O posjetu srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj

Posjet srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića Republici Hrvatskoj izazvao je veliku buru u Hrvatskoj. Protiv posjeta prosvjedovali su ratni veterani i udovice Domovinskog rata, a posjet nije dobro primljen ni u dijelu političke scene. Dok neki ističu važnost dijaloga između dviju država, drugi smatraju kako posjet nije došao u dobro vrijeme i kako je Vučić jedini politički profitirao iz tog susreta.

Kolinda RH

Posjet Vučića Hrvatskoj za Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća komentiraju: Marija Slišković, Maja Runje, Matko Marušić, Kazimir Mikašek Kazo, Pero Kovačević, Miljenko Stojić, Josip Jović, Mile Prpa, Stipe Kutleša i Ivan Jaklin.

Marija Slišković: Problem je previše hrvatskih vučića na prostoru Hrvatske koji djeluju na štetu interesa Hrvatske

Teško je davati komentar za dogadaj koji je izazvao ne mali šok kod svakog od nas, a da nemaš nikakav obavještajni uvid. Zašto je predsjednik Srbije u ovom trenutku bio pozvan? Tko je inicirao posjet, a time i cijelu političku konstrukciju dogadaja? Što su daljnji procesi? Tiče li se dolazak odnosa Srbije i Hrvatske ili je bitan za širi prostor? Koja je pozicija BiH? Koji je stvarni interes Hrvatske? Koji su uvjeti? Tko je šef?

Meni osobno najviše smeta izgovor i manipulacija da je susret važan zbog nestalih, bolje rečeno zatočenih i Marija Sliškovićubijenih. To je bila važna točka susreta Josipović-Tadić i nije ništa napravljeno. Moralno bi bilo o tome razgovarati što diskretnije jer se radi o više od dva desetljeca nemara, izostanka poštovanja prema žrtvama, nedostatka poštovanja prema stradanju naroda i državi. To je morao uvijek biti ustrajan i prioritetan rad političara i državnih institucija, a ne udruga jer one nemaju nikakve mehanizme djelovanja.

Uz sve naše traumatizirane odnose prema Srbiji i njenim političkim predstavnicima sigurna sam da nitko od nas ne želi vječnu netrpeljivost, ali nitko od nas ne želi i neće prihvatiti da nam ta Srbija igrajući novu ulogu nameće prešućivanje, zaborav, manipulaciju s činjenicom da su tenkovima marširali po teritoriju Hrvatske, razarali i ubijali, okupirali i protjerivali.

Vučić ima tipičnu drskost srpske politike, iako sudionik rata protiv Hrvatske on ne bi o tome, ali bi da su Srbi ugroženi, da je "znao da će posjet biti težak, ali ne da će biti ovakav". Pa ako se prisjetimo njegovog borvka u vrijeme agresije točno je da se tada slobodno šetao po okupiranim hrvatskim gradovima, da je huškao stanovnike srpske manjine protiv Hrvatske i da mu se tada netko usudio išta reći ne bi preživio. Danas je Vučić došao u Hrvatsku u granicama koje govore da se njegov san o Velikoj Srbiji nije ostvario, da je Glina hrvatski grad da je Vučić Glinanjegovo uvjeravanje Srba na tim prostorima bila prljava manipulacija i zavaravanje naroda kojem pripada, a kojem je ProblemIz svega možemo zaključiti da je Vučić ratni gubitnik, ali da je odličan politički manipulator. Vučić nije problem on zastupa i onda i sada Srbiju, problem je previše hrvatskih vučića na prostoru Hrvatske koji djeluju na štetu interesa Hrvatske i hrvatskog naroda. Problem je da moja država pobjednica u ratu nema pobjedničko držanje. Mi molimo agresora da nam otkriju sudbine nestalih, vrati oteto, prihvaćamo manipulacije, primamo kritike. Nemamo ukupnu svijest i znanja državotvorne samosvjesne politike zaštite vlastitih interesa. Zašto svijetu šutimo o vlastitom stradanju?danas predsjednik u matičnoj zemlji Srbiji koja je ostala ne u starim okvirima nego i bez Kosova.

Iz svega možemo zaključiti da je Vučić ratni gubitnik, ali da je odličan politički manipulator. Vučić nije problem on zastupa i onda i sada Srbiju, problem je previše hrvatskih vučića na prostoru Hrvatske koji djeluju na štetu interesa Hrvatske i hrvatskog naroda.

Problem je da moja država pobjednica u ratu nema pobjedničko držanje. Mi molimo agresora da nam otkriju sudbine nestalih, vrati oteto, prihvaćamo manipulacije, primamo kritike. Nemamo ukupnu svijest i znanja državotvorne samosvjesne politike zaštite vlastitih interesa. Zašto svijetu šutimo o vlastitom stradanju?

Stavit ću jedan primjer uz rizik nerazumijevanja. Moj dragi prijatelj general Željko Sačić, pripadnik pobjedničke Sačićvojske izlazi na uličnu demonstraciju protiv gubitnika vojnika Vučića. Naš general protestira protiv dolaska poraženog vojnika s punim pravom jer on sada dolazi kao preobučeni politički vojnik, ali to u ovom vremenu ne smije činiti on. Hrvatska politika spriječila je ili bolje rečeno nije potaknula stvaranje civilnog društva koje odraduje slanje takvih poruka i protesta. General izlazi samo na mjesta koja mu osigurava dostojanstvo ostvarene pobjede, branitelji i žrtve također.

Naravno da bi bilo tako morali bi imati suglasje s politikom koja se provodi u interesu zemlje. Na žalost ratna pobjeda i političko djelovanje svih političkih stranaka, Vlade, Predsjednice nisu u suglasju. Teško je prihvatiti toliku količinu manipulacije o događajima kojima smo sudionici, o kojima postoje toliki zapisi,dokumenti, svjedoci. Obrtanje teza, prešućivanje poraženog neprijatelja.

Sve to predugo traje, izazvalo je razočaranja i frustracije.

Kada se okrenemo sebi neće nam biti problem Srbija i Vučić. Bojim se da je učinjena planska destrukcija pobjede dugoročno umanjila snagu djelovanja. Danas je svatko protiv svakoga, tako se lako sprječava svaki pozitivan pomak i okupljanje.

Osobno sam prošla i prolazim cijenu razotkrivanja ratnog zločina seksualnog zlostavljanja u Domovinskom ratu, ukazivanjem na žrtve i potrebu kažnjavanja zločinaca. Teško je i zamisliti da ne postoji državna potpora i zaštita Braniteljirada na ratnom zločinu. Naprotiv sve se čini da se i mene i žrtve prestraši i demotivira na svjedočenje. Previše je vučića rasporedeno među našima i njihovima.

Vučić je pokazao da u razjedinjenoj Hrvatskoj ima puno saveznika. Zakuhao je koliko je planirao i sasvim sigurno otisao zadovoljan obavljenim.

Mi ostajemo, frustrirani, ljuti, razjedinjeni, uvjereni da je ostalo malo što dobroga za što se treba zalagati, čuvati, braniti. Samo to i žele.

Imala sam niz razgovora, što činiti? Ni sama nisam sigurna iako ustrajno tvrdim da nije sve loše. Bez sudjelovanja i sajedništva nema promjena.

Vratit ću se u kolovoz 1991. g. Organizirala sam rad s djecom šibenskog zaleđa u njihovom prognaničkom smještaju na o. Murteru. Rekla sam "djeco, idemo pisati Bushu, što ćemo napisati". Stipe desetogodišnjak iz Lišana rekao je: "ja ću pisati da nam pošalje oružja". "Ali Stipe onda će se pucati, može netko poginuti". Mudri desetogodišnjak mi je odgovorio " e, ki prežive ti će dalje".

Idemo li mi preživjeli dalje ili smo stali, imamo li Stipinu dječju hrabrost ili kukamo, kritiziramo, tražimo krivce, neprijatelje, izdajice? Nije to dolično pobjednicima.

Poštivam svakog političara kojeg je narod izabrao, dajem mu povjerenje i podršku, vode moju zemlju. Ako ih napadam prije svega napadam narod koji ih svojim izborom postavlja na tu poziciju. Osobno o njima, mnogi nisu krivi što su se u pravo vrijeme našli na pravom mjestu, i to im je jedina referenca uz činjenicu da su mnogima ulaznica provjereni kadrovi.

