Kanalizacija

Dočekali smo, ali s punom i začepljenom školjkom! Samoproglašena „čvrsta točka“ djelomično silazi s političke scene. Na njoj je neometano čučala puna dva mandata zahvaljujući političkim promašajima HDZ-a, jedinstvu jugobolnih manjina i medijima. Na isti način izabran je i novi predsjednik Josipović, zato zbog Mesićeva odlaska nema razloga slavlju, jer stvar treba odčepiti.

Mesić je na mjesto predsjednika došao u vrijeme kad je Hrvatska bila regionalna sila, kad se uspješno odupirala protuhrvatskoj haaškoj politici, kad se uspješno odupirala dužničkom ropstvu, kad se pozicionirala kao srednjoeuropska i mediteranska država, kad su Hrvati bili Hrvati, kad smo imali polupredsjednički sustav i Hrvatski državni sabor, kad su se gradile sveze domovinske i iseljene Hrvatske, kad se vodila aktivna politika prema Bosni i Hercegovini, kad su Hrvati iz BiH bili strateški interes, kad se strancima nije prodavalo važne resurse poput banaka, medija, Plive, Ine, turističkih kapaciteta itd., kad smo imali respektabilnu vojsku, kad je Hrvatska živjela od svojega rada, kad su odnosi države i većinske Katoličke crkve bili na visokoj razini, kad je Hrvatska u SAD-u imala strateškog partnera, kad su se podizali spomenici hrvatskim žrtvama velikosrpske agresije i kad je četnik bio četnik. Preuzeo je Hrvatsku kao samosvjesni subjekt slobode.

Mesić odlazi s Pantovčaka nakon što je tijekom njegova dva mandata Hrvatska postala lokomotiva Zapadnog Balkana, kad se pokorila haaškoj pravdi, kad je uletjela u dužničko ropstvo, kad se odrekla dostojanstva i postala „ova zemlja“ na „području bivše Jugoslavije“, kad su Hrvatice i Hrvati postali „građanke i građani“, kad je politički sustav promijenjen u parlamentarnu musaku za procvat klijentelizma, političke korupcije i zaobilaženje odgovornosti političkih elita, kad imamo Hrvatski sabor na daljinski upravljač, kad odnosi države i izvandomovinstva nisu bili nikad lošiji, kad su Hrvati u BiH protuustavno prepušteni asimilaciji, izumiranju i iseljenju, kad su se stranci za bagatelu dokopali najboljih gospodarskih, medijskih i bankarskih resursa, kad se ostatci ostataka slavne Hrvatske vojske šalju na prisilni odmor jer vojarne nemaju za grah i toaletni papir, kad država živi od vanjskog zaduživanja i izvrtanja džepova do kraja osiromašenih „građana“, kad je predsjednik učinio sve ne bi li pogoršao odnose s Katoličkom crkvom u Hrvatskoj i Svetom Stolicom, kad su London, Bruxelles i Haag postali strateški partneri mesićevštine, kad se podižu spomenici četnicima, kad su četnici postali „izbjeglice“ - povlašteni „bivši nositelji stanarskog prava“ koji su „napustili stan duže od šest mjeseci“. Mesić ostavlja Hrvatsku kao izolirani nokautirani objekt.

On je promovirao više generala u miru negoli Tuđman u ratu – njih je umirovio. Mesić je optužio hrvatske branitelje da su rat vodili u birtiji, a državnim odličjem odlikovao je svoje omiljene birtijaše. Uz njih i dugogodišnje protuhrvatske kliconoše, opravdano osumnjičene zločince iz poraća Drugoga svjetskoga rata, ordinarne komuniste i druge osobne prijatelje. Na kraju pohvalio se da je izvukao Hrvatsku „iz izolacije“ i priznao Ivani Brkić kako mu je dosta „sranja“. Tako je novinarka prošla kao i Zoran Vukman s Račanom, koji ga je 2000. usred intervjua poslao u „materinu“! Otad imamo jednoumnu medijsku scenu.

Premda je svoje političke protivnike nazivao „seronjama“, puno je važnije od verbalne kanalizacije neprimjerene „predsjedniku građaninu“, ono što se događalo s Hrvatskom tijekom Mesićeva dva mandata što je prikrivano besmislenim kavama i putovanjima. Istodobno je enormno kadrovski i proračunski napumpao Ured predsjednika. Sve je potrošio, pa nema novca ni za ceremoniju primopredaje dužnosti. Siti smo Mesićevih „inicijativa“ i intervencija, provokacija i izazivanja afera. Bilo bi dobro da političke stranke naprave analizu proteklog desetljeća i temeljem nje objasne kud su odveli hrvatski narod i državu, te koja je uloga u svemu tome „čvrste točke“ i njezinih „seronja“ i „sranja“. Političke stranke suodgovorne su zajedno s predsjednikom za stanje države i nacije.

Mesić tijekom dva mandata nije imao nikakav politički korektiv premda je iz dana u dan dokazivao kako nema intelektualnog, državničkog, pa ni moralnog kapaciteta za funkciju predsjednika slobodne i neovisne države. Stranke, Sabor, Vlada i mediji nisu ga kritizirali. On je bio nešto poput kućnog ljubimca. Podilazili mu i onda kad je od hrvatske države radio cirkus. Svi su to vidjeli i tolerirali. Mesićevština se nije dogodila niti je jedno desetljeće slučajno njegovana s tendencijom protezanja na još jedno. Ona je projekt revitaliziranog jugokomunističkog sustava s dodanim prefiksom „euro“. Uzalud je Tuđman upozoravao! Deset godina kasnije trebali bismo slobodno reći da je i nama dosta „sranja“ (S. Mesić). Školjku treba odčepiti i pustiti vodu. Dvaput.

Nenad Piskač
Hrvatsko slovo