Hrvoje Hitrec: govor s promocije zbornika «Haaški sud - 'Zajednički zločinački pothvat' - Što je to?» (3)

Aktualno zaprepaštenje hrvatske javnosti u svezi s presudom trojici oficira JNA i licemjerno zapomaganje hrvatskoga državnog vrha, ima i jednu dobru stranu: kriminalni slučaj Haaškoga suda, njegova smisla i zadnjih namjera, opet je izbio u prvi plan. Za hrvatsku političku elitu u posve nezgodnom, izbornom trenutku, jer baca snažnu svjetlost na svu bijedu, neaktivnost i dodvoravanje te elite vanjskim čimbenicima, dakle razotkriva njezinu bespogovornu suradnju s institucijom koja krši ljudska i nacionalna prava, koja ruši s mukom stvarano međunarodno kazneno pravosuđe i uz pomoć svojih šaptača radi o glavi hrvatskoj državi. U općoj povici i traženju krivca za rečenu presudu, javili su se i glasovi koji prozivaju hrvatske intelektualce, te ih optužuju za šutnju, što je duboko netočno. Intelektualci okupljeni oko Hrvatskoga kulturnog vijeća, znanstvenici, književnici, pravnici i novinari, učinili su doslovce sve što je bilo u njihovoj moći. Hrvatsko kulturno vijeće je, na poticaj dr. Milana Vukovića organiziralo do sada tri stručno-znanstvena skupa i tiskalo tri zbornika s izlaganjima govornika, te ih uputilo na sve relevantne adrese u zemlji i inozemstvu, uključujući naravno Hrvatski sabor, hrvatsku Vladu i haaški Tribunal, te Ujedinjene narode.

Nabrojat ću imena uglednika koji su nastupili na našim skupovima: dr. Milan Vuković, bivši predsjednik Vrhovnoga suda i potom dugogodišnji član Ustavnoga suda, dr. Robin Harris, svojedobno politički savjetnik britanske premijerke Margaret Tacher, povjesničar i biskup gospićko-senjski Mile Bogović, povjesničar dr. Josip Jurčević, pravnik i književnik magistar Lujo Medvidović, jezikoslovac dr. Marko Samardžija, novinar Marko Barišić, političar i potpredsjednik Vlade početkom stoljeća Goran Granić, splitski odvjetnici, branitelji optuženih u slučaju "Lora" Ankica Luetić i Zoran Mimica, književnik dr. Nedjeljko Mihanović, autor vjerojatno najbriljantnijega političko-literarnog eseja u novijoj hrvatskoj povijesti, akademik Stranko Popović, akademik Josip Pečarić, prof.dr. Željko Horvatić, jedan od najvećih autoriteta za međunarodno kazneno pravo na ovom grješnom planetu, dr. Adalbert Rebić, u vrijeme "Oluje" čelnik Ureda za prognanike, povjesničar dr. Nikica Barić, pravnik i političar Bosiljko Mišetić i njujorški odvjetnik dr. Edward Slavko Yambrusic.

Svi su ti ugledni intelektualci došli do istoga zaključka: da je Haaški sud arogantno, hipertrofirano čudovište, čiji je čin rađanja izveden na krajnje upitan način i koji je u već poduljem životu u niz navrata dokazao da je negacija prava i pravde, sramota za civilizirani svijet, politički sud pod utjecajem onih velikih sila koje su okupaciju gotovo trećine Hrvatske držali konačnim političkim rješenjem. Zaključili su isto tako da Tribunal, a posebno njegovo Tužiteljstvo, inkriminiraju Domovinski rat, preziru hrvatski Ustav, ali i rezolucije Ujedinjenih naroda, te da im je cilj diktirati političku budućnost Republike Hrvatske. U vrijeme kada je Hrvatsko kulturno vijeće organiziralo prve skupove na temu Haaga, dakle od lipnja 2006., nije još bilo poznato ono što danas znamo, primjerice haaško-srbijanska nagodba iz 2003. ili svjedočanstva Florence Hartmann o izravnom utjecaju Londona, Pariza i Moskve na Haaški sud, te još neke zanimljive uspomene bivših službenika toga suda. No, naši predavači su već tada točno analizirali indicije i izveli isto tako točne zaključke, pozivajući hrvatski državni vrh da djeluje, što se nije dogodilo. Tiskali smo u drugom zborniku i knjigu nad knjigama , u svezi s ovim slučajem, dakle Izvješće Ustavnoga suda Republike Hrvatske iz 2002. koje je magna carta svih okolnosti "Oluje".

