Jean-François Deniau

U Parizu je 24.siječnja ove godine umro Jean-François Deniau (r.1928.), veliki francuski pisac, jedan od 40 članova Francuske Akademije. Bio nam je posebno blizak zbog svog hrvatskog pretka, koji se iz Dubrovnika otisnuo u pratnji maršala Marmonta. Tim se pretkom toliko ponosio da ga je istaknuo čak i u svom kratkom životopisu francuskog besmrtnika. Treba još dodati da je bio ministar, ambasador, gerilac, zastupnik u Francuskoj skupštini, dugogodišnji hrabri, teški bolesnik, zaljubljenik u more i usamljeni jedriličar preko Atlantika, pa član Francuske pomorske akademije. No, ponajprije je bio čovjek koji je volio i zastupao sve slabe i ponižene ovog svijeta, služeći tako na čast Francuskoj.

U Francuskoj je vrlo popularan, ali ga hrvatska javnost skoro i ne poznaje, pa čak ni kao pisca. Jedina u nas prevedena njegova knjiga je „Ono što vjerujem“ u izdanju Hrvatske Sveučilišne naklade, Zagreb, 1995.g.. Iako moto te prekrasne knjige, „Kažem što vjerujem. Činim što kažem“, lapidarno govori sve o tom čovjeku, o njemu bi Hrvati ipak trebali znati mnogo više, ne samo zbog njegovih djela, nego i zato što je Hrvatsku neobično volio, u teškim joj ratnim godinama mnogo pomogao i, napose, bio jedan od najzaslužnijih za spas Dubrovnika. I o tome se u nas malo zna pa evo nekoliko riječi u pokušaju da se to ispravi.

J.-F.Deniaua sam upoznao kao savjetnik predsjednika Tuđmana u kolovozu 1991.g., kada je kao dopredsjednik Odbora za vanjsku politiku Francuskog parlamenta i prvi visoki francuski dužnosnik došao u posjet Hrvatskoj želeći svojim očima utvrditi istinu o tadašnjim događajima. Budući da govorim francuski bio sam zamoljen pratiti ga tijekom njegova posjeta. Iz toga je proizašlo naše kasnije dugogodišnje prijateljstvo. Malo zainteresiran za protokolarne posjete, odmah je zatražio da ga se odvede u posjet bojišnici. Izabrana je Sunja, gdje su se tada vodile teške borbe. U njegovoj su pratnji bili i brojni francuski novinari te je tamo, osim nas, krenula i čitava kolona automobila. Na izlasku iz predgrađa Siska čitavu je kolonu na opće čuđenje zaustavio jedan postariji, neugledni, civil u seljačkim hlačama i otrcanoj, vunenoj vesti. Predstavio se kao bivši general Janko Bobetko i rekao da želi pozdraviti Deniaua. Zatim mu je za pozdrav na besprijekornom francuskom izrecitirao jednu Rimbaudovu pjesmu i zaželio sreću. Pod dojmom tog čudnog događaja nastavili put prema Sunji i čim je naša lako uočljiva kolona došla na tamošnju željezničku postaju zabrinula je Srbe, pa su otvorili gustu paljbu. Nikada ne ću zaboraviti J.F. Deniaua kako oslonjen na svoj štap, onako visok, profinjen i elegantan, u općoj strci koja je nastala, mirno prelazi brisani prostor, bilo je očito, jedan od brojnih u njegovu životu. Taj mi brisani prostor nikada poslije nije spominjao, nego se samo raspitivao za generala Bobetka, sjećajući se njegove recitacije s blatne sisačke ceste i, kasnije, njegovih pobjeda na dubrovačkom ratištu.

Nekoliko naših slijedećih susreta povezano je s Dubrovnikom koji mu je posebno ležao na srcu. Ispričao mi je da je 50-ih godina bio u službenom posjetu Titu i pohvalio mu se svojim dubrovačkim pretkom. Tito je odmah svojim dvorskim historiografima dao zadatak to obraditi i oni su Deniauu uskoro poručili da je njegova dubrovačka prabaka crnogorskog podrijetla. S vremenom sam vidio da taj podatak na njega jako utječe pa sam zamolio ravnatelja Dubrovačkog povijesnog arhiva I. Mustaća neka ga provjeri. Preslika dubrovačkih crkvenih knjiga, koja je došla 1993.g., dokazala je, nasuprot Titove historiografije, da je Deniauova prabaka, zapravo, neka naša baka Marija iz sela Ošlje u dubrovačkom zaleđu. Zanimljivo je spomenuti da se on svojim hrvatskim podrijetlom neoprezno pohvalio francuskim medijima zbog čega je, rekao mi je, morao napustiti vođenje francuske državne pomoći opkoljenom Sarajevu.

