Osovina Josipović – Tadić

U čije se ime Ivo Josipović u Sarajevu ispričavao? U ime svjetskih moćnika koji su dijelili i podijelili BiH? Bi li pobijedio na izborima da je u predizbornoj kampanji bio iskren i rekao kako će Hrvatsku odmah po ustoličenju na Pantovčak optužiti za agresorsku politiku prema BiH? Ili da je rekao kako je njegova politika prema regiji usklađena sa politikom organizacije jugoslavenskih nacionalista u Hrvatskoj, koju personificira Vesna Pusić? Poslije njegove sarajevske isprike/žaljenja/optužbe, jasno je kako Josipovića treba promatrati kroz prizmu ustavne odgovornosti. U njegovom konceptu hrvatska država je zamišljena kao preslika Socijalističke Republike Hrvatske, sastavnice SFRJ, koja je, da bi se držala u pokornosti, neprestano bila za nešto kriva, klečeći se ispričavala i pristajala na ekonomsko ropstvo, iseljavanje i trajne gubitke teritorija.

Josipovićevoj isprici nije prethodila nikakva rasprava. Zaobišao je i predsjednicu Vlade i ministra vanjskih poslova, čime je pokazao koliko mu je stalo do demokratskih i zakonskih pravila igre vezane uz vanjsku politiku. On se ispričao na svoju ruku u skladu s „novom pravednošću". Ta je pravednost temeljena na optužnicama Haaškoga suda. Optužnicama Haaškoga suda prethodile su izdaje državnih tajni i „strategija" suradnje s Haaškim sudom u kojoj je Josipović aktivno sudjelovao pod okriljem Račanove vlade. Prema priznanju Ivana Račana, visokopozicioniranog SDP-ovca, Josipovića su za funkciju predsjednika u SDP-u pripremali nekoliko godina. Zato je njegovu sarajevsku epizodu odmah pohvalio Zoran Milanović, ali i srpski koalicijski element. Ukupno raspoloženje naroda glede Josipovićeva govora u Sarajevu u kojemu je zaboravio imenovati agresora na BiH, najbolje je sublimirao Hrvoje Hitrec, predsjednik Hrvatskog kulturnog vijeća, koji zahtijeva od Hrvatskog sabora da pokrene opoziv Predsjednika Republike.

Popunjavajući okvir zapadnobalkanskog summita o „stabiliziranju i pridruživanju" održanog u Zagrebu godine 2000. Josipović je svoju politiku uskladio sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, a ne s Vladom RH. Srbija je, naime, prije petnaestak dana donijela nekakvu traljavu deklaraciju u kojoj se ispričava za „zločine" (ne za genocid!) u Srebrenici. Samo nekoliko dana kasnije šef na etničkom čišćenju utemeljene Republike srpske, na teritoriju Bosne i Hercegovine optužuje hrvatski narod da je u Jasenovcu likvidirao „700.000 Srba". A onda umjesto da reagira na podvale Srbije i Dodikove laži, na valu protuzakonito objavljenog Registra hrvatskih branitelja Josipović u Sarajevu optužuje Hrvatsku za sudjelovanje u politici podjele BiH, što je uvod u optužbu za agresiju. Takva politika nove pravednosti zapravo je protustabilizirajuća i vodi u neprirodno, protuustavno i protudemokratsko pridruživanje temeljeno na lažnoj pomirbi. Poznato je da se najkrupniji potezi povlače na početku mandata – Josipović ih upravo povlači, kao što je Mesić povukao najsnažniji potez 2000. pristajući na zapadnobalkanski smjer. Josipovićeva sarajevska epizoda ima dalekosežne negativne posljedice po Hrvatsku, kao i ona Mesićeva iz 2000.

Da bi se Hrvatsku držalo u pokornosti koristi se dvostruka laž o tome da je: 1. Počinila zločinački pothvat u Hrvatskoj protjerivanjem Srba; 2. Da je izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Samo uz pomoć te dvije velelaži, koje moraju postati operativnim „istinama" moguće je Hrvatsku ponovo ugurati u balkanski lonac. Osovina Josipović – Tadić provodeći politiku „stabiliziranja i pridruživanja" na lažnoj pomirbi nema demokratski legitimitet. Zato poligon za obnovu jugoslavenskog koncepta uvježbavaju u Federaciji BiH (bez R. srpske!), dijelu države koja i nije u punom smislu riječi država. U slučaju raspada BiH, jer u njoj ništa nije bilo niti jest riješeno, Hrvatska je morala i mora biti spremna za takav razvoj situacije. Ako ne bi bila, onda ona ne bi poštivala vlastiti Ustav i Hrvate kao konstitutivni narod BiH. To nije ni danas, ni jučer, niti ikada prije bila agresija i politika podjele, nego realitet kojega je bio svjestan, za razliku od drugoga i trećega, prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman. Srbija i muslimani spremni su i za taj scenarij. A Hrvatska? Ni Tuđman niti Hrvatska nikad nisu dijelili ili izvršili agresiju na Bosnu i Hercegovinu.

O tome kakav je Hrvatska danas stabilizirajući čimbenik u regiji - sljedeći tjedan. A dotad očekujemo da Hrvatski sabor pokrene raspravu o ustavnoj odgovornosti Josipovića, kako bi ga rasprava vratila u ustavne okvire, ili opozvala s mjesta predsjednika Republike. Predsjednik Republike ne smije, naime, biti provoditelj SDP-ove politike i politike srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj, koja je preslika politike "bratstva i jedinstva".

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo