Tuđman je od početka pobjeđivao jugoslavenski integralizam
Na današnji dan prije 97 godina rođen je Franjo Tuđman. Rušili su ga otkad je došao na hrvatsku političku pozornicu. Izmislili su cijeli jedan pokret, nezabilježen u drugih naroda, ne bi li ga srušili i poslije smrti. Tzv. detuđmanizaciju. Iako je ona idejno i teorijski raskrinkana i propala, detuđmanizatori i dalje djeluju po hrvatskom političkom i kulturalnom prostoru. Iako su u detuđmanizaciju uključeni sve struje jugoslavenskih i velikosrpskih integralista, najperfidnija detuđmanizacija provodila se u njegovoj stranci.
Rušili su ga prvenstveno politički jugoslaveni. Što su ga jače pritiskali, to je njegova veličina u narodu rasla. Ovih dana u IntegralistiJugoslavenski integralisti pristali bi i na demokratski ustroj, samo da sačuvaju Jugoslaviju. No, nijedan oblik Jugoslavije nije se vodio na demokratski način. Srbija, naime, bili u njoj na vlasti radikali ili demokrati, ostaje vjerna planu o stvaranju velike Srbije. Toga je Tuđman odavno bio svjestan, a zagovornici jugoslavenske ideje nisu ni danas. Uoči prvih demokratskih izbora za nekakav oblik ostanka u Jugoslaviji zalagao se i Račanov SKH-SDP, Mažarova Socijalistička stranka, kao i Koalicija narodnoga sporazuma.ruke mi je došla knjiga Zdravka Gavrana iz 1992. objavljena pod naslovom Kako su rušili Tuđmana. Ne mogu se načuditi zašto mi ranije nije došla u vidokrug. Bit će da je spremljena negdje u podrum, budući da govori o detuđmanizatorima sa samih početaka demokratskih promjena, kad protuhrvatski agitprop još nije skovao pojam detuđmanizacija. Koliko je hrvatski narod u domovini i iseljeništvu prepoznao Tuđmana kao svojega čovjeka, toliko su ga neprijateljski tretirali oni kojima nije bilo do izraza težnje hrvatskoga naroda.
Kako održati Jugoslaviju? Od Markovića, preko Kadijevića do Miloševića...
Tuđman je u prosincu 1991. kazao u sabornici: „Za svo vrijeme od uspostave demokratske vlasti u Hrvatskoj do donošenja Ustava Republike Hrvatske, a osobito od početka ove godine (1992., nap. a.), neprestano nam je prijetila otvorena opasnost, pa i najveća pogibelj, od dogmatsko-komunističkih snaga. One su djelovale odvojeno, ali su se i udruživale i sjedinjavale u protimbi svakoj hrvatskoj nacionalnoj i državotvornoj ideji, a pogotovu oživotvorenju državne suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske“. U svakom razdoblju, od onda do danas rušitelji Tuđmana zapravo su rušili ili ideju o, ili samu - državu.
Tuđmana su rušili komunistički zagovaratelji „jugoslavenske sinteze“. Stanko Stojčević s drugovima u Hrvatskoj i zaštitom u Beogradu gdje je na čelu savezne vlade bio jugoslavenski integralist Ante Marković. Tuđman: „Mi nismo mogli računati na zaštitu i pomoć glavnih međunarodnih čimbenika, jer su oni svestrano podržavali reformski program Ante Markovića za održanje Jugoslavije. Za tu i takvu jugoslavensku politiku, a ne samo za memorandumsku velikosrpsku politiku, stvarna je i glavna opasnost bila hrvatska politika stvaranja samostalne i suverene Hrvatske“.
