Iz Hrvatskog slova donosimo razgovor s akademikom Slavenom Barišićem, dopredsjednikom HKV-a. Akademik je jedan od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika s područja prirodnih znanosti, koji se uz užu struku bavio pitanjima znanosti i školstva, kao prorektor Sveučilišta, savjetnik predsjednika Tuđmana i predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. U razgovoru, Barišić između ostalog govori o znanosti, iskustvima suradnje s prvim hrvatskim predsjednikom i aktualnoj političkoj situaciji.(mmb)

Razgovor s akademikom Slavenom Barišićem

Gospodine Barišiću, jedan ste od najistaknutijih hrvatskih znanstvenika s područja prirodnih znanosti. Kao mladi fizičar proveli ste sedam godina u Francuskoj, gdje ste doktorirali i radili kao istraživač u Centre National de la Recherche Scientifique. Kakve su danas perspektive mladih fizičara u našoj zemlji? Je li i njima za ozbiljnije bavljenje znanošću nužno otići u inozemstvo barem na određeno vrijeme?

Počeli ste onim što je za mene pitanje svih pitanja jer vjerujem da će odgovor na to pitanje odrediti budućnost Hrvatske u rasponu između balkanske provincije i male zemlje koja je ravnopravni subjekt međunarodne zajednice, uz bok svih razvijenih zemalja. Ovaj drugi položaj Hrvatske bio je oduvijek moj životni cilj. I kada su mi kao mladom čovjeku nudili da ostanem na najboljim francuskim institucijama ili odem na najbolje američke, vratio sam se olovne 1972. s obitelji u Zagreb, odlučan pripomoći modernizaciji Hrvatske. Iako se u tome nije odmaklo koliko sam očekivao, držim kako mladi znanstvenici još uvijek imaju perspektivu u Hrvatskoj. Naravno, znanstveni rad u Hrvatskoj podrazumijeva međunarodno iskustvo i intenzivnu međunarodnu suradnju, pa je na primjer nužan uvjet za dobivanje docenture na mom Prirodoslovno-matematičkom fakultetu post-doktorski staž u inozemstvu u trajanju bar od jedne godine. Takvi aranžmani o boravku i povratku mladih podrazumijevaju dogovore između ravnopravnih istraživačkih skupina. Energetska nestašicaPitanje energetske nestašice jeste jedno od središnjih dugoročnih svjetskih pitanja i tu je važno imati svoje nezavisne procjenu i politiku, ili bar nekakvo razumijevanje onoga što se događa. Male zemlje mogu sudjelovati samo u rijetkim razvojnim projektima jer su oni u pravilu skupi. Jeftine osnovne prirodne znanosti zato su oči malih zemalja. Uloga znanstvenika u izboru razvojnih projekata je nezamjenjiva i svako mudro ulaganje u osnovne znanosti u konačnici se višestruko isplati, što nažalost našim vlastima nije dovoljno jasnoNažalost, sve je više naših studenata koji odlaze čisto administrativnim putovima što ih je Bolonjski sustav uspostavio pod nazivom „pokretljivost studenata i nastavnika". Međutim „pokretljivost" se sve više pretvara u eufemizam za nepovratni odljev mozgova iz Hrvatske. Konačno, nije li lakši odlazak naših visoko obrazovanih građana u EU čak jedan od slogana kojim se službeno reklamira ulazak Hrvatske u EU.

Jedno od područja vašeg interesa je i supravodljivost. Dokle je znanost stigla na tom području, možemo li uskoro očekivati supravodiče i na temperaturama višim od -140˚C?

Supravodljivost je svojstvo vođenja električne struje bez ikakvih gubitaka. Pokazuju ga metali na niskim temperaturama. Izvrstan je primjer prožimanja napretka znanosti i tehnologije. Pojavljuje se naime na niskim temperaturama pa je za hlađenje potrebna tekućina koja se ne "ledi" na takvim temperaturama. Stoga je trebalo čekati da se ponajprije proizvede jedna takva tekućina. Kada je dobiven tekući helij, supravodljivost je otkrivena 1911., prvo u živi ispod -269˚C. Od tada je u vezi sa supravodljivošću dodijeljeno desetak Nobelovih nagrada za fiziku. Klasa „visoko-temperaturnih supravodiča", kuprata rijetkih zemalja, koju spominjete nađena je 1998. – zanimljivo – suprotno očekivanju velikog dijela znanstvene zajednice. Od tada se na studiranje te klase materijala troše stotine milijuna dolara i angažiraju golemi ljudski potencijali u cijelom svijetu, od SAD sve do Kine. Glavni razlog takvog interesa je da je za hlađenje dovoljan tekući dušik, a boca tekućeg dušika košta kao boca piva, neusporedivo manje nego helija. No, treba napomenuti da glavno ograničenje pri tehnološkim primjenama visoko-temperaturnih supravodiča ne dolazi od problema hlađenja nego od njihovih loših mehaničkih svojstava. Banalno, ta svojstva otežavaju proizvodnju supravodljivih žica. Na konceptualnom pak planu nije ni nakon dvadesetak godina postignut znanstveni koncenzus o mehanizmu „visoko-temperaturne" supravodljivosti, pa se nitko ozbiljan ne upušta u prognoze o daljnjem povećanju temperatura supravodljivosti.