Sve ima svoje vrijeme.

Maja Runje: Vrijeme je za novo razdoblje u hrvatsko srpskim odnosima

Vjerujem da je imalo smisla pozvati srpskog predsjednika Aleksandra Vučića u Zagreb bez obzira tko se ideji dosjetio i tko je koga politički pritiskao. Vrijeme je za novo razdoblje u hrvatsko srpskim odnosima. U tom je smislu predsjednica Grabar Kitarović na sebe opravdano preuzela težak teret, za nju možda i pretežak. Osobito je jako Maja RunjeVučićAleksandar Vučić ozbiljan je politički protivnik. Čini se autentičnom osobom. Ne krije da ima „drugačiji pogled na ratni sukob“, što znači da je uvjeren da Srbi imaju pravo na hrvatske krajeve, na zapadni Srijem, istočnu Slavoniju, Banovinu, Liku i sjevernu Dalmaciju. U tom ga smislu nema smisla pokušavati ocrniti da je velikosrbin, kad jespogriješila kad je prosvjednike i protivnike opisala ljudima s ruba. Strašna je arogancija omalovažiti duboke osjećaje ljudi.

Aleksandar Vučić ozbiljan je politički protivnik. Čini se autentičnom osobom. Ne krije da ima „drugačiji pogled na ratni sukob“, što znači da je uvjeren da Srbi imaju pravo na hrvatske krajeve, na zapadni Srijem, istočnu Slavoniju, Banovinu, Liku i sjevernu Dalmaciju. U tom ga smislu nema smisla pokušavati ocrniti da je velikosrbin, kad jest.

Među Hrvatima i Srbima duboka je provalija - od zločina nad zarobljenicima u Odesi 1916., ubojstva Radića, Šufflaya i drugih prvaka dvadesetih i tridesetih godina, ubijanja seljaka po svim našim krajevima tijekom svih godina postojanja prve Jugoslavije, Bleiburga, likvidacija i zatvaranja ljudi u drugoj Jugoslaviji, do Domovinskoga rata. Bilo je i uzvratnih udaraca s naše strane. Kako sagraditi mostove nad bolima tolikih obitelji! Ali početi bi trebalo. Državne granice su sada postavljene, oslabjela je i moć jugoslavenstva među Hrvatima koji su mu naginjali, pobjednici smo - kad se ljudi već uopće moraju nadjačavati. Evo samo sitnog detalja zadobivanja kulturne suverenosti, na primjeru imena ulica u Gospiću: Ranija Ulica Partizanskog odreda Divoselo sada se zove Ulica Pere Rukavine, Ulica Španskih boraca sada je Ulica Augusta Šenoe, Ulica Dušana Brujiša je Ulica senjskih žrtava, Ulica Stanka Opsenice je Perušićka ulica, Ulica Smilje Pokrajac je Ulica kneza Novaka, Ulica Vlade Radakovića je Vukovarska ulica, Ulica Srđana Brujića sada je Ulica Karla Brkljačića, itd.

Pitanje Bosne i Hercegovine nažalost ostaje. Nadam se ipak da smo svi u međuvremenu puno naučili, da će nasilja među ljudima posvuda biti sve manje, u Hrvatskoj, u cijeloj Europi. I da će Hrvatska, pa i Srbija, napredovati, osobito da će gospodarski jačati, i konačno se zauvijek riješiti siromaštva.

Prof. dr. sc. Matko Marušić: To je kao kod zubara, neugodno ali nužno

Baš me briga što će tko misliti i reći, jer moje domoljubno srce pjeva, uvjereno da ima pravo pjevati. To je moja ocjena posjeta srpskoga predsjednika Aleksandra Vučića Hrvatskoj 13. i 14. veljače 2018. Doduše, ta radost nije kao radost nakon Hajdukove pobjede, nego kao ona koju čovjek doživi na izlazu iz zubarske ordinacije: bilo je neugodno, ali je završilo, plus sam boljega zdravlja.

1. Vučić je velikosrbin

Bilo je puno prijepora oko Vučićeve isprike za govor u Glini 1995. Najbliže istini bio je Bojan Glavašević, koji je iz Matko Marušićhrvanja Vučića i novinara izvukao kratak zaključak, da Vučić ostaje pri velikosrpskoj politici. Ako je Vučić na pitanje odriče li se svojega govora odgovorio rečenicom „mi imamo potpuno različite poglede na ono što se dogodilo prije 28 i prije 23 godine“, to znači da ostaje pri onom što je rekao, a to ne treba nabrajati, nego treba ponovno (i ponovno) poslušati njegov govor. Pašić-Ćosićevska tradicija laganja „u oči“ tražila je da izmisli da smo mi nešto izmislili (da je spomenuo Veliku Srbiju), i to je stvarno bilo jadno i potpuno je razgolitilo njegov lik i politiku.

To je nepovoljan i ružan zaključak, ali od njega ne možemo pobjeći. Kad je već tako, a mogli smo to znati i bez posjeta, dobro je da smo sada u to sigurni. U to svi moramo biti sigurni. I prema tome se jedinstveno postaviti. Drago mi je bilo vidjeti hrvatsko jedinstvo u toj prilici, iako su ga neprijatelji pokušali prikazati kao nejedinstvo.

Ali prije toga još nešto o Vučiću.

2. Vučić se namučio

Vučić je velikosrbin, koji, na primjer, i dalje misli da je Glina Srbija, i bilo bi jako glupo da se lažno ispričao i da smo GlinaVučić je velikosrbin, koji, na primjer, i dalje misli da je Glina Srbija, i bilo bi jako glupo da se lažno ispričao i da smo mi to progutali kao da on nije velikosrbin. Takva isprika nikome u Hrvatskoj ne treba. No, dobro je da su ga to tako uporno pitali, jer smo – dobili odgovor. Doduše, on se sakrio iza „odbijanja poniženja i dodvoravanja“, ali to nije odgovor na pitanje. Trebalo ga je u Glini pitati „je li ovo mjesto na kojemu sada stojite za Vas Hrvatska?“, ali ni onda se ne bi dobio konkretan odgovor. Misli da jest, a ne smije reći.mi to progutali kao da on nije velikosrbin. Takva isprika nikome u Hrvatskoj ne treba. No, dobro je da su ga to tako uporno pitali, jer smo – dobili odgovor. Doduše, on se sakrio iza „odbijanja poniženja i dodvoravanja“, ali to nije odgovor na pitanje. Trebalo ga je u Glini pitati „je li ovo mjesto na kojemu sada stojite za Vas Hrvatska?“, ali ni onda se ne bi dobio konkretan odgovor. Misli da jest, a ne smije reći.

Cijela je Srbija velikosrpska (neka mi iznimke oproste, ali tek nakon što se jave) i, da je Vučići mislio, i priznao, da je Glina Hrvatska, doma bi ga eutanazirali. Ovako se izvukao, ali ne za nas, nego za svoje. No, nadam se da ni on, Vučić Šešelja pogotovo ne nitko u Hrvatskoj, ne će to proglasiti nekom njegovom pobjedom. Ukratko, jednostavnije i drugim riječima: Vučić je preživio posjet Hrvatskoj a da nije lagao da nije velikosrbin. Ah, kakav uspjeh, i njegov i naš...

3. Hrvatski političari su bili vrhunski

Tim teža su Vučiću bilata dva hrvatska dana, jer je dočekan savršeno i tretiran pristojno, tako da nije napravio nego jedan, jedan i pol pokušaj da nas uvrijedi – kao što nas redovito vrijeđa kad je u Srbiji. Pokušao je na samom početku posjeta, sa stidom i strahom, razapet između velikosrpske obveze da vrijeđa Hrvate i hrvatske pristojnosti koja ga je dočekala. Nabrojio je četiri prosvjednička transparenta koji su bili uvredljivi. U okviru te početne ofenzive, prihvatio je i da bude konj, jer je procijenio da je konj plemenita životinja, zaboravivši da je i plemenit konj i dalje životinja, a ne čovjek. Autogol.

