Izokrenuta pravda

Prema planu Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda, Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju (ICTY) bi svoje prvostupanjske presude trebao izreći do kraja 2008. a potpuno dovršiti svoj rad i zatvoriti urede s istekom 2010. godine. Ako se taj rokovnik bude poštivao, prema trenutnom stanju stvari, taj ad hoc sud za bivšu Jugoslaviju ne će donijeti pravomoćne presude za trojicu najvažnijih osumnjičenika za najteže ratne zločine poput etničkog čišćenja i genocida.

Bivši srbijanski lider i pokretač velikosrpske agresije na Hrvatsku, BiH i kasnije Kosovo, Slobodan Milošević umro je u haaškom pritvoru prije izricanja prvostupanjske presude, dok su druga dvojica najzloglasnijih ratnih zločinaca, zapovjednik vojske bosanskih Srba Ratko Mladić i njegov politički pokrovitelj, Radovan Karadžić i dalje na slobodi. Za Mladićem, koji se i dalje uspješno skriva u Srbiji, tamošnje vlasti navodno tragaju, dok Karadžića uglavnom više nitko od onih odgovornih za njegovo hvatanje i ne spominje. Tu nezainteresiranost i međunarodnih snaga u BiH i većine inozemnih medija za njegovo privođenje u Haag neki tumače i kao posljedicu navodnog dogovora koji je još sredinom devedesetih sklopio s Amerikancima.

Prema tim tumačenjima, u zamjenu za povlačenje s političke pozornice Karadžić je zauzvrat dobio obećanje da ne će biti sudski procesuiran. Možda takve spekulacije i nisu istinite, međutim, s obzirom da privođenje Karadžića međunarodna zajednica zasad ne postavlja kao uvjet ni Srbiji ni Republici Srpskoj u vezi s njihovim pregovorima oko priključenja euroatlantskim integracijama, stječe se dojam da u tim pričama ima i podosta istine. Dogodi li se da Haaški sud 2010. godine zatvori svoja vrata a da Mladić i Karadžić ne budu tamo privedeni i procesuirani, što je sada i izgledan rasplet, mnogi će se s pravom pitati kakav je to učinak kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ako dvojica najodgovornijih za najteži zločin u Europi nakon drugog svjetskog rata, što je svakako masakr u Srebrenici, nisu privedena toj pravdi.

Toj nelogičnosti valja pridodati i činjenicu da je taj isti sud propustio procesuirati i najodgovornije za zločine bivše jugoslavenske armije koje je počinila tijekom napada na Vukovar. Ni po osobnoj ni po zapovjednoj odgovornosti, haaško tužiteljstvo nije podiglo optužnice ni protiv Veljka Kadijevića, čelnika bivše JNA koji je iz Beograda slao svoje elitne postrojbe na taj hrvatski grad koji je kasnije sravnjen sa zemljom, dok je svo nesrpsko stanovništvo ubijeno ili protjerano. Optužen nije ni njegov pobočnik Blagoje Adžić kao niti bilo koja druga osoba iz vrha te vojske. Umjesto njih, svu odgovornost za tamošnje masakre haaško tužiteljstvo svalilo je na leđa trojice nižih «oficira» te bivše jugovojske, zapravo, terenskih izvršitelja jednog od najmonstruoznijih zločina tijekom agresije na Hrvatsku kada su nakon okupacije Vukovara ranjenici iz tamošnje bolnice nakon mučenja likvidirani na Ovčari.

I dok se u početku mislilo kako je možda pritom riječ o previdu ili pogrješci haaškog tužiteljstva, koje je, eto, jednostavno zaboravilo optužiti najodgovornije iz vrha bivše JNA za zločin nad Vukovarom, kasnije se ispostavilo da je svojevrsna amnestija Kadijevića i njegova društva ipak bila politički motivirana. Navodno su njegove usluge trebale koalicijske snage koje su ratovale u Iraku, te je u zamjenu za informacije o Saddamovim bunkerima i vojnom arsenalu, dobio amnestiju od sudskog progona. Kada bi ta teza koja se već dulje vrijeme pojavljuje u javnosti i bila točna, ona bi onda zapravo samo potvrđivala političku pozadinu Kadijevićevog oslobađanja od sudskog progona. Međutim, time se ne objašnjava amnestija drugih, njemu potčinjenih «oficira» iz vrha bivše JNA čija znanja o vojnim mogućnostima Iraka ili nekih drugih država nisu bila zanimljiva vodećim svjetskim velesilama. Kako nisu trebali njihove usluge, nije ni bilo politički (?) utemeljenog razloga za odustanak od njihova procesuiranja.

