Službeni Zagreb od Vuka do Bude i natrag

Šovinizam je ime dobio po imenu vojnika Chauvina – poklonika osvajačke politike Napoleona. PiskačOznačava politiku progonjenja, istrebljivanja i ugnjetavanja drugih naroda, raspaljivanje nacionalne mržnje, propovijedanje nacionalne isključivosti. Šovinist je osoba zadrta i zadojena šovinizmom. Šovinizam jugoslavenskih nacionalista u svim svojim ideološkim inačicama proteklih je stotinu i dvadeset godina propovijedao istrjebljenje Hrvata koji ne pristaju na jugoslavensku ideju stapanja u srpstvo. Jugoslavenska šovinistička politika osobito se razotkrila početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kad je bez uvijanja pristala biti velikosrpskom polugom.

Je li Budimir Lončar jugoslavenski šovinist s obzirom na PerjanicePerjanice jugoslavenskih nacionalista i šovinista u hrvatskome društvu regrutiraju se iz redova (i potomstva) poraženih jugoslavenskih snaga na prvim demokratskim izborima, i poraženih velikosrpskih snaga u Domovinskom ratu. Zadatak jugoslavenskih nacionalista jest poraz pretvoriti u pobjedu. Prvo je poražena stranka pod kojom je Hrvatska izvojevala državnu samostalnost...povijesnu ulogu koju je mišlju, riječju i djelom odigrao tijekom trajanja totalitarne Jugoslavije? Jesu li samo jugoslavenski nacionalisti, ili i šovinisti, oni koji ga od 2000. godine u Hrvatskoj veličaju davši mu mimo izbora savjetničke pozicije u vrhu hrvatske vlasti ili ga predlažu za nositelja Medalje Grada Zagreba? Ako nisu, što u političkome smislu jesu? Izgleda kako su sve i svuda...

Izrazi jugoslavenskoga šovinizma prema Zagrepčanima

U modernoj hrvatskoj državi praktična revitalizacija jugoslavenske ideje jugoslavenskih nacionalista i šovinista Mesić Račanpočela je godine 2000. Račanovim revanšizmom prema Hrvatima koji su se suprotstavili jugoslavenskoj i velikosrpskoj ideji. Revanšizmom je zamijenjena Tuđmanova nacionalna pomirba. Revitalizaciju jugoslavenske ideje u Hrvatskoj u stopu prati i srbijanski revizionizam hrvatske povijesti. Početak revanšizma s rehabilitacijom jugoslavenskih nacionalista odvijao se probno najprije kroz estradu i kulturu pod krilaticom da „kultura ne poznaje granice“ (otud Šerbedžija na Brijunima, projekt Severina, projekt Frljić...) u trenutku kad je hrvatski čovjek odložio oružje. Danas se razgranao po političkome prostoru iako ne postoji neka relevantna stranka koja u imenu nosi pridjev „jugoslavenska“.

Perjanice jugoslavenskih nacionalista i šovinista u hrvatskome društvu regrutiraju se iz redova (i potomstva) poraženih jugoslavenskih snaga na prvim demokratskim izborima, i poraženih velikosrpskih snaga u Domovinskom ratu. Zadatak jugoslavenskih nacionalista jest poraz pretvoriti u pobjedu. Prvo je poražena stranka pod kojom je Hrvatska izvojevala državnu samostalnost...

Jedan od otaca jugoslavenske ideje širenja srpstva, koja nedvojbeno vodi u velikosrpstvo, bio je Srbin Vuk KaradžićŠovinizamPreimenovan je nedavno i zagrebački Trg maršala Tita, ali je poput Vuka ostao počasnim građaninom Zagreba. Tko to u Hrvatskoj i Zagrebu računa na obnovu Jugoslavije u bilo kom obliku? Jugoslavenski nacionalisti i šovinisti. Oni su najbolje oružje koje u Hrvatskoj ima velikosrpski Beograd. To zna i posljednji četnik, primjerice, Dragan Marković Palma, nedavno ugošćen u Zagrebu što je bio čisti izraz jugoslavenskoga šovinizma prema Zagrepčanima i hrvatskim državljanima općenito.Stefanović Karadžić. Preminuo je u Beču 7. veljače 1864. Koliko je poznato javna komemoracija u njegovu čast u Zagrebu nije održana premda je i danas, počevši od godine 1861. njegovim počasnim građaninom. U sklopu mobilizacije „vasceloga srpstva“ za agresiju na Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Hercegovinu i Kosovo, posmrtni ostatci Vuka Stefanovića Karadžića preneseni su u drugoj polovici devedesetih iz Beča u Beograd i položeni u grob tamošnje Saborne crkve. Zagreb je do 1992. imao Ulicu Vuka Stefanovića Karadžića. Tad je preimenovana.