Nedavno su talijanski istraživači fizičar Sergio Focardi i inženjer Andrea Rossi u Bologni objavili da su uspjeli ostvariti tzv. hladnu fuziju, što bi, kada bi bilo točno, moglo riješiti naše brige oko eventualne nestašice energije u budućnosti. Kako vi komentirate tu vijest, je li riječ o novinarskom senzacionalizmu ili o nečemu ozbiljnijem?

Hladna fuzija ne spada u područje mog izravnog znanstvenog interesa pa kad već ne prognoziram tamo gdje mi je uglavnom dobro poznato sve što se zna, još manje želim prognozirati tamo gdje ne znam sve. To je jednostavno imperativ znanstvene etike. Istina je međutim da mnogi znanstvenici u svijetu popuštaju pod pritiskom medija, te se upuštaju u mutna obećanja i samoreklamerstvo.

Glavni razlog takvog popuštanja neprikladan je način financiranja znanosti i razvoja, napose u EU. Na krupne financijske odluke u prirodnim i tehničkim znanostima previše utječe birokracija mahom obrazovana u političkim znanostima, ekonomiji ili pravu, koja o meritumu svojih odluka ne zna dovoljno. Stoga teži nametati formalne kriterije koji su joj razumljivi, no koji su često podložni prevladavajućim dojmovima, trenutnim gospodarskim konjunkturama, znanstvenim modama i dominantnim znanstvenim strujama. Takva birokracija prečesto vjeruje da je znanstveno otkriće moguće naručiti i dobiti, samo ako se dovoljno dobro plati. Spomenuto je ponašanje suštinski neznanstveno i, vjerujem, glavni razlog razmjernog zaostajanja EU, unatoč krupnih ulaganja te grupacije u znanost i tehnologiju. Suprotan primjer je Kina. Od sredine 80-ih „tehnokrati" su postepeno uključivani u upravljanje Kinom, a posebno od 2002. Kad je devet inženjera u svoje ruke dobilo Izvršni biro Centaralnog komiteta. I zemlja je u kratkom roku postala gospodarska velesila. U istom se tom vremenskom razdoblju hrvatska industrija urušila, jer su kod nas prevladali kratkoročni financijski i trgovački kriteriji, odnosno interesi.

Pitanje energetske nestašice jeste jedno od središnjih dugoročnih svjetskih pitanja i tu je važno imati svoje nezavisne procjenu i politiku, ili bar nekakvo razumijevanje onoga što se događa. Male zemlje mogu sudjelovati samo u rijetkim razvojnim projektima jer su oni u pravilu skupi. Jeftine osnovne prirodne znanosti zato su oči malih zemalja. Uloga znanstvenika u izboru razvojnih projekata je nezamjenjiva i svako mudro ulaganje u osnovne znanosti u konačnici se višestruko isplati, što nažalost našim vlastima nije dovoljno jasno. Što se pak tiče hladne fuzije, zasad ćemo morati pričekati ocjene stranih laboratorija.

Gospodine Barišiću, ne spadate u onaj tip znanstvenika koji imaju samo uske specijalističke interese, nego ste intelektualac širokih interesa i društveno angažiran. Kao osvjedočeni domoljub uključili ste se i u stvaranje nove, samostalne Hrvatske, bili ste savjetnik predsjednika Tuđmana za strategiju razvitka Hrvatske, zajedno s generalom Krešimirom Ćosićem suosnivač Vojno-tehničkog savjeta Republike Hrvatske te predsjednik Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Kako danas s odmakom od desetak i više godina gledate na te devedesete i vašu ulogu u njima? Čime se ponosite? Zbog čega žalite?

