Kako završiti krpanje krova bez majstora Franje?

Izmorile su me praktične vježbe hrvatske demokrature. Uvijek isti modeli poražavanja. Šuplji i prijetvorni. Muči me pitanje kako u takvim okolnostima ostati bar s jednom nogom na zemlji. Sudjelovati u režimskim manevrima više nema smisla. Stoga, osama i svojevrsne duhovne vježbe. I pokušati i onu drugu nogu spustiti na majčicu zemlju s pogledom uprtim u nebo. I tak – vuprem joči, kak bi rekla stara međimurska narodna pjesma.

Sučeljavanje istomišljenika

Knez ovoga svijeta, glavni arbitar na terenu, trudi se u svim svojim pojavnim inačicama da Hrvat neprestano bulji u zemlju hodajući s nogama u zraku. To jest da stalno bude tijelom u slobodnome padu i duhom u žabljoj perspektivi. I da pritom misli kako je u pitanju normalno stanje stvari i ispravan položaj tijela i duha. Čujem i vidim – mnoge je uvjerio u to da im nema druge mogućnosti negoli ga poslušati i pokoriti mu se. Razlog je to više za osamu. Nogometnim rječnikom rečeno: Treba stati na loptu, snimiti raspored svojih i protivničkih igrača i odlučiti kome uputiti loptu, napadu, obrani, protivničkoj ekipi, na tribine ili napucati sudca. Ma, zapravo htjedoh reći da se ni nogomet ne može igrati s nogama u zraku i glavom u travnjaku. Kamoli pobijediti.

Osama pak bez konkretnoga rada u opasnosti je da postane svrha sama sebi. Što bih tijekom dragovoljno odabrane osame trebao konkretno napraviti za sebe i svoje bližnje? I kad sam pronašao odgovor, onako osamljen primih se posla. I u nekoliko idućih sati više nisam bio osamljen u osami. Stigla je pomoć. Je li u pitanju „prst Božji“, intervencija neba ili slučaj u slučajnoj državi u kojoj ništa nije prepušteno slučaju, ili su mi priskočile „marginalne skupine“? Pridružio se, umjesto magarca ili ovce, dobri moj pesek Hos. I u tom radnom raspoloženju, gradeći neophodnu „štalicu“, ispraćamo starudiju i čekamo Novu. U međuvremenu – blagoslov obitelji.

Sučelio sam se, dakle, s osamom i radom. Sučeljavanje po onom – moli, radi, voli – toliko suprotivim ovim ušminkanim „sučeljavanjima“ istomišljenika u bitnim pitanjima države i nacije. Zato se sučeljuju oko nebitnih. Obmana na terenu ne smije stati. Prolaze redom blagdani - Nevina dječica, Sveta Obitelj - dolaze s jutarnjim mrazom i odlaze s kratkotrajnim popodnevnim suncem. Ni glasa o tomu, pa ni u Crkvi, u kakvoj su svezi Nevina Dječica i još važeći komunistički zakon za proizvodnju začete pa umorene nevine dječice. A niti o sučeljavanju svete i hrvatske obitelji, nitko ni a ni be. Iz razmišljanja me prene: Kaj stojiš, donesi fleksericu i novu šajbu!

Na krovu nedostaje nekoliko dasaka

Radeći čovjek ogladni. U stanci mirišu domaće sarme i kušaju se kapljice ovogodišnje berbe. Ni za stolom se ne otvaraju teme, niti se komentiraju sučeljavanja bez sučeljavanja. Strah je posljedica dvadesetogodišnjega režimskoga peglanja po glavi stanovnika. Odlazi s 2019.-om i jedan cijeli predsjednički mandat. Svega toga svjesni moji slučajnici i marginalci pri poslu i za stolom, zajedno sa mnom u hrvatskoj su šutnji, tek tu i tamo čuje se škrgut zuba, ta, ljudi smo okrenuti dobru. A nemamo kud. Osim moliti, raditi i voljeti štalicu, strehicu, dom i domovinu više negoli što ju drugi mrze.

Puna su usta Hrvatske ponajviše onima koji za nju, malo slučajno, malo više zna se - marginalno, učinili nisu ništa. Ali jesu protiv nje, kad god i od koga god je to od njih traženo. Mislim si tako dok zabijamo posljednje čavle u konstrukciju skromnih devet četvornih metara tlocrta. Kad ono, nedostaje nekoliko dasaka brodskoga poda! Skladišta građevinskog materijala kolektivno su u inventuri. Kaj sad?! Na stropu konstrukcije ostala nam je rupa. Dobro je samo to što se kroz nju u mrčini noći vide zvijezde Antuna Branka Šimića. Ali, kad-tad, past će kiša i rupa će se rastvoriti u svoj svojoj pogubnosti. Kroz nju se bolje vidi, ali i temeljito kisne.

Ta rupa na krovu nikako da se zakrpa još od kad je otišao poznati slučajni marginalac, majstor Franjo. Krpanje rupe u pravilu priječi neka viša inventura, mračna sila, račun bez krčmara, neki „trust mozgova“ i njihovi alati. Po svemu sudeći s rupom na zajedničkom krovu proteći će i godina 2020. i iduće četiri. Nastupajući novi mandat nalikuje na Herodov „popis stanovništva“ sa svim svojim biblijskim i suvremenim posljedicama, iako se ondašnje „progonstvo“ nevinoga Božića sad naziva „iseljavanje cijelih obitelji“ i „sloboda kretanja u Europi bez granica“. Tih pet godina treba pametno iskoristiti nastojanjima odozdo prema gore, da ne budu dokraja izgubljene i da se rupa na vrhu ne proširi. I nove izbore za šefa krovišta dočekati sa svojim neupitnim kandidatom.

Post scriptum

Molim sve one koji me ovih dana nazivaju ili me svisoka, crkvenoga ili svjetovnoga, pumpaju i uvjeravaju kako „trebamo zbiti redove“, kako je Hrvatska u opasnosti, te me gotovo sektaški agresivno uvjeravaju da moram u ime dobra (opet i opet!) glasovati za manje zlo i još zahtijevaju da javno poduprem zlo u nedostatku dobra i tako dalje - da me ostave u miru duhovnih vježbi i krpanja krova nadstrešnice. Nisam u kampanji. Nemam kandidata. Živim u demokraciji, a nemam za koga glasovati – to je karakteristika bolesnoga društva, kojemu nedostaju ili zdravi temelji, ili ima evidentnu rupu na krovištu. Rado bih agitirao za dobro. Glasovao bih za promjene. Glasovao bih za kandidata zagovornika mišlju, riječju i djelom, kršćanskih vrijednosti. Takvoga ne vidim, kako ću ga i vidjeti kad ga nema. A izbore nikad ne propuštam, pa ne ću ni sad. Poštovanim čitateljima zahvaljujem što su me trpjeli tijekom 2019. Sretna Vam, Bože pomozi, nova 2020. godina.

Nenad Piskač