Zanimljivo je da je stvarno odabrao četiri neprimjerena transparenta, što znači da ih je pregledao sve. Budući da je Zagrebom kaskao brzo i još se svađao s Buljom, što je dodatni diplomatski gaf, jer to se ne usudi ni govorna kamikaza Gordan Maras, sve transparente nije mogao pregledati osobno. To znači da su mu ih, po zadatku, pregledali i probrali njegovi suradnici. A to znači da je još u Beogradu tako planirao napasti našu finu gospođu Predsjednicu i da je tu ideju izveo iz Vulinove najave da će ga na trgovima dočekati ustaše. Ta je taktika balkanska grubost i šibicarska diplomacija.

U drugom gemu servis mu je oduzela hrvatska pristojnost, koju naivci drže slabošću. Vučić je inteligentan i školovan i odmah je odustao od teškoga topništva, da ne bi ušao u zaleđe otvorenog barbarstva. Zauzvrat se odao se sitnim srpskim trikovima poput onoga da svojim čuvarima nudi natjecanje u vožnji automobila, ili onoga kad se zbog šutnje dječačića Srbina na pitanje o nogometu našalio da šutnja znači da mali Srbi gube od malih Hrvata. Temu nogometa neprimjereno je rabio s djecom i prije, s malim Riječaninom, a to pametan, neopterećen i pristojan čovjek nipošto ne bi smio raditi, jer se djecu ne smije dovoditi u situacije nacionalnih nadmetanja i izbora, bili oni mali naši ili tuđi. To uvjerljivo pokazuje da nije vrhunski diplomat. Moja ljubljena Kolinda Grabar Kitarović nikad to ne bi napravila.

4. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović

Hrvatski domoljubi i Hrvatskoj lojalni građani trebali bi u prilici Vučićeva posjeta primijetiti da su i glavni mediji i KGKglavne „marginalne političke figure“ ipak ustrajale da gđu predsjednicu posvade s g. premijerom Plenkovićem, moguće i s cijelom hrvatskom Vladom, te s hrvatskim braniteljima.

Zato kratko o „figurama s margine političkoga spektra“. Gđa Predsjednica se obraćala Vučiću, i implicirala je „figure“ u obje države, što je potencijalno važnije i korisnije za Srbiju nego za Hrvatsku. Osim konteksta i tona, tome u njezinoj rečenici na Pantovčaku svjedoči i uporaba množina i jednina. Drugo, nema apsolutno nikakva dokaza da je pritom mislila na branitelje ili udovice branitelja, prvo jer ih voli i uvijek ih je voljela, drugo jer je to uvjerljivo demantirala i treće, jer je posve jasno na koga je mislila! U Hrvatskoj je mislila na neprijatelje i budale koje ometaju politički i gospodarski rad i ukupan napredak države, a u Srbiji na Vulina i njemu slične.

Upravo ti i takvi neprijatelji svete i vječne Hrvatske imaju i noćne i dnevne more da će gđa Grabar Kitarović biti ponovno izabrana za predsjednicu! Pa naravno da će biti ponovno izabrana! Osim što smo je izabrali kad je Josipović „vodio“ sa 50 postotaka razlike, naravno da ćemo je izabrati kad se pokazala kao odlična predsjednica. Uzalud vam trud svirači anketama i spinovima.

5. Premijer Andrej Plenković

Gđa Predsjednica je odlična predsjednica, a g. Andrej Plenković je odličan premijer, i moj jedini problem je da ni intimno, najintimnije i najpromišljenije, ne mogu odlučiti tko je bolji. Gledajte pažljivo – malo po malo, taj će Plenković ispasti tvrd kao Ante Gotovina! Obojica su fini i zgodni, za Gotovinu znamo, a za Plenkovića moramo vidjeti: gledajte detalje! Otvorio je pitanje ratne odštete iako mu je Vučić dva dana ranije prijetio teškim posljedicama. I Vučić je o tome razgovarao kao mala maca. Potom su ga navlačili da štogod kaže protiv branitelja, Plenkovićprotiv Predsjednice, protiv četnika, ma takoreći i protiv snijega, a on je na sve odgovarao, ništa nije pogriješio i nikoga nije uvrijedio. I, naravno, gotovinovski (nisam siguran da mi je taj pridjev ispravan po Katičićevu Hrvatskom pravopisu), mora u Bruxelles, pa ne može na večeru s Vučićem! I gle čuda – stvarno ode u Bruxelles, nije lagao, prešućivao ni branio se šutnjom i vicevima kao Vučić.

Plenkoviću još nikad i ni u čemu nisam našao gaf, a Predsjednici jesam: u dvije godine dvaput krivi padež i mala zatečenost kad joj je Udba uvalila srpsku čokoladicu za djecu branitelja. Ali, zauzvrat, uživao sam je gledati kako oko maloga prsta žene ljepotice mota Vučića, kako mu čak odijevanjem šalje poruke (žene su u tome nenadmašne)! Sjetite se kako se odjenula u svojoj, a kako u Pupovčevoj kući: u svojoj kao Gotovina, a u Pupovčevoj kao gospođa mama koja ide u školu svoje djece na roditeljski sastanak.

Meni je ipak najbolje bilo kad je Srbima u Lisinskom, koji su velikim pljeskom pozdravljali Vučića, jasno rekla da je ona njihova predsjednica, a Hrvatska njihova domovina. Oni su i to potvrdili pljeskom. Šteta je da u tom času kamere nisu snimale Vučića; vjerujem da bi mu bilo zanimljivo vidjeti lice, a kladim se da nije pljeskao i da se nije smiješio. Ima li tko snimku?

6. Branitelji

Branitelji su postupili izvrsno – i nisu prosvjedovali i jesu prosvjedovali. Tako i treba. Samo ne bi trebali povjerovati Bernardiću da je tako nastao rascjep među njima i između njih i gđe Predsjednice. Mislim da bi, nakon svega, bilo mudro i zabavno pustiti Bernardića da vjeruje da je izazvao ta dva rascjepa; dugo se ne će dosjetiti ako ga gđa Glasovac ne upozori svojim nervoznim glasom.

7. Pupovac

Svi oni koji ne vole Milorada Pupova trebali bi biti zadovoljni i zadovoljeni onim što mu je Vučić napravio! Dođe maca Pupovacna vratanca, laž ne večera gdje ruča i kratke su joj noge, pa ne može daleko: velikog meštra srpskoga antifašizma zakrinkana u hrvatskog intelektualca, raskrinkao je njegov idol – velikosrbin Aleksandar Vučić predsjednik zasad-ne-tako-velike Srbije! Prvo ga je, smijući se gorko, izružio što je glasovao za Zakon o braniteljima (koji su vojske i jednoga i drugoga prekomandirali u vrlo brze zečeve). Nakon toga je i Vučić, u općini Gvozd gdje je vidio hrvatske Srbe, shvatio da hrvatski i srpski novac namijenjen srpskoj manjini u Hrvatskoj, ide maloj, najmanjoj manjini te manjine, u čijemu središtu mudruje Milorad Pupovac! Jadni Vučić, ne će se od jada kod kuće moći hvaliti da je „pokazao ustašama što su Srbi“. Pretekao ga je Milorad Pupovac. Sudećipo Vučićevu licu, i njemu je digao lovu.

8. Zaključak

Braćo i sestre domoljubni Hrvati i svi domoljubni hrvatski građani, molim vas da se ne date zavesti tzv. medijskim spinovima, koji su ustvari subverzivno djelovanje protiv naše drage Hrvatske. To djelovanje pipce pruža iz daleke i blize povijesti i iz dalekog i blizoginozemstva, sve do krevetića naše nevine dječice. Ne vjerujte Danajcima ni kada darove nose, ne glasujte za one koji rade protiv vas i ne ljutite se na one koji rade za vas. Vučićev posjet bio je kao posjet zubaru: neugodan ali nuždan. Trebat će zubaru još mnogo puta, i ni jednom se ne ćemotome radovati. Ali zubi će nam biti sve bjelji i sve jači, a to je stvarno dobra vijest.

Kazimir Mikašek Kazo: 15 minuta masakra na Pantovčaku!