Cijela priča je postala još više intrigantna nakon iskaza pojedinih haaških istražitelja koji su u više navrata, nakon što su razvrgnuli svoj radni odnos s tom institucijom, kazali da je sama glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte osobno blokirala podizanje inače već pripremljenih optužnica protiv vrha bivše JNA. Svjedočili su kako su bili nemalo iznenađeni tim njenim potezom s obzirom da su, kako su govorili, imali već pripremljeni dokazni materijal koji je ozbiljno teretio Kadijevića i njegove suradnike kada je riječ o njihovoj odgovornosti za uništenje Vukovara.

Zašto je poduzela te poteze Carla del Ponte, nikada kasnije nije objasnila. Nije do kraja razjasnila ni nedavne optužbe svojih nekad bliskih suradnika da je ona zapravo sklopila pakt s Beogradom u vezi s isporukom Miloševićevih transkripata čiji su pojedini, vjerojatno, najosjetljiviji dijelovi bili zatamnjeni te su se samo u tom obliku mogli koristiti pred Međunarodnim sudom u Haagu u predmetu koji je BiH vodila protiv Srbije tužeći je za genocid. Posljedica te njene nagodbe vidljiva je u presudi spomenutog suda kojom je Srbija de facto oslobođena od odgovornosti za genocid u Srebrenici, na istoku BiH.

Čini se da taj primjer oslikava glavninu ciljeva koje je u svom radu kao glavna haaška tužiteljica nastojala ostvariti Carla del Ponte. Kroz formu tzv. individualizacije krivnje, Del Ponte je zapravo radila na ujednačavanju krivnje između više-manje svih strana na području bivše Jugoslavije, a posebice između Srbije i Hrvatske. Mora se priznati da je u tome gotovo i uspjela jer danas prosječni konzument haaških presuda teško može razaznati tko je u tom ratu početkom devedesetih bio napadač a tko se branio u okviru svoje zemlje. Imajući to na umu ne iznenađuje što je Carla del Ponte pomogla Srbiji da se oslobodi od odgovornosti za genocid u kojem je nedvojbeno sudjelovala u BiH.

Danas je teško reći je li takva politika haaškog tužiteljstva bila njena osobna odluka ili je samo bila provoditelj naputaka koje su joj sugerirali oni koji su iz pozadina upravljali procesima na tom sudu. No, bilo jedino ili drugo, to je ne oslobađa od odgovornosti. Jednom će netko, kako su to posredno već zatražili neki od njenih bivših suradnika, morati preispitati njenu ulogu u izvrtanju pravde koja se dogodila na Haaškom sudu. Carla del Ponte tom je pridonijela jer je pristala suprotno činjenicama i dokaznom materijalu jedne oslobađati od odgovornosti, poput amnestije vrha JNA za masakre u Vukovaru, dok je s druge strane pod svaku cijenu drugima, Hrvatima, htjela «pakirati» optužnice služeći se pritom uglavnom uslugama i materijalima agresora. To je otprilike kao da su u Nurnbergu htjeli suditi, primjerice, De Gaulleu i njegovim generalima temeljem dokaznog materijala podružnice Gestapoa iz Pariza dok je bio pod nacističkom okupacijom.

Kako god to bilo čudno i teško zamislivo, upravo to se događalo kada je riječ o optužnicama koje je Del Ponte »iskrojila« protiv hrvatskog političkog i vojnog vodstva zbog provođenja vojnoredarstvene akcije Oluja. Glavni materijal za tu optužnicu u haaško tužiteljstvo stizao je od bivšeg ministra srpske okupacijske vlasti iz Knine, Save Štrpca. Haaško tužiteljstvo čak je nekritički prepisalo cijele dijelove optužnica koje je ranije objavio spomenuti Štrbac preuzevši pritom i njegove pogreške. Zbog toga je Del Ponta morala mijenjati svoje optužnice jer su u njoj kao mrtve proglašene i osobe koje su bile žive. Također je haaško tužiteljstvo preuzelo i terminologiju koju su u vezi s Olujom koristile poražene okupacijske snage. Dokaz tomu je i pismo njenog zamjenika Grahama Blewitta upućeno hrvatskoj Vladi u kojem on Oluju tretira kao »agresiju Republike Hrvatske na Republiku Srpsku Krajinu i njen glavni grad Knin«.

