Što u našem kalendaru znači Dan državnosti?

Dana 30. svibnja 1990. u Hrvatskoj je konstituiran prvi demokratski izabran višestranački Sabor. Hrvatski je narod bio svjestan važnosti i veličine tog događaja. Na simboličkoj razini značio je on mnogo više. Rađala se nova Hrvatska! Napokon dosanjana, dočekana i izmoljena! Stoga taj veliki datum slavimo kao Dan državnosti.

Što u našem kalendaru znači Dan državnosti? Koja nas sjećanja i osjećaji vežu uz taj dan? U sklopu naše redovite rubrike „Pitali smo: jedna tema, više sugovornika“, svoje misli s nama su podijelili članovi Hrvatskoga kulturnoga vijeća Damir Borovčak, Ante Beljo, dr. Ante Čuvalo, Ivan Jaklin, Valentina Krčmar, Siniša Posarić i Nada Prkačin.

Damir Borovčak: Povijesne tradicije i imitacije

Dan državnosti 30. svibnja 1990.

Na prvim višestranačkim izborima u proljeće 1990., prvi i drugi krug, pobijedio je HDZ pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Tuđman je predvodio masovni nacionalni pokret usmjeren na hrvatsko državno osamostaljenje i napuštanje komunističkog poretka. Predsjedništvo HDZ-a uputilo je 12. svibnja 1990. poziv „čitavom hrvatskom narodu u Domovini i iseljeništvu te svim građanima Hrvatske da 30. svibnja 1990, dan saziva Hrvatskog sabora i izbora Vrhovništva suverene Hrvatske, proslave svečano, ponosno i dostojanstveno“.

Ujedno je preporučeno „da taj datum ostane u tradiciji kao svehrvatski dan proslave hrvatske državnosti“ i kao „dan duhovna izmirenja svih koji su se i pod različitim zastavama i idejama borili za slobodu i suverenost hrvatskog naroda, sa zavjetom da ćemo svi zajedno složno raditi za bolje sutra i sreću svoje hrvatske domovine“. Pazite – dan duhovnog izmirenja sviju…! A što se kasnijih godina događalo?

Dana 30. svibnja 1990. godine utemeljen je prvi demokratski izabran Hrvatski sabor. Konačno, poslije dugo vremena i raznih totalitarnih režima, koji su svojom prisilom ili duhovnom obmanom dotjerali hrvatski narod do samog ruba opstanka, Hrvati su stekli pravo da budu svoji na svome, dobili priliku da djeluju u duhu vlastitih interesa, bez nametnutog zajedništva s Ugarskom, Austrijom, Austro-Ugarskom, Karađorđevim jugokraljevstvom i naposljetku komunističkom Titovom srboslavijom.

Taj svibanjski dan počeo je povratkom na stare tradicije. Uoči prvog zasjedanja Sabora brojni zastupnici i uglednici na čelu s Franjom Tuđmanom nazočili su svečanoj misi u zagrebačkoj prvostolnoj crkvi. Kardinal Franjo Kuharić u svojoj je propovijedi ocijenio pobjedu demokracije prekretnicom u narodnom životu i izrazio uvjerenje da će se u budućnosti ostvarivati duhovni, moralni, kulturni i ekonomski napredak hrvatskog naroda u skladu s njegovim neotuđivim suverenitetom, a za dobro i sigurnost svih građana kojima je Hrvatska lijepa domovina.

U svečarskom tonu održano je i prvo zasjedanje demokratski izabranog Sabora. Izabrani zastupnici tada su na konstituiranju novoga Sabora Socijalističke Republike Hrvatske, kojem su nazočili i brojni gosti iz domovinske i iseljene Hrvatske i predstavnici vjerskih zajednica, izabrali za predsjednika Sabora Žarka Domljana, za potpredsjednike Ivicu Percana, Stjepana Sulimanca i Vladimira Šeksa. Za predsjednika Izvršnog vijeća Sabora izabran je Stjepan Mesić.

Proglašenje rezultata glasovanja za predsjednika Predsjedništva, izbor dr. Franje Tuđmana, popraćeno je aklamacijom sabornika. Franjo Tuđman u nadahnutom je govoru podsjetio na važne datume hrvatske povijesti i borbe hrvatskog naroda za očuvanje svoje državnosti, naglasivši da je upravo sada učinjen presudno važan, prvi korak na povratku hrvatskog naroda i njegove države europskoj civilizacijskoj, političkoj, kulturnoj i gospodarskoj tradiciji. Kao glavni cilj u najbliže vrijeme naveo je donošenje novog Ustava Republike Hrvatske s uspostavom demokratskih sloboda građana i državnim suverenitetom kao temeljnim odrednicama. Prvi predsjednik novog Sabora Žarko Domljan predao je zatim dr. Franji Tuđmanu predsjedničku lentu u bojama hrvatske trobojnice s povijesnim hrvatskim grbom. Također ispred Hrvatskog državnog sabora skinuta je stara zastava i podignut hrvatski stijeg s povijesnim hrvatskim grbom – s prvim bijelim poljem.

Originalne razglednice iz 1990.

Poslije zasjedanja Sabora na središnjem zagrebačkom trgu, tada još Trgu Republike, održana je veličanstvena narodna proslava na kojoj su građani burno pozdravili upravo izabrano državno Vrhovništvo. Na simboličkoj razini 30. svibnja 1990. taj je dan proslavljen i prihvaćen kao „rođenje nove Hrvatske“. Tijekom svečanosti na današnjem Trgu bana Jelačića tek ustoličeni predsjednik Franjo Tuđman položio je kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole života, blagostanja, znanja, kulturnog napretka i bogatstva u zipku koju su blagoslovili kardinal Franjo Kuharić i glavni imam Ševko Omerbašić. Bitno i simbolično – tako je ponovno rođena hrvatska država i u toj je državi počeo proces obnove europske parlamentarne demokracije, koja je nestala poslije vrtloga Prvoga svjetskog rata. Dan je bio sunčan, a u smiraju dana koji je hrvatskom narodu vratio ponos i dostojanstvo, nezapamćeno mnoštvo ljudi proslavilo je taj događaj do kasno u noć.

Od 30. svibnja 1991. hrvatska je opstojnost ugrožena

Godinu dana kasnije, 30. svibnja 1991. Hrvatska je već bila zahvaćena strahovitom jugosrpskom i četničkom agresijom. Od početka te godine Hrvatska je počela žilavo braniti svoju opstojnost i slobodu. U vrijeme usvajanja saborskih odluka trajala je pobuna dijela srpskog stanovništva, započeta još u kolovozu 1990. godine. Počeli su prvi sukobi s JNA u Pakracu 1. ožujka, zatim krvavi sukobi s pobunjenim Srbima na Plitvicama za Uskrs 1991. i u Borovu Selu 2. svibnja. Bilo je jasno da je tu pobunu snažno podržavao i organizirao Slobodan Milošević, u dosluhu i uz izravnu pomoć generala JNA.

Prve brigade ZNG-a predstavljene su hrvatskoj javnosti na svečanoj smotri 28. svibnja 1991. uz mimohod, dodjelu zastava brigadama i polaganjem prisege na stadionu NK Zagreb u Kranjčevićevoj ulici. Danas se taj dan slavi kao Dan Oružanih snaga Republike Hrvatske i Dan Hrvatske kopnene vojske. Snage koje su u ljeto 1991. godine ušle u borbu bile su malobrojne, slabo naoružane i loše opremljene, a iz političkih i drugih razloga nisu bile vojnički organizirane u jedinstveni sustav vođenja i zapovijedanja. Dana 30. srpnja 1991. godine formirano je Zapovjedništvo ZNG, a početkom kolovoza 1991. osnovana su zapovjedništva za istočnu Slavoniju, za banijsko-kordunsko područje, za ličko područje, za srednju i sjevernu Dalmaciju i za južnu Dalmaciju. U kolovozu je osnovano i Zapovjedništvo Zagrebačkog korpusa ZNG. Do 12. kolovoza ustrojene su četiri brigade, a tim predstavljanjem ZNG-a zaokruženo je ustrojstvo obrambenog sustava Republike Hrvatske. Hrvatske oružane snage tada su imale oko 60.000 pripadnika, od toga 30.000 pripadnika u sastavu MUP-a. Dana 3. studenog 1991. jedinice ZNG-a formalno su preimenovane u Hrvatsku vojsku.

Dokumenti o osamostaljenju Hrvatske pripremani su nekoliko tjedana u travnju i svibnju 1991. Tuđman je na svečanoj sjednici Sabora 30. svibnja 1991. podnio izvještaj o stanju u Hrvatskoj, a Sabor je usvojio Zaključke o pripremi državno-pravnih odluka radi ostvarenja pune državne suverenosti i samostalnosti. Formirana je parlamentarna radna skupina kojoj je na čelu bio Vladimir Šeks, a bili su uključeni Ivan Vekić, Luka Bebić, Hrvoje Kačić, Šime Đodan, Ivan Matija, Ivan Milas i Ljubomir Valković. Istoga dana kad i Hrvatska, sadržajno identičnu odluku o osamostaljenju usvojio je i slovenski Državni zbor. Ubrzo potom započela je vojna intervencija JNA u Sloveniji, kriza je vojno eskalirala. Tu je krizu Europska zajednica pokušala zaustaviti Brijunskom deklaracijom od 8. srpnja, kojom su Hrvatska i Slovenija prihvatile tromjesečni moratorij na svoje odluke od 25. lipnja. Hrvatski je Sabor 8. listopada usvojio odluku kojom je raskinuo „državno-pravne sveze na temelju kojih je zajedno sa ostalim republikama i pokrajinama (Hrvatska) tvorila dosadašnju SFRJ“.

Oltar domovine na Medvedgradu

Ideja o Oltaru domovine rađa se 1992. godine. Počinje prvo planiranje prema viziji dr. Franje Tuđmana, koji je kao povjesničar uočio poveznicu prošlosti, suvremene okolnosti obrane napadnute Hrvatske i nadahnjujući vidik koji se s Medvedgrada pruža na Zagreb i Hrvatsku. Polaganjem vijenaca poštovala bi se tradicija sjećanja na sve one koji su živote vjekovima polagali za opstanak jedine nam Domovine. Ujedno, stranim bi diplomatima i državnicima odmah postalo jasno da Hrvatska ima dugu europsku civilizacijsku tradiciju. Dvorane unutar dvorca Medvedgrad imaju svestrane mogućnosti, od dvorane za predavanja i sastanke, izložbenog muzejskog prostora, do prostora za odmor i okrjepu posjetitelja te suvenirnice. Tu je i kapelica sv. Filipa i Jakova koja potvrđuje našu stoljetnu katoličku vjeru. Sve na jednom mjestu, kompaktno, u prelijepom okruženju mirisne, šumovite Medvednice.

Oltar domovine zamišljen je kao spomenik na čast i slavu svim palima u prošlosti, ali posebice onima u Domovinskom ratu. Spomenik je rad kipara Kuzme Kovačića, a nalazi se ispred južnog bedema Medvedgrada, ostvaren u ideji plohe hrvatskog grba. Na Dan državnosti 30. svibnja 1994. Oltar domovine otvorio je predsjednik dr. Franjo Tuđman, kao mjesto na kojem će svi moći doći i odati počast hrvatskoj domovini, kao i uživati u povijesnoj i prirodnoj ljepoti. U vrijeme njegova predsjednikovanja za državne blagdane na Oltaru domovine postrojavali su se rodovi Hrvatske vojske i povijesne postrojbe, a odavanje počasti palima za Domovinu odavalo se hrvatskom himnom i pucnjevima iz bitnica Hrvatske vojske, koji su se čuli sve do Save. Hrvatski predsjednik svake je godine upisivao svoj dolazak u knjigu posjetitelja. Bilo je svečano svakog Dana državnosti, to su bile godine hrvatskog ponosa i slave. Na dan Svih svetih 1. studenog 1999. godine predsjednik dr. Franjo Tuđman pohodio je Oltar domovine na Medvedgradu posljednji put, bio je to ujedno i njegov zadnji javni nastup prije smrti.

Škrabalova zbrka s državnim blagdanima

Hrvatski narod, nažalost, poslije Tuđmana ima loš odabir novog predsjednika. Je li čak dva puta izborno šibicaren i prevaren? Predsjednik postaje Stjepan Mesić. Taj već na ustoličenju grubo odgurnu hrvatski stijeg počasne bojne, ne želi nositi hrvatsku predsjedničku lentu, ukida počasne povijesne odore počasne bojne i ukida državni protokol na Oltaru domovine. Objavljuje vrijeme detuđmanizacije, priča gnjusne viceve na račun pokojnog predsjednika, umirovljuje hrvatske generale Domovinskog rata, otvara predsjedničke arhive i nudi dokumente državnih tajni stranim novinarima. Istovremeno, predsjednik Vlade Ivica Račan, također kao bivši pouzdani kadar partije, postaje akter protuhrvatskih zakulisnih političkih igara, zajedno s koalicijskim partnerima. Jedan je od njih i saborski zastupnik HSLS-a Ivo Škrabalo. Ostat će u povijesti upamćen po podlom prijedlogu koji unosi potpuni kaos u protokol državnih blagdana. Na njegov poticaj Dan državnosti 30. svibnja demontira se iz državnog rasporeda blagdana te se godine 2002. premješta na dan 25. lipnja. Tim podvalama i Oltar domovine potpuno je izgubio svoje državno značenje, od tada se rastače ponos i tradicija uspostavljene hrvatske državnosti. S vremenom, ni oporba ni vlast više ne odaju počast i ne polažu vijence na Oltaru domovine. Rušenje tradicije je nažalost uspjelo. Što nam znači Dan državnosti 30. svibnja 1990. i tada izrečena potreba da je to dan duhovnog izmirenja sviju – potpuno se zaboravilo i pogazilo. Tako je nacionalni ponos počeo kliziti u kolektivni zaborav.

Mesić nikada nije došao na Oltar domovine

U kapeli sv. Filipa i Jakova na Medvedgradu ponekad gori braniteljska svijeća. Kao spomen na prvog hrvatskog predsjednika dr. Franju Tuđmana koji je poznavao potrebu povijesne tradicije, izvornu snagu baštine i potrebu osmišljenog državnog protokola. Nažalost, poslije Tuđmana, jedan šarlatan odlučio je politički detuđmanizirati Oltar domovine, a drugi kvazimodo režirao je škrabanje po hrvatskim blagdanima. Tako je demontiran Dan državnosti. Tako su mnogi nastavili, bez grižnje savjesti prihvatili su izdajničke uloge. Pljunuli su na državnost, na obrambeni Domovinski rat, izdali su tradiciju, rušili su političke ideje i ostvarenja dr. Franje Tuđmana. Poslije 2000. Oltar domovine pretrpio je niz političkih devastacija. Ali i materijalnih, staklene su ploče popucale, vječni plamen na slavu braniteljima se ugasio, u kuli gdje su bili izložbeni prostori prodire vlaga i prokišnjava. Domoljubi podižu hajku, dugo se o tome piše, a onda se kao „spasitelj“ jednog dana na komemoraciji na Oltaru domovine pojavljuje i gradonačelnik Milan Bandić. Oportuno promišlja kako je vrijeme za prikupljanje izbornih glasova, stoga je i ponešto popravljeno. No postoje i druge nakane. Godinama prije već je promijenjena regulacija prometa, uklonjeni putokazi, zaobilazni putovi su označeni zabranama prolaza. Sve to, u ime prekidanja tradicije i zapuštanja, djeluje zbunjujuće i frustrirajuće za mnoge građane Zagreba.