„Ja sam vaša predsjednica“! Bila je to zadnja, javno izgovorena poruka Kolinde Grabar Kitarović na kraju ovog dugog, mučnog i po mnogočemu kontroverznog posjeta Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Predsjednica je tu poruku poslala okupljenim Srbima na velebnom skupu SNV-a u dvorani Vatroslav Lisinski, a sam skup i najnovija SNV-ova Mikašekdeklaracija o ugroženosti Srba u Hrvatskoj bio je zadnji čin pomno isplaniranog Vučićevog posjeta Zagrebu. Šah-mat!

Ako bismo željeli racionalno, „bez emocija“, analizirati što nam je ostalo nakon ovog „povijesnog“ susreta lidera dviju država, trebali bi se prisjetiti okolnosti koje su prethodile tom susretu. Možda već u toj analizi dobijemo odgovor na pitanje, je li Vučićev posjet bio prijateljski posjet ili scenarij za novi film pod naslovom „15 minuta masakra na Pantovčaku“?

U posljednja tri mjeseca, Aleksandar Vučić je barem tri puta slao javnu molbu hrvatskoj Predsjednici da želi posjetiti Zagreb kako bismo, navodno, otvorili novu stranicu hrvatsko-srpskih odnosa. Istovremeno, u medijskom prostoru na obadvije strane bjesnio je fingirani verbalni rat između Srbije i Hrvatske s poznatim tezama o ustašama, ustaškoj državi i ugroženosti Srba. Taj isti rat podgrijavali su mainstream mediji u Hrvatskoj uz pomoć pete kolone na čelu sa Miloradom Pupovcem i stvarala se atmosfera potencijalnog ratnog sukoba. Posljednji čin te zapaljive atmosfere odigrao se postavom srpske izložbe o logoru Jasenovac u sjedištu UN-a, a blaženi Alojzije Stepinac ponovo je dobio glavnu ulogu u toj mitomanskoj predstavi, koju kao da je režirao sam Oliver Frljić. Ta umjetno stvorena, zatrovana atmosfera prelila se u međunarodno dvorište, a poznata srpska diplomacija uz pomoć „naših“ veleposlanika zapravo je iznudila VIP pozivnicu Kolinde Grabar Kitarović Vučiću da „hitno“ posjeti Pantovčak radi navodnog smirivanja strasti. Dok su obostrano sijevale diplomatske note, srpska strana je od tih nota „komponovala“ novo „žikino kolo“ koje će Vučić odigrati na Pantovčaku.

Nevjerojatno je da sva sila savjetnika, obavještajaca i analitičara s Pantovčaka nisu shvatili kako Vučić perfidno stvara čvrstu platformu za nove-stare pregovaračke pozicije koje se temelje na notornoj velikosrpskoj strategiji. Poruke koje je Vučić sukcesivno preko svojih emisara slao Hrvatskoj o Jasenovcu, o Stepincu, o nestalima, o Upitnikdijametralno suprotnom gledanju na Domovinski rat, bile su kristalno PelinO stvaranju „ SNV srpske autonomije“ u srcu Zagreba, o „srpskom veću opština“, o stvaranju pod europske unije i carinske unije na Balkanu u čijem bi sastavu bile BiH, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Srbija, kao i o još nekim porukama koje su javno izrečene prilikom ovog posjeta, neka razmišljaju i neka ih analiziraju vrli savjetnici Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića. Osobito o tome treba razmišljati Predsjednica, prije nego što se uputi u Beograd na put bez povratka. Čini se da je ovim gafom Andreju Plenkoviću pala „kašika“ u med otvarajući mu mogućnost da se prikaže kao jedini državnik u ovoj tužnoj priči. Na žalost, vrlo brzo će shvatiti da u bočici nije med već otrovni i gorki pelin.jasan znak da njegov posjet Pantovčaku neće značiti ni milimetar odstupanja od velikosrpskih pretenzija, bile su jasan znak da njegov paradni posjet Pantovčaku bez konkretno potpisanih dokumenata o rješavanju bolnih pitanja zapravo vodi u nove još dublje prijepore. I ne samo to!? Danas kada znamo ono što su neki znali i upozoravali i ranije, srpska politika uspjela je realizirati raskol između Pantovčaka i Banskih dvora.

Demagoški glorificirajući „hrabrost“ „nove srpske predsjednice“, potpuno su razbili ono biračko tijelo koje je Predsjednicu vrlo emotivno uz iskreno domoljublje dovelo na Pantovčak i time su zabili možda posljednji čavao u lijes njenog (ne)mogućeg reizbora. Vučić je doslovce natjerao Kolindu Grabar Kitarović da te emotivce koji su srušili njihovog Josipovića i nju doveli na Pantovčak proglasi marginalcima s ruba političkog života, kako bi spasila obraz i čast svog uvaženog gosta. Predsjednica se još nije kandidirala za drugi mandat, a vjerojatno ni ne će! Ako se pak odluči na taj korak, upravo će Ona biti ta koja će razbiti kršćansko demokratsko biračko tijelo na korist Tonina Picule i predati Pantovčak ljevici radi konstrukta velike koalicije koja se ubrzano stvara.

Ali Vučićevom bizantinskom licemjerju i cinizmu ovdje nije kraj. Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u svom dramatičnom obraćanju naciji kada je „hrabro“ pozvala Vučića, u ime nacije poželjela je simbolično rješavanje barem jedne sudbine nestalog hrvatskog mučenika što bi za nju značilo uspjeh Vučićevog posjeta Pantovčaku. Velikodušni mirotvorac Vučić, s manirom pravog kavalira donio je protokol od čak tri nestale osobe i to bi Predsjednica trebala smatrati dokazom o nevjerojatno uspješnom državničkom posjetu. I ne samo to. Vučić je Predsjednici neočekivano poklonio i super „jack pot“ bubnuvši joj na stol hrpetinu matičnih knjiga koje su srpski mirotvorci odnijeli u Srbiju kako bi važne dokumente spasili od ustaških hordi u vrijeme Oluje. Slika te hrpe knjiga već obilazi svijet kao dokaz srpskih poštenih namjera, a Predsjednica se u razgovoru za TV Novu hvali kako je to veliki napredak koji je Ona omogućila ovim susretom. Kako pišu neki dobro obavješteni portali, protokoli triju nestalih osoba pripadaju mrtvim „licima“ srpske nacionalnosti koje su najvjerojatnije umorile ustaške horde Franje Tuđmana.

Hrpetinu matičnih knjiga čine otuđeni dokumenti iz Dvora na Uni. Ta bizantska Vučićeva provokacija neodoljivo HAVCpodsjeća na čuveni film financiran od HAVC-a i Ministarstva kulture RH pod naslovom „15 minuta Masakra u Dvoru na Uni“. S obzirom da o tom filmu sve znamo, možemo se samo upitati nije li taj film bio zapravo predigra za film „15 minuta masakra na Pantovčaku“ čiju premijeru smo upravo odgledali? Mirotvorac Vučić, velikodušno i teatralno nudi Hrvatskoj 100 dana moratorija na sve moguće izljeve govora mržnje i svečano uz „časnu pionirsku riječ“ daje obećanje da takav govor iz Srbije nećemo čuti. Ako netko sa „pašaluka“ to prekrši Vučić se prijeti političkim sankcijama prema tim srpskim dužnosnicima. Dakle, još jedan maestralan spin. Vučiću više nije ni potreban govor mržnje, jer sva topnička pripriprema i salve mržnje u pripremi ovog posjeta rezultirale su teškim porazom hrvatske diplomacije i komotno se nakon ovog patetičnog „klanja“ može odmarati 100 dana do nove prigode, ako se Hrvati usude podignuti glavu tražeći istinu.

O stvaranju „SNV srpske autonomije“ u srcu Zagreba, o „srpskom veću opština“, o stvaranju pod europske unije i carinske unije na Balkanu u čijem bi sastavu bile BiH, Crna Gora, Makedonija, Kosovo i Srbija, kao i o još nekim porukama koje su javno izrečene prilikom ovog posjeta, neka razmišljaju i neka ih analiziraju vrli savjetnici Kolinde Grabar Kitarović i Andreja Plenkovića. Osobito o tome treba razmišljati Predsjednica, prije nego što se uputi u Beograd na put bez povratka.

