Bleiburško izručenje Registra

Baš sam se pripremio napisati tekst pod naslovom Mamulanje, potaknut intervjuom Branka Mamule objavljen u Slobodnoj Dalmaciji, kad su u Hrvatsku ubačene nove kosti za oglabanje: Daimlerovo podmićivanje dužnosnika Račanove vlade počevši od godine 2002. i protuzakonito javno objavljivanje dijela Jedinstvenog registra hrvatskih branitelja Domovinskog rata. Obje ove teme tek su djelomično u drugi plan potisnule borbu za vlasništvo nad jednim od rijetkih hrvatskih proizvodnih brandova koji je uspio preživjeti tzv. tranzicijske odnose i prvobitnu akumulaciju kapitala - koprivničku Podravku, a u treći plan vijest da se u susjednoj Sloveniji zatvara neistraženo grobište u Hudoj jami, gdje slovenski stručnjaci procjenjuju da se nalazi oko pet tisuća žrtava totalitarnog jugokomunističkog režima pobijenih bez suda i zabetoniranih u okna rudnika sv. Barbare. I kako se onda odlučiti za temu između obnove Jugoslavije Branka Mamule, političke korupcije hrvatskih dužnosnika osvijetljene pri pravosuđu Sjedinjenih američkih država, objavljivanja Registra na valu predizbornih i postizbornih izjava Predsjednika Republike i njegova savjetnika „za braniteljska pitanja", ili rasplitanja čvorova oko Podravke kojoj zapravo prijeti sudbina Plive, HT-a, banaka i INE, ili daljnjeg protueuropskog i protucivilizacijskog prešućivanja prestrašnih zločina režima Mamuline Jugoslavije?

Postoji, međutim, zajednički nazivnik koji sublimira ove teme. U najkraćem rezultat jednadžbe već se izdaleka nazire: Neophodna je rehabilitacija hrvatske politike. S postojećim strukturama, njihovom kvalitetom koju dobijemo uspoređujući im misao, riječi i djela s objektivnom situacijom stanja države i nacije, Hrvatska ne može dalje i ne može bolje. Dok se osnažuju projugoslavenske snage, unitarističke, razgranate od kulture do gospodarstva, od športa do zabave, plasiraju se istodobno međustranačka prepucavanja oko toga tko je i iz čijega tabora umočen u veću aferu. S jugoslavenizacijom i aferašenjem afirmira se i teza kako je u Jugoslaviji sve bilo bolje negoli je to u slobodnoj i demokratskoj Hrvatskoj. Privid je, dakako, odlično plasiran i medijski popraćen. Na taj privid zalijepljena je dodatna teza: Sva hrvatska dobra bolje će funkcionirati ako njima upravljaju stranci (kad već nije zgodno da njima opetovano upravlja Beograd).

Jugoslavija Branka Mamule u toj igri ostaje nedirnutom. Danas svaki okašnjeli orjunaš može objaviti što god hoće i gdje god hoće, osim u Hrvatskom slovu, Glasu Koncila i Hrvatskom listu, kako bi progurao svoju političku orijentaciju. Danas svaki dužnosnik, počevši od općinskih i gradskih razina, ne prolazi stranački izborni demokratski centralizam ako unaprijed ne pokaže da je spreman na nemoralne postupke, uključujući i političku korupciju. Danas nitko u društvenom životu ne može računati na relevantnost ako prethodno nije popljuvao Domovinski rat i hrvatske branitelje. Danas nitko ne može postati „menadžer godine" ako nije spreman za godinu-dvije završiti najmanje u istražnom zatvoru. Kad se sve to skupa zbroji, onda prosječan Hrvat mora reagirati obilnim povraćanjem s teškim grčevima u želucu. Naravno da mu se zgade i izbori jer na njima ne može promijeniti instaliranu društvenu klimu koja guši sve vrjednote. Rehabilitacija hrvatske politike „nema alternative" (I. Sanader), jer nije zaštitila i razvila aktiviranje domaćih „resursa" (S. Mesić). Umjesto toga hrvatska je politika instalirala i dopustila da Hrvatsku, u zamjenu za ideološko peglanje jedne, jedine i jedinstvene partije, modeliraju arbitri provjereni u bivšoj državi i totalitarnom režimu.

Ništa se u deset godina nije promijenilo na bolje. Na početku prvoga mandata građanina Mesića protuzakonito su puštene u promet državne tajne. Na početku mandata klavijaturiste Josipovića protuzakonito je u promet pušten Registar branitelja. U oba slučaja isti je cilj – izručiti hrvatske branitelje na milost i nemilost onim snagama, doma i vani, koje se nikad nisu pomirile sa stvaranjem slobodne i demokratske hrvatske države. Prvi predsjednik dr. Franjo Tuđman procijenio je da je riječ o nekih dvadeset i pet posto ukupnoga pučanstva. Ta manjina uspjela se dokopati enormne moći. Objavljivanjem Registra na svoj način obilježila je obljetnicu zločina na Bleiburgu, gdje su Hrvati, protuzakonito izručeni masovnim ubojicama. Objava Registra predstavlja suvremenu inačicu izručenja nepokorenih Hrvata koji su se borili za vlastitu slobodnu državu i protiv jugokomunističkog totalitarizma. Hrvate su 1945. pobili zato da bi "Jugoslavija mogla živjeti". Registar je 2010. objavljen jer Jugoslavija još živi u Hrvatskoj i u njoj arbitrira u skladu sa svojim protuustavnim projugoslavenskim polazištima.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo