Anketirani intelektualci gledišta su da hrvatsko društvo nije izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“

Dio lijevih političara i novinara u Hrvatskoj na svakom koraku vidi „fašiste“, odnosno „ustaše“. Taj narativ razvila je skupina zastupnika iz redova stranke Možemo! i SDP-a, a podržali su ga jedan televizijski kanal i dio političkih analitičara koji su na njemu nastupali, posebno nakon koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkom Hipodromu početkom srpnja 2025. godine na kojem se okupilo pola milijuna građana. Osim javne stigmatizacije sudionika koncerta, posebno su se našli na udaru hrvatska Vlada i premijer Plenković, prema kojima se usmjerila oštrica optužaba da su odgovorni za otvaranje vrata „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“ društva. Zaglušujuća lijeva „buka“ koja se oko toga na razne načine potiče mjesecima, dobro se uklopila u narativ srbijanske vladajuće nomenklature koja godinama putem uvježbanoga medijskoga orkestra hrvatsku vlast i društvo optužuje za „ustašizaciju“. Računalo se da su kulminacija svega toga prosvjedni marševi održani u četiri hrvatska grada pod nazivom „Ujedinjeni protiv fašizma“ krajem studenoga 2025. No to se nije dogodilo.

Zbog toga smo među hrvatskim intelektualcima proveli malu anketu. Postavili smo svima isto pitanje: Smatrate li da je hrvatsko društvo izvrgnuto „fašizaciji“, odnosno „ustašizaciji“?

Većina anketiranih svesrdno je prihvatila javno iznijeti svoje mišljenje.

U jednom slučaju dobili smo odgovor da anketirani nije „voljan pridati toj temi značenje“, u drugom slučaju jedna ugledna stručnjakinja opravdala je nesudjelovanje obećanjem teksta koji ima dodirnih točaka s anketom, a treći nije odgovorio na upit, no ne možemo znati je li upit e-poštom uopće primio jer to nismo mogli na drugi način provjeriti.

Odgovore koje smo primili donosimo u cijelosti.

____________

Ekonomist Đuro Njavro: Hrvatsko društvo i država ne potiču i ne prakticiraju ultranacionalizam, diskriminaciju manjina, nasilje, kult vođe itd.

Nema jedinstvenog pogleda u hrvatskom društvu na to ima li u Hrvatskoj od strane države poticane tzv. „ustašizacije“ u javnom životu. Ta podijeljenost u mišljenjima pokazuje opterećenost dijela javnosti temama iz prošlosti i pokušaj upotrebe tih tema za osobnu ili grupnu političku i ekonomsku korist.

Zapravo NEMA dokaza za sistemsku „fašizaciju“ ili „ustašizaciju“ hrvatskog društva, za preuzimanje vlasti od strane fašističkih struktura, iako postoje pojedini incidenti ekstremnog nacionalizma – a to je zapravo slučaj ne samo u Hrvatskoj, toga ima i u nizu europskih država tijekom jačanja populističkih ideja u Europi.

Hrvatsko društvo i država sigurno ne potiču i ne prakticiraju ultranacionalizam, diskriminaciju manjina, nasilje, kult vođe itd.

Slučajeva ekstremnog hrvatskog nacionalizma nema ništa više nego u ranijim vremenima, a ocrnjivanje pola milijuna građana da su ekstremni nacionalisti samo zato što idu na koncert, to je nerealistični pokušaj tumačenja stvarnosti u Hrvatskoj i izvlačenja osobne političke koristi iz javnog događaja kojem sigurno nije bio cilj nekakva fašizacija društva.

Mediji, njihovi tvorci i akteri slikaju određenu sliku Hrvatske po svojoj mjeri, a građani sami najbolje mogu procijeniti koliko je koji dio te slike realističan i što je zapravo istina.

Pojedinačni incidenti ultranacionalizma nisu državna politika. U njima ne sudjeluje većina građana. Hrvatska poslije pojedinačnih napada na manjine, ili npr. poslije sukoba skupina navijača, nije drukčija država, a nije ni po čemu ni europski izuzetak.

Stručnjak za informacijske znanosti i komunikologiju Gordan Akrap: Komu odgovara stvaranje stanja koje nema uporište u činjenicama; radikalizacija narativa u Hrvatskoj i iznošenje neistina o Hrvatskoj u inozemstvu?