Čini se da je ovim gafom Andreju Plenkoviću pala „kašika“ u med otvarajući mu mogućnost da se prikaže kao jedini PripremaPriprema susreta je bila loša, a kao rezultat loše pripreme nema niti rezultata posjeta. Uz dobru pripremu mogla su se riješiti neka sporna pitanja u odnosima Hrvatske i Srbije. Moglo se riješiti pitanje sudbine nestalih, pitanje tjeralica i „famoznih optužnica“ protiv hrvatskih branitelja i univerzalne jurisdikcije Srbije, povratka umjetnina, dokumentacije Vukovarske bolnice, otvoriti rad pregovaračkog postupka u vezi granica i eventualno pitanje ratne odštete, odštete logorašim.državnik u ovoj tužnoj priči. Na žalost, vrlo brzo će shvatiti da u bočici nije med već otrovni i gorki pelin.

Pero Kovačević: Predsjedničin fijasko

Upravo se riječima „Predsjedničin fijasko“ može nazvati poziv predsjednice Republike Aleksandru Vučiću da službeno posjeti Hrvatsku. Koji su rezultati posjeta Vučića? Objektivno rečeno nema konkretnih i vidljivih rezultata,dogovoreno je da će se razgovarati. To su se mogli dogovoriti i telefonski ili na marinama nekog susreta u inozemstvu.

Zašto je predsjednica Republike upravo sad pozvala Aleksandra Vučića ostaje enigma. Naime,tenzije u odnosima Pero Kovacevic novaHrvatske i Srbije su veće nego što su bile prošle godine u listopadu kad je predsjednica otkazala posjet Aleksandra Vučića Hrvatskoj. Očito je predsjedničin posjet Vučića Hrvatskoj rezultat diplomatskog pritiska velikih zemalja.

Priprema susreta je bila loša, a kao rezultat loše pripreme nema niti rezultata posjeta. Uz dobru pripremu mogla su se riješiti neka sporna pitanja u odnosima Hrvatske i Srbije. Moglo se riješiti pitanje sudbine nestalih, pitanje tjeralica i „famoznih optužnica“ protiv hrvatskih branitelja i univerzalne jurisdikcije Srbije, povratka umjetnina, dokumentacije Vukovarske bolnice, otvoriti rad pregovaračkog postupka u vezi granica i eventualno pitanje ratne odštete, odštete logorašim.

Nažalost ništa od toga. Drugi veliki fijasko ovog posjeta Vučića Hrvatskoj je nesmotrena, nervozna i uvredljiva izjava predsjednice Republike kojima je nezadovoljne udovice hrvatskih branitelja i hrvatske branitelje koji su demokratski prosvjedovali protiv dolaska Vučića i tražili Vučićevu ispriku nazvala „marginalnim skupinama“. Ova predsjedničina izjava može je stajati gubitka šanse za osvajanje drugog mandata.

Valja zamijetiti i reći da je iz izjava predsjednika Vlade,članova Vlade i dužnosnika vidljiv sve veći prijepor u odnosima predsjednice Republike i predsjednika Vlade koji samo može i već šteti Hrvatskoj.

Jedina dobra stvar iz ovog posjeta Aleksandra Vučića je ta što je Vučić javno razotkrio Milorada Pupovca,kao „malog od kužine“ kao političara koji radi i djeluje na njegov „daljinski upravljač“.

Fra Miljenko Stojić: Stasamo

Dok se odigravalo ovo s Vučićevom posjetom Hrvatskoj, u Hercegovini se nastavljaju obilježavati obljetnice jugokomunističkog ubojstva 66 franjevaca i mnoštva članova puka Božjega. U svemu su prije dosta desetljeća sudjelovali Srbi, ali i Hrvati, i Bošnjaci, i pripadnici drugih »naroda i narodnosti«. Ali, tko ih je zapravo pobio?

Svi koji znaju da je jugoslavenski komunistički pokret bio anacionalni, razumiju da to s nacionalnom pripadnošću Stojićnema previše zajedničkoga. Stava sam da je to bila jugoslavenska i komunistička namisao, čime ne želim reći da su nevini oni koji su to planirali, zapovjedili i izveli. Ta namisao ubila je i mnoštvo Srba, Bošnjaka, Slovenaca, Albanaca te drugih za koje je držala da joj stoje na putu stvaranja jugoslavenskog »besklasnog društva«, kao dijela međunarodnog projekta od »Vladivostoka do Trsta« u kome su trebali odumrijeti obitelj, vjera i nacija. Jedino je razlika u tome što se ta ideologija prema Srbima nešto drukčije odnosila. Nije važno gdje si bio jučer, prigrli komunizam, a jugoslavenstvo kao oblik velike Srbije dotični su već bili prigrlili, i sve će biti drukčije.

Hrvate se, pak, nemilosrdno kažnjavalo zbog čvrstih uvjerenja u nacionalnu državu i višestoljetne odanosti Crkvi.

Nekoliko desetljeća kasnije, zbog različitih gledišta na ustroj države, pokušaše isto. Dogodi se Domovinski rat. Bilo GeopolitikaDanas je složeno vrijeme. Uspostavljaju se geopolitički odnosi za duže vremensko razdoblje. Moramo se odgovorno ponijeti, ne budemo li u igri, kako mislimo pobijediti ili biti uz pobjednike? Čini mi se da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović razmišljala upravo u tom pravcu. Srbijanski predsjednik je gledao postrojenu hrvatsku vojsku, čuo je riječi: »Mi smo garda hrvatska...«. Nastupili smo kao država, a i on je predstavljao svoju državu, ne ugrožavajući više našu. Nema više posrednika, barem vidljivo na djelu.bi opet isto da nismo pobijedili. Ali jesmo. Imamo svoju državu. No, posao još nije gotov. Učvršćivanje i izgradnja države je na djelu. Protivnici se još nisu umorili, još misle da nešto mogu napraviti.

Proces kakvom smo bili izloženi devedesetih, sada se događa na prostoru BiH. Zbog gledišta na budućnost BiH, dosta oprečnim gledištima naroda koji sebe smatra »matičnim«, Hrvati u BiH su izloženi pritiscima i prijetnjama kakvim smo svjedočili pred raspad Jugoslavije.

Žao mi je da je zbog Vučićevog dolaska nastao prijepor u našem društvu. Žao mi je što se umjesto opravdanog nezadovoljstva prema nekim Vučićevim potezima, nastoji optužiti nositelje ključnih ovlasti u Republici Hrvatskoj. Nagomilane probleme treba rješavati, osim razgovora ne vidim boljeg načina. A problema zaista ima i vuku se desetljećima. Izmiješala se nažalost pragmatična politika s potpuno opravdanim osjećajima, ali i nekim političkim, Geopolitikašto unutarnjim - što vanjskim, igrokazima. Treba tu biti mudar i oprezan. Opravdano je imati svoje mišljenje, osjećaje, ali netko mora preuzeti i odgovornost. A tko drugi nego osobe koje su na izborima dobile naš mandat!?

Danas je složeno vrijeme. Uspostavljaju se geopolitički odnosi za duže vremensko razdoblje. Moramo se odgovorno ponijeti, ne budemo li u igri, kako mislimo pobijediti ili biti uz pobjednike? Čini mi se da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović razmišljala upravo u tom pravcu. Srbijanski predsjednik je gledao postrojenu hrvatsku vojsku, čuo je riječi: »Mi smo garda hrvatska...«. Nastupili smo kao država, a i on je predstavljao svoju državu, ne ugrožavajući više našu. Nema više posrednika, barem vidljivo na djelu. Ili bismo više voljeli da ih je pozvala Angela Merkel i izdiktirala što trebamo učiniti? A trenutno to zacijelo ne bi bilo prema hrvatskom ukusu.

Ostaje, dakle, pitanje: hoćemo li voditi državničku politiku iza koje stoje domoljubni osjećaji ili se prepustiti osjećajima u kojima se političke odluke lako rasprše?

Tu su i medijske manipulacije iz hibridnog spektra koje kreiraju ključni igrači u geopolitičkom obzorju. Predsjednicu se optužuje da je prosvjednike nazvala »marginalcima«, što kako se čini uopće nije točno. Skloniji sam vjerovanju da su to manipulacije onih skupina koje se ni danas ne mogu pomiriti s činjenicom da je njihov gojenac Ivo Josipović ostao »kratkih rukava«.