Predsjednik Tuđman imenovao me svojim savjetnikom u teškom trenutku, 21. 1. 1991., ponajviše zato što sam se kao prorektor Sveučilišta u Zagrebu krajem 80-ih javno suprotstavio Šuvarovoj reformi srednjeg školstva. Radikalno novo90-ih se gradila moderna hrvatska vojska u jasnoj mentalnoj i operativnoj suprotnosti spram JNA, kao komunističkoj vojnoj okamini koja pali Hrvatsku. Kako je HV predstavljala jedini državni sektor u kojem je odmah došlo do radikalne modernizacije, bilo je prirodno pokušati iz toga kuta pospješiti i ostale strukturalne reformske procese u Hrvatskoj, pa je tako 1992. osnovan Vojno-tehnički savjetZa tu sam reformu držao da vodi padu kvalitete obrazovanja hrvatske mladeži – uostalom kao i slične sadašnje tendencije sažete u Nacionalnom obrazovnom kurikulumu. Tada sam već imao stvoreno mišljenje kako postaviti znanost i obrazovanje u slobodnoj, modernoj Hrvatskoj, a i dokaz da je to moguće kroz uspješnost rada tada mladog Instituta za fiziku.

90-ih se pak gradila moderna hrvatska vojska u jasnoj mentalnoj i operativnoj suprotnosti spram JNA, kao komunističkoj vojnoj okamini koja pali Hrvatsku. Kako je HV predstavljala jedini državni sektor u kojem je odmah došlo do radikalne modernizacije, bilo je prirodno pokušati iz toga kuta pospješiti i ostale strukturalne reformske procese u Hrvatskoj, pa je tako 1992. osnovan Vojno-tehnički savjet.

Nacionalno vijeće za visoku naobrazbu osnovano je pak 1994. Koncipirano je kao savjetodavno, stručno tijelo koje visokom školstvu i političkim strukturama doduše samo daje savjete, no savjete je bilo obvezatno tražiti prije donošenja odluka. Političkim je strukturama time bila ostavljena politička odluka, što je suština demokracije, ali ne i mogućnost da svoje odluke naknadno oblače u stručni celofan. Sveučilištima je pak tako bila osigurana autonomija o kakvoj danas mogu samo sanjati. Stručno političarimaNajviše žalim što devedesetih godina nije uspjelo primjerom nezavisnih savjetničkih vijeća trajno ojačati ulogu intelektualnih elita u razvitku Hrvatske. Takav je pristup u zapadnim demokracijama - za razliku od Kine – logičan, jer su u demokracijama zakoni stručnog i političkog ponašanja često suprotstavljeni. Nažalost, usamljena politička podrška predsjednika Tuđmana nije bila dovoljna da se takva stremljenja ukorijene u našem javnom životuAmbicija Nacionalnog vijeća bila je naoko skromna: nadjenuti svakom djetetu (visokom učilištu) pravo ime i javno mu dati ocjenu kvalitete. Bio je to međutim težak korak za hrvatsko društvo gdje se i danas prečesto zapošljava preko veza i poznanstava, uz pokriće diploma nekontrolirane kvalitete. Naravno da je takav rad Nacionalnog vijeća pogađao mnoge partikularne interese pa se stalno tražila moja smjena. Zanimljivo je da je predsjednik Tuđman bio jedan od rijetkih koji je podržavao opisani rad Nacionalnog vijeća. Koliko god je bio čovjek starijeg naraštaja i bitno drugačijeg obrazovanja, vjerujem da je osjećao kako put koji zagovaram predstavlja ispravan izbor za budućnost Hrvatske.

Osobno mi je najdraža uloga koju sam imao pri spašavanju Dubrovnika. Moje me francusko školovanje dovelo do iskrenog prijateljstva s J.-F. Deniauom, jednim od 40 francuskih „besmrtnika". Kao što je on i sam ponosno naveo u svojoj kratkoj biografiji na stranicama Francuske Akademije, predci su mu bili iz Dubrovnika. Bio je briljantan pisac (prijevod njegovog „Ono što vjerujem" izdala je Sveučilišna naklada 1995.g.), izvanserijski diplomat, ministar u Pompidouovoj vladi, zastupnik u Parlamentu, jednom riječju izvanredan čovjek, k tome u duši avanturist - sam je primjerice jedrio oceanima. 1991. godine pokrenuo je vodeće francuske intelektualce na zaštitu Dubrovnika, što je kasnije preraslo u akciju UNESCO-a koju su vodili B. Kouchner i talijanska ministrica M. Boniver. Kako je ocijenio predsjednik Tuđman, internacionalizacija problema Dubrovnika kombinirana s njegovom odlučnom vojnom obranom spasili su taj hrvatski dragulj.

Najviše pak žalim što devedesetih godina nije uspjelo primjerom nezavisnih savjetničkih vijeća trajno ojačati ulogu intelektualnih elita u razvitku Hrvatske. Takav je pristup u zapadnim demokracijama - za razliku od Kine – logičan, jer su u demokracijama zakoni stručnog i političkog ponašanja često suprotstavljeni. Nažalost, usamljena politička podrška predsjednika Tuđmana nije bila dovoljna da se takva stremljenja ukorijene u našem javnom životu. Tako je dolazak SDP-a na vlast 2000. doveo do konačnog sloma pokušaja modernizacije Hrvatske, pri čemu su "lustrirane" sve reformističke intelektualne strukture koje je predsjednik Tuđman okupio. Pri tome je ukidanje Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu odigralo simboličku ulogu, s obzirom da je to bilo jedino tijelo čije je ukidanje taksativno nabrojano u najavi programa rada Račanove vlade. Između izdaje vlastitih uvjerenja i ukidanja, jedino mi je ukidanje bilo prihvatljiva opcija.

Poznavali ste predsjednika Tuđmana osobno. Pokušajte ga, ako vam nije zazorno, usporediti ga s dvojicom nasljednika.

U svom razgovoru iz Malrauxove knjige „Hrastovi koje obaraju" de Gaulle i autor kažu da se ljudi politike dijele na dvije vrste, na ljude koji uvode red i na ljude kazališta. Kroz posljednjih devet stoljeća hrvatske povijesti predsjednik Tuđman je prvi hrvatski vođa koji je imao nepogrješivi smisao za pobjedu kao ključni kriterij uspješnog političkog djelovanja. Pobjedu je tražio uz najmanje moguće ljudske patnje i žrtve. Ponajprije je do krajnjih je granica pokušavao izbjeći rat. Zatim je, zajedno s braniteljima, Hrvatskoj vratio državnost u njenim granicama, unatoč nepojmljivo teških vojnih i političkih okolnosti. Imao je duboki osjećaj za povijesnu dimenziju tadašnje svakodnevnice, te je bio jedan od rijetkih u vrhovima vlasti koji su Hrvatsku stavljali daleko iznad sebe. Iza autoritarne fasade predsjednik Tuđman bio je izuzetno tolerantan čovjek, koji je opraštao i najveće propuste, a s hrvatskim narodom imao je poseban, može se gotovo reći mističan odnos međusobne iskrenosti i bliskosti.

Sa Stjepanom Mesićem sam se tek tu i tamo susretao, a Ivu Josipovića osobno ne poznajem. Iz njihovih pak javnih nastupa stekao sam dojam da politiku razdvajaju po komunističkom obrascu na predstavu za javnost i na "realnost" rezerviranu za političke "elite". Za razliku od predsjednika Tuđmana koji ni sam nije mogao sve javno reći, ali je istom istinom usklađivao te dvije razine, za ovu dvojicu ne mislim da su se ikad time opterećivali. Obojicu doživljavam kao političare ograničene ideološkim dogmama. Banalni primjer je da su oba politiku dobrih i ravnopravnih odnosa sa svim susjedima kojoj je stremio predsjednik Tuđman zamijenili politikom jednostranih ustupaka Srbiji u ime stvaranja Jugosfere. Posebno zanimljiva je i posljednja Josipovićeva izjava da je njegova "nova pravednost" ustvari predvidjela neuspjeh liberalnog kapitalizma. Time se otvara pitanje čime bi onda po mišljenju aktualnog hrvatskog predsjednika trebalo zamijeniti spomenuti sustav. Odgovori što ih on nudi parafraza su zvonke retorike kojom se danas, bez obzira na nacionalne specifičnosti, služi europska socijalistička ljevica. Ta bi retorika bila uvjerljivija da nema dubinske povezanosti nekih europskih socijalističkih stranaka s krupnim financijskim strukturama. Osobno držim da odmak od podivljalog liberalnog kapitalizma treba kod nas tražiti u rješenjima koja se temelje na kršćanskom socijalnom nauku i koja čvrsto poštuju hrvatski državni suverenitet. Očigledno je da su takva rješenja najbliža hrvatskoj tradiciji i većinskom narodnom opredjeljenju te zato nema razloga da ih se zaobilazi.