Nakon puno godina, u listopadu 2019. Dan državnosti vraćen je na 30. svibnja, kao državni blagdan, 25. lipnja postao je Dan neovisnosti (spomendan), a 8. listopada Dan Hrvatskog sabora (spomendan). No kasno je sada kukati, godine su izgubljene, tradicija je pobrkana, stariji su zbunjeni, novi naraštaji nisu ništa ni naučili… Zapisana, ostaju samo politička zlodjela upamćena po svojim počiniteljima.

Bandićeva zbrka sa Spomenikom domovini

Nedavno je na prostoru između KD „Vatroslav Lisinski“ i Gradskog poglavarstva niknuo novi „Oltar domovine“. Na službenim stranicama Grada Zagreba se navodi: „Spomenik domovini, kao spomenik hrvatskog identiteta i mjesto za odavanje počasti Domovini (…) spomenik se sastoji od tri objekta: Zida svjetlosti (inspiriran autentičnim Zidom boli), Monumentuma s vječnim plamenom i Portala – paviljona, koji zajedno čine mjesto službenog, protokolom reguliranog ceremonijala odavanja počasti. Ukupna vrijednost iznosi 29.478.475,44 bez PDV-a“. Pozamašna svotica novca građana koji se nisu ništa ni pitali!? Kamen temeljac za izgradnju Spomenika domovini postavljen je u rujnu 2019., a otkriven je 10. prosinca 2020. (…) „te se predaje Zagrebu, Hrvatskoj i Hrvatima diljem svijeta (…) kao simbol zahvalnosti svima onima koji su svoje živote ugradili u hrvatsku neovisnost i slobodu“ – rekao je na otvorenju gradonačelnik Zagreba, sada već pokojni Milan Bandić. A na tom nakaradnom spomeniku ni slova što predstavlja, čemu služi, nema ni hrvatskog pletera, a kamoli križa…

Kasno je sada škrgutati, na trošak građana Zagreba nastalo je promašeno djelo. Ostat će upamćeno po virtuoznom dojdeku iz Pogane Vlake i rastrošnom trošenju. Pod okriljem noći srušio je originalni Zid boli na Selskoj cesti da bi ulupao novac na Mirogoju u Džamonjin odbačeni newyorški koncept mračnog spomenika. Tu su ostatci originalnog Zida boli dobili novo mjesto – u zaleđu, ondje gdje psi dižu noge. Podmetnuto je crno ruglo s prelomljenim imenima i prezimenima hrvatskih branitelja, na jad njihovoj djeci i udovicama, sve nasuprot blistajuće bijelom spomeniku antifašizma. Bandić nije uspio spriječiti uklanjanje imena trga zločinca maršala Tita, ali se odmah potom odlučio za kontru, vraćanjem biste jednog od najbližih suradnika Josipa Broza – Ive Lole Ribara na Prilazu baruna Filipovića. Uz to, Bandić je planirao i spomenik sedam sekretara Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ), u Žerjavićevoj ulici br. 4. Obećao je i velebni trg dr. Franje Tuđmana, ondje negdje malo dalje, gdje je bila i ostala samo livada za šetnju pasa. Usputno, Bandić je ustvrdio kako povijest nije nešto što ga posebno zanima. Pa što ga je onda zanimalo, neka sami čitatelji prosude.

Dan državnosti i Oltar domovine imali smo i prije 30-ak godina, no sitne duše neumorno su podvaljivale, ne bi li u eri „detuđmanizacije“ postali slavniji od zaslužnog vizionara i državnika dr. Franje Tuđmana. Preostaje nam se nadati nekom novom snažnom državniku, koji će nas izvući iz te postkomunističke kaljuže.

A povodom ovogodišnjeg Dana državnosti – čestitam stari državni blagdan svima – sa željom: prošećite na Oltar domovine na Medvedgradu i prisjetite se kako je to nekoć bilo. Zapalite svijeću i uskliknite – Bože, čuvaj nam Hrvatsku!

Povezano:

2009.
D. Borovčak: Podsjetnik s Oltara domovine

2010.
D. Borovčak: Novi plamen na Oltaru domovine
D. Borovčak: Obilježen Dan državnosti na Oltaru domovine

2011.
D. Borovčak: Dan državnosti 30. svibnja 2011. na Oltaru hrvatske domovine
D. Borovčak: Mladi i ponosni na Oltaru domovine
D: Borovčak: Na Oltaru domovine 5. kolovoza
D. Borovčak: Generali Domovinskog rata na Oltaru domovine

2012.
D. Borovčak: Obilježen Dan državnosti na Medvedgradu
D. Borovčak: Šutnja o Danu pobjede u Zagrebu

2014.
D. Borovčak: Povodom Svih svetih na Mirogoju
D. Borovčak: Vratit ćemo Dan hrvatske državnosti

Ante Beljo: Dan kada su snaga, odlučnost i jedinstvo hrvatskog naroda pokazali svoj ponos i svoj prkos

Trideseti svibnja 1990. nije bio dan jednoga običnog konstituiranja Hrvatskog državnog sabora poslije jednih običnih četverogodišnjih izbora.

Bio je to datum kada je hrvatski narod po prvi put poslije više stoljeća hrvatske podčinjenosti stranim osvajačima sam odlučivao svojom slobodnom voljom o svojoj budućnosti.

Bio je to dan konstituiranja prvog demokratski izabranog Sabora od hrvatskog naroda i pripadnika većine manjinskih zajednica u Republici Hrvatskoj.

Bio je to dan kada je hrvatski narod definitivno donio odluku kojom će bez pitanja o cijeni žrtve svoj spas okruniti stvaranjem svoje samostalne, demokratske i neovisne države Hrvatske i prekinuti zauvijek svaki, i u primislima, pokušaj stvaranja nekoga novog jugoslavenskog ili južnoslavenskog tora u koji bi nas se željelo utjerati kada iziđemo iz onoga u kojem smo tada bili.

Bio je to dan kada su snaga, odlučnost i jedinstvo hrvatskog naroda pokazali svoj ponos i prkos. Nismo bili ni prema komu osvetoljubivi, pružili smo ruke pomirenja svima, ali nažalost, i na našu i njihovu nesreću - mnogi to nisu prihvatili!

Bila je to sinergija domovinske i iseljene Hrvatske. Toga dana je u više stotina gradova s velikim hrvatskim zajednicama u svijetu na pročeljima njihovih sjedišta, gradova, županija... uz njihove zastave bila izvješena i hrvatska zastava u znak potpore i zahvalnosti svojim sugrađanima Hrvatima.

I danas kad se toga sjećamo ponosni smo na taj dan stoljetne prekretnice hrvatskog naroda i svoga vlastitog sudjelovanja u njoj.

Velike i sudbonosne promjene u životu svakog naroda i svake države na svijetu bile su vezane uz ključna povijesna zbivanja i ljude koji su imali viziju i odlučnost da taj posao uspješno odrade – u našem hrvatskom slučaju taj kamen zaglavni bio je prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman! Povjesničar!

U tim prvim godinama borbe za hrvatsku državu bilo je sažeto toliko veličanstvenih zbivanja koje tadašnje samostalne države u svijetu nisu proživjele ni u sto pedeset godina njihove novije povijesti!

I na kraju jedne nezaobilazne konstatacije kada se govori o novijoj povijesti, budućnosti, sjećanju i zaboravu, moram spomenuti da smo HRT-u u to vrijeme, kao i danas, plaćali obveznu pretplatu. Međutim, tisuće snimljenih raznih događanja iz tog vremena HRT ima bunkerirano u svojim arhivima, ali ih hrvatska javnost, pogotovo mlađi naraštaji, naša djeca i unučad, nemaju priliku vidjeti na ekranima hrvatske javne televizije - HRT-a! Čija se povijesna istina u Hrvatskoj promovira? Svakako nečija jest jer su se događaji zbili ne u povijesti staroj sto ili više godina, nego svega prije tridesetak godina.

Neprimjereno je podsjećanje na Dan državnosti 30. svibnja samo u godinama izbora, a naše obvezujuće pretplate plaćamo mjesečno! Nevjerojatno, pa nismo valjda u nemogućnosti kao pretplatnici bar donekle odlučivati o onome što plaćamo! Takav se odnos u normalnim demokratski uređenim društvima može smatrati samo kao neprihvatljivo stvaranje građana drugog reda – ili je to možda dio novog normalnog!?

Dr. Ante Čuvalo: Onda – obilje optimizma uz malo straha, danas – puno beznađa, a malo optimizma

Slobodna i nezavisna država Hrvatska bila je san koji se u proljeće 1990. godine počeo pretvarati u javu. Nakon 45-godišnjega komunističkog totalitarizma došli su prvi višestranački izbori, a 30. svibnja otvaran je prvi demokratski izabran Sabor! Bio je to povijesni dan, novi početak, korjenit zaokret i svečana najava naših želja i ciljeva. Odaslana je poruka svima da je kucnuo trenutak hrvatske slobode i državne samostalnosti! Taj Sabor simbolično je označio zajedništvo hrvatskog naroda u domovini i diljem svijeta. Također smo vjerovali da je vrijeme sazrelo za premošćivanje hrvatskih ideoloških podjela i sukobljavanja.

Nadalje, nama, političkim emigrantima, Hrvatska nije više bila zabranjena domovina niti smo mi bili njezina otpisana djeca. To je bio trenutak živog zagrljaja domovine i njezinih kćeri i sinova diljem svijeta, makar oni i dalje ostali živjeti negdje u tuđini. Hrvatska im je bila otvorena i sve ih je grlila. Bili smo sretna generacija koja je doživjela biti dio toga zanosnog povijesnog trenutka!

Dok su u domovini mnogi „bivši“ taktizirali i procjenjivali na koju će stranu, odnosno u koju će stranku, dijaspora je bila jednodušno za nezavisnu i demokratsku Hrvatsku. Ali te dane velike radosti pratila je i strepnja. Osjećali smo, a i povijest nas je učila, da će biti velika otpora hrvatskoj državnoj samostalnosti (srpski, svjetski i iz redova preostalih jugo-komunistima), ali naš optimizam, vjera i spremnost na žrtvu bili su kudikamo jači od straha.

Bit će korisno ovdje napomenuti da Hrvati u svijetu u to vrijeme nisu samo u zanosu slavili, nego su svoju radosnu energiju koristili pomažući domovini na raznovrsne načine, kako je tko najbolje mogao i znao. Premda rat nije bio otpočeo, bitke su se vodile na promidžbenoj i lobističkoj razini u državama gdje god Hrvati žive. Na primjer, u Americi smo bili usredotočeni na Washington, američke medije i akademsku zajednicu. U Washingtonu je trebalo pokrenuti nove i oživjeti stare veze s članovima Kongresa jer State Department je bio pregluh, bolje reći glupo samouvjeren u opstanak Jugoslavije. Osim lobiranje da iz kongresnih redova odu u Hrvatsku promatrati prve izbore, trebalo je radi tih ljudi prevesti na engleski cijeli izborni zakon i potom rezultate izbora.

U američkim medijima pojavili su se zagovornici velikosrpske politike. Htjeli su svijetu podvaliti ideju ugroženosti Srba i Miloševića kao jugoslavenskog Gorbačova. Među takvima su bili kongresna zastupnica Helen Delich Bentley (Hrvati u Americi razgolili su njezino velikosrpstvo i pomogli da njezina kongresna karijera završi početkom 1995.), tada mladi političar u Chicagu Rod Blagojevich (kasnije član kongresa, guverner države Illinois i potom dugogodišnji zatvorenik zbog korupcije), Srđa Trifković (nekadašnji dopisnik BBC-a, tada na glasu kao stručnjak za balkanska pitanja, a potom savjetnik Vojislavu Koštunici, Biljani Plavšić, neslužbeni glasnogovornik Republike Srpske itd.), Momčilo Selić (sin oca udbaša i nekadašnjeg konzula u Chicagu, pisac, član više međunarodnih udruga za ljudska prava i demokraciju..., ali uvijek velikosrbin) i slični branitelji velikosrbizma. Nadalje, američki mediji, posebice oni bliži State Departmentu, zagovarali su demokratizaciju Jugoslavije, a istovremeno su nijekali demokratsko pravo hrvatskog naroda da sam odluči o svojoj budućnosti.

Na akademskim skupovima, posebice godišnjoj konvenciji slavista u Americi, trebalo je organizirati panele o temama koje su objašnjavale što se zbiva u Hrvatskoj i što Hrvati hoće. Na drugoj strani bio je velik broj prosrpskih i onih „objektivnih“ profesora s raznih američkih sveučilišta koji su opravdavali velikosrbizam ili prodavali matricu „svi su jednako krivi“. Zanimljivo je zamijetiti da su na takvim skupovima često neki „srpski zetovi“ bili među najvatrenijim apologetima velikosrbizma.

Ovakve, i razne druge djelatnosti, bile su dio ustrajnog rada u dijaspori za konačno oslobođenje Hrvatske. Bila su to burna vremena velikih nada, jasnih ciljeva, puna zanosa i zajedništva. Strepnja i strah od eventualnih problema, pa i rata, bili su u nama natkriljeni pozitivnom energijom, ljubavlju za slobodom i spremnošću na žrtvu.

Danas, nažalost, zavladalo je beznađe, optimizam je skup kao lijek. Cilja „oni“ nemaju osim osvojiti vlast i ostati na vlasti, te grickati Hrvatsku do kosti, zavoditi narod (ono što ostane) bivšim i novim ideološkim maglama i državu unajmiti onom tko ih bolje plati. Izgubili su se u bespuću samodopadnosti, u „veličanstvenom“ osjećaju sićušne moći, koja ih ne će nikad zasititi, nego će progutati njih i njihove trenutačne „veličine“.

Hrvatska država će opstati, narod će se probuditi, a oni će biti izbrisani iz pamćenja hrvatskog naroda. Što prije, to bolje!

Ivan Jaklin: Dan kada je plakala cijela Hrvatska, i od boli, i od sreće, i od nade

Dan kada je napokon rođena slobodna i samostalna zemlja Hrvata, koju smo toga dana nazvali Republika Hrvatska. Vratili joj izvorno ime i hrvatska obilježja. Hrvatski stijeg, crven, bijeli, plavi s povijesnim hrvatskim grbom u sredini stijega s 13 bijelih i 12 crvenih kvadratića. Stijeg koji je na jarbol ispred zgrade Hrvatskoga državnog sabora prvi put uzdigao Otac Domovine dr. Franjo Tuđman.

