Krinka stabilizirajuće uloge

Pogledajmo što Hrvatska može na planu stabilizacije regije. Ako Republika srpska izglasuje referendumsko razdruživanje od Bosne i Hercegovine, Hrvatska ne može ništa. A riječ je o teškom obliku destabilizacije. Ako Hrvatima u Bosni i Hercegovini protuzakonito ukinu televiziju ili kaubojski okupiraju banku, Hrvatska ne može i ne smije ništa. A riječ je o teškom obliku destabilizacije. U oba primjera Hrvatska bi se, makar i običnim priopćenjem, a kamoli širom diplomatskom akcijom „miješala u unutarnja pitanja Bosne i Hercegovine". Jugobolnici su pristankom na zapadnobalkansku poziciju Hrvatske srednjoročno Hrvatima zavezali ruke i stavili povez preko očiju. Ako Srbi u Mitrovici na Kosovu izglasuju autonomiju što je teški oblik destabilizacije regije, Hrvatska opet ne može i ne smije ništa, niti se u tom pogledu od nje očekuje ikakav potez. I tako dalje.

Hrvatskoj je namijenjena drukčija stabilizacijska uloga. Višestruko nepovoljna. Prvo, stabilizirali smo se sa Slovenijom jer smo pristali da arbitražni sud umjesto međunarodnog suda, ne samo razmatra problem u Savudrijskoj vali, nego i određuje ono što je sadržano u točki 3b arbitražnog (ne)sporazuma, gdje je definirano da će sud odrediti karakter veze s otvorenim morem („dimnjaka"). Izvrstan primjer stabilizacijske uloge Hrvatske! Drugo, jedan od najvažnijih čimbenika stabilizacije odnosi se na Srbiju. Hrvatska je zadužena od međunarodnih moćnika za „mirotvorstvo" a ne da pravi probleme Srbiji u postupku njezina preuzimanja pozicije „lidera u regiji" – na tom planu Josipovićeva politika je nenadmašna. To je u skladu s procesom kojim Srbiju treba vratiti u dostojne međunarodne odnose, što ona svakako objektivno zaslužuje, bez obzira na sve i bilo kad. Zna se tko je bila i ostala miljenica međunarodnih čuvara Jugoslavije. Treće, Hrvatska mora riješiti pitanje luke Ploče, koje je, nažalost, otvoreno, a sastoji se u tome da omogući da se Bosna i Hercegovina bilo kako gospodarski i politički uspostavi u samoj Luci. Ako se BiH politički ne uspostavi ona će tražiti „dimnjak" do otvorenog mora, čime se iskazuje kao pouzdani slovenski učenik. BH peripetije oko pelješkog mosta Petra Šegedina čarke su u odnosu na stabiliziranje Luke.

Četvrto, opet Srbija. Hrvatska je od međunarodnih moćnika zadužena za mirotvorstvo, ali na vlastitu štetu, a ne da pravi probleme bilo kome u regiji, a osobito Srbiji. Zbog toga hrvatska politika, osim što se mora odreći Hrvata u regiji, ne smije ni pomisliti aktualizirati otvorena granična pitanja sa Srbijom, makar ona drži pod svojom političkom, administrativnom, vojnom i policijskom okupacijom ne samo dio hrvatske države, nego i samog NATO teritorija. I nikome ništa. Uz posebno dopuštenje srpskih vlasti Vukovarci se smiju kupati na okupiranoj dunavskoj adi, što je vrhunac perfidije stabiliziranja hrvatske pokornosti i sramote. Peto, opet Slovenija. Iako je Slovenija stabilizirana s Hrvatskom i premda ne priznaje autohtonu hrvatsku nacionalnu manjinu u Sloveniji, ona i dalje drži okupiranom Sv. Geru, nedvojbeni dio hrvatskog teritorija. I opet – nikome ništa.

Hrvatska može imati i ima stabilizirajuću ulogu, ali za Hrvate na poguban, sramotan i zakrinkan način. Toliko o stabilizaciji „regiona". Nju smo već sa svim tragičnim posljedicama apsolvirali uoči i po raspadu Austro-ugarske. Sve ostalo je pridruživanje. Primjerice, Boka kotorska je pridružena, pa ju više ne treba stabilizirati. Sve hrvatsko što je u regiji komunistički režim u teritorijalnom pogledu stabilizirao i pridružio, smatra se zatvorenim pitanjima, a na tom tragu nastoji se zatvoriti i pitanje hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo