Prvo i osnovno pitanje je međutim koliko je zaista visoko hrvatsko visoko školstvo, odnosno kakva je njegova kvaliteta. Svakom bi trebalo biti jasno da će se mladi ljudi moći nositi s unutarnjim i vanjskim problemima Hrvatske ako budu vladali znanjima koja su usporediva znanjima njihovih vršnjaka iz drugih zemalja. Nasuprot tome, u Hrvatskoj prevladava dojam da je za uspjeh u životu potrebna dobra veza i bilo kakva diploma, pa o kvaliteti visokog školstva gotovo nitko ne razmišlja ozbiljno. Zato je uspostava visokoškolskog sustava jasno definirane kvalitete i dometa te usklađenog s društvenim potrebama primarni državni problem.

Drugo važno pitanje je kako uspostaviti vezu između vrsnih učilišta i izvrsnih studenata. U mnogim uspješnim zemljama to je već davno riješeno državnim ili privatnim, izravnim ili neizravnim subvencioniranjem studenata po dva temeljna kriterija. Prvi kriterij je prethodni uspjeh studenta, a drugi društvena potreba za određenim tipom kadrova. Pri tome se obuhvat subvencionirane studentske populacije nikako ne smije ograničiti na najuspješnije studente, koji se upisuju na najelitnija visoka učilišta, nego mora biti najšire mogući što si ga zemlja može dopustiti. Prvi je razlog da se bez široko obrazovane populacije ne može ni identificirati, a kamoli obrazovati vrhunske talente. Drugi je da prethodni uspjeh studenta ne garantira i njegov konačni uspjeh. I obratno, prvotno posrtanje studenta mora se moći pretvoriti u njegov konačni uspjeh. Zato je važno da se studentima prizna pravo na mladenačku grješku u izboru studija ili u pristupu studiranju, te ostavi razumna mogućnost njenog ispravljanja, oštro pri tome lučeći ispravljanje grješke od studentske lijenosti ili parazitiranja.

Sustav visokog školstva zato mora ostati prozračan, s brojnim studijskim opcijama i mostovima među tim opcijama, te tako iznova otvarati mladim ljudima lepezu perspektiva, koje će ih konačno kroz rad dovesti do zadovoljstva u životu. To predstavlja ozbiljan izazov i za samo visoko školstvo, izazov koji u sustavu generira stalna gibanja kroz nova rješenja, te ga tako štiti od svojstvenih mu sklerotičnih procesa. Nažalost, bolonjski model visokog školstva, koji je svojevremeno u Hrvatsku uveden političkom odlukom unatoč snažnog protivljenja nekolicine dalekovidnih ljudi, potencira upravo suprotne tendencije. Težište tog modela je naime na uravnilovki u prosječnosti kroz administrativno, kod nas čak zakonsko reguliranje svakog detalja, rezanjem svega što odskače u sustavu kojem je poziv podržati ono što odskače.

Stoga se ne treba čuditi što je iz uniformiziranog sveučilišta proizašao trivijalni zahtjev usmjeren na rješenje studentskih problema kroz uravnilovku u besplatnom školovanju. Suprotno tome, studenti trebaju tražiti mnogo više nego što traže, izvrsnu a ne samo besplatnu visoku naobrazbu za one koji to zaslužuju. Ponajviše, moraju tražiti radne i životne perspektive u svojoj domovini, ne prihvaćajući odlazak niz odljev mozgova, po kojem Hrvatska prednjači u Europi. Zato je krajnje vrijeme da se modaliteti subvencioniranja studentskog standarda stave u cjeloviti kontekst modernizacije Hrvatske i da se s time pozabave ljudi koji o tome znaju više od pustog medijskog naklapanja o zemlji znanja.

Akademik Slaven Barišić

{mxc}