Tuđmanovoj politici suprotstavilo se Udruženje za jugoslavensku demokratsku inicijativu - Branko Horvat, Žarko Puhovski „i još nekolicina intelektualaca ljevičarske, praksisovske, unitarističke orijentacije“ (Z. Gavran). Autor podsjeća na 1989. kad je dr. Slaven Letica „u jednom od svojih nebrojenih napisa predlagao da se naziv države 'SFRJ' što prije izmijeni u 'SRJ'“ (ideju je 1992. usvojio Slobodan Milošević!). Srbijanski vožd Milošević nastojao je također očuvati Jugoslaviju, ali s prekrojenim republičkim granicama u skladu s planom o stvaranju velike Srbije.
Jugoslaviju je nastojali spasiti jugokomunistička struja okupljena oko generala JNA i KOS-a, (Kadijević, Brovet... u konačnici oslanjajući se na vojni udar), utjelovljena u Savez komunista – Pokret za Jugoslaviju. Jugoslavensku ideju zagovarao je i Savez reformskih snaga na čelu s Antom Markovićem. Još u listopadu 1989. Mirko Kovač, „jedan od najdemokratskijih Srba“, izjavio je u razgovoru za list Iskra: „Ja verujem da će se u budućnosti Jugoslavija ponovo ujediniti, i to kroz jednu demokratsku stranku. Ali – prethodno mora da se raspadne ova današnja Jugoslavija, koja nije demokratski utemeljena“. Jugoslavenski integralisti pristali bi i na demokratski ustroj, samo da sačuvaju Jugoslaviju. No, nijedan oblik Jugoslavije nije se vodio na demokratski način. Srbija, naime, bili u njoj na vlasti radikali ili demokrati, ostaje vjerna planu o stvaranju velike Srbije. Toga je Tuđman odavno bio svjestan, a zagovornici jugoslavenske ideje nisu ni danas. Uoči prvih demokratskih izbora za nekakav oblik ostanka u Jugoslaviji zalagao se i Račanov SKH-SDP, Mažarova Socijalistička stranka, kao i Koalicija narodnoga sporazuma.
Beograd svira, a Goldstein, Čičak, Tripalo pjevaju
Čelnik HSLS Slavko Goldstein suprotstavio se HDZ, koji „u prvi plan stavlja hrvatski nacionalni osjećaj. Smatrali smo da je u tim okolnostima važno pokrenuti inicijativu koja u prvome planu neće imati nikakvi kolektivitet – ni državu, ni naciju, ni klasu, ni partiju – već čovjeka pojedinca...“. Utemeljiteljskom skupu HSLS-a poslao je telegram potpore i Milovan Đilas i otac Memoranduma SANU Dobrica Ćosić.
Zanimljivo je i djelovanje Ivana Z. Čička, u to doba KritikaKritika Tuđmanova programa od početka je bila navođena iz Beograda, a u Hrvatskoj provođena po jugoslavenskim integralistima. Tako je beogradski NIN na naslovnici 4. ožujka 1990. napisao: „HDZ i NDH – Kuda vodi Tuđmanov program“.predsjednika HSS-a (otud je lakše razumjeti luk do Beljaka). U intervju naslovljenom „Na jugocentrizam ne odgovaramo kroatocentrizmom“ (Nedjeljni Vjesnik 4. veljače 1990.) kaže: „Ono što Hrvatskoj danas treba, to je bezgeneralska demokracija. Demokracija sa što više stranka. Ne treba joj miloševićevski politički obrazac s hrvatskim predznakom“. Jedan je od prvih koji je u istu ravan od početka stavljao Tuđmana i Miloševića. Svakako je zanimljiv podatak i to da Čičak glorificira HDS braće Veselica, kao „starčevićanske stranke“. Pritom je zaboravio spomenuti da HDS u svom statutu definira cilj svojega djelovanja kao „napredak Socijalističke Republike Hrvatske i SFRJ“.