Preimenovan je nedavno i zagrebački Trg maršala Tita, ali je poput Vuka ostao počasnim građaninom Zagreba. Tko to u Hrvatskoj i Zagrebu računa na obnovu Jugoslavije u bilo kom obliku? Jugoslavenski nacionalisti i šovinisti. Oni su najbolje oružje koje u Hrvatskoj ima velikosrpski Beograd. To zna i posljednji četnik, primjerice, Dragan Marković Palma, nedavno ugošćen u Zagrebu što je bio čisti izraz jugoslavenskoga šovinizma prema Zagrepčanima i hrvatskim državljanima općenito.

Budino spašavanje Jugoslavije velikom Srbijom

Od Vuka Stefanovića Karadžića (1861.) preko Đure Daničića (1886.), Khuena Hedervaryja (1895.), Josipa Broza LOnačrTita (1945.), Vladimira Bakarića (1950.), Anke Berus, Pavla Gregorića, Ivana Krajačića i Mike Špiljaka (1980.), te Većeslava Holjevca (2008.) došli smo do 2018. kad jugoslavenski blok počasnih građana glavnoga grada Republike Hrvatske krasi i Bandićev prijedlog dodjele Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru. Od Vuka do Bude u Zagrebu jugoslavenska ideja „živi“ kontinuirano, osim u „Tuđmanovu desetljeću“. Budi je, međutim, izmaklo priznanje počasnoga građanina. Zašto?

U desetljeću kad je Hrvatska ostvarila svoje najveće uspjehe (1990. – 2000.) uspješno se suprotstavljajući istodobno jugoslavenskoj i velikosrpskoj politici Zagreb je počasnim građanima proglasio: Majku Terezu (1990.), Franju Tuđmana (1992.) i Margaret Thatcher (1998.). U taj niz čak ni Bandić i njegove „stručne službe“ ne mogu ugurati Budu. Od tada do danas počasnim su građanima postali Dragutin Tadijanović (2000.), Janica Kostelić (2005.), spomenuti Holjevac, posthumno Edo Murtić (2011.), te hrvatski branitelji, generali Mladen Markač i Ante Gotovina (2015.) i stožerni brigadir Rudolf Perešin (2016.).

Ni u tu kronotaksu čak ni Pribićević s Anđelinovićem ne bi mogao svrstati Budu. Još nisu sazrjeli „uslovi“, otud CrnoMedalja, a ne počasno građanstvo. Ta, Lončar je čista suprotnost Majki Terezi, Franceku, Thatcherici, Tadijanoviću, Janici (nešto manje Holjevcu i Murtiću), a osobito navedenim hrvatskim braniteljima, koji su se borili protiv agresije Budine države, koja se prikazivala kao „spašavanje“ Jugoslavije uspostavom velike Srbije.

Žalosna je činjenica da se zloporabom počasti i priznanja i u 21. stoljeću u okolnostima samostalne Republike Hrvatske održava jugoslavenska, totalitarna i protuhrvatska ideja. Još je žalosnije što prijedlog dodjele Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru nije izazvala pobunu stranaka koje se u javnosti prikazuju kao „hrvatske“, „demokršćanske“, „pučanske“, „nacionalne“, „konzervativne“, „desne“, „suverenističke“. Zakazalo je i istraživačko novinarstvo glavne struje. Ono bi moglo razotkriti cjelovitu ulogu Budimira Lončara u razdoblju od 1945. do danas. Čime bi bila zapečaćena politička sudbina Bandića, kojega, BudoŽalosna je činjenica da se zloporabom počasti i priznanja i u 21. stoljeću u okolnostima samostalne Republike Hrvatske održava jugoslavenska, totalitarna i protuhrvatska ideja. Još je žalosnije što prijedlog dodjele Medalje Grada Zagreba Budimiru Lončaru nije izazvala pobunu stranaka koje se u javnosti prikazuju kao „hrvatske“, „demokršćanske“, „pučanske“, „nacionalne“, „konzervativne“, „desne“, „suverenističke“. Zakazalo je i istraživačko novinarstvo glavne struje. Ono bi moglo razotkriti cjelovitu ulogu Budimira Lončara u razdoblju od 1945. do danas.navodno, neprestano ruše i mediji i stranke Boga moleći da ga na izborima ne sruše. Ali, kao i zakonodavna, izvršna, predsjednička i sudbena vlast i mediji šute. Šutnja je znak odobravanja. Je li i znakom pristajanja na neometano djelovanje jugoslavenskoga šovinizma, ozbiljno je unutarnje političko pitanje.

Kad će Stepinac postati počasnim građaninom Zagreba?

Sa stajališta jugonacionalizma Budimir Lončar „zadužio“ je Zagreb koliko i Vuk Stefanović Karadžić. Jedino je Tito „zadužio“ Zagreb (i JAZU/HAZU) više od Lončara. Vuk je krao hrvatsku baštinu i udario temelje „jednoga jezika“ „dvoimenoga naroda“ na osnovi kojega je nastala prva i druga Jugoslavija u Srbiji shvaćene kao proširena Srbija. Tito je pobio pola Zagreba i balkanizirao ga po mjeri Beograda. Budo je radio za protuhrvatski represivni aparat Tita i za velikosrpski aparat Beograda. U ime tih ideja, jugoslavenske i velikosrpske, nad Hrvatima je kontinuirano provođen teror s elementima genocida. Vrhunac je zločina bio onemogućavanje legitimne i legalne obrane, Stepinacoduzimanje oružja hrvatske Teritorijalne obrane (između prvoga i drugoga kruga prvih demokratskih izbora) i uvođenje embarga na uvoz oružja razoružanoj i napadnutoj Hrvatskoj (rujan 1991., Rezolucija UN-a 713).