I u svojoj svemogućnosti dobri Bog nije dopustio da to bude nekoga „običnog“ dana. One slavne 1990. godine, 30. svibnja bila je srijeda, tri dana pred blagdan Boga Duha Svetoga Utješitelja.

Sretni dan hrvatske povijesti, kada je nakon svete mise u zagrebačkoj katedrali, ispred zgrade Hrvatskoga državnoga sabora na jarbol uzdignut povijesni hrvatski stijeg.

Dan kada je plakala cijela Hrvatska, i od boli, i od sreće, i od nade. I iz prkosa.

Dan kada je Otac Domovine dr. Franjo Tuđman na prepunom Jelačić placu u zipku koja je simbolizirala tek rođenu slobodnu hrvatsku domovinu položio kruh, pero i zlatni dukat, kao simbole blagostanja, znanja i bogatstva, i koju je tada blagoslovio prvi čovjek Crkve u Hrvata, naš kardinal dr. Franjo Kuharić.

Tako je dakle u znaku zemaljskoga i nebeskoga kruha rođena naša hrvatska domovina.

Mnogi u svijetu nisu željeli stvaranje samostalne hrvatske države. I za mnoge je ona bila neželjeno dijete. I u svijetu. A i za neke u Domovini.

Prvih deset godina pod vodstvom dr. Franje Tuđmana bile su godine stvaranja države. Bili smo potpuno sami, ali s vjerom u Boga i vječnu hrvatsku domovinu.

Krvavi, nametnuti rat u kojem je narod „kao jedan“ stao u obranu slobode. U kojem smo izborili pobjedu, očuvali zemlju Hrvata.

Cijelo to vrijeme brinuli smo se o našim prognanicima i stotinama tisuća izbjeglih žitelja susjedne države BIH.

Ali smo tada voljeli svoju Domovinu. I onda kada je bila ponižena. I krvava. Ranjena.

I kada su mnoge naše obitelji prinijele na oltar slobode svoje najmilije sinove i kćeri, očeve, majke, djedove i bake...

Bili smo ipak ponosan narod. Svijet se počeo diviti našem pobjedničkom mentalitetu. Naši športski uspjesi zadivili su svijet. Naši „brončani“ nogometaši na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998., Janica i Ivica Kostelić i Goran Ivanišević u svijet su ponijeli istinu o našoj Domovini.

Kada je shrvan teškom bolešću umro Otac Domovine dr. Franjo Tuđman, Carl Gustaf Ströhm, veliki prijatelj Hrvata, Nijemac rodom, napisao je sjajan nekrolog u „Hrvatskom slovu“ u kojem je proročanski nazvao „deset Tuđmanovih godina“ najljepšim godinama hrvatske povijesti! U tom trenutku bio sam pomalo ljut na takvu ocjenu. No, ubrzo se ovo nes(p)retno proročanstvo počelo ostvarivati. Kao usud samouništenja. Zapuhali su neki čudni vjetrovi s tzv. „Zapadnog Balkana“ (pitam se pitam, a gdje li je onda „Istočni Balkan“?).

Učinkom tornada, dotada ponosnom zemljom, ugašen je plamen ljubavi prema Domovini. I njezinim svetinjama. Pogaženi su njezini simboli. Odbačeni najodličniji sinovi pobjedničke Hrvatske vojske. Nestali su iz javnoga života iskreni hrvatski domoljubi. Nestao je slobodan informativni prostor. Istina je postala samo jedna. Ona kontrolirana. Najtužnija je pri tomu „kompromisnost novoga vodstva“ nekoć Tuđmanove državotvorne stranke koja se odrekla svih svojih izvornih vrijednosti, uključujući i svojega Utemeljitelja, samo da bi se održala na vlasti.

I tako je narod ponovno nastavio lutati bespućima „Zapadnog Balkana". Pretužno.

U to vrijeme hrvatska inteligencija, duboko zavaljena u udobnim naslonjačima u institucijama koje bi morale čuvati naše kulturne i povijesne vrijednosti, spavala je snom pravednika. U neka druga vremena Akademija i Matica bile su uz Crkvu u Hrvata čuvari naše samobitnosti i simboli naše četrnaeststoljetne prisutnosti.

O, tempora, o, mores!

No, usprkos svemu, ne smijemo danas biti malodušni i tužni.

Trideseti svibnja želio se iščupati iz sjećanja ovome narodu.

Ubrzo nakon smrti dr. Franje Tuđmana započeli su brutalni sukobi i raskoli u njegovoj stranci, a njegovi najbliži suradnici čak su i utemeljili novu stranku (Demokratski centar – Šarinić, Škare-Ožbolt, Adanić).

Slijednici stranke SKH preuzeli su vlast u Hrvatskoj. Mesić i Račan odmah su brutalno nasrnuli na naše domoljubne svetinje. Tu je odmah na udaru bio i Dan državnosti, te nam je u njihovo ime jedan čudan svat, podrijetlom iz Vojvodine, ponudio „novi termin Dana državnosti“. Nedvojbeno „novi datum“ 25. lipnja 1991., sigurno je jedan od temeljnih datuma novije hrvatske povijesti. No, ne zaboravimo, nikada tog datuma ne bi bilo da nije bilo 30. svibnja 1990. godine.

Sve do prošlogodišnjeg 30. svibnja, ovaj slavni dan obilježavan je od 2001. godine kao spomendan - Dan Hrvatskog sabora. Je li to bilo opravdano?

Demokratske tekovine ovoga naroda sežu još u vremena vladara hrvatske krvi, kada su se održavali Sabori hrvatskoga naroda. Hrvatski sabor trajao je stoljećima i pod tuđinskom vlašću. Bili oni Arpadovići, Anžuvinci, Habsburzi, Karađorđevići, pa sve do današnjih dana. Nebitno je kojim se jezikom u Saboru govorilo, latinskim, mađarskim, njemačkim ili od polovice XIX. stoljeća napokon hrvatskim jezikom.

Hrvatski sabor hrvatska je povijesna tekovina i stoljetna vrijednost. Naše najviše predstavničko i zakonodavno tijelo.

Danas se više, nažalost, ne zove Hrvatski državni sabor, ali on je takav kakav jest, naša stvarnost.

Prije točno trideset i jednu (31) godinu izabran je novi saziv Sabora na temelju Izbornoga zakona koji je donio Sabor Socijalističke Republike Hrvatske. Prva sjednica novoga saziva bila je 30. svibnja 1990. godine. Toga je dana dakle izvršena redovita promjena sastava Sabora na temelju izbornih rezultata koji su provedeni demokratskim putem. Što se pak tiče višestranačkoga sastava ovoga Sabora, ni to nije bila novina, jer smo višestranački Sabor imali već tijekom XIX. i u prvoj polovici XX. stoljeća.

Nitko nema pravo osporavanja Hrvatskoga sabora, ma kako se on prije zvao i u kakvim prilikama djelovao dugi niz stoljeća.

Najveći hrvatski blagdan - Dan državnosti bio je pomaknut voljom osporavatelja istine na 25. lipnja. I to s razlogom. Toga dana u Republici Hrvatskoj već deset dana traju školski ljetni praznici, pa naša djeca nisu u školi mogla čuti ništa o tome kako je rođena Domovina, kako je ne bi (strahote li?) zavoljeli! A upravo to žele „gospodari svjetskoga kaosa“. I domaći izrodi.