U ovakav zaključak ili razmišljanje još me više uvjeravaju postupci naših ljevorukih, počevši od Bojana Glavaševića pa nadalje koji su s obožavanjem dočekivali Borisa Tadića. A Aleksandar Vučić im kao manje odgovara? Ključno se upitati – zašto? Na oprezu sam kad ti ljevoruki krugovi svoje riječi odjedanput počnu oblačiti u domoljublje i braniti nam jedinu državu. Stoga, budimo oprezni!

Josip Jović: Hrvatska naiva i srpska lukavost

Mit o hrvatskoj političkoj naivnosti i srpskoj lukavosti, još jednom se potvrdio. U Zagrebu se, praćen nevjerojatnom medijskom pozornošću i osiguranjem, što nije zabilježeno još od dolaska Ivana Pavla II, pojavio srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, odnosno onaj Krležin Baja sa svjim skrivenim planovima, oči u oči s hrvatskom otvorenošću i sradačnošću. Nadmeno je prošetao Pantovčakom, Banskim dvorima, Vrginmostom i Lisinskim, gdje je održana Velika skupština Srpskog narodnog vijeća, dočekan i ispraćen ovacijama, održavši nekoliko nacionalističkih budnica. Čuvajte, poručio je svoje ime i prezime, svoja ognjišta, svoje pismo, budite ono što jeste. I sve to zavijeno u bajke o prijateljstvu, dobrosusjedstvu, zajedničkoj budućnosti i tomu slično. Govorila je i naša Josip Jovićpredsjednica, poručujući Srbima kako je ovo i njihova domovina, a ona njihova predsjednica. Bilo bi efektnije da je Vučić kazao: Hrvatska je vaša domovina, a predsjednica Hrvatske je vaša predsjednica. No to se nije moglo čuti.

Na valu trijumfalizma, Skupština SNV završila je posebnom izjavom, koja u stvari predstavlja račun kojega bi trebala platiti Vlada RH. U njoj se traži suđenje za ratne ločine nad Srbima, zaustavljanje govora mržnje protiv Srba, pronalaženje nestalih, postavljanje spomenika stradanju Srba u ovom i u onim ratu, pravo na pismo i jezik, posebne škole, osiguranje biračkih prava, posebni program HRT i radio servis Strane silePitanje nestalih i položaj manjina u stvari bijahu samo izgovor za susret koji je bio svrhom sam sebi. Predsjednica Grabar Kitarović je ovim ceremonijalnim susretom bez stila, crvenim tepisima, svečenom večerom i izjavom o „marginalcima“ koji su bili protiv Vučićeva dolaska barem privremeno izgubla na popularnosti. Premijer Andrej Plenković bio je daleko suzdržaniji i realniji. Hrvatska vanjska, a i unutarnja, politika, oslanjajući se na volju i planove stranih sila, a ne na raspoloženje i želje vlastitih građana, kao da nema ciljeve, već samo zadatke.za Srbe, obnova infrastrkure u „prognaničkim mjestima“, mirovine i stanovi za izbjeglice. Ni riječi o onome što je Hrvatska do sada napravila kao ni o vlastitoj odgovornosti za neke od problema koji se u izjavi spominju. Izjava je u stvari neskrivena optužnica, Srbi su po njoj jedine i apsolutne žrte hrvatske genocidne poltike kako četrdestih tako i devedesetih. O položaju Hrvata u Srbiji izjava ništa ne govori, ali zato Vučić domeće kako će dobiti ono što Srbi u Hrvatskoj traže i kad se ispuni to što oni traže.

Kolinda Grabar Kitarović se, upitana za konkretne rezultate, kojih naravno nije bilo, pohvalila matičnim knjigama koje su iz Dvora na Uni dopremljene s Vučićem i provokativno izložene ispred njezina ureda. Ni ona, a ni nitko drugi nije, izgleda, shvatio podvalu. On je u stvari donio popis tobože nestalih Srba. Doduše donio je i podatke o troje ubijenih Hrvata, ali ništa o Vukovarsoj bolnici ni o logorima. Samo je usporedio Loru i Ovčaru.

O prošlosti, kazao je srbijanski vođa, postoje dijametralno suprotni stavovi. Drugim riječima, Alozije Stepinac je, Stepinacrazumije se, ratni zločinac, a Srbija devedesetih nije bila agresor, iako s Vučić osobno zatekao u ulozi agresora. Milorada Pupovca je javno opomenuo što nije glasovao protiv Zakona o braniteljima u kojemu stoji kako je Srbija napala i okupirala Hrvatsku. Nema ni govora o isprici ni o odšteti. A isprika bi, kako reče bivši srbijanski predsjednik Boris Tadić, bila fundamentalni doprinos pomirenju. Bez fundamenta ne može se graditi kuća.

No, uzmimo kako prošlost treba zanemarti, ili prešutjeti. Ostaju ona tzv. praktična pitanja (manjine, nestali, kulturno blago, jurisdikcija, granice...). Ta su otvorena pitanja tek konstatirana i evdentirana. Dogovoreno je osnivanje posebnih tijela za sva ta područja, koja bi trebala ponuditi određene sporazume. Zopravo razgovori i dogovori vođeni u diskreciji i u stručnim krugovima trebali su prethoditi velikom i euforičnom „susretu prijateljstva“. No teško će biti postići bilo kakva sporazume. Hrvatske vlasti toga moraju biti svjesne, zato, oslanjajući se na činjenice, stvarne i pravne, u samom startu moraju kazati: tražimo od vas to i to i bez isunjavanja toga nema suglasnosti vašem ulasku u EU, pa neka se to shvati i kao ultimatum.

Pitanje nestalih i položaj manjina u stvari bijahu samo izgovor za susret koji je bio svrhom sam sebi. Predsjednica Grabar Kitarović je ovim ceremonijalnim susretom bez stila, crvenim tepisima, svečenom večerom i izjavom o „marginalcima“ koji su bili protiv Vučićeva dolaska barem privremeno izgubla na popularnosti. Premijer Andrej Plenković bio je daleko suzdržaniji i realniji. Hrvatska vanjska, a i unutarnja, politika, oslanjajući se na volju i planove stranih sila, a ne na raspoloženje i želje vlastitih građana, kao da nema ciljeve, već samo zadatke.

Mile Prpa: Geopolitika Pantovčaka

Nedvojbena je činjenica da između Hrvatske i Srbije postoji mnoštvo neriješenih problema, ne samo iz vremena Domovinskog rata, već punih sto godina (1918 – 2018. g.) Tu se nagomilalo svega i svačega. Rješivog, a još više nerješivog. U tom smislu je potreban razgovor. Bilo bi bolje da se to dogodilo ne u Zagrebu, već u Belom Manastiru u Baranji. U tom slučaju izbjegli bismo silne nepotrebne “kulise”, i koještošta drugog ceremonijalnog što je djelovalo u određenim trentucima nategnuto i pomalo cirkusantno.

Počasti i pažnja koje su ukazane srbijanskom Predsjedniku su neproporcionalne prema osobi i njegovim Prpa“zaslugama” prema Hrvatskoj, osobi iza koje, u doslovnom smislu, stoji nacistička pozadina istaknutog mladog velikosrpskog nacisae i to u operativnom smislu iz doba Domovinskog obrambenog rata i agresije na Hrvatsku. Vučić je vikao “Za jednog ubijenog Srbina ubiti stotinu Muslimana”. To i te kako poznato zvuči iz vremena Hitlera, samo u smanjenom odnosu; Za jednog ubijenog Nijemca – ubiti deset neprijatelja”.

Povrat “arhivske građe” nekoliko kartonskih kutija u kojoj su matične knjige iz Dvora na Uni, nije materijal koji je nastao za vrijeme Domovinskog rata i okupacije. I njime se ništa ne postizava. A propo toga svojevremeno Predsjednik Tadić je donio predsjedniku Josipoviću dio dokumentacije iz Vukovarske bolnice – i to iz vremena vlasti druga Tita. To je potpuno identično, i znači podcijenjivanje i otvoreno izrugivanje.