Upozoravali smo da stajališta Ustavnog suda obvezuju sva državna tijela, prvenstveno potpuno jasno stajalište da je djelovanje Oružanih snaga RH bilo u skladu s ustavnom obvezom hrvatske vojske da zaštiti suverenitet i nezavisnost Republike Hrvatske, te obrani njezinu cjelovitost. Govorili smo gluhima, a ta gluhoća je donekle i razumljiva, jer su politički patuljci koji danas čine takozvanu elitu, toliko puta dobili po ušima od svojih gospodara, da su valjda potpuno oglušili. Dakle, dok su prva dva zbornika na stanovit način "Uvod u anatomiju" Haaškoga suda, ovaj treći zbornik što ga danas promoviramo da je dubinsku sliku patološke naravi besmislenoga Tribunala. Budući da će danas govoriti i dvojica autora, dr. Milan Vuković koji je duša, pokretač i voditelj cijeloga projekta, te vehementni matematičar, akademik Pečarić, ja ću spomenuti ostale autore i njihove ključne misli. Tako prof.dr. Željko Horvatić izrijekom kaže da je glavna tužiteljica Haaškoga suda postala aktivni destruktivni dio međunarodnoga kaznenog pravosuđa, a njezinu optužnicu o zajedničkom zločinačkom pothvatu hrvatskoga vojnog i državnog vrha razotkriva kao suprotnu načelu krivnje, dakle suprotnu jednom od temeljnih načela suvremenog kaznenog prava. Monsignor Mile Bogović vodi nas do pravoga značenja pojma Branitelja u kršćanskoj tradiciji, a dr. Adalbert Rebic opisuje svoje dane u vrijeme i neposredno nakon "Oluje", rušeći u prah i pepeo tezu da je Hrvatska vojska prognala Srbe.

Bosiljko Mišetić postavlja provokativno pitanje - što bi bilo da hrvatski državni vrh nije zapovjedio vojsci da krene u akciju "Oluja", Lujo Medvidović podsjeća na datume i dokumente kojima je počela politizacija Haaškoga suda i kriminalizacija Domovinskog rata, a dr. Nikica Barić donosi niz pisanih dokumenata i usmenih svjedočanstava o depresivnoj atmosferi među pobunjenim Srbima i njihovim pripremama da izbjegnu iz Hrvatske. Novinar Marko Barišić dokazuje kako je Tužiteljstvo htjelo pošto-poto iskonstruirati optužnicu za Oluju, makar se pritom služilo i nedovoljno provjerenim materijalima okupatorskih snaga i krivotvorinama iz kuhinje Save Štrpca. I na kraju, vrlo osebujan njujorški pravnik Edward Slavko Yambrusic koji u jednoj fusnoti sažima sve što je doista važno reći o tom međunarodnom sudu i o stajalištu koje je Hrvatska trebala odlučno zauzeti, kada je bilo bjelodano da je cijela ta farsa organizirana protiv hrvatske države. Yambrusic kaže doslovce: država je iskonska društvena institucija koja ima pravo zaštititi svoje interese i prava svojih građana od drugih država, ali i od međunarodnih organizacija, uključujući Ujedinjene narode. Posebno onda, nastavlja Yambrusic, kada su ta prava pogažena iz političkih razloga, dakle manipulacijom svjetskih moćnika na račun lojalne, domoljubne obveze prema Domovini.

Toliko Yambrusic, i tu se krug zatvara. Tako je, i samo tako trebalo govoriti pred Ujedinjenim narodima, odnosno pred Vijećem sigurnosti koje je utemeljitelj Haaškoga suda i to ne govoriti jučer, nego onda kada je bila stigla famozna izmijenjena optužnica protiv hrvatskih generala i hrvatskoga državnog vrha, kada je dakle već bilo jasno koju su ulogu ljubitelji hrvatske države namijenili Haaškom tribunalu. Što učiniti sada? Tražiti, kao što je zatražilo Hrvatsko kulturno vijeće, da se Haaški sud raspusti, da se general Gotovina vrati u Hrvatsku te da se, kao što reče dr.Horvatić, ispita odgovornost Carle del Ponte. Hrvatske mora biti svjesna svojih prava i ne može ih žrtvovati na oltaru sumnjivih integracija i stalnih ucjena. A glede jučerašnjeg Sanaderova govora samo opaska: predsjednik Vlade koliko nam je poznato nijednom jedinom riječi nije spomenuo optužbu o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Inače je bio vrlo odlučan - odlučno se založio za daljnju suradnju sa Haaškim sudom. Tako se farsa nastavlja, a budući naraštaji čudom će se čuditi kako su Hrvati ne samo dopustili nego i srdačno surađivali u pravno-političkoj blasfemiji koja želi natovariti Hrvatskoj hipoteku države nastale na zločinu.

Hrvoje Hitrec

{mxc}