Dan D nije 10. već je 15. travnja

Haaško sudište, drugarice i drugovi, dame i gospodo, za točno pet dana, ili 120 sati, napredovalo je dalje od jugokomunističkoga nametanja kolektivne krivnje „kurvinim sinovima" Carle del Ponte, odnosno „ustašama" srpske imperijalne politike.

Političko haaško sudište sigurno nije ndh nostalgičar, ali je ipak odlučilo objaviti prvostupanjsku presudu protiv hrvatskih generala Gotovine, Čermaka i Markača vrlo blizu 10. travnja. Što će reći da sudi suvremenim „kurvinim sinovima", do jučer - „ustašama", koji su, i u danas dominantnoj srpskoj politici i praksi, sinonim za Hrvate u cjelini. Nadnevak korespondira i sa završetkom hrvatskih pregovora s EU, što znači da je brižljivo planiran.

Tužitelj Jakov Blažević viri iz Haaga

Desetoga travnja sigurno ću slaviti! Šogoru je rođendan. Nadam se da zbog toga ni on, niti ja nismo „kurvini sinovi" za hrvatsku i međunarodnu demokratsku javnost, osim za velikosrpsku politiku, za koju smo ustaše sami po sebi. Poslije Oluje svi hrvatski naraštaji moraju znati kako se s imperijalnom politikom Srbije jedino učinkovito može i treba nositi. Savez za Europu i Savez za Haag odrekli su se žive poruke Oluje i „kurvinih sinova" koji su je planirali i uspješno izveli.

A kaj bu 15. travnja – bumo videli, procijenili i odlučili. Bude li slavlje, past će žrtve, imam u pričuvi odojka, a šogor janjca. Oba će pasti, a tamburašima žice popucati. Bude li, kažem, tuga, e, onda smo ponovo na početku u godini 1989./1990., samo sad bez Franceka. Frane. Bude li tuge, nema više prostora i vremena za zajebanciju! Odojak i janjac dobit će svoje relevantne zamjene. Jer taj 15. travnja 2011. nije običan, iako je nepravomoćan nadnevak.

Bez obzira na haašku presudu – hrvatski generali nisu krivi. Ni oni na čelu s Gotovinom, niti oni na čelu s Praljkom. Odnosno, krivi su koliko i Tihomir Purda i Veljko Marić. Vesna Bosanac i Petar Janjić Tromblon. I Jovan Divjak i Ejub Ganić.

Naši u Haagu krivi su koliko i Stepinac poslije „oslobođenja". Duh komunističkoga tužitelja Jakova Blaževića preselio je, dakle, u Haag. Jedan ogranak političkog sudišta iz Haaga utemeljen je, naravno, u Beogradu. Da se zna tko je gazda u „regionu" i „ko će bre da sudi" u jugosferi.

Velikosrpsku agresija nestala iz hrvatske politike

Istinu o velikosrpskoj agresiji u operativnoj politici zaboravili su predsjednik Hrvatskoga sabora Luka Bebić, predsjednica Vlade Jadranka Kosor i osobito maršal Ivo Josipović, kao i „politički predstavnici hrvatskoga naroda" u Bosni i Hercegovini na čelu s Komšićem i Lagumdžijom. Tu su i ostali čelnici hrvatskih Saveza za Europu i Saveza za Haag. Svi nabrojani, nevjerojatno a istinito, imaju i stanovitoga partijskoga, jugokomunističkoga, totalitarnoga staža, pa ih na neki način razumijem, ali ne opravdavam Kardeljevo, oprostite – Dean Jovićevo jugosfersko pretvaranje RH u SRH i BiH u SRBiH s izdvojenom RS (autonomnom pokrajinom Jugosfere).

