Ars Diaboli 2

Utjecaj kajdanke i klavijatura na hrvatsku politiku još je neistražena i neosvijetljena strana novije hrvatske povijesti, osobito kad je riječ o žrtvama jugokomunizma. Nakon što su Staljinove orgulje odsvirale posljednje taktove, na scenu je stupio poznati majstor na klavijaturama – Josip Broz Tito. Njegove temeljni taktovi protegnuli su se do današnjih dana. Ivo Josipović otkad je na Pantovčaku ustoličen za predsjednika, postao je, "duboko žalim" (I. Josipović) nezaobilazna zvijezda u programima klasične glazbe, a javnosti je najpoznatija njegova kompozicija Ars Diaboli. Gdje je crpio nadahnuće, nije poznato. Jesu li to lik i nedjelo Josipa Broza? Ili prigušena svijest o masovnim, sustavnim i prikrivenim stratištima njegova totalitarnog režima? Ne ulazeći u umjetničku slobodu, tek bilježim dva moguća vrela nadahnuća.

Jedna od nadahnjujućih lokacija za skladbu Ars Diaboli nedavno je djelomično otkrila identitete. DNK analizom žrtava s Dakse otkrilo se kako je među njima i autor od Ars Diaboli puno poznatijih skladbi, iako autor nije medijski favoriziran. Svećenik Petar Perica, autor pjesama Rajska djevo, kraljice Hrvata i Do nebesa nek se ori, ubijen je prije šezdeset i pet godina. Identificiran je još jedan svećenik (od ukupno sedam pogubljenih), Mate Milić Kalafatović. Osim njih identificirani su: Anton Mostarčić, Martin Tomić, Maksimilijan Milošević, Vido Regjo, Stijepo Barbieri, Jure Matić, Ante Tasovac, Marijan Vokić, Baldo Poković, Ante Brešković, Ivo Knežević, Baldo Crnjak, Frano Vojvodić, Ivo Peko, Mato Račević i Niko Obradović. To je dio nevinih žrtava iz jedne od dvije dosad pronađene masovne grobnice na Daksi, iz razdoblja kad je "oslobođen" Dubrovnik. Stvarno dijabolično djelo, kao i ono s bleiburškog polja i križnih putova. Na svakom od tih mjesta trebalo bi reći sarajevsku formulu: "Duboko žalim" (I. Josipović), ali u svibnju nismo je nijednom čuli od njega, niti od drugih visokih čimbenika službene hrvatske vlasti. Istina, potpredsjednik Hrvatskog sabora, Ivan Jarnjak, održao je govor na Bleiburgu, koji načelno stoji, ali u praksi nema nikakvog učinka.

Među nadahnjujuće čimbenike za skladanje Ars Diaboli mogli bismo uvrstiti i intervju objavljen godine 1988. u beogradskom listu Reporter. Novinar Dragan Barjaktarević razgovarao je s "najvećim crnogorskim i, verovatno, najvećim jugoslovenskim junakom iz II svetskog rata, Ljubišom Milačićem, Tadijom Čemerkićem iz proslavljenog Lalićevog romana 'Svadba'". "Neki kažu da je Ljubiša-Tadija nanizao u ratu preko hiljadu ljudi. Ubiti neprijatelja, bilo mu je isto što i zaklat' pile... 1951. godine penzionisali (su ga) uručivši mu gomilu medalja za hrabrost i visoku penziju".

"Jedan od najvećih junaka našeg oslobodilačkog rata", Ljubiša Milačić, i "jedan od organizatora ustanka u svom kraju" ima se čime pohvaliti: "Pošto su mi Švabe ubile oca u prvome ratu – ja moram da ga svećam!"; "Ufatim ga istoga dana, živoga... Ja sam ga živoga odra i ispeka!... nijednoga nijesam ostavio živoga"; "Gledaj kako to ide. Prvoga čoveka sam ubio 18-te godine... On je počeo nešto da maše rukama, da se pravda, ali ja sam ga maka. Njegove kosti i danas se nalaze na Jelin dubu... Pa, ništa. Bilo mi je baš i drago te sam ga ubio"; "Da ti rečem pravo: za mene je svaki rat protiv neprijatelja zemlje moj lični rat, najprvo. Tačno je da cijelo vrijeme nijesam bio uvijek organizovan, da sam ubija na svoju ruku. Ubija sam đe sam gođ stiga... A bio sam ja organizovan, ali, ha-ha-ha, na svoj način".

Ovaj ubojica bio je poslije rata "načelnik naoružanja Pete armije u Skoplju", služio je i u Novom Sadu, bio je ratni vojni invalid "90 procenata", a u trenutku davanja intervjua nije znao ima li 88 ili 85 godina. Je li taj Milačić, koji je nadahnuo crnogorskog književnika Mihaila Lalića za crno-bijeli roman Svadba, nadahnuo i Josipovićev Ars Diaboli i Mesićevu formulu o tomu kako jedan zločin opravdava neminovnost drugoga?

I dok s neosuđenim masovnim ubojicama živimo već šezdeset i pet godina, njihove žrtve sve glasnije izlaze iz jama. Mnogi se trude da taj proces ostane u komunističkom zamračenju. Uglavnom oni koje bi trebalo zakonom lustrirati. Čak su i Rumunji nedavno donijeli Zakon o lustraciji. Glede toga neophodnog zakona Hrvatska je ostala na razini Balkana naširoko zaobilazeći europske standarde o potrebi osude svih totalitarnih režima i odavanja pijeteta svim žrtvama totalitarizama. Umjesto civiliziranog zakona o lustraciji i ove je godine u Kumrovcu održan jugoslavenski dernek s veličanjem Tita, pod čijom se zonom odgovornosti dogodila Daksa i pod čijim je zapovjedništvom "ratovao" Ljubiša Milačić. Doista nadahnjujuće za skladanje Ars Diaboli 2.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo