na početku Oluje ne stoji, dostatno potvrđuju i snimke Knina od 5. kolovoza na kojima je vidljivo kako je grad gotovo neoštećen.

To inzistiranje haaškog tužiteljstva na topničkim dnevnicima u vezi s Olujom, postaje još čudnije kada se ima na umu da taj međunarodni tribunal nije podigao nikakve optužnice za uništenje brojnih hrvatskih gradova koje je tijekom Domovinskog rata nemilosrdno uništavala srpska «artiljerija». Do sada smo u više navrata spominjali primjer Vukovara, kojeg su snage bivše JNA poslane iz Srbije, nakon tromjesečne opsade i tisuća granata, gotovo sravnile sa zemljom. Nikada nitko iz Haaga nije zatražio nikakve topničke dnevnike od okupatorskih snaga koje su opsjedale Vukovar. Ne samo to, Haag nije ni optužio nikoga iz vrha bivše JNA zbog bestijalnog uništenja tog grada. Kadijević, Adžić i drugi čelnici te vojske i danas mirno žive ili u Beogradu ili u Moskvi, dok je krivnja, ali samo za zločin umorstva ranjenika iz vukovarske bolnice, prebačena na niže oficire JNA.

Međutim, i oni su – premda organizatori zločina na Ovčari – gotovo amnestirani, te su Mrkšić i Šljivančanin optuženi i osuđeni samo zato jer navodno nisu poduzeli potrebne radnje da spriječe lokalne srpske pobunjenike u izvršenju tog zločina.

I dok se na taj način relativizira krivnja agresorske, bivše JNA, koja je napadala i razarala Hrvatsku, s druge se strane svim sredstvima pokušava hrvatski državni i vojni vrh proglasiti krivim za odlazak srpskog stanovništva. Kako su Srbi otišli prije dodira s hrvatskim snagama, te dakle, ne može ni biti govora o klasičnom etničkom čišćenju, sada se nastoji pokazati da se taj odlazak dogodio zbog udara hrvatskog topništva po Kninu. S obzirom da za takve odista čudnovate konstrukcije ne postoje dokazi, mjesecima se već traže nekakvi topnički dnevnici koji bi, kad bi postojali, i kad bi u njima stajalo ono što tužitelji zamišljaju, navodno potvrdili njihovu tezu.

Taško je i zamisliti neki iracionalniji sudski proces u kome tužiteljstvo, nakon što je podiglo optužnicu i izvelo sve svoje svjedoke, i nadalje traži krunski dokaz za glavnu tezu optužnice. U normalnim okolnostima sud bi trebao odbaciti takvu optužnicu i osloboditi optužene, međutim, umjesto toga, sada tužiteljstvo političkim pritiscima pokušava iskonstruirati taj nužni dokaz – famozne topničke dnevnike s početka Oluje. I pritom ih nimalo ne zabrinjava što nikakve takve dokumente nisu tražili kada je riječ o sustavnom granatiranju brojnih hrvatskih gradova tijekom Domovinskog rata. Ne samo za Vukovar, koji je, baš od tisuća tih granata, sravnjen za zemljom, nego ni za Osijek, Vinkovce, Županju, Slavonski Brod, Pakrac, Lipik, Novu Gradišku, Sisak, Karlovac, Gospić, Zadar, Šibenik… Tisuće ljudi su poginule od agresorskih granata, još više ih je ranjeno, uništeni su veliki dijelovi tih gradova kao i okolnih mjesta, a na kraju, ništa. Niti optužnica, niti ikakve potrage za tim tzv. artiljerijskim dnevnicima agresorskih snaga.

Takva primjena dvostrukih mjerila vjerojatno je bez presedana. Doduše, slična praksa nekada se događala kada su pobjednici sudili pobijeđenima, pa su takvi ad hoc sudovi zanemarivali nezakonite postupke onih prvih, kažnjavajući samo onu stranu čiji su čelnici na sud dovođeni iz zarobljeničkih ćelija. Međutim, ovaj proces za Oluju je vjerojatno prvi proces u kojem sličan ad hoc tribunal pokušava suditi pobjednicima konstruirajući ima krivnju, dok agresore većim dijelom oslobađa od odgovornosti za počinjene zločine.

Takva, selektivna primjena prava, pri čemu se protiv jednih konstruiraju dokazi kojih zapravo nema, dok se protiv drugih zanemaruju iako postoje, jest nepravda najgore vrste. Sam sud, u ovom slučaju, haaški tribunal, nije dovoljno moćan da bi vodio procese na taj način. Očito je da iza takvih, u biti protupravnih, postupaka stoje neki politički krugovi koji žele umanjiti krivnju Srbije za počinjene zločine, a uvećati odgovornost Hrvatske za ono što se događalo tijekom Oluje. Na taj način, sudskim presudama koje bi zapravo bile revizija i suprotnost onomu što se događalo u Hrvatskoj tijekom velikosrpske agresije, žele vjerojatno stvoriti temelje za eventualne neke nove političke projekte vezane uz ove prostore. No, vjerojatnije je kako je zapravo primarni cilj takvog suđenja amnestirati od odgovornosti one države i političke krugove koji su uspješan dovršetak hrvatske Oluje doživjeli kao poraz svojih geopolitičkih ambicija na jugoistoku Europe.

S obzirom na to, dakle, da preko suđenja za Oluju oni izravnavaju neke svoje ne tako stare političke račune, ne iznenađuje što su i haaško tužiteljstvo prisilili da zakorači na vrlo opasan pravni teren u kojem se 'dokazi' kada ih nema, pokušavaju preko političkih pritisaka iskonstruirati a u krajnjem slučaju i izmisliti. Ako netko drži da takvo što nije moguće ili da takvih slučajeva nije bilo u dosadašnjoj praksi Haaškog suda, neka podrobnije pročita knjigu donedavne glavne tužiteljice Carle del Ponte. Tamo je ostalo i previše zapisa odnosno tragova koji zorno svjedoče da se to činilo.

No, najjasnije svjedočanstvo da se u vezi s Olujom haaško tužiteljstvo poigrava i pravom i pravdom potvrđuju usporedbe Knina drugog dana Oluje s izgledom hrvatskih gradova od Vukovara do Dubrovnika. Knin je ostao čitav, a za njega se traže topnički dnevnici, dok su Vukovar i brojni drugi hrvatski gradovi bili srušeni i temeljito uništeni s tisućama žrtava, a nikada nitko iz haaškog tužiteljstva nije zbog toga od Beograda zatražio nikakve tzv. artiljerijske dnevnike.

Takvu vrstu suđenja i pravde na Haaškom sudu jednom je dobro opisala američka sutkinja Patricia Wald. Suočena s iskonstruiranim dokazima napravljenima u laboratorijima obavještajnih službi, ta uzorita sutkinja je oslobađajući neke od optuženih jednostavno i kratko kazala: «Pravda zahtijeva izokretanje prvostupanjske presude.» Tom kratkom rečenicom bez dodatnih komentara sve je kazala i o sucima iz prvostupanjskog suđenja kao i o samoj optužnici. Na žalost u Haagu više nema sutkinje Wald. Otišla je umorna od iskonstruiranih optužnica. No, za nadati se je kako će tijek suđenja za Oluju iznjedriti nekog novog tako hrabrog suca koji će unatoč političkim očekivanjima i pritiscima na kraju postaviti stvari na svoje mjesto. A to je da Oluja nije bila nikakav udruženi zločinački pothvat nego briljantna vojna operacija u kojoj je za kratko vrijeme i na vojnički besprijekoran način poražen okupator.

Marko Barišić

{mxc}