Kada se prije pet godina na čelu HDZ-a nalazio gosp. Tomislav Karamarko i kada je na izborima osvojio saborsku većinu i potom s prijetvornom udrugom Most formirao Vladu Republike Hrvatske, stekao se dojam da će se Hrvatska napokon vratiti svojim izvornim vrijednostima. Gosp. Karamarko je čak žrtvovao premijersko mjesto ne bi li nam poslao jasnu poruku da misli ovu zemlju vratiti na put kojim smo krenuli putem slobode i državotvornosti s predsjednikom Tuđmanom. U predizbornim obećanjima govorio nam je o vraćanju punog naziva Hrvatskom saboru - Hrvatski državni sabor, ime koje su ukinuli nedržavotvorni SDP-ovci sa svojim manjincima i YU-nostalgičarima. Da će nam vratiti 30. svibnja, koji su nam ukrali ti isti protivnici samostalne i slobodne Hrvatske i dr. Franje Tuđmana. I zato je trebalo likvidirati Karamarka, što su s „velikim uspjehom“ i odradili isti ti mrzitelji koji jedu kruh ove zemlje i uživaju sve njezine blagodati, a istovremeno ju iz dna duše mrze i razaraju.

U vremenu nakon „uklanjanja Karamarka“, sastavljena je vlast koju nije izabrao hrvatski narod. Narod je bio opet prevaren, jer sastav vlasti nije odgovarao onome što su hrvatski ljudi rekli i koga su izabrali na prošlim i pretprošlim parlamentarnim izborima. Opet u Hrvatskoj imamo S/H koalicijsku vladu koja jako nalikuje onoj koju smo posljednji put imali 1989. godine, kada je ondašnjom tzv. „demokratskom Socijalističkom Republikom Hrvatskom“ vladao SSRNH (Socijalistički savez radnog naroda Hrvatske), što je bila „demokratskija varijanta“ Saveza komunista Hrvatske (SKH). Prije raspuštanja Hrvatskog (državnog) sabora i raspisivanjem izbora za njegov novi saziv, ipak je aktualna Vlada Republike Hrvatske kroz saborski postupak „vratila“ Dan državnosti Republike Hrvatske na 30. svibnja! Je li to tek „kozmetički trik“ nekoć hrvatske i državotvorne stranke, vidjet ćemo već sada u nedjelju. Ne gajim neke velike nade.

Hoće li Dan državnosti 30. svibnja ostati državnim blagdanom? Hoće li koalicijska S/H vlast ponovno ukrasti ovom narodu njegov Dan državnosti, kao i nesretne 2001. godine?

Narod Hrvata je prevaren, ponižen, pokraden, te je postao ravnodušan. Njegova je ravnodušnost, na žalost, u korist vlastite štete. A sve je počelo još 22. prosinca 1990. godine, kada je Hrvatski državni sabor donio naš prvi tzv. „Božićni Ustav RH“. Tim Ustavom i Zakonom koji iz njega proizlazi izvršen je „redizajn hrvatskog grba i zastave“. Morali smo popustiti domaćoj „petoj koloni“, tim fizičkim i duhovnim nasljednicima „partizanskih okupatora iz 1945“. I prihvatili smo, sve samo da bude mir u Domovini, jer su u to vrijeme četničke, velikosrpske horde i JNA već pripremale krvavi pohod na Hrvatsku.

Što li nam je danas, 2021. godine ostalo od one naše i Tuđmanove Hrvatske? Ime zemlje – Republika Hrvatska, himna - Lijepa naša i novac - kuna.

Sve ostalo nam je oteto. A mi, većinski narod „gromoglasno šutimo“. Izgleda da nam je to u genima. Čekali smo 888 godina svoju državu, svojeg Mojsija, koji nas je ipak proveo preko „Crvenog mora“, odškrinuo „vrata slobode“, ali kao i onaj biblijski Mojsije i njegov narod, niti mi Hrvati zajedno sa svojim Ocem Domovine nismo dočekali slobodu. Umro je „naš Mojsije“ prerano i neočekivano, a na njegovo mjesto zasjeli su u vremenima potom neki drugi ljudi koji nas i u prenesenom i u stvarnom smislu žele strmoglaviti natrag u Crveno more hrvatske neslobode.

Hoće li pobijediti laž? Mora li Hrvatska nestati? Kamo li to odlazi hrvatska mladost? Cijele obitelji. Bilo bi zanimljivo statistički obraditi i doznati kojim skupinama ljudi pripadaju oni koji su otišli iz Hrvatske. Jesu li to djeca i unuci onih koji su 1945. s „lijepim partizanskim kapama“ kao pobjednici „oslobodili Hrvatsku“ te pritom pobili stotine tisuća mladih hrvatskih ljudi ili pak neki „bezimeni ljudi“?

Postoji li uopće istina? Hrvatska istina?

Istinski sinovi i kćeri ove napaćene i prividno zapuštene Zemlje znaju istinu!

I upravo oni, „čuvari istine“, prenijet će istinu svojoj djeci i unučadi.

O vremenu nade i radosti.

O vremenu boli i tuge bez kraja.

O izdržljivosti.

O ponosu.

O vjeri u Boga.

I u jedinu i vječnu hrvatsku domovinu.

Ne tuguj, voljena zemljo, jedina naša, naša Hrvatska.

Jer mi te volimo.

Mi vjerujemo u tebe.

I nikada te se ne ćemo odreći!

Valentina Krčmar: Zagrljeni, suznih očiju, pjevali smo molitvu Bogu za našu domovinu, za naš hrvatski narod, koji nam je uvijek u srcima

Kad govorim o proslavama Dana državnosti u Torontu, moram se ipak prvo sjetiti prvih slobodnih demokratskih izbora u Hrvatskoj, ali i kod nas u Kanadi, gdje su gomile ljudi, koji su godinama brižljivo čuvali svoje hrvatske dokumente, stajali satima u repovima i stavljali svoje dragocjene dokumente pred nas kako bi i oni mogli biti proglašeni građanima slobodne Hrvatske, kako bi i oni mogli dati svoj glas za Hrvatsku. Mnogi su od njih tada bili na prvim proslavama Dana državnosti, toga velikog dana, i ne mogu a da se ne sjetim širokih osmijeha prijatelja, poznatih i nepoznatih, sretnih suza, hrvatskih barjaka, koji su se gordo vijorili u rukama mnogih i na postoljima raznih gradskih općina širom Toronta i okolice, i hrvatskoj himni, koju su pjevali ponosni Kanađani hrvatskog podrijetla, koji nikad nisu zaboravili svoju prelijepu domovinu Hrvatsku!

S ushićenjem se sjećam suznih očiju mnogih starijih Hrvata, koji su se uspjeli spasiti nekako nakon 2. svjetskog rata i često nisu vjerovali u mogućnost slobodne Hrvatske i nekakav Dan hrvatske državnosti – a eto, i to su dočekali – i kako onda ne zaplakati??? Danas ih se sjećam svih i pozdravljam tamo negdje u Nebu, jer većine više ni nema s nama.

Preteško je opisati vama u Hrvatskoj što je značio Dan državnosti za nas u Kanadi, posebno za one koji su izgubili mnoge u Križnim putevima! Tadašnje torontsko hrvatsko političko vodstvo odlučilo je uključiti i kanadsko pučanstvo u slavlje tog dana, pa smo kontaktirali vlasti u gradovima gdje živimo i zatražili mogućnost dizanja i pozdravljanja hrvatskog barjaka na taj dan, uz intoniranje himne i nekoliko riječi. Mnogi su se odazvali, tako da smo na taj dan organizirali svečanosti po raznim općinama Toronta i okolice.