Društveno angažirani ostali ste i nakon 2000., prije svega kroz sudjelovanje u radu HKV-a. Ja vam se ovdje moram na određeni način ispričati jer sam prije šest ili sedam godina nakon osnutka HKV-a prilično sumnjičavo, pa i posprdno pisao u ''Hrvatskom listu'' o još jednoj, unaprijed na pasivnost i neuspjeh osuđenoj, inicijativi anakronih domoljubnih intelektualaca. HKV se pokazao žilavijim i agilnijim no što sam onda predviđao i danas je već prerastao u instituciju dostojnu respekta. Kako vi kao jedan od ključnih ljudi u HKV-u vidite ulogu HKV.a u suvremenom hrvatskom društvu? Jeste li zadovoljni učinjenim?

Ispričavati mi se nikako ne morate jer smatram ključnim da svatko ima pravo na sumnju. Dozvolite da tu citiram početne stihove drage mi Kiplingove pjesme „Sine, bit ćeš čovjek... "

Ako umiješ da mirno gledaš oko sebe bezglavost
Iako napadan zbog toga što sam nisi izgubio glavu,
Ako vjeruješ u sebe kad svi sumnjaju u tebe,
ali im priznaješ pravo na tu sumnju,
Ako omražen, sam si bez mržnje,
ali riječi vrlina ne upotrebljavaš uzalud...

Osnovna ideja HKV-a bila je u okupljanju što šireg sloja nezavisnih intelektualaca, koji će pokrenuti teme od ključne važnosti za razvitak Hrvatske, kad ih već ne pokreću hrvatske vlasti ili mediji. Osnovna idejaOsnovna ideja HKV-a bila je u okupljanju što šireg sloja nezavisnih intelektualaca, koji će pokrenuti teme od ključne važnosti za razvitak Hrvatske, kad ih već ne pokreću hrvatske vlasti ili medijiPri tome se polazilo od mišljenja da je unutarnje uređenje Hrvatske u rukama njenih građana, a da su vanjsko-političke odrednice zadane te da se tu treba snalaziti oslanjajući se na unutar-političke uspjehe. To nije ništa drugo nego parafraza političkog recepta predsjednika Tuđmana. No, iako je predsjednik Tuđman dobio vojnički i diplomatski rat, već u njegovo vrijeme izgubljen je gospodarski i medijski rat. Time je hrvatskoj javnosti nametnut krug tema koje su uglavnom irelevantne za razvoj zemlje, odnosno nadjačale su političke predstave i medijske manipulacije javnošću. Isto tako, medijski potaknuta borba za bolju prošlost previše je zasjenila borbu za bolju sadašnjost i budućnost. Mislim dakle da je glavni politički "problem"

HKV-a što je uglavnom ispred, a ne iza svog vremena. No držim, kao i Vi, da se HKV pokazao žilavim sudionikom javnog života. Konačni uspjeh HKV-a poistovjećujem s konačnim uspjehom Hrvatske u koji ne sumnjam pogotovo otkada je postignuta državnost. Iz toga je jasno kako HKV ne može djelovati sam, nego samo kao pokretač tema i inicijator procesa ključnih za uspjeh Hrvatske. U tom sklopu treba shvatiti i inicijative HKV-a za široko okupljanje svih domoljubnih snaga u cilju očuvanja suverenosti kroz snažnu modernizaciju zemlje, uz puno poštovanje njene kršćanske tradicije.

Viđao sam vas na tribinama Hrvatskog slova, po svom intelektualnom, ljudskom i političkom habitusu pripadate sličnom krugu kao i ljudi oko našeg lista, pa bih volio da mi kažete svoje mišljenje o ''Hrvatskom slovu'' kao tjedniku za kulturna i politička pitanja? Što je, po vašem mišljenju, dobro, a što bi moglo biti bolje?

Osnivanje Hrvatskog slova potaknuli su 1995. Sveučilište u Zagrebu, Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska, čemu sam imao čast svjedočiti. Poslije 2000. postalo je definitivno jasno da su veliki mediji glavna zapreka prenošenju cjelovite istine u javnost, pa kada se u tome 2003. nije ništa promijenilo, osnovano je HKV koje kao jedan od prioritetnih ciljeva imalo potporu Hrvatskom slovu. Držao sam da se istinski nezavisni list mora financirati iz mnoštva malih izvora, jer za to nažalost nije bila dovoljna prodajna cijena. Nadao sam se da će se uz pomoć članstva HKV-a i dijaspore to i ostvariti, ali sam se prevario. S druge strane je HKV organiziranjem brojnih tribina, uz one Hrvatskog slova, te prilozima svojih članova počeo generirati kvalitetne tekstove koji su se objavljivali u Hrvatskom slovu. Hrvatskom slovu treba odati javno priznanje za hrabro emitiranje mišljenja koja su suprotna onima iz visokotiražnih medija. To se posebno odnosi na ocjene hrvatske prošlosti za vrijeme i nakon 2. svjetskog rata. Takve se stranice ne smiju zatvoriti prije nego se izrekne puna istina o hrvatskoj povijesti.