U Zagrebu se nešto može popraviti. Evo kako. Ove 2019. godine o blagdanu Stepinčeva na lijevom tornju zagrebačke katedrale nije osvanulo veliko platno s likom zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Alojzija Stepinca, s natpisom „Santo subito“, što sam prije koji dan dobronamjerno predložio svojoj Zagrebačkoj nadbiskupiji nadahnut prethodnim okačenim platnom na desnom tornju moje katedrale. Šteta. Stepinac je, među ostalim, bio protivnik jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma. Sad predlažem gradonačelniku svojega rodnoga grada Zagreba, da Budu zaboravi bez obzira na to što bi mu struktura duboke države bila od koristi kad se bude natjecao na državnoj razini (kao i mnogima dosad koji su u vrhovima vlasti glumili Hrvate - „plaćeni glumci“ rekao bi biskup Egidije Živković), i da odmah posthumno sa svojim „stručnim službama“ proglasi svetoga nadbiskupa i kardinala dr. Alojzija Viktora Stepinca počasnim građaninom Zagreba. Subito!

Njegov doprinos Zagrebu nemjerljivo je značajniji u odnosu na počasno građanstvo jugoslavenskih nacionalista i šovinista, uključujući osobito „istaknute revolucionare“ s kojima je Budimir Lončar obnovio Jugoslaviju i u nju ugradio jugoslavenski šovinizam kao službenu jednoumnu politiku. Upravo su revolucionari i njihov jugošovinizam zaslužni za mučeničku smrt svetoga Alojzija Stepinca.

Poraditi na vlastitoj duhovnoj izgradnji

Zagreb nije filijala Beograda, kao što ni Hrvatska nije „lokomotiva“ Srbije. Dakle, Stepinac ili Lončar? Ne može se u UpitnikZagrebu služiti dvojici gospodara, hrvatskoj svetosti i jugoslavenskome totalitarizmu. Ako pak Bandić nije u stanju zbog mentalnih, ideoloških, zdravstvenih ili drugih razloga procijeniti domete zaslužnih Hrvata u duhu europskih deklaracija i rezolucija o potrebi osude svih totalitarnih režima, onda bi morao odstupiti, a ne gurati se, takav, zajedno sa svojim „stručnim službama“ još i na državnu razinu. U kontekstu pak nesuđene kandidature Alojzija Stepinca za počasnoga građanina Zagreba, poslije bagerističkoga ispita, mogao bi upisati privatne sate vjeronauka za odrasle kod kardinala Bozanića, kako bi ga Stepinčev nasljednik „pročistio istinom“.

Još bolje, čini mi se, kod mons. Juraja Batelje, ako je Kardinal prezauzet. Naime: „Nema važnije zadaće u životu pojedinca negoli vlastita duhovna izgradnja“ (A. Stepinac). Nije valjda da gradonačelniku nije bistro kako njegovom favoritu za Medalju, B. Lončaru, u životu nije bilo važnije zadaće negoli sprječavanje hrvatske državnosti, kao i ostalim jugoslavenskim ministrima od kojih je ideološki izgradnjom prednjačio Hrvat Veljko Kadijević, koji je prvi javno rekao da Jugoslavija istodobno nestaje i nastaje. I da taj proces nitko ne može zaustaviti. Isto je za stapanje Hrvata u srpstvo tvrdio i Nikola Stojanović 1902. Što Juga više nastaje, to se Hrvati brže iseljavaju i nestaju.

I ovogodišnje Stepinčevo u Zagrebu propustilo je svetoga Stepinca proglasiti počasnim građaninom Zagreba Kadijević(Kadijević još nije došao na red, pa ni Porfirije Perić, ali Pupovac, kako je krenulo, uskoro bi mogao od LustracijaPropustile su grješne strukture, naime, lustrirati velikosrpski i jugoslavenski totalitarizam. No, Bandića ta činjenica ne opravdava. Njegov prijedlog spada u isti paket s nedavnim prijemom četnika Palme u službeni posjet Zagrebu. Slobodna i zdravorazumska Hrvatska u svemu tome mora prepoznati elemente tvrdoga šovinizma jugoslavenskih nacionalista, na čija ćemo polazišta „mirno i staloženo za dobrobit naše Hrvatske“ (F. Tuđman, HDZ), bez ikakva „populizma“ i „revizionizma“, doći na temelju pisanih vrela u drugom dijelu teksta.Zagreba dobiti i više od Medalje). Kad je Bandić u pitanju, glede zanemarivanja