Težnja za izvrsnošću

Događanja u hrvatskom visokom školstvu zaslužuju najveću javnu pažnju je se tu nalazi ishodište obrane od primitivizacije hrvatskog društva i posljednja šansa za organizirano pokretanje razvitka zemlje prema ravnopravnom članstvu u međunarodnoj zajednici. Zanimljivo, hrvatski veliki mediji šire suprotnu društvenu percepciju baveći se isključivo banalnim sveučilišnim skandalima i predstavama, a ne suštinskim pitanjima kvalitete Sveučilišta i njegove uloge u razvitku društva.

Takvo viđenje situacije čvrsto sugerira da su razlozi spomenutog medijskog zataškavanja u dobroj mjeri politički. Pohabani politički recept mnogih vlastodržaca je okružiti se poslušnicima, spriječiti pojavu protivnih im elita, a puk držati u neznanju kao dobroj podlozi za njegovo političko manipuliranje. Ako se svojeglave društvene skupine ili pojedinci ipak pojave, njihovo značenje treba sakriti ili bar umanjiti. Tu leži dio objašnjenja ponašanja naših političkih struktura i njima odanih velikih medija.

Nadalje, opisano se medijsko zataškavanje događa sada kada po ugledu na Zapad, sve uspješne zemlje, od malog Singapura do velike Kine, zahvaljuju svoj gospodarski uspjeh kvaliteti znanja koja posjeduju ili stvaraju njihova sveučilišta. Ranih devedesetih polazne pozicije tih zemalja i Hrvatske bile su slične, a DogađanjaDogađanja u hrvatskom visokom školstvu zaslužuju najveću javnu pažnju je se tu nalazi ishodište obrane od primitivizacije hrvatskog društva i posljednja šansa za organizirano pokretanje razvitka zemlje prema ravnopravnom članstvu u međunarodnoj zajednici. Zanimljivo, hrvatski veliki mediji šire suprotnu društvenu percepciju baveći se isključivo banalnim sveučilišnim skandalima i predstavama, a ne suštinskim pitanjima kvalitete Sveučilišta i njegove uloge u razvitku društva.pogledajmo gdje su te zemlje danas, a gdje smo mi. Visoko školstvo pri tome je odigralo središnju, u osnovi političku ulogu. Tako je u samo dvadesetak godina „sveučilišni model razvitka" promijenio svjetske političke odnose dublje nego bilo koja prethodna revolucija ili rat. Hrvatska je pri tome doživjela pravi fijasko kojem su izravno kumovali i mnogi mediji. I to je, vjerujem, razlog njihove sadašnje šutnje.

Ta je šutnja utoliko upadljivija što je potreba za izvrsnošću svojstvena mnogim malim narodima, jer jedino tako mogu opstati. Primjerice, u Domovinskom ratu pobjedu je izvojevala hrvatska elita, ponajprije branitelji vođeni najboljima među njima. Istovremeno su talentirani športaši počeli postizati svjetske uspjehe izdižući Hrvatsku iz mraka anonimnosti u koji ju je stavila njena nesretna povijest.

Ujedno se odlučno počeo artikulirati napor za utvrđivanje stvarne kvalitete visokih učilišta i da se usvajanjem novih znanja poratna Hrvatska osposobi i za pobjedu u miru. No sve je to zastalo nakon smrti predsjednika Tuđmana.

Prijezir puka u srži je njegove političko-medijske manipulacije

Nakon Tuđmanove smrti su ponajprije razjureni ili pozatvarani gotovo svi hrvatski ratni generali kao vjesnici mirnodopske športske, kulturne, tehničke i znanstvene prepoznatljivosti zemlje. Ujedno su uklonjene i sve ostale moderne komponente sigurnosnog sustava zemlje.

Paralelno spomenutim udarima Račanova vlada je sustavno provela smjenjivanje nacionalnih vijeća, upravnih vijeća te mnogih stručnih pojedinaca u znanosti, visokom školstvu i zdravstvu. Posebice se ponovo oštrica okrenula protiv domoljubnih intelektualaca. U visokom školstvu je u stvari prevagnulo rješenje koje je sedamdesetih godina utemeljio Bakarić. (Podsjetimo da je on intelektualnu srž hrvatskog proljeća odmah prepoznao i sasjekao, javno se zaklinjući da će u Hrvatskoj razbiti sveučilišni monopol gospode iz Zagreba. Makar se, rekao je, u Osijeku, Rijeci i Splitu od dobrih gimnazijskih stvaralo loše sveučilišne profesore).

KorupcijaSpontano ili ne, tada je pri zapošljavanju mladih prevagnula koruptivna formula „dobra (politička) veza i bilo kakva diploma". Tim je dalekosežnim pomakom jednostavno oduzeta društvena važnost diplomama koje garantiraju stvarno znanje. Ujedno su se Račan-Kraljevićevom „liberalnom samo-regulacijom tržišta znanja" namnožila privatna visoka učilišta slabo kontrolirane kvalitete. Jedna od nesretnih posljedica je da su time mnogi spin-doktori postali privatni spin-profesori.Zatim su se na javnoj sceni razmahali političari svih etiketa kojima visoko školstvo nije trebalo. Trebala im je potpora medija gdje su pak mnogi „PR-stručnjaci" već postali spin-doktori i bez sveučilišnih doktorata. Njima je glavni zadatak bio smišljati i u javnost plasirati naručene im percepcije. Time je laž postala moćnija od istine. Srž takvog političko-medijskog obrasca očito je u prijeziru puka, a ne u njegovoj pripremi za uspješno natjecanje u nadolazećem svijetu. Glavni arhitekti tog ponašanja ni danas nisu sasvim poznati, no ipak se može zapaziti sukladnost s onim svjetskim interesima koji su Hrvatsku smještali u sluganske uloge. Kako god, stvaranje snažnih i kreativnih autohtonih elita nije se dogodilo, zato što su domaće političke strukture sebično osjećale istinu kao opasnost za svoje pozicije.

Spontano ili ne, tada je pri zapošljavanju mladih prevagnula koruptivna formula „dobra (politička) veza i bilo kakva diploma". Tim je dalekosežnim pomakom jednostavno oduzeta društvena važnost diplomama koje garantiraju stvarno znanje. Ujedno su se Račan-Kraljevićevom „liberalnom samo-regulacijom tržišta znanja" namnožila privatna visoka učilišta slabo kontrolirane kvalitete. Jedna od nesretnih posljedica je da su time mnogi spin-doktori postali privatni spin-profesori.

Eklatantne primjere sličnog karaktera nalazimo u našem gospodarskom menadžmentu. Uspješan menadžer se često ne postaje znanjem već navlačenjem kultne košulje, kravate i fotogeničnog smješka, te spremnošću za preuzimanja neumjerenog rizika pri manipuliranju ljudima i propisima.

Primitivizacija Hrvatske tako se razmahala kao nikad prije. Biti tuđe služinče proglašeno je snom hrvatskog puka, a turizam glavnim ciljem nacionalne strategije razvitka.

U pitanju je dostupnost školstva

Opisanom silaznom spiralom došla je u pitanje i naša ustavna odrednica, (kvalitetno) javno školstvo dostupno svim sposobnima bez obzira na njihovo materijalno stanje i društveno porijeklo. Gubi se svijest da i u najvećoj krizi SvijestGubi se svijest da i u najvećoj krizi nacija treba ostaviti perspektivu mladima, pa makar kao zadnju kartu biljke koja cvijeta samo zato da bi ostavila sjeme. U takvoj klimi nije lako voditi visoko školstvo, braniti njegove tradicije izvrsnosti te visokih intelektualnih i moralnih kriterija. Konkretno, trebalo je izreći NE nekontroliranoj privatizaciji, sužavanju intelektualne ponude i padu kvalitete javnog visokog školstvanacija treba ostaviti perspektivu mladima, pa makar kao zadnju kartu biljke koja cvijeta samo zato da bi ostavila sjeme. U takvoj klimi nije lako voditi visoko školstvo, braniti njegove tradicije izvrsnosti te visokih intelektualnih i moralnih kriterija. Konkretno, trebalo je izreći NE nekontroliranoj privatizaciji, sužavanju intelektualne ponude i padu kvalitete javnog visokog školstva. Nakon briljantno dobivenog rata, svi zagrebački rektori su to i izricali manje-više uzalud u „miru", kojeg hrvatski spin-profesori i njihovi politički mentori gube na gospodarskoj bojišnici.

Nadajmo se stoga da će novi rektor otvoreno prikazivati sadašnje stanje svog sveučilišta, nastavljajući putem koji su mu zacrtali prethodnici pažljivo prateći kakva se tvrda i krupna politika oko sveučilišta valja. Sve je politika, govorio je Franjo Tuđman, pa je politika i sada kada je navodno nema ili ju se ne vidi. Zato se u sadašnjem iznimno teškim materijalnim uvjetima ne može stati na kazališnim ritualima koji paušalno sugeriraju veliku moć i autonomiju sveučilišta, nego njegovu odlučujuću razvojnu ulogu treba stalno javno pratiti i isticati, a znanstvenu i obrazovnu kvalitetu stalno unaprjeđivati. Razumije se, sve to u finoj ravnoteži između akademske autonomije sveučilišta te materijalnih mogućnosti i strateških interesa države u procijepu između kvalitete i dostupnosti sveučilišta.

Istinom protiv laži, razvitkom protiv statusa quo

U razvijenim demokracijama o ulozi i djelovanju sveučilišta ponajprije javno raspravljaju ListNedavno je Zagrebačko sveučilište ispalo sa Šangajske liste 500 najboljih, na kojoj ostala hrvatska sveučilišta nikad nisu ni bila. Taj alarmantni podatak nakratko je medijski popraćen umirujućim komentarima i zatim prepušten medijskom zaboravu zajedno s ostalim hrvatskim neuspjesima.intelektualci, a većina ozbiljnih medija potiče interes javnosti za pitanja koja su iznimno važna za domaći i međunarodni uspjeh društva. To se najčešće čini na temelju podataka o usporedivosti kvalitete visokih učilišta po međunarodnim kriterijima. Nedavno je Zagrebačko sveučilište ispalo sa Šangajske liste 500 najboljih, na kojoj ostala hrvatska sveučilišta nikad nisu ni bila. Taj alarmantni podatak nakratko je medijski popraćen umirujućim komentarima i zatim prepušten medijskom zaboravu zajedno s ostalim hrvatskim neuspjesima.

Podatci pak o relativnoj kvaliteti istorodnih fakulteta u Hrvatskoj ili ne postoje ili nisu dostupni javnosti, sve to u interesu najlošijih. Istina je dakle da problemi visokog školstva imaju značajne razvojne i političke dimenzije i da zato njihovo rješavanje zahtijeva i prisutnost javnosti. Laž je pak da su problemi visokog školstva isključivo stručni. Tu je laž važno prije svega otkloniti jer šteti stvaranju društvene svijesti o važnosti visokog školstva i odgovarajućoj javnoj raspravi.

Ovaj tekst može dakle biti shvaćen i kao poticaj svima i napose hrvatskoj intelektualnoj javnosti, neka se izdignu iz glasovite hrvatske šutnje te hrabro uznastoje otvoriti legitimne, argumentirane rasprave o odnosu politike i sveučilišta. Mnogi će takva očekivanja nazvati iluzornim ili utopijskim, naročito dok medijima upravljaju spin-doktori. Međutim, taj prigovor ne nudi rješenje nego samo podvlači pogubnost začaranog kruga u koji je Hrvatska uvučena, te imperativ da iz njega nekako izađe.

Teški, ali možda jedini put je međusobno povjerenje između puka, njegove inteligencije i bar dijela političkih struktura. Realnu moć takve suradnje dokazalo je hrvatsko proljeće te, ponovo, Tuđmanovo desetljeće, pa u suštini treba nastaviti gdje je dekadencija visokog školstva ponajprije počela pa se zatim ubrzala. Razumije se da pri tome treba respektirati sve dobro što je ipak u međuvremenu postignuto.

Još uvijek nema dostojnog spomena uloge sveučilišta

Nažalost, u tekućim predizbornim manevrima političkih stranaka zasad nema dovoljnog spomena uloge visokog školstva, iako je očito da su korupcija i neznanje u korijenu gospodarskog i društvenog neuspjeha Hrvatske. I najbolji među hrvatskim političarima podliježu široko proširenoj, često podsvjesnoj percepciji da se protiv spina može jedino spinom, protiv političke korupcije jedino političkom korupcijom. Međutim, to nije državništvo nego kratkovidno politikantstvo izostavljanjem najboljih odgovora na plitke lukavosti protivnika.

Jedan se predsjednički kandidat, Ivo Josipović, nažalost na kraju svog dosadašnjeg mandata, osvrnuo na visoko školstvo (poveznica). Jedina dobra strana tog istupa je naglašavanje važnosti visokoškolske problematike što otvara željenu javnu raspravu. S ovdje pak zauzete strateške razine (gdje se paušalnost ne može sasvim izbjeći) njegova se stanovišta svode na dvije konstatacije, prvo da je Bolonjska reforma u Hrvatskoj propala i drugo da država treba napregnuti sve sile da ju iz propasti izvuče i ipak provede. No, nedostaju imalo ozbiljne analize suštine te reforme i zašto je propala, te razmatranje šireg društvenog i političkog konteksta kojeg smo ovdje naznačili. Teško je naime reći što je opasnije, Bakarićev model, Bolonjski model kako je kod nas shvaćen, ili pak oba zajedno. Stoga bi stavovi kandidata Josipovića lako mogli rezultirati, namjerno ili nenamjerno, konačnom primitivizacijom hrvatskog visokog školstva.

Današnje obećavajuće najave Kolinde Grabar Kitarović bude nadu da će se hrvatski politički vođe zajedno sa svojim narodom požuriti putem cjelovitih strukturnih promjena na dobrobit hrvatskog društva. Uključujući realistično odmjerenu i stabilno organiziranu podršku hrvatskim sveučilištima da nakon utvrđivanja istinskog stanja što brže dostignu svjetsku kvalitetu znanja i u novom hrvatskom društvu odigraju ulogu koja im pripada.

Akademik Slaven Barišić,
bivši savjetnik Predsjednika RH za strategiju razvitka