Da nisu zaboravili velikosrpsku agresiju haaška bi problematika kriminaliziranja Hrvata i Hrvatske bila jedan od prioriteta politike Bebića, Kosorove i Josipovića. No, oni su odgojeni pokorno slušati jučer Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije, danas nove gazde, čak i jednoga Borisa Tadića i srbijansko tužiteljstvo. Činjenica jest na vlasti su nam tri (bivša?) komunista. To je za „mladu hrvatsku demokraciju" zabrinjavajuće. Da stvar bude gora u oporbi očiju željnih vlasti vreba još radikalnije komunističko krilo. Klanjanje Titu jučer, ili EU, Jugosferi i Haaškome sudu danas - komunistima je svejedno. Oni su trenirani za nadnacionalno idolopoklonstvo i unutarnje prodavanje magle.

Bude li haaška presuda oslobađajuća, predsjednici Sabora, Vlade i Republike morali bi je pozdraviti, a onda se zauvijek pozdraviti i sa svojom politikom protekloga desetljeća. Bude li haaška presuda osuđujuća morali bi je odbaciti i proglasiti krah međunarodnoga kaznenoga prava pri haaškome sudištu pod protektoratom Velike Britanije. I opet se pozdraviti sa svojom trulom politikom, ako imaju imalo stida i morala. Vjerojatno će u drugoj inačici izmisliti neku frazu i mantrati je do iznemoglosti, poput one „Presuda nema alternative". Ima, ima. Prije negoli je otkrijemo treba prethodno pomesti sve one u Hrvatskoj koji su debelo kumovali haaškom stanju stvari i novom beogradskom poretku u regiji u koju je uvaljana „srednjoeuropska i mediteranska" nam domovina. Još prije jedanaest godina bili smo „regionalna sila"!

Mirno i staloženo za dobrobit naše Hrvatske

No, 15. travnja Hrvatska bi iznutra mogla uzavreti. Već je sad vruće kao u pretis loncu. Čeka se točka vrenja. Ona je tempirana i navođena. Očekuje se da će po 15. travnju hrvatski branitelji prvi eksplodirati u slučaju osuđujuće presude. Pretjerano vrenje bilo bi očekivani potez za stratege hrvatskoga kaosa i voda na mlin partizanskom maršu (ofenzivi) za prijevremene izbore, pod mudrim vodstvom maršala Josipovića. Braniteljska se populacija, bez obzira na sve provokacije koje se događaju ili će se ove godine događati, mora konsolidirati, organizirati i pripremiti za sljedeće državne izbore. Sve ostalo je „pričam ti priču – čampritičupri". Nagaziti posijane mine, haaške rasprskavajuće i domaće nagazne, ne bi bilo pametno. Hrvatski branitelji i ono što je još preostalo od hrvatske inteligencije izvan sinekuralnih zavjetrina, uz pomoć „konstitutivnoga hrvatskoga naroda" u BiH, hrvatskoga izvandomovinstva i načelnih stajališta Crkve u Hrvata, mogli bi ponuditi pravu alternativu biračkome tijelu koje već nekoliko izbora nema kome dati glas. Ne uspiju li se organizirati, šutljiva će većina trajno oboljeti od post traumatskoga stresa a Hrvatice i Hrvati nestati s političkoga zemljovida suverenih i slobodnih naroda.

Ma, zapravo sam htio reći kako nije slučajno čitanje prvostupanjske presude objavljeno u ovo turbulentno vrijeme u kojemu se mnoge silnice strašno trude: 1. Zaustaviti pregovore s EU i držati Hrvatsku u statusu quo na vanjskom planu u skladu s britanskom vanjskom politikom, i 2. Izazvati što veći kaos u samoj Hrvatskoj u skladu s minerima Saveza za Haag. Obje ove zamke možemo prevladati i spremni dočekati izbore. Kako? Rekao bi Francek: „Mirno i staloženo za dobrobit naše Hrvatske". Da ga ne citiram dalje, jer onih pedeset posto biračkoga tijela zna o čemu se radi i što mu je na dan izbora činiti kad i ako prepozna istinsku demokratsku alternativu sadašnjoj partijokratskoj žabokrečini.

Nenad Piskač