Pojavio se Mika Tripalo i kazao kako njegova Koalicija narodnoga sporazuma „ima i izrazito nepovjerenje prema HDZ. Smatram da bi za Hrvatsku bilo najgore ukoliko bi jedan komunistički totalitarizam kakav napuštamo, zamijenili sa hadezeovskim totalitarizmom“. Po njegovim riječima Tuđman mu je poručio da ne će dopustiti „da mu kaplari vode politiku“. Tripalo je pohvalio Antu Markovića i njegovu reformsku politiku, naime, „boljeg programa od njegovog nije bilo i zato je taj program dobio u Jugoslaviji apsolutnu podršku“.
Kritika Tuđmanova programa od početka je bila navođena iz Beograda, a u Hrvatskoj provođena po jugoslavenskim integralistima. Tako je beogradski NIN na naslovnici 4. ožujka 1990. napisao: „HDZ i NDH – Kuda vodi Tuđmanov program“.
Tuđmanov glavni i konačni cilj
Odgovarajući na tlapnje ondašnjih svojih rušitelja, Tuđman je kazao: „Oni što nas iz hrvatskih redova napadaju zbog CiljCilj hrvatske politike njegova smjera definirao je ovako: „Glavni i konačni cilj takve naše politike bio je i ostaje: da na vlastitim, hrvatskim, i europskim demokratskim zasadama ostvarimo punu suverenost i samostalnost hrvatske države“. Ostaje pitanje, tko danas vodi politiku pune suverenosti i samostalnosti hrvatske države? I zašto se Tuđmanu u zasluge ne ubraja članak 141. Ustava, kad je nedvojbeno da mu je glavni politički protivnik bio jugoslavenski integralizam, kojega je na izborima redovito pobjeđivao, a koji se ponovo u Hrvatskoj rehabilitira i obnavlja?toga što smo postavili zahtjev za 'teritorijalnom cjelinom hrvatskoga naroda u njezinim povijesnim i prirodnim granicama' dokazuju da ili nemaju pojma o povijesnim i geopolitičkim čimbenicima, što na dulje staze uvjetuju sudbinu pojedinih naroda, ili im do nje nije stalo. Okrivljujući nas da time izazivamo pogibelj građanskog rata, zaboravljaju da smo mi taj zahtjev postavili NAKON što su planovi o stvaranju Velike Srbije, u okviru ili izvan već narušene avnojske Jugoslavije, izneseni već i pred međunarodnu javnost, i to u doba raspada jaltskog i oblikovanja novog europskog poretka“.
Gavran u spomenutoj knjizi zaključuje: „Onoga koga se najviše napada, obezvređuje i progoni, pa makar i od neetabliranih, taj je sigurno pravi – bila je elementarna logika širokih narodnih slojeva. Bolje reći, hrvatski narod uspio je raspoznati, razaznati i razlučiti duhove, jer je shvatio da je riječ o vjerojatno posljednjoj prilici da dođe do svoje države“.
Tuđman je pred kraj života shvatio kako se jugoslavenski integralizam u Hrvatskoj održao i da ima vanjsku potporu: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno - prodane duše“. Stoga je jedna od ključnih ostavština predsjednika Franje Tuđmana, ako ne i najvažnija, promjena Ustava kojom je jugoslavenskim integralistima u Hrvatskoj (ma gdje bili!) zapriječio obnovu Jugoslavije (čl. 141).
Cilj hrvatske politike njegova smjera definirao je ovako: „Glavni i konačni cilj takve naše politike bio je i ostaje: da na vlastitim, hrvatskim, i europskim demokratskim zasadama ostvarimo punu suverenost i samostalnost hrvatske države“. Ostaje pitanje, tko danas vodi politiku pune suverenosti i samostalnosti hrvatske države? I zašto se Tuđmanu u zasluge ne ubraja članak 141. Ustava, kad je nedvojbeno da mu je glavni politički protivnik bio jugoslavenski integralizam, kojega je na izborima redovito pobjeđivao, a koji se ponovo u Hrvatskoj rehabilitira i obnavlja?
Nenad Piskač