Ta formulacija nije bila samo pravna sramota jer njome jedan djelatnik haaškog tužiteljstva pobunjeniču tvorevinu tretira kao međunarodno priznati entitet unatoč rezolucijama Ujedinjenih naroda koje potvrđuju cjelovitost hrvatske države u njenim međunarodno priznatim granicama. Ona je bila i pokazatelj površnosti haaškog tužiteljstva i njene glavne tužiteljice koje je time pokazalo da pošto-poto želi iskonstruirati optužnicu za Oluju, pa makar se pritom služeći i nedovoljno provjerenim materijalima okupatorskih snaga. Kasnije su u tu priču uključili i dijelove, na nezakonit način dobivenih, transkripata iz Ureda hrvatskog predsjednika. Međutim, nisu ih htjeli plasirati u hrvatsku i međunarodnu javnost u cjelini, nego su pojedine dijelove vadili iz konteksta potpuno izvrćući njezin sadržaj.

Vjerojatno najzorniji ali i najtužniji primjer takve manipulacije je trogodišnje rabljenje navodne Tuđmanove rečenice iz brijunskog transkripta kako je cilj Oluje da »Srbi praktički trebaju nestati«. Hrvatska javnost je dulje vremena uvjeravana kako je to istina i kako je to Tuđman nvodno rekao. Međutim, kako je nedavno u javnosti objavljen cjeloviti transkript postalo je bjelodano kako je Tuđman jasno i nedvosmisleno pritom i mislio i govorio o srpskoj okupatorskoj vojsci koja mora za nekoliko dana kapitulirati i nestati. Već bi i zbog takvih manipulacija haaško tužiteljstvo i njena čelnica trebali odgovarati. U sudskom postupku, ni pred kojim sudom pa ni pred onim u Haagu, nije dopušteno namjerno iskrivljavati dokazni materijal, ili ga izvlačiti iz konteksta na način tako da se izvrće smisao izrečenog.

No, čini se kako je Carli del Ponte suprotno od pravničkog kodeksa koji prvenstveno i samo počiva na dokazanim činjenicama primarno bilo postići svoj cilj ne birajući pritom sredstva. Dok se u politici takvi postupci u određenom smislu toleriraju, u pravu oni dovode do urušavanja vjerodostojno pravnih institucija koje ih primjenjuju. Stoga ne čudi što se zbog takvih postupaka haaškog tužiteljstva ta institucija u zadnje vrijeme nalazi u središtu međunarodnih skandala zbog optužbi njenih nekadašnjih djelatnika. Ta najnovija otkrića, nažalost, ne će puno olakšati poziciju hrvatskih optuženika koji se terete da su vojnoredarstvenom akcijom Oluja kojom je oslobođen dotad okupirani dio zemlje u međunarodno priznatim granicama zapravo počinili »udruženi zločinaćki pothvat« s ciljem protjerivanja srpskog stanovništva.

Naime, iz svega navedenog, očito je da cilj djelovanja Haaškog suda nije bio isključivo kažnjavanje najodgovornijih za počinjene ratne zločine, jer bi u suprotnom i Kadijević i Mladić i Karadžić, već bili u Haagu, nego je taj sud djelovao i kao produžena ruka međunarodne politike u poslijeratnoj pacifikaciji i kontroli tog područja. Također je taj sud očito imao i zadatak amnestirati onaj dio međunarodne zajednice koji je podupirao velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i BiH, držeći da je stvaranje velike Srbije nužnost koja se ne da izbjeći. Mnoge države i pojedinci su pritom ne samo zatvarali oči pred zločinima počinjenima u ime tog genocidnog projekta nego su, kao primjerice u Srebrenici, počinili i razne druge oblike sudioništva u tom masakru zbog kojih bi na svakom neovisnom sudu bili osuđeni.

Imajući sve to u vidu jasniji je i kontekst, nedavne, treće po redu izmijenjene optužnice koju je Carla del Ponte sastavila protiv Hrvatske zbog operacije Oluja. Njome ona pokušava tehnički prilagoditi svoju prethodnu kolektivnu optužnicu protiv hrvatskog naroda i države koju je javnosti podastrla u svibnju 2005. Tada je, podsjetimo, pokušala kriminalizirati skoro nekoliko stotina tisuća ljudi, počev od tadašnjeg hrvatskog političkog i vojnog vodstva, tako što je sve sudionike Oluje predstavila kao članove »udruženog zločinačkog pohtvata«. Poimence je tada spomenula predsjednika Tuđmana, ministra obrane Šuška, načelnike glavnog stožera generale Bobetka i Červenka, te same optuženike Gotovinu, Markača i Čermaka dok je ostale sudionike tog tzv. zločinačkog udruženja definirala kao »različite članove hrvatske vlade te političkih struktura, uključujući i lokalne dužnosnike, zatim različite vođe i članove HDZ-a, različite dužnosnike i članove Oružanih snaga RH uključujući Hrvatsku vojsku, Hrvatsko ratno zrakoplovstvo, Specijalnu i civilnu policiju, Članove hrvatskih sigurnosnih i obavještajnih službi te, kako je stajalo na kraju, druge znane i neznane osobe«.

Kako takva optužnica nije nalikovala pravnom dokumentu sastavljenom na temelju dokaznog materijala nego je više izgledala kao politički manifest koji su sastavili ogorčeni protivnici postojanja samostalne hrvatske države u njenim međunarodno priznatim granicama, jasno je bilo kako je samo pitanje vremena kada će se ona pokušati »dotjerati«. Ta nova verzija nedavno se pojavila kao tzv. tajni aneks, dodatak, haaške optužnice protiv hrvatskih generala. Njime se broj članova tzv. udruženog zločinačkog pothvata s prethodnih nekoliko stotina tisuća na prvi pogled ponešto smanjio.

Uz sedam poimence spomenutih najviših hrvatskih političkih i vojnih dužnosnika počev s predsjednikom Tuđmanom, koji su bili i u ranijoj verziji optužnice, sada je dodano i sedam imena iz, nazovimo ga tako, drugog ešalona. Oni, međutim, više nisu članovi tzv. zločinačkog pothvata nego su preimenovani u osobe koje su bile u funkciji »instrumenta u navodnom izvršenju zločina«. Ostali pak sudionici Oluje, počev od pojedinaca pa do institucija na svim razinama, sada su postali oni koji su bili, kako je to rečeno, upotrijebljeni ili su surađivali u tom tzv. zločinačkom pothvatu. Dakle, i dalje su na optuženičkoj klupi, kao i u ranijoj verziji optužnice, samo sada zbog tehničkih razloga, to jest, sužavanja definicije zajedničkog zločinačkog pothvata, nisu više u prvom planu. Međutim, realno gledano, težina prvotne optužnice iz svibnja 2005. se ovim tajnim aneksom ni u čemu bitno nije promijenila.

I dalje se Oluja, inače, veličanstvena pobjeda hrvatskog oružja nad velikosrpskim agresorom predstavlja kao unaprijed smišljeni plan za protjerivanje srpskog stanovništva. I to unatoč nepobitnim dokazima, pa čak i iz samih srpskih izvora, da je srpsko stanovništvo prema zapovijedi svojih vođa otišlo prije dodira s hrvatskim snagama. Same srpske izbjeglice s područja Knina su svjedočile da prilikom odlaska nisu nigdje ni srele hrvatske vojnike. Takve kvalifikacije tim su čudnije kada se ima na umu da to isto haaško tužiteljstvo nije primjerice optužilo nikoga za klasičan oblik protjerivanja, deportacije stanovništva što se dogodilo u Vukovaru.

Takva primjena dvostrukih mjerila i odstupanje od uobičajenih pravnih postupaka, sklonost političkih nagodbama na štetu žrtava agresije te amnestija za odgovorne za nedvojbene zločine, doveli su do potpunog urušavanja vjerodostojnosti kako samog haaškog tužiteljstva tako još više njene čelnice Carle del Ponte. Njena karizma je i ranije bila dovedena u pitanje radi neodgovornih optužbi koje je slala prema Vatikanu kojega je optuživala da štiti hrvatskog generala Gotovinu ili u slučaju kada je bez dodatne provjere preuzimala obavještajne podmetaljke o tome da se navodni pregovarač Hrvatske s generalom Gotovinom susreo u Mostaru, i ugrađivala ih u svoja izvješća. Iako se kasnije pokazalo kako su to sve bile neistine, Del Ponte se zbog njih ni danas ne želi ispričati niti izraziti žaljenje što je svojdobno temeljem lažnih priča o Gotovininu boravku u Mostaru zaustavila početak hrvatskih pregovora o pristupanju Europskoj uniji.

No njena najveća krivnja je u sklapanju političkih nagodbi kojima je unesrećila žrtve, kao u slučaju presude Međunarodnog suda o Srebrenici, dok je agresorima, poput vrha bivše JNA koji je razorio Vukovar te pobio i protjerao njegove stanovnike, pružila zaštitu. Pritom je u takvim postupcima ne amnestira ni eventualno obrazloženje kako je zapravo bila samo provoditelj takve politike koju su kreirale one političke snage koje su i imali najveći utjecaj na taj sud.

Zbog svega toga će oni koji je bolje poznaju i na kraju njenog mandata kada za koji mjesec ode, vjerojatno ponoviti one riječi koje su o njoj izrekli još u vrijeme kada je izabrana na tu dužnost. Pravo joj je, na žalost, kako su još tada zapisali, uvijek bilo »zadnja rupa na svirali«.

Marko Barišić

{mxc}