No držim da bi Hrvatsko slovo trebalo posvećivati više pažnje hrvatskoj današnjici i sutrašnjici. Ponajprije, novosti su glavni razlog zašto ljudi čitaju novine. Nadalje, treba odlučno razbiti medijski stereotip da domoljubne strukture ili nepovratno žive u prošlosti ili nude utopijska rješenja za budućnost. Nametanjem takvog privida hrvatsku se javnost izručuje u ruke političkih „realista" koji svoju uspješnost dokazuju beskrupuloznošću u provođenju svojih uskih interesa. Sve se češće susreće reakcija hrvatskog glasača tipa „Ovaj se znao snaći za sebe pa će i za mene nešto biti." Takva politička formula vodi Hrvate u novo dobrovoljno ropstvo.

Na portalu HKV-a uočljive su u posljednje vrijeme određene promjene. Promjene nabolje ako smijem primijetiti. Hoćete li nam reći nešto o radu Portala, planovima, ljudima koji ga vode? Jeste li zadovoljni posjećenošću i uopće odjekom koji Portal ima u hrvatskoj javnosti?

Pored suradnje s Hrvatskim slovom, napor HKV-a oko probijanja posvemašnje medijske blokade išao je i kroz pokretanje Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Bili smo uvjereni da se uz minimalna sredstva koja su nam stajala na raspolaganju Portal može postaviti uz bok nekih velikih, neusporedivo skupljih medija, napose u djelu koji je adresiran intelektualnoj javnosti. Doista, Portal se razvio u prepoznatljivu adresu slijedeći tendencije koje su prisutne u modernom medijskom prostoru gdje se čitatelji, pogotovo oni mlađi, sve više okreću Internetu. Taj uspjeh ne bi bio moguć bez velikog, uglavnom volonterskog napora uredništva, od dr. sc. O. Barišića, koji je autor Portala, te dr. sc. D. Lovrića, do mlađih članova uredništva M. Balaško Ivančić i D. Dijanovića. Važno je istaknuti da za Portal piše cijeli niz autora od kojih mnogi i nisu članovi HKV-a, tako da zajedno s vijestima iz Hininog servisa Portal svakodnevno daje zanimljiv presjek zbivanja kroz autorske komentare, razgovore, reportaže, najave itd. Treba biti zadovoljan s visokom posjećenošću Portala, pogotovo što u uređivačkoj politici nema žutila. No, utjecaj Portala bio bi još veći kada bi cjelina naše intelektualne zajednice uvidjela važnost nazočnosti na Internetu i prilagodila se zakonima pisanja za taj medij. Zato se trenutno priprema promidžba Portala za koju se pojavio interes sponzora.

Iako dolazite iz područja prirodnih znanosti, ne zazirete ni od publicističkog djelovanja. Vaše raščlambe društvene i političke situacije na portalu HKV-a obično privlače veliku pozornost čitatelja. Što mislite o tom aspektu svoga javnog djelovanja i možemo li očekivati da ćete svoje kolumne i eseje objavljene na portalu uskoro ukoričiti?

Mislim da je "publicističko djelovanje" puno prejak izraz za kratke tekstove koje tu i tamo objavljujem na Portalu HKV-a te ne vjerujem da takvi tekstovi zaslužuju da ih se "ukoriči". Uvijek sam sebe doživljavao samo kao čovjeka koji pokušava vidjeti što dolazi i na to upozoriti svoju okolinu. Valjda me na to potakla moja profesija istraživača u temeljnim znanostima, što deset do dvadeset godina ranije vide temeljna otkrića koja će kasnije prometnuti u dominantne tehnologije. Na primjer, osim svojih sjajnih francuskih učitelja imao sam privilegiju poznavati se s J. Bardeenom koji je sa suradnicima podijelio dvije Nobelove nagrade, jednu za otkriće tranzistora 1947., a drugu za mikroskopsko objašnjenje supravodljivosti 1957. Iako za Johna Bardeena gotovo nitko ne zna, a svi s druge strane znaju Stevea Jobsa, iz Bardeenovog otkrića tranzistora izniklo je cijelo moderno svjetsko društvo, od televizije koja nas danas manipulira do Interneta koji nas zasad i porobljuje i oslobađa

Takav sam svoj pristup budućnosti proširio na opću problematiku znanosti i obrazovanja pa dalje na strategiju razvitka i trudio se da se na vrijeme upozori hrvatsko političko vodstvo, pa zatim hrvatsku javnost, na ono što nam se sprema. Kada je uspijevalo imalo je velike i uglavnom dobre posljedice, no često se događalo i po izreci "pijetao koji prerano kukuriječe završava u loncu".