Činjenice govore za sebe. Ni na jednoj razini vlasti u Republici Hrvatskoj ne sudjeluju ni stranke, ni grupe, a, koliko mi je poznato, ni pojedinci koje možemo definirati kao pripadnike ili sljedbenike ustaškoga ili nekoga oblika neoustaškoga pokreta. Postoje pojedinci koji se uistinu nalaze na marginama društava i kojima se razlog postojanja svodi na provokacije koje pojedini mediji preuveličavaju u takvoj mjeri koja im odgovara. Jer, postojanjem takva ekstrema, opravdavaju svoj ekstremizam koji se nalazi na krajnje lijevim političkim pozicijama. I na takav se način najveći dio društva pokušava uvući u vrtoglavo kolo problema gdje bismo se bavili uistinu nevažnim pitanjima za naše društvo. Nevažnima, jer je golemoj većini stanovništva jasno da su i ustaški i komunistički pokret imali zločinačku narav, isključivosti i nasilja.

Službeni podatci o terorističkim i nasilnim djelima na području Europe, koje svake godine predstavlja Europol, često mimoilaze medijsku pozornost. Na prostoru Europe u 2024. najveći broj terorističkih djela, njih 24, počinili su islamistički teroristi, slijede teroristički napadi ljevičarskih i anarhističkih motiva, njih 21, a s desničarskih pozicija počinjen je jedan teroristički napad. Podatci za 2023. još su porazniji za politički krajnju ljevicu, a desničarska je ideologija odgovorna za dva teroristička djela (usp. ovdje). 

Nužno je naglasiti da krajnje desničarske ideje koje snažno žive u nekim državama EU-a i NATO saveza nemaju gotovo nikakvo uporište u političkom životu Hrvatske. Naravno, ne treba zanemariti činjenicu postojanja pojedinaca koji, prema mišljenju SOA-e, predstavljaju određenu prijetnju. Međutim, njihov utjecaj na politički život praktično je zanemariv, za razliku od krajnje ljevice koja ima svoju jaku vidljivost u društvenom životu.

Pitanje koje ste postavili sasvim sigurno ima veze s pjesmom „Bojna Čavoglave“ i koncertom Marka Perkovića na zagrebačkom Hipodromu u ljeto 2025., što pojedinim medijima služi kao povod radikalizacije narativa i pokušaj nametanja podjela u društvo oko pitanja koja smo završili u Domovinskom ratu.

Ustav Republike Hrvatske, posebno njegova preambula koju je osobno pisao predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, tu je jasan, nedvosmislen, cjelovit i poučan. Za sve koji sumnjaju u temelje naše državnosti, u ideju na kojoj se gradila i obranila moderna hrvatska država, ta preambula treba biti obvezatna literatura. Pjesma „Bojna Čavoglave“ nastala je u vihoru Domovinskoga rata kao nacionalna obrambena budnica dok se kraj rata, kao ni njegov ishod još nije nazirao. Nadali smo se pobjedi, vjerovali smo u nju, nadali se međunarodnom priznanju, očekivali ga, i borili se.

Danas, 35 godina nakon njezine prve izvedbe, sasvim sigurno se broj njezinih izvođenja piše brojem koji ima više od šest nula. Je li naše društvo, naša politička i društvena stvarnost zbog toga otišla u smjeru krajnjega desnoga ekstremizma, neustavnosti? Ima li danas u odnosu na to vrijeme veći broj krajnjih desnih grupacija ili krajnjih lijevih? Jednostavnom analizom dostupnih podataka možemo vidjeti da ima veći broj osoba u javnom životu koji polaze od krajnje lijevih i anarhističkih pozicija nego onih krajnje desnih. Prema tomu, Hrvatska se u ovih 35 godina od prvoga izvođenja pjesme „Bojna Čavoglave“, jasno i nedvosmisleno (a to pokazuju svi izbori, od tada do danas) pozicionirala u središnji dio političkoga i društvenoga spektra, manjim dijelom lijevo i desno.

