General Gotovina u vrtlogu političkih konteksta

General Ante Gotovina već je odavno u političkim kontekstima. Prvi politički kontekst jest njegov odlazak iz komunističke Hrvatske i povratak u napadnutu Domovinu – agresiju na Hrvatsku izvela je Srbija i JNA kako bi svi Srbi živjeli u jednoj državi, a odobrila tzv. međunarodna zajednica, čuvari Jugoslavije.

Drugi politički kontekst jest njegov angažman u obrani Domovine od velikosrpske agresije – u tom pogledu bio je iznimno uspješan i profesionalan, ali, time se suprotstavio čuvarima Jugoslavije i ciljevima srpske imperijalne politike.

Treći politički kontekst jest njegovo prisilno umirovljenje – to je odgovor hrvatskih slugu čuvara Jugoslavije na prethodna dva politička konteksta. Četvrti politički kontekst jest uskladba optužnice Haaškoga suda protiv Gotovine i Deklaracije hrvatskog Saveza za Europu o tomu da isporučuju Haagu osloboditelje i osloboditeljske operacije – to je definitivno kažnjavanje Hrvatske zato što se suprotstavila čuvarima Jugoslavije, njihovim slugama u Hrvatskoj i imperijalnoj politici Srbije. Peti politički kontekst jest isporuka Gotovine čimbenicima trećega i četvrtoga političkog konteksta – rečenica „locirati, identificirati, uhititi, transferirati" jest protuolujna ofenziva čuvara Jugoslavije, njihovih sluga u Hrvatskoj i imperijalnoj politici Srbije. Šesti politički kontekst jest objedinjavanje haaške optužnice s formulom „zajednički zločinački pothvat" – Hrvatima treba oduzeti sve, uključujući državu, dostojanstvo i budućnost.

Sedmi politički kontekst jest uvaljivanje „znanih i neznanih", dakle potencijalno svih Hrvata, u politički kontekst objedinjene optužnice pisane rukopisom čuvara Jugoslavije i njihovih slugu. Osmi politički kontekst je nastojanje da se generala Gotovinu stavi izvan političkih konteksta, to je nemoguće u realnom svijetu, jer on je zapravo politički kontekst sam po sebi, da nije, ne bi završio na političkom sudu u Haagu.

Gotovina ne može biti više ugrožen negoli što jest

Nemoguće je generala Gotovinu i njegovu sudbinu, koja je postala simbol stradanja cjelokupnog hrvatskog naroda od 2000. godine pa nadalje, gledati izvan političkog konteksta. General Gotovina, bez obzira što je godinama u haaškom pritvoru, nije usamljeni otok. Nije to bio, recimo, jučer ni Bruno Bušić. Samo se sad na eliminaciji jakih osobnosti iz korpusa hrvatskoga naroda ne radi uz pomoć ubojica na državnoj jugoslavenskoj plaći, nego dugotrajnim mrcvarenjem. Cilj je, naravno, isti – držati Hrvate u pokornosti i opljačkati ih do gole kože, uništiti im svaku volju za nacionalnom državom. Bez jakih osobnosti, uči nas politička povijest Hrvatske, nema demokratskog napretka. Zato ih treba eliminirati, ovako demokraturno ili onako otvoreno totalitarno.

Generala Gotovinu se više ne može ugroziti jer je on totalno ugrožen, a na leđima mu je „teret cijele jedne nacije" (kao i ostalim Hrvatima optuženim za ZZP u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini). Upravo je trebalo stvoriti takve političke kontekste koji bi ga štitili, a ne isporučili. Politički kontekst koji je izdao Gotovinu treba smijeniti. Gotovina nije kazneni slučaj. On je politički slučaj prvoga reda. Oni koji su stvarali političke kontekste suprotive referendumskoj odluci hrvatske većine, napravili su izdaju nacionalnih interesa i demokratski izražene volje Hrvatica i Hrvata.

Oslobađanje nacionalne energije i Tadićev strah

Gotovininim progoniteljima ne odgovara sasvim ni oslobađajuća, niti osuđujuća presuda. Ako ga oslobode, oslobodit će istodobno i veliku unutarnju, moralnu, snagu hrvatskoga naroda, koja je sad zavezana u vreću. Ako ga osude, stvorit će novoga hrvatskog mučenika, poput Zrinskoga i Frankopana, Radića ili Bušića i tako dalje, i time opet ojačati moralnu snagu hrvatskoga naroda – ali s povijesnom odgodom. Zato se i oteže s procesom i prvostupanjskom presudom.

Generala Antu Gotovinu i danas se boje svi koji nasrću na hrvatsku slobodu, na hrvatski suverenitet i ono malo što je od njega još preostalo. Tko su to svi? Doma je to Savez za Europu s kompletnim društvenopolitičkim aparatom – njima ponajviše odgovara otezanje procesa i osuđujuća presuda. A u inozemstvu to su, prije svih, imperijalna politika Srbije i Velike Britanije i čuvara Jugoslavije.

Najprecizniji politički kontekst glede sadašnje situacije oko Gotovine i kompletne Hrvatske izrekao je Srbin Tadić – „za odnose Hrvatske i Srbije bilo bi jako loše da Gotovina bude oslobođen". Tadić zna što sve simbolizira Gotovina i koja je snaga sublimirana u Domovinskom ratu kao temelju hrvatske državnosti. Ta snaga može Hrvatsku vratiti na njezin slobodni i suvereni put, onaj Tuđmanov - suprotiv Račan-Mesić-Sanader-Josipovićevom. Osim toga ta snaga ne dopušta da „svi Srbi žive u jednoj državi", odnosno „regionu".

Stvoriti novi hrvatski politički kontekst

Kako na sve to odgovoriti? Stvaranjem novoga unutarhrvatskoga političkog konteksta, koji mora jasno i glasno reći – ako nama, Hrvatice i Hrvati, dadete glas mi ćemo proglasiti suradnju s političkim sudom u Haagu protuustavnim činom najmanje od travnja godine 2000., mi ćemo procesuirati sve one koji su u tom pogledu radili protuustavno i protiv interesa naroda i države, mi ćemo surađivati sa svim državama u svijetu, pa i sa Srbijom i s EU, ali ne na svoju štetu, mi ćemo na referendumu provjeriti jesu li Hrvatice i Hrvati ostali pri svojoj prethodnoj referendumskoj odluci o tome da žele živjeti u vlastitoj slobodnoj i demokratskoj državi, mi ćemo donijeti konsenzus o tome što su to nacionalni interesi hrvatskoga naroda i hrvatske države i od njih nećemo odstupiti, mi ćemo donijeti takve zakone koji će onemogućiti daljnju pljačku Hrvatske i koji će vratiti hrvatski suverenitet na sve dosad pod noge novim i starim imperijalistima i kolonijalistima isporučene vrijednosti i vrjednote. I na kraju, mi ćemo se za ovo boriti danas kulturno i hrabro, kao što se i general Gotovina časno i profesionalno čisto borio za oslobođenje Hrvatske od velikosrpske agresije.

U potrazi za čelnikom novoga hrvatskoga konteksta

Gotovina na sebi već nosi sasvim dovoljno „političkih konteksta". A hoće li se osobno baviti politikom (iz zatvora ili sa slobode), to je njegov osobni izbor. Što god odlučio on je već dosadašnjim angažmanom postao hrvatski velikan. Svatko tko preskače njegove „političke kontekste", nosi vodu na mlin drvenih pušaka. Nema nacionalnoga pokreta bez jasnog određenja prema generalu Gotovini i svim drugim optuženicima u Haagu za „zajedničke zločinačke pothvate". Zato ga ne spominje nijedna stranka iz Saveza za Europu. Za njih je slučaj Gotovina pitanje drugoga reda, a njegov transfer u Haag popratili su salvama hvalospjeva o čemu sam, da se ne zaboravi, priredio knjigu (Haag protiv Hrvatske).

Naravno, ne treba u stvaranju novoga hrvatskoga konteksta, koji mora biti oslonjen na moralnu snagu hrvatskoga naroda, manipulirati nijednim imenom, pa niti osobom generala Gotovine i raditi račun bez krčmara. Novi hrvatski kontekst, međutim, bez valorizacije generala Gotovine i hrvatskih branitelja u cjelini vodio bi u već viđene političke kontekste od prije 1990. i poslije 2000. godine.

Nenad Piskač