Posljedica tog društvenog i političkog angažmana možda je i događaj iz 2006. kada vam je eksplodiralo računalo na fakultetu, što se moglo tumačiti i kao svojevrsni atentat na vas. Kako je taj slučaj završio, ne sjećam se da sam igdje pročitao da je slučaj rasvijetljen?

Uopće nema sumnje da je na mene izvršen atentat eksplozivnom napravom koja se aktivirala prilikom uključivanja mog računala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Srećom nisam sagnuo glavu pa mi ju je zaštitio pisaći stol, te sam zadobio samo teške ozljede lijeve šake i ozljede nogu. Reakcije na taj događaj bez presedana u svoj hrvatskoj sveučilišnoj povijesti bile su različite.

Neki su mediji tvrdili da se dogodila tehnička grješka na računalu. Neki su novinari u podtekstu provlačili tezu da „nacionalisti" ništa bolje ne zaslužuju, a mnogi su taj događaj sasvim minimizirali trpajući ga u crnu kroniku. Uz pojedine medije, neki su tadašnji oporbeni političari čak izjavljivali kako treba rasvijetliti moje veze s kriminalnim miljeom. Institucije poput HHO-a mlako su ili nikako reagirale. Među pozitivnim reakcijama na atentat najsvjetlije je pismo koje je predsjedniku Mesiću uputio Nobelovac François Jacob u ime Odbora Francuske akademije znanosti za obranu ljudi znanosti, kojim traži da mi se pruži sigurnost i zaštita kao čovjeku koji se zalaže za razvoj temeljnih znanosti. Međutim, koliko je meni poznato, slučaj nije do danas rasvijetljen.

HAZU, čiji ste redoviti član, ove godine slavi 150. obljetnicu pa je ovaj niz intervjua s akademicima u Hrvatskom slovu dijelom potaknut i tom činjenicom. Kako vi osobno vidite ulogu Akademije u hrvatskom društvu, čuje li se njezin glas, je li dovoljno ''glasna'' ili je, kako joj neki zamjeraju, kao ustanova i suviše šutljiva?

HAZU je po zakonu najviša znanstvena i umjetnička institucija Republike Hrvatske. Nastala je od JAZU zakonom koji je donesen 1991., u čijem sam sastavljanju osobno sudjelovao. Taj je zakon proveo mirnu tranziciju JAZU, tolerirajući činjenicu da je dio njenog članstva bio izabran, a još više neizabran, više po političkim nego po stručnim kriterijima. To je djelomično kompenzirano jednokratnim izborom dvadeset novih akademika. Takav pristup je s vremenom dao dobre rezultate i danas HAZU, ne samo po slovu zakona nego i zaista, predstavlja najkvalitetnije tijelo kojim Hrvatska pokriva cjelinu znanstveno-umjetničkog prostora. To još uvijek ne znači da se sastav HAZU ne treba i dalje poboljšavati. Uspon HAZU naročito je važan nakon degradacije Nacionalnih vijeća za visoku naobrazbu i za znanost nakon 2000.., koja su prethodno djelomično premostila kritične tranzicijske godine. HAZU se već duže vremena trudi da joj se čuje glas u javnosti, no treba reći i kako ova ustanova nije bila miljenik medija.

Nova uprava znatno je pojačala napore za povećanje nazočnosti HAZU na javnoj sceni, što mogu posvjedočiti kao član Predsjedništva u ime Razreda za matematiku, fiziku i kemiju. No za sada HAZU uglavnom samoinicijativno nudi rješenja za ključne probleme hrvatskoga društva, dok u razvijenim zemljama vlasti često svoje akademije pitaju za stručne savjete. Odgovori na takva pitanja ne plasiraju se kroz medije kako ne bi vršili politički pritisak na vlasti pri donošenju političkih odluka iz njihove nadležnosti, pa široka javnost o tome malo zna. Drugim riječima, držim da je HAZU dovoljno glasna, da se njen glas često neopravdano zagušuje, no da prevelika glasnost zna biti i izraz nemoći utjecaja na donošenje ispravnih razvojnih odluka.

Kako gledate na činjenicu da se Hrvatsko kulturno vijeće uključilo u djelovanje Hrasta kao svojevrsne političke grupacije koja namjerava izići na predstojeće izbore? Hoćete li i osobno participirati u tom političkom projektu?

HKV je podržalo HRAST kao nosioca okupljanja razdrobljenih političkih snaga koje dobrobit suverene Hrvatske deklariraju kao svoj prvenstveni cilj. Nažalost, u tom su djelu političkog tijela previše prisutni sitni politički interesi te brojne osobne ambicije i taštine. HRAST, kakav je sada, nosilac je ideja i programa sličnih onima koje je HKV svojedobno zacrtao, te mu HKV zato i nadalje pruža podršku. Izravno sam pomogao pri formulaciji programa HRAST-a u području razvoja školstva i znanosti. U cjelini se radi o realističnom, izrazito socijalno osjetljivom programu, koji ujedno brani hrvatski nacionalni identitet. Pri tome je izražena svijest da bi svaki pokušaj bilo kakve vrste autarkije bio opasan za Hrvatsku. Nažalost, Hrast nije uspio probiti medijsku blokadu pa taj politički program nije dospio do široke javnosti. Hrvatska međutim mora pobijediti u borbi za svoje ravnopravno mjesto u otvorenom svijetu, onakvom kakav svijet danas je, a ne kakav bi po nečijim željama trebao biti.

Ovih dana aktualizirano je podizanje optužnice protiv HDZ-a kao stranke. Riječ je o presedanu u dosadašnjoj hrvatskoj demokratskoj i pravosudnoj praksi od osamostaljenja do danas. Kako će po vašem mišljenju taj presedan utjecati na razvoj političkih i društvenih odnosa u zemlji?

Novi moment u hrvatskoj političkoj slici je pravosudni napad na HDZ kao stranku, uz organizirani politički i medijski linč, koji ide za tim da se i HDZ uključi u već ostvareno političko mrvljenje nacionalno intoniranog političkog spektra. Optuživanje političke stranke doista ne može biti nego politički motivirano, a taj pravni presedan čine oni što se inače zaklinju u „individualnu odgovornost". Istovremeno nema ni spomena individualne ili kolektivne odgovornosti pojedinaca ili cjelina iz ostalih stranaka. Tako ispada da je inicijativa HDZ-a za borbu protiv korupcije upotrijebljena za selektivno uništavanje te stranke. Od Sanaderovog modela dvije dominantne stranke koje alternativno vode gotovo istu politiku gura nas se dakle prema jednostranačkom modelu. S tim modelom, Hrvatska ima vrlo nesretna iskustva iz vremena komunističke i zatim „samoupravljačke" Jugoslavije pa treba sve učiniti da nam se tako radikalna karikatura demokracije ne ponovi.

Nažalost, HDZ, oslabljen unutarnjim problemima, dugo je odugovlačio sa stvarnim povratkom suverenističkim i narodnjačkim načelima politike predsjednika Tuđmana. Kako je on pod kraj života rekao, kad sve zakazuje, ostaje narod. HDZ je konačno shvatio kako je to jedini politički put koji u sadašnjim okolnostima može sačuvati Hrvatsku. Svoju volju za politički zaokret HDZ je jasno iskazao izborom M. Tuđmana na visoko mjesto u svojim listama kandidata za novi sastav Sabora. Poslije izbora pak preostaje da se s riječi pređe na djela, što bi kao prvo trebalo značiti da će HDZ poticati dotok svježih ideja i slobodno-mislećih obrazovanih ljudi, napose onih mladih i snažnih, u sve stranačke strukture, te tako dati novi zamah demokratizaciji hrvatskog društva. Naime, u demokratskom se sustavu izgradnja nacionalnog samopoštovanja, samosvijesti i identiteta, nerazdvojno povezuje s modernizacijom, razvojem i uspjehom društva. Zapravo, današnji mladi hrvatski naraštaji imaju povijesnu priliku učiti iz političkih grješaka najviše činjenih u posljednjih desetak godina. Hrvatsku trebaju postaviti kao malu, ali samosvjesnu državu oslonjenu na vlastite elite srca, uma i mača, te tako jednom za svagda osigurati njezino postojanje i budućnost u ravnopravnom suživotu sa susjedima i cijelim svijetom.

Damir Pešorda
Hrvatsko slovo