Njegove izjave o blaženom Stepincu kojeg “ceo srpski narod doživljava prebolno”, pokazuju da istina nikako ne ulazi u njegovon srce. Po svome djelovanju blaženi Stepinac je i njihov srpski svetac i svetac Židova – kao zaštitnik tada ugroženih, pri čemu je riskirao i vlastiti život.

Da je predsjednik Vučić došao u Hrvatsku s idejom da se u miru, povijesno, znanstveno i istinoljubivo zajedno prebroje sve žrtve u Jasenovcu, da se jednom skine taj, u velikom dijelu lažni mit, da se dovede u granice samo onog što se tamo stvarno i istinito događalo, poštujući pijetet svake nevine žrtve. Time bi se moglo graditi na dobroj osnovi buduće odnose Srbije i Hrvatske. I u tome bi bila njegova velika, istinski povijesna zasluga. Ali u velikom dijelu Srbije, lažni mit duboko je ubetoniran u njihove duše, pa i samog Predsjednika Vučića.

Ima mnoštvo dokumentacije u povijesnim arhivima, kulturnih i povijesnih dokumenata i artefakata, pa je trebalo RH Srbijačvrsto izkazati volju da se sve to vraća Hrvatskoj bezuvjetno i čim prije na pr. dokumentacija iz doba NDH. I štošta još drugog. Na pr. odnesena dva najveća brončana topa s dubrovačkih zidina i postavljena na Kalemegdan.

Naši zahtjevi su vrlo realni i lako ih je ispuniti ako istinski postoji volja na obje strane. Mi ne tražimo povratak istočnog Srijema, jer znamo da nam to nikada ne bi dali dobrovoljno, ali zato tražimo kosti naših nastradalih branitelja i mnogih nevinih civila koji su žrtve velikosrpske agresije. Zar je to veliki i teški zahtjev, zar Predsjednik Vučić nije odmah RazotkrivanjeNe bih se složio s tvrdnjom onih medijskih aktera u Hrvatskoj da je naša Predsjednica Kolinda potpuno pregažena od nadmoćnog i agresivnog Vučića, da je Hrvatska zbog svega toga bila javno ponižena i da joj to nije trebalo. Ne! I predsjednica Kolinda, i cijela Hrvatska sa svim demokratskim strukturama dali su šansu Aleksandru Vučiću da u Hrvatskoj pokaže ljudsko i istinoljubivo lice, šansu da se odrekne svega onoga u samome sebi, ali i u njegovoj Srbiji, što je nevaljalo i što je dovelo do katastrofe južnoslavenskih naroda. Tu je Hrvatska njega pobijedila, jer se razotkrio i pokazao da u sebi nema ugrađene duhovne i humane vrijednosti koje krase poštenog čovjeka, a po brojnim svojim postupcima za vrijeme boravka u Hrvatskoj dade se zaključiti da je bio i ostao Bizantinac, sa svom prevrtljivošću, podmuklosti i lukavošću koje mu ne idu na čast, premda je u pojedinm izjavama evoluirao do nivoa “europejca”.mogao sa sobom donijeti planove minskih polja, da ljudi zbog njihove politike i dalje ne stradavaju.

Predsjednik Srbije Vučić je, do zadnjeg trena boravka u Hrvatskoj, ustrajao na tezi da Srbija i JNA nisu bili agresori na Hrvatsku. Često je ponavljao da oni i mi imamo različito gledanje na te stvari. Ako se samo traži istina u svemu tome, onda ne može biti drugačijih i različitih pogleda. Istina je samo jedna, ona je duhovna kategorija i sjaje svim čovjekoljubivim i bogoljubivim ljudima kao najljepša božanska svjetlost. A tu istinu on jako dobro zna, jer je i sam osobno u njoj sudjelovao. Ne samo da su bili agresori na Hrvatsku, vć su poveli četiri agresorska rata; agresija na Sloveniju, agresija na Hrvatsku, agresija na BiH i agresija na Kosovo, koje nikad ne bi bilo izdvojeno iz Srbije, da nije bilo te agresije.

Dvorana Lisinaki - memento nekad sretnijim vremenima iz doba Austro-Ugarske

Slušajući izlaganja sudionika u prepunoj dvoranin Lisinski, s mnoštvom službenih osoba, veleposlanika i brojnih drugih kategorija nesrba, stekao se lažan dojam da je to veliki hrvatsko-srpski povijesni pomirbeni skup. Tu su iskakala imena srpskih povjesnih ljudi koji su doprinijeli hrvatskoj kulturi, znanosti i umjetnosti, prosperitetu Hrvatske, što je bilo lijepo za čuti. Ali to su ljudi koji su prihvaćali Hrvatsku kao svoju domovinu u onome vremenu u kojem su živjeli.

Ne bih se složio s tvrdnjom onih medijskih aktera u Hrvatskoj da je naša Predsjednica Kolinda potpuno pregažena od nadmoćnog i agresivnog Vučića, da je Hrvatska zbog svega toga bila javno ponižena i da joj to nije trebalo. Ne! I predsjednica Kolinda, i cijela Hrvatska sa svim demokratskim strukturama dali su šansu Aleksandru Vučiću da u Hrvatskoj pokaže ljudsko i istinoljubivo lice, šansu da se odrekne svega onoga u samome sebi, ali i u njegovoj Srbiji, što je nevaljalo i što je dovelo do katastrofe južnoslavenskih naroda. Tu je Hrvatska njega pobijedila, jer se razotkrio i pokazao da u sebi nema ugrađene duhovne i humane vrijednosti koje krase poštenog čovjeka, a po brojnim svojim postupcima za vrijeme boravka u Hrvatskoj dade se zaključiti da je bio i ostao Bizantinac, sa svom prevrtljivošću, podmuklosti i lukavošću koje mu ne idu na čast, premda je u pojedinm izjavama evoluirao do nivoa “europejca”.

Bojim se da će nakon njegova posjeta Hrvatskoj, biti još više rasplamsan plamen nesnošljivosti između dva naroda, a mi to ne želimo – jer iskreno srce moli za oprost, samo prašta i poštuje, ali nažalost to nismo osjetili. Možda u nekim budućim vremenima, ali svakako da je mala iskra međusobnog razumijevanja, možda ovom posjetom ipak upaljena.

Da li će se rasplamsati, to ćemo vidjeti. Prepoznat ćemo to po plodovima susreta, ako ih u dogledno vrijeme bude.

Stipe Kutleša: Vučić je ponizio Predsjednicu i čitav hrvatski narod

U vezi s dolaskom srbskog predsjednika Vučića u Hrvatsku postoji mnoštvo elemenata koji zdravom razumu nisu jasni. Vrlo je dvojbeno da predsjednik (u našem slučaju predsjednica) države „pod hitno“ pozove Vučića nakon njujorške izložbe o Jasenovcu. Umjesto da se državni vrh oglasi protestima državi Srbiji protiv takvih laži i provokacija ništa se nije dogodilo. Naprotiv predsjednica poziva Vučića kao velikog prijatelja. I to samovoljno ili možda po nalogu? Predsjednica je u maniri diktatorskih komunističkih glavešina sebi uzurpirala pravo na ono s Uspjesi?Bilo bi dobro da se predsjednica obrati naciji i da iznese svoje „uspjehe“ kao rezultat Vučićeva posjeta Hrvatskoj. Što je Hrvatska dobila, a što izgubila? Nitko normalan nije protiv razgovora i pregovora. Ali ne sa svakim. Ne s lažovima, ne s onima koji svojim govorima huškali na mržnji i zločine. Zna li predsjednica za Vučićev govor u Glini 1995? Ako zna slaže li se s njim? Takav govor zaslužuje doživotnu zabranu da se stupi na hrvatsko tlo. Osim ako Glina nije u Hrvatskoj nego u nekoj drugoj tvorevini?čime se većina hrvatskog naroda ne slaže, a to je dolazak Vučića u Zagreb i to bez isprike. Predsjednica kaže da ispriku nije ni očekivala. A što je očekivala? Koji je onda razlog njegova dolaska? Možda donošenje dokumenata koji se odnose na tri nestale osobe? A Hrvatska traži 1945. ljudi (broj pun simbolike). Predsjednica je kleknula do poda iz zahvalnosti za Vučićevu „dobru volju“ i obećanje da kod njega „ima još toga“ što bi se moglo donijeti. Koliko bi se puta predsjednici dviju država trebali sastati da se ovom dinamikom suradnje dozna za svih 1945 nestalih? Ni Kutlešajednom riječju nisu spomenuli dokumente iz vukovarske bolnice, ukradena građa i kulturna dobra i mnoštvo drugoga, a o ratnoj odšteti da i ne govorimo. Koju to državu zastupa „naša“ predsjednica?

