Kako završiti krpanje krova bez majstora Franje?

Izmorile su me praktične vježbe hrvatske demokrature. Uvijek isti modeli poražavanja. Šuplji i prijetvorni. Muči me pitanje kako u takvim okolnostima ostati bar s jednom nogom na zemlji. Sudjelovati u režimskim Piskačmanevrima više nema smisla. Stoga, osama i svojevrsne duhovne vježbe. I pokušati i onu drugu nogu spustiti na majčicu zemlju s pogledom uprtim u nebo. I tak – vuprem joči, kak bi rekla stara međimurska narodna pjesma.

Sučeljavanje istomišljenika

Knez ovoga svijeta, glavni arbitar na terenu, trudi se u svim svojim pojavnim inačicama da Hrvat neprestano bulji u zemlju hodajući s nogama u zraku. To jest da stalno bude tijelom u slobodnome padu i duhom u žabljoj perspektivi. I da pritom misli kako je u pitanju normalno stanje stvari i ispravan položaj tijela i duha. Čujem i vidim – mnoge je uvjerio u to da im nema druge mogućnosti negoli ga poslušati i pokoriti mu se. Razlog je to više za osamu. Nogometnim rječnikom rečeno: Treba stati na loptu, snimiti raspored svojih i protivničkih igrača i odlučiti kome uputiti loptu, napadu, obrani, protivničkoj ekipi, na tribine ili napucati sudca. Ma, zapravo htjedoh reći da se ni nogomet ne može igrati s nogama u zraku i glavom u travnjaku. Kamoli pobijediti.

Osama pak bez konkretnoga rada u opasnosti je da postane svrha sama sebi. Što bih tijekom dragovoljno odabrane MIlanovićosame trebao konkretno napraviti za sebe i svoje bližnje? I kad sam pronašao odgovor, onako osamljen primih se posla. I u nekoliko idućih sati više nisam bio osamljen u osami. Stigla je pomoć. Je li u pitanju „prst Božji“, intervencija neba ili slučaj u slučajnoj državi u kojoj ništa nije prepušteno slučaju, ili su mi priskočile „marginalne skupine“? Pridružio se, umjesto magarca ili ovce, dobri moj pesek Hos. I u tom radnom raspoloženju, gradeći neophodnu „štalicu“, ispraćamo starudiju i čekamo Novu. U međuvremenu – blagoslov obitelji.

Sučelio sam se, dakle, s osamom i radom. Sučeljavanje po onom – moli, radi, voli – toliko suprotivim ovim ušminkanim „sučeljavanjima“ istomišljenika u bitnim pitanjima države i nacije. Zato se sučeljuju oko nebitnih. Obmana na terenu ne smije stati. Prolaze redom blagdani - Nevina dječica, Sveta Obitelj - dolaze s jutarnjim mrazom i odlaze s kratkotrajnim popodnevnim suncem. Ni glasa o tomu, pa ni u Crkvi, u kakvoj su svezi Nevina Dječica i još važeći komunistički zakon za proizvodnju začete pa umorene nevine dječice. A niti o sučeljavanju svete i hrvatske obitelji, nitko ni a ni be. Iz razmišljanja me prene: Kaj stojiš, donesi fleksericu i novu šajbu!

Na krovu nedostaje nekoliko dasaka

Radeći čovjek ogladni. U stanci mirišu domaće sarme i kušaju se kapljice ovogodišnje berbe. Ni za stolom se ne otvaraju teme, niti se komentiraju sučeljavanja bez sučeljavanja. Strah je posljedica dvadesetogodišnjega režimskoga peglanja po glavi stanovnika. Odlazi s 2019.-om i jedan cijeli predsjednički mandat. Svega toga svjesni moji slučajnici i marginalci pri poslu i za stolom, zajedno sa mnom u hrvatskoj su šutnji, tek tu i tamo čuje se škrgut zuba, ta, ljudi Tuđmansmo okrenuti dobru. A nemamo kud. Osim moliti, raditi i voljeti štalicu, strehicu, dom i domovinu više negoli što ju drugi mrze.

Puna su usta Hrvatske ponajviše onima koji za nju, malo slučajno, malo više zna se - marginalno, učinili nisu ništa. Ali jesu protiv nje, kad god i od koga god je to od njih traženo. Mislim si tako dok zabijamo posljednje čavle u konstrukciju skromnih devet četvornih metara tlocrta. Kad ono, nedostaje nekoliko dasaka brodskoga poda! Skladišta građevinskog materijala kolektivno su u inventuri. Kaj sad?! Na stropu konstrukcije ostala nam je rupa. Dobro je samo to što se kroz nju u mrčini noći vide zvijezde Antuna Branka Šimića. Ali, kad-tad, past će kiša i rupa će se rastvoriti u svoj svojoj pogubnosti. Kroz nju se bolje vidi, ali i temeljito kisne.

Ta rupa na krovu nikako da se zakrpa još od kad je otišao poznati slučajni marginalac, majstor Franjo. Krpanje rupe u pravilu priječi neka viša inventura, mračna sila, račun bez krčmara, neki „trust mozgova“ i njihovi alati. Po svemu sudeći s rupom na zajedničkom krovu proteći će i godina 2020. i iduće četiri. Nastupajući novi mandat nalikuje na Herodov „popis stanovništva“ sa svim svojim biblijskim i suvremenim posljedicama, iako se ondašnje „progonstvo“ nevinoga Božića sad naziva „iseljavanje cijelih obitelji“ i „sloboda kretanja u Europi bez granica“. Tih pet godina treba pametno iskoristiti nastojanjima odozdo prema gore, da ne budu dokraja izgubljene i da se rupa na vrhu ne proširi. I nove izbore za šefa krovišta dočekati sa svojim neupitnim kandidatom.

Post scriptum

Molim sve one koji me ovih dana nazivaju ili me svisoka, crkvenoga ili svjetovnoga, pumpaju i uvjeravaju kako „trebamo zbiti redove“, kako je Hrvatska u opasnosti, te me gotovo sektaški agresivno uvjeravaju da moram u ime dobra (opet i opet!) glasovati za manje zlo i još zahtijevaju da javno poduprem zlo u nedostatku dobra i tako dalje - da me ostave u miru duhovnih vježbi i krpanja krova nadstrešnice. Nisam u kampanji. Nemam kandidata. Živim u demokraciji, a nemam za koga glasovati – to je karakteristika bolesnoga društva, kojemu nedostaju ili zdravi temelji, ili ima evidentnu rupu na krovištu. Rado bih agitirao za dobro. Glasovao bih za promjene. Glasovao bih za kandidata zagovornika mišlju, riječju i djelom, kršćanskih vrijednosti. Takvoga ne vidim, kako ću ga i vidjeti kad ga nema. A izbore nikad ne propuštam, pa ne ću ni sad. Poštovanim čitateljima zahvaljujem što su me trpjeli tijekom 2019. Sretna Vam, Bože pomozi, nova 2020. godina.

Nenad Piskač

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.