Mišljenja sam da u ovom trenutku možemo otvoriti pravo pitanje: komu odgovara ovakvo stvaranje stanja u kojem nema stvarnoga uporišta u činjenicama; komu odgovara radikalizacija narativa u Hrvatskoj te iznošenje neistina o Hrvatskoj u inozemstvu; tko opravdava svoje postojanje i djelovanje na temelju iznošenja ovakvih optužaba; tko na temelju takvih optužaba pokušava postići politički uspjeh te povući znatna sredstva iz različitih izvora kojima se „bori protiv ustaštva i neoustaštva“? Drukčije, komu odgovara zaustavljanje razvoja Republike Hrvatske te njezino uporno vraćanje u povijest koju je Hrvatska davno apsolvirala? Tko pokušava promijeniti činjenicu da se današnja Hrvatska temelji na našem obrambenom, pravednom i oslobodilačkom; da, oslobodilačkom, jer smo morali osloboditi, vlastitim znanjima, ljudima i sposobnostima okupirane dijelove Hrvatske kao i Bosne i Hercegovine; tko uporno budnicu iz Domovinskoga rata, zapravo iz konteksta Domovinskoga rata pokušava novom kontekstualizacijom staviti u drugi vremensko-prostorni okvir? Ta pitanja, pravilno postavljena, ukazuju na to da je ovdje riječ o procesu smišljenoga unošenja podjela u hrvatsko društvo, širenja neistina, protuobavijesti (ili dezinformacija)!

Pjesma „Bojna Čavoglave“ nastala je kao budnica u Domovinskom ratu i u tom ju kontekstu treba promatrati. Ukrajina prolazi sličan proces u kojem se kao pozdrav kojim se obilježava potpora obrambenim naporima moderne države Ukrajine (Slava Ukrajini! – Herojima slava!) može povezati s ukrajinskim nacionalistima s početka 20. stoljeća kao i onima koje je vodio Stepan Bandera. Međutim, danas smo svjesni da je riječ o pozdravu u novoj modernoj državi Ukrajini koja nema veze ni s nacistima ni s fašistima kako to uporno pokušava tvrditi ruska i proruska propaganda.

U našem, hrvatskom slučaju, srpska (a devedesetih i jugoslavenska) politička propaganda jest ta koja u najvećoj mjeri stoji, i to već desetljećima, iza pokušaja etiketiranja moderne hrvatske države kao sljednice ustaške i zločinačke NDH. Kako su tada pokušali spriječiti naše međunarodno priznanje, smanjiti naše sposobnosti otpora i unijeti podjele u društvo, tako i danas pokušavaju unijeti razdor u društvo, spriječiti naše bavljenje ozbiljnim izazovima kojima se, kao dio EU i NATO saveza trebamo baviti, stvaranjem uvjeta za naš daljnji razvoj u svim područjima (demografskom, gospodarskom, društvenom, kulturnom, identitetskom, financijskom...).

Vrijeme je luksuz kojim se ne smijemo poigravati i ne smijemo ga gubiti jer su izazovi s kojima se sad suočavamo, kao i oni koji nas očekuju u sljedećih nekoliko godina vrlo ozbiljni. Odgovori ne trpe improvizacije, ne smiju biti stihijski, ne smiju biti takvi da nam nanose daljnju štetu, ni da unesu dodatne podjele. Odgovori moraju biti isplanirani i jasni na razini cijeloga društva. A za to je nužno zajedništvo kakvo nas je krasilo u Domovinskom ratu. Zato je vrijeme da oni/one koji su nama braniteljima tad pjevali prepjev pjesme Lili Marlen prihvate činjenicu da je „Bojna Čavoglave“ tek jedna od naših budnica koja se vezuje uz Domovinski rat i u njemu ima ishodište. Ako se pak zaziva sotonizacija te pjesme i njezina autora pozivajući se na njezino navodno slavljenje jednoga totalitarizma, treba uzeti u obzir da je i drugi totalitarizam (onaj komunistički) a time i njegovi simboli, također osuđen od strane Vijeća Europe, Europskoga parlamenta i Europske komisije (v. ovdje). Zanimljivo je da dio onih koji danas osuđuju pjesmu „Bojna Čavoglave“ primjenjuju potpuno druga mjerila prema nekim umirovljenicima iz hrvatskoga političkoga života koji su godinama javno isticali kako je Hrvatska izgubila 1945. godine. Primjena višestrukih mjerila i nametanja lažne političke korektnosti jedan je od ključnih izazova s kojima se kao društvo moramo suočiti. To nam ne će biti lako ni jednostavno. Ali treba ponovno pokušati ujediniti društvo oko temeljnih razvojnih interesa Hrvatske. I u tome ustrajati. Jer to dugujemo generacijama koje dolaze.

Povjesničar Davor Marijan: Trenutačna plima optužaba za „ustašizaciju“ i „fašizaciju“ samo je jedna od sličnih epizoda kojih smo se nagledali, tj. naslušali od početka stoljeća

Pojam fašizam u Hrvatskoj se uglavnom koristi kao izraz pogrde. U jednom se politološkom priručniku kaže da se taj izraz podjednako odnosi na činovnike i roditelje, koliko i na diktatore poput Hitlera i Mussolinija. To je jedan od problema koji imamo i u znanosti, a da o politici ne govorimo. Naime, nemamo profesionalno raščišćen i utvrđen pojmovnik da bi pogledali u njega i provjerili što je što. Tvrdnje o „ustašizaciji“ i „fašizaciji“ odraz su kulturnog rata između „ljevice“ i „desnice“ koji ciklički traje od smrti Franje Tuđmana. „Ljevica“ u NDH, ali nerijetko i u današnjoj Republici Hrvatskoj vidi sve problema koje danas imamo kao društvo, dok „desnica“ te probleme vidi u Jugoslaviji, posebice onoj socijalističkoj. To su krajnosti u kojima „desni“ imaju razumijevanja za sve zlo što je učinjeno u borbi za hrvatsku državu, dok „lijevi“ imaju razumijevanja za sve zlo počinjeno u borbi za socijalna prava. U oba se slučaja povijest koristi kao samoposluga iz koje se uzima po potrebi, što vodi k zanemarivanju konteksta i moralne dimenzije problema. No postoji bitna razlika, „ljevica“ ima potpunu dominaciju u srednjostrujaškim medijima. Trenutačna plima optužaba za „ustašizaciju“ i „fašizaciju“ samo je jedna od sličnih epizoda kojih smo se nagledali, tj. naslušali od početka stoljeća. Toga je bilo za „detuđmanizacije“, u proljeće gotovo svake godine kada se obilježavaju godišnjice proboja logoraša iz Jasenovca i predaje pristaša NDH na Bleiburgu kao početku njihove sustavne likvidacije; zatim za vrijeme „iseljenja“ biste Josipa Broza Tita s Pantovčaka; preimenovanja trga s njegovim imenom; oko znakovlja HOS-a. A trenutačna etapa krenula je s pjevačem Markom Perkovićem Thompsonom i njegovim koncertom na zagrebačkom Hipodromu na kojem se okupilo pola milijuna „ustaša“ i koji je protekao bez izgreda, pjevanja o „vrbama“, „granici na Drini“, „sjajnoj zvijezdi iznad Metkovića“ i sl., što bi se valjda očekivalo od „fašista“.

Ustaški režim poglavnika Ante Pavelića u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj imao je rasne zakone, diskriminirajuću politiku prema Srbima i nelegitimnu vlast. Režim je od Hrvatske pokušao napraviti i totalitarnu državu u čemu nije imao previše uspjeha jer je bio protektorat sila Osovine i što je trajao premalo za tako zahtjevan pothvat. Što od toga imamo danas u hrvatskom društvu da bi optužbe za „ustašizaciju“ ili „fašizaciju“ imale utemeljenja? Ništa!

Režim je imao i svoje pozdrave, „Za dom spremni“ u prve dvije godine postojanja NDH i „Za Poglavnika i dom spremni“ u druge dvije godine. Prvi pozdrav nije bio obvezujući, no drugi jest. Kako biste pojasnili neupućenom strancu što je danas „Za dom spremni“? Dio jedne ratne pjesme, a u drugom slučaju otpor „antifašističkoj“ kulturi koja je zapravo jedna šizofrena izvedenica iz jugoslavenskog iskustva koje se oblači na hrvatsko tijelo. Naravno da masa prepoznaje da je to luđačka košulja protiv koje jednostrano zazivanje zabrana ne pomaže.

(nastavlja se)

Priredio: Marko Curać