Predstavljala sam svoju udrugu „Bedem ljubavi“ u gradiću Scarboroughu. Dočekali su nas gradski oci, a neki od njih ostali su mi zauvijek u srcu, jer voljeli su Hrvatsku. Dapače, neki od njih bili su na prvim demokratskim izborima i podijelili svoja svjedočanstva i suze s nama jer, kako mi je tada bilo rečeno „nadgledao sam izbore u Vukovaru, upoznao tamo mnoge dobre ljude, kojih više nema...“

Uz intoniranje kanadske i hrvatske himne dizana su oba barjaka, a moji poznanici koji su došli sa mnom bili su vidno uzbuđeni. Teško je opisati taj osjećaj ponosa u zemlji gdje često nisu ni znali o maloj, prelijepoj zemlji Hrvatskoj, koja se tako uporno bori za svoj opstanak, čija su se djeca razletjela po svijetu kako bi spasili svoje gole živote i gotovo nema zemlje na svijetu gdje se Hrvati nisu naselili bježeći pred komunistima. Te proslave Dana državnosti bile su nam prilika govoriti o stanju naše domovine, tražiti pomoć, uspostavljati prijateljstva, koja se održavaju sve do danas.

A naše „obiteljske“ proslave – proslave Dana državnosti hrvatske zajednice Toronta, Mississauge, Bramptona, Oakvillea i drugih manjih gradova u okolici – proslave u hrvatskom parku „Father Kamber“ doista su nezaboravne! Dolazili smo od ranog jutra, zauzimali stolove ili sjedali po travi, hrvatska glazba se orila, barjaci su bili posvud – mnogi su imali, ali imaju još i danas svoj barjak – imam ga i ja – i onda sv. misa. Služio je vlč. Gjuran, naš dugogodišnji župnik crkve Majke Božje Kraljice Hrvata u ulici koja se zove „Croatia St“, „Hrvatska ulica“! Uz vlč. Gjurana bili su svi naši svećenici, koji su i tada i sada s ovim narodom u tuđini! Nemoguće je opisati oduševljenje svih nazočnih, burno odobravanje svake župnikove riječi, procesije za vjeru i domovinu, veselje u svima! Široki osmijesi svagdje, pjesma... I onda ručak, nazdravljanje domovini, predsjedniku Tuđmanu, braniteljima – sreća koju je nemoguće opisati – do kasno navečer prijatelji su se veselili, pjevali, voljeli svoju domovinu i narod.

Jedne godine proslava je bila u jednom kazalištu u samom Torontu. Bio je organiziran vrlo svečani program, uz primanje kod tadašnjeg konzula. Mnoštvo je ljudi došlo, program je bio zaista lijep – pravi hrvatski program – a u meni je još i danas ostala scena na pozornici kad je zbor, u kojem sam bila i ja, pjevao „Bože, čuvaj Hrvatsku“. Tada smo instinktivno poletjeli jedan prema drugom i zagrljeni, suznih očiju, pjevali molitvu Bogu za našu domovinu, za naš hrvatski narod, koji nam je uvijek u srcima.

I negdje tada neki su u Hrvatskoj odlučili mijenjati datum Dana državnosti. Vjerujte mi, dobro pamtim datume, ali o toj promjeni datuma nisam htjela ni misliti, jer za mene, kao i za nas u Kanadi, koji tako duboko volimo Hrvatsku, samo je jedan Dan državnosti: 30. svibnja. Mi slavimo Dan državnosti UVIJEK samo 30. svibnja, a vi u Hrvatskoj radite što želite.

Sretna nam bila naša Hrvatska! Hvala vam, dragi naši branitelji, za vašu žrtvu! Pozdrav iz Toronta!

Siniša Posarić: Taj moj priziv na povijest, na 30. svibnja 1990., dok me ima, ne će minuti

Nosim u sebi nekoja sjećanja koja kadikad rado podijelim s drugima u nadi da ću i kod njih probuditi njihova sjećanja na događaje iz djetinjstva, dječaštva i mladosti. Ima onih lijepih trenutaka i onih ne baš lijepih, mnogo toga pamtimo i možda nas to i sokoli za nastavak daljnjeg života.

Godine Gospodnje 1971. kao dvanaestgodišnjak prvi put čuo sam hrvatsku himnu „Lijepa naša domovino” na izviđačkom logorovanju. Zapravo, učili smo je pjevati zajedno sa „Hej, Slaveni” slušajući zborske izvedbe s gramofonske ploče i prepisivali smo stihove jedne i druge himne u svoje bilježnice. Ujutro smo se postrojavali ispred svojih šatora i prigodom podizanja zastave pjevali smo „Hej, Slaveni”, a uvečer za spuštanja zastave „Lijepa naša domovino”.

Što je to pjevanje nama dječacima i djevojčicama značilo ili onima nešto starijima? Zapravo obveza, poštovanje, a možda nešto manje ljubav prema domovini i nacionalni osjećaj. Jednostavno rečeno, pjevali smo i bili sretni što smo naučili stihove jedne i druge himne, a da nam nitko ne može reći da smo glupi ili da nam se smiju zato što ne znamo pjevati. Godinama kasnije promišljao sam kako smo jednu himnu pjevali s osjećajem državljanstva, a drugu s nacionalnim osjećajem. No godinama zatim hrvatsku himnu baš i nije bilo moguće čuti na raznim skupovima i priredbama, pače i na onima republičkog karaktera. Budimo iskreni, koga je u ona vremena 70-ih i ranih 80-ih, kada smo bili mladi ili još djeca, ozbiljno zanimala politika i nekakva demokratizacija (hrvatskoga) društva i što to uopće znači za nas obične ljude i za našu Hrvatsku...?

Čitava bogata i burna povijest Hrvata bila je nakon 1945. doslovno sažeta od strane državnih cenzora, izrezana škarama i skrojena po zamisli komunističkih krojača tako da su generacije u nas bile zakinute za nekoje stvarne činjenice iz prošlosti, osobito iz čitave prve polovine 20. stoljeća. Dakle, do 1990. živjeli smo pod jednoumnom političkom vlašću i jednostranim promišljanjem hrvatske povijesti, a o nasrtajima na hrvatski književni jezik i uopće na hrvatsku kulturu da i ne govorimo. Branili se jesmo, ali potiho, izbjegavali razgovore koji bi mogli biti politički oprečni, pače i opasni za svakoga od nas, jer ne znaš tko sve može biti „uho” vlasti. Nije to bio strah, nego ljudski oprez i čemu se zamjeriti onima koji drukčije misle i nasrću strastveno protiv hrvatstva kao „nepostojeće kategorije”. Zaista, ponekad je bolje prikloniti se dugotrajnom boju za svoje nacionalno i kulturno pravo, nego trpjeti batine, zatvor, pače i nešto gore od toga.

Ovdje prilažem pjesmu Stanka Dominića (Zlatar, 1917. – Zagreb, 1980.) iz stihozbirke „Pređa srca” koja je objavljena 1969., a istom je od komunističkih cenzora bila zabranjena:

Žena u crnom

Od kada i do kada će ruho crno
Biti odjeća tvoja:
O, ženo, s Jadranskog mora,
Neretve, Krke, Bosne i slavonskih ravni?
Kao nigdje ja u tebi osjećam
prisutnost plačne kobi
sve rođene djece moje nacije.
I nema toga
još tko bi
iz svijesti moje
izbrisati mogao tu sliku boli,
zbog koje se zemlja ova
i preko smrti voli...

Upravo ova Dominićeva pjesma bila je „ključ zabrane” njegove stihozbirke, što danas izgleda nevjerojatno. Kao tiskarski djelatnik sjećam se dok je moja pok. mati radila u Expeditu Riječke tiskare, redovito je po tri tiskane knjige posebno pakirala i prije nego što bi ih poslala autoru ili nakladniku morala ih je adresirati na Općinski komitet SKH, e da bi ih ondje nekakva Ideološka komisija provjeravala i donosila zaključke olakotne ili otegotne za autore. Ti „drugovi” nisu bili književnici, ni književni kritičari, nego posebno odgojeni tipovi u partijskim školama i sa zadaćom zatiranja svakog osjećaja suprotiva „revoluciji koja traje”!

Tako je to bilo sve do vremena raspada Saveza komunista koncem 80-ih, dakle, nakon prvih višestranačkih izbora (22. travnja 1990.) u nas, uspostave Hrvatskoga državnoga sabora (30. svibnja 1990.) i Referenduma o hrvatskoj samostalnosti (19. svibnja 1991.).

Ta uspostava HDS-a bila je veličanstvena i tada sam čitav prijenos snimao na VHS-kaseti kao osobit događaj u hrvatskoj povijesti. Sjećam se i jeke iz susjednih stanova, doslovno su svi pojačali zvuk svojih dalekovidnica i to se ne može zaboraviti! Prisjećam se kako su svi zastupnici Hrvatskoga državnog sabora, predsjednik dr. Franjo Tuđman i kardinal Franjo Kuharić izišli pred brojni okupljeni narod na Trg Republike u Zagrebu, a predsjednik HDS-a Žarko Domljan obećao je u svome govoru kako će mu vratiti ime Jelačićev trg. Nekako bi čovjek volio biti ondje na veličanstvenom skupu, a razlog tome, između ostalog, jest naša himna, naša „Horvatska domovina”, „Lijepa naša domovino” Mihanović-Runjaninova koja se toga 30. svibnja čula iz grla na desetke tisuća naših razdraganih ljudi s razvijenim domovinskim zastavama, onima sa štitom na kojima su bijelo-crvena polja unutar hrvatske trobojnice.

I dok sam gledao i slušao taj dalekovidnički prijenos nacionalne svečanosti iz naše središnjice, prisjećao sam se kako sam u svojoj djetinjoj dobi, dva desetljeća prije toga, učio pjevati hrvatsku državnu himnu. Taj moj priziv na povijest, na 30. svibnja 1990., dok me ima, ne će minuti.

Nada Prkačin: Imamo Hrvatsku! Na neizmjernu žalost onih koji je nisu željeli. Imamo je zauvijek!

Ukrasti jedan tako važan datum, kako bi se zamijenio drugim (govorim o 2001. godini i SDP-ovoj vlasti) bila je povijesna krivotvorina i zločin o kakvom su me na samom zalasku komunizma upravo učili njegovi ideolozi na zagrebačkom Fakultetu političkih nauka. To je već školski primjer specijalnog rata! Omalovažavaš i brišeš memoriju jednom narodu uništavajući mu simbole, a za uzvrat podmuklo nudiš druge.

Samo šest godina nakon veličanstvene vojno-redarstvene akcije Oluja, SDP je ponudio 25. lipnja kao surogat Danu državnosti. Da podsjetim, to je jedan dan u hrvatskoj povijesti kada je tadašnji predsjednik tog istog SDP-a, Ivica Račan, s njegovim mentalnim istomišljenicima demonstrativno izišao iz Sabora, ne htijući se „razdružiti“ s ostalim jugoslavenskim republikama. Ta je pobuna od 25. lipnja 1991. pobjednicima trećesiječanjskih izbora 2000. zapravo trebala za budućnost kao opravdanje, kao sinonim otpora protiv te iste državnosti. U takvoj „budućnosti“ bili bismo vraćeni na početnu točku. U okvire Bog te pitaj kakve Jugoslavije. A akteri hrvatske državnosti bili bi na sve moguće načine - izbrisani.

Da apsurd bude veći, nisu te srijede 25. lipnja 1991. u hrvatskom Saboru hrvatsku državnost opstruirali srbijanski komunisti (oni su imali drugog posla, smišljali su kako pobiti što više Hrvata i oteti što više hrvatske zemlje), učinili su to Hrvati. I učinili su to na neki način opet 2001., kada su se ponovo domogli vlasti.

Teško je izbrojati koliko smo mi sebi zla učinili kroz povijest, i još činimo, ne razumijevajući povijesno-političke procese i važnost vlastite državnosti. Najviše kad smo se dodvoravali tuđincima koji su nas stoljećima iskorištavali na sve moguće i nemoguće načine. I čine to i dan danas, samo puno perfidnije.

Ali, hvala Bogu što postoji „sol“.

Da nje nema, ni nas ne bi bilo!

Bit ću iskrena, danas kada opet slavimo 30. svibnja Dan hrvatske državnosti, ne razmišljam previše o tome što se dogodilo toga dana prije 31 godinu. Bio je to logičan epilog mnoštva bremenitih događaja koji su tome prethodili.

Umjesto toga, sjećam se žrtava, neznanih i znanih, koji su robijali po jugokomunističkim zatvorima zbog ljubavi prema svojoj domovini Hrvatskoj. Razmišljam o mladeži koja je izbacivana iz škola i fakulteta, intelektualcima i radnicima koji su ostajali bez posla, mučenicima koji su već po završetku Drugog svjetskog rata bili lišeni života i imovine, o onima koji su uspjeli pobjeći u tuđinu i desetljećima sanjali povratak u slobodnu Hrvatsku. O kostima Hrvata diljem svijeta koji počivaju u novim domovinama umjesto u grobnicama pokraj svojih predaka. Razmišljam o onima koji grobove nemaju i pitanje je hoće li ih ikada imati!? Razmišljam o iskrzanim krunicama i pohabanim molitvenicima, očima punim suza, srcima koja su stoljećima kucala za vjeru, obitelj i Domovinu.

Pred očima su mi sjene, a u ušima glasovi onih koji nisu dočekali 30. svibnja 1990. godine.

O njima svima ja razmišljam. Jer da nije bilo te „soli“, da nije bilo njihove žrtve, vapaja u kakvom se režimu nalazimo i koliko nam je neophodna vlastita država – bismo li je uopće imali?

Bismo li disali hrvatski zrak da nije bilo hrvatskih branitelja? Da nije bilo novih grobova u Domovinskom ratu, mi Domovinu danas ne bismo imali!

A nismo gotovi. Imamo još puno posla.

I kad je najteže (možda će se činiti nelogičnim), ali najviše snage za dovršetak ove naše, još uvijek neizgrađene hrvatske državnosti, za koju je ginula hrvatska mladost, nalazim upravo nad grobovima! Oni su snaga, putokaz SOL života.

Jer, nije gotovo! I zbog te, očite činjenice, ne treba biti malodušan! Imamo Hrvatsku! Na neizmjernu žalost onih koji je nisu željeli. Imamo je zauvijek!

Kakva će ona biti – samo o nama ovisi. O našoj hrabrosti, vjeri, inatu, poniznosti, snazi, pokornosti, ponosu, zahvalnosti...

Dužni smo generacijama koje dolaze čistih ruku i srca predati višestoljetni stijeg čestitosti pod kojim su u mukama umirali hrvatski mučenici i ginuli hrvatski branitelji.

Neka im je vječna slava i hvala! Oni su naš orijentir.

Odustati od toga neizmjerno vrijednog putokaza, s kojeg nažalost pokatkad i skrenemo (ali se vratimo), nećemo nikada!

Sretan nam svima Dan hrvatske državnosti!

(hkv)

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.