Posebno međutim pamtim Dubrovnik 7. listopada 1991., ujedno i dan zračnog napada na Banske dvore. Tog je podneva Dubrovnik gorio. Stoga sam, umjesto da odem na poznati službeni ručak s Antom Markovićem, odlučio odmah telefonom razgovarati s J.-F. Deniauom u Francuskoj skupštini o načinu da se taj vandalizam zaustavi. Predložio je povesti skupinu uglednih francuskih akademika i ostalih uglednih intelektualaca u Dubrovnik, kako je to jedan od njih poslije izjavio pariškom tisku, da tamo na zidine "postave svoje stražnjice". Deniau me jedino zamolio neka im pružimo logističku potporu za njihov put. No, dodao je, valjda zanesen Marmontovim ulaskom u Dubrovnik, kako očekuje da će dubrovački gradonačelnik dočekati francuske akademike ceremonijalno, s ključem grada na jastučiću. Od srca sam se nasmijao i odgovorio da Hrvati dočekuju prijatelje samo s kruhom i solju, a on se tom smijehu srdačno pridružio i time je naš dogovor bio uglavljen. No baš kada smo se pozdravljali odjeknule su eksplozije kojima su po verziji iz Beograda „ustaše sami srušili Banske dvore“, pa su se i te eksplozije telefonom prenijele usred francuskog parlamenta. Nekoliko smo dana kasnije konačno ipak dobili jamstva generala Rašete da će hidrogliseru „Krila Dubrovnika“ biti dopušten prijevoz francuskih akademika u Dubrovnik. No, nakon što su cijelu večer i slijedeće jutro plutali u Pelješkom kanalu pred cijevima Jugoslavenske ratne mornarice, akademici su morali natrag u Pariz, bez kruha i soli. Tamo su, pak, digli veliku medijsku halabuku pa je UNESCO ponovio isti pokušaj, ali sada s francuskim ministrom i talijanskom ministricom umjesto francuskih akademika. U ovakvom sastavu „Krila Dubrovnika“ više nitko nije zaustavio. U novim političkim i vojnim okolnostima predsjednik Tuđman znao je pak sačuvati Dubrovnik i za Hrvatsku i za svijet.

Meni je pak najvažniji susret s Deniauom onaj koji se dogodio na dan hrvatskog povrata Maslenice. U to sam se vrijeme zanosio da je francuske službene krugove moguće uvjeriti kako je versajska formula preživjela i kako francusku politiku treba dubinski mijenjati. Zamolio sam zato Deniaua neka mi omogući poluprivatni ili poluslužbeni posjet na visokoj razini u francuskom ministarstvu vanjskih poslova, što je on i učinio. Dočekan sam ljubazno i s pažnjom, ali kako je razgovor napredovao shvaćao sam da moje francuske sugovornike moje velike ideje malo zanimaju. Svraćali su razgovor na konkretne političke dogovore za koje niti sam imao mandat niti su me zanimali. Neposredno po završetku našeg razgovora došla je vijest o oslobođenju Maslenice koja je i mene iznenadila. Kada sam se vratio u Deniauov ured rekao mi je da su ga nazvali iz ministarstva i rekli mu kako su razgovorom bili impresionirani. Odgovorio sam mu da je po mojoj ocjeni taj razgovor nažalost bio fijasko. Deniau je to odmah shvatio, kratko zašutio i zatim rekao: “Onda vam ne preostaje ništa drugo nego Amerikanci, i neka vam Bog pomogne“. I bi tako.

Zadnji put sam susreo Jean-François Deniaua u siječnju 2005.g posjetivši ga u njegovu velikom stanu iza crkve Saint Germain-des-Près u Parizu. Nadao sam se da ćemo oba naći snage konačno upriličiti njegov javni posjet Dubrovniku od čijeg poglavarstva ne samo da nije dobio kruh i sol nego, koliko znam, ni jednu lijepu riječ. Proveli smo u razgovoru cijelo poslije podne, s pogledom na pocrnjele krovove stare pariške crkve. U jednom trenutku je rekao: “Gotovinu nemojte dati - bude li trebalo ja ću vam ga kod sebe skriti“. U tom mu je trenutku u očima svijetlila njegova dječačka, avanturistička duša, koja je nadvladala akademika, ministra i sve ostale važne osobe u njemu, pa je namah izgledalo da je tu ponudu izrekao sasvim ozbiljno. Veselo je pristao predstaviti se dubrovačkoj javnosti premda izmoren teškom bolešću s kojom se, na čuđenje liječnika, duge godine uspješno i upravo junački nosio. No meni se učinilo, a možda sam imao krivo, da ga takvim naporima više ne treba izlagati.

I dok smo tako razgovarali od prije sam znao da se Deniau, plutajući godine 1991. pred gradom na „Krilima Dubrovnika“, zaljubio u kamenjare Pelješca i počeo sanjati da tamo provede svoje stare dane. No nisam znao da je krajem 90-ih, vidjevši kako od njegova sna nema ništa, iznajmio veliku, usamljenu, bijelu kuću na dalekom žalu gdje pješčana pustinja ulazi u Crveno more. Meni to dakako, gospodski, nije rekao. Tako sam za tu kuću doznao tek nedavno, pišući ova sjećanja. To me otkriće pogodilo, jer slutim da je ta bijela kuća ujedno i dio njegova pelješko-dubrovačkog sna koji je završio u pustinji uz Crveno more. Opraštajući se od života Deniauov glas nam iz te kuće poručuje: “...živio sam mnoge živote... i još uvijek ne znam koji je dobar, koji je istinski“. Na ovom mjestu tom glasu odgovaram: “Svi Vaši životi, dragi naš Jean-François Deniau, i puno Vam hvala“.

akademik Slaven Barišić 
Hrvatsko slovo

{mxc}