Vučić je ponizio ne samo nju (što je manje bitno) nego i čitav hrvatski narod. Ostaje i pitanje zašto su se s Vučićem sastali premijer i predsjednik Sabora kada je bez njihove suglasnosti dolazak organiziran? Što su oni s njim razgovarali? Jasno je da EU želi Srbiju odvojiti od Rusije i približiti EU. Zato treba pacificirati Hrvatsku. I to na takav ponižavajući način. Je li predsjednica toga svjesna? Ako nije teško nama, a ako jest onda još gore za nas. To znači da se ona odrekla obrane hrvatskih interesa i služi nekome drugome. To je percepcija običnog čovjeka, čak i onih koji su je bezrezervno podržavali. Zato su prosvjednici i izvikivali parole „izdaja, izdaja“. A oni su nazvani marginalcima. Među njima su bili i saborski zastupnici, generali, intelektualci, branitelji, udovice i sl. Ne pomaže ni naknadno objašnjavanje na koga je predsjednica mislila. Najveći broj prosvjednika nisu bili ni ekstremno lijevi ni ekstremno desni nego sasvim normalni „marginalci“ koji će na sljedećim izborima marginalizirati predsjednicu, ako joj to uopće išta znači.

Bilo bi dobro da se predsjednica obrati naciji i da iznese svoje „uspjehe“ kao rezultat Vučićeva posjeta Hrvatskoj. Što je Hrvatska dobila, a što izgubila? Nitko normalan nije protiv razgovora i pregovora. Ali ne sa svakim. Ne s lažovima, ne s onima koji svojim govorima huškali na mržnji i zločine. Zna li predsjednica za Vučićev govor u Glini 1995? Ako zna slaže li se s njim? Takav govor zaslužuje doživotnu zabranu da se stupi na hrvatsko tlo. Osim ako Glina nije u Hrvatskoj nego u nekoj drugoj tvorevini?

Bez ikakvog daljnjeg lamentiranja ostaje gorak okus koji navodi na zaključak da Hrvatska kao država nema nikakve samostalnosti nego da se njome upravlja po nalogu izvana uz pomoć domaćih izdajnika. To su mnogi hrvatski „marginalci“ već davno shvatili i pobjegli (i još uvijek bježe) iz nepodnošljive kaljuže.

Ivan Jaklin: Kurjak među ovcama

„Tajna sreće je sloboda, a tajna slobode je hrabrost!“ (Tukidid)

Ne postoje dvije Hrvatske, kako to zadnjih mjeseci čujemo ili pak čitamo putem medija u Hrvatskoj. Kao, postoji neka lijeva i neka desna Hrvatska. U naravi postoji samo jedna Hrvatska, ova današnja, nesretna, neslobodna, ponižena i pokorena Hrvatska, što se najbolje vidi posljednjih nekoliko mjeseci u kojima se nesmiljenom žestinom gaze sve hrvatske vrijednosti koje smo gradili kroz prvih (i jedinih) 10 godina hrvatske Slobode.

Da, kao što je napisao u nekrologu prvom hrvatskom predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, u „Hrvatskom slovu“ koncem Jaklim1999. godine veliki hrvatski prijatelj dr. Carl Gustav Strőhm: „Deset Tuđmanovih godina bilo je deset najsretnijih godina hrvatske povijesti!“. Taj "Region"Općim prihvaćanjem pojma „region“, zapravo potvrđuje se naša nesloboda, jer to je za nas Hrvate nepoznat pojam, naš naziv bio bi vjerojatno – područje ili tako nekako. A, tzv. „Zapadni Balkan“ je besramna izmišljotina nekog neukog ili opakog probisvijeta koji nikada nije pohađao školu i slušao zemljopis, ili kako se danas u ovoj neslobodnoj Hrvatskoj ovaj školski predmet službeno naziva – geografija. Čudno da se danas u našim školama predmet povijesti ne naziva – (h)istorija, što potvrđuje potpunu zbrku u našem školskom sustavu.tekst je mnoge od nas razljutio, jer, mislili smo, pa u ovih deset godina imali smo krvavi rat protiv velikosrpske, četničke nemani koja je željela zbrisati našu Hrvatsku s zemljopisne karte svijeta. No, junačko hrvatsko srce u Hrvatskom Domovinskom ratu porazilo je mrskog neprijatelja i oslobodilo milu Domovinu. Mi Hrvati, složni kao jedan, predvođeni dvojicom junaka istoga imena, Franjo, prešli smo kao „odabrani Narod“ preko „Crvenog mora“ i odškrinuli „vrata slobode“. Prerana smrt oca domovine u prosincu 1999., u kritičnim trenutcima povijesnih (i za nas Hrvate nepovoljnih) prilika, te početak siječnja 2000. godine s „rađanjem ideje“ o nekakvom tzv. regionu Zapadni Balkan - započela se gasiti hrvatska državnost i hrvatska sloboda. Još je samo sljedeće tri godine sjajila „luč slobode“ s Kaptola, dok i onaj naš drugi junak Franjo, nije preselio u vječnost. Od toga vremena naša je Hrvatska u „tami nesreće i neslobode“.

Općim prihvaćanjem pojma „region“, zapravo potvrđuje se naša nesloboda, jer to je za nas Hrvate nepoznat pojam, naš naziv bio bi vjerojatno – područje ili tako nekako. A, tzv. „Zapadni Balkan“ je besramna izmišljotina nekog neukog ili opakog probisvijeta koji nikada nije pohađao školu i slušao zemljopis, ili kako se danas u ovoj neslobodnoj Hrvatskoj ovaj školski predmet službeno naziva – geografija. Čudno da se danas u našim školama predmet povijesti ne naziva – (h)istorija, što potvrđuje potpunu zbrku u našem školskom sustavu.

Balkan se kao područje prostire u Bugarskoj i dijelu istočne Srbije. Tek toliko da se podsjetimo!

Slobodna Hrvatska je srednjoeuropska država, koja pripada zemljama kako je to lijepo govorio prvi naš Predsjednik: „od Baltika do Jadrana“, i što je započela prošle godine ostvarivati naša aktualna Predsjednica. Izgledalo je to sjajno, ova pokorena, neslobodna Hrvatska povjerovala je da je napokon zasvijetlila „luč slobode“ na brdu Pantovčaku.

A, onda, 12. i 13. veljače 2018. nastupio je ponovno mrak neslobode! Što se to dogodilo na brdu Pantovčaku, a još groznije tamo na Kaptolu, u blizini groba sv. Alojzija Stepinca? Tek su nam Banski Dvori uspjeli sačuvati dio općenarodnog dostojanstva.

Što nam se to dogodilo? Objašnjenja nema! I ne će ga biti!

BASNA: Umjesto komentara

Ima tamo negdje, na kraju svijeta jedan tor prepun bijelih, nježnih ovčica. Uskomešale su se. Same su, jer čuvara već dugo nema u tom toru. Tek pokoji psić trči među njima. Međusobno razgovaraju, šire vijest i jako se vesele. Dolazi im u pohod jedan mali, dragi, umiljati vučić, za kojeg vjeruju da im je prijatelj. Ali umjesto malog umiljatog vučića, u taj tor, među naivne ovce dolazi ogromni krvoločni kurjak. Ovčice, saginju svoje prazne glavice i hrle mu radosno u susret. A, on od neočekivane situacije, dragovoljnog žrtvovanja naivnih ovčica, ne zna odakle početi. Koju da prvu zakolje? Uzbuđenje mu je preveliko. Za sada ne će niti jednu prožderati. Sad je on čuvar toga tora. Ima dana. Ima. Ima.

Davor Dijanović

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 23-06-2018, 18:15:24

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
2
4
6
8
11
12
13
15
16
18
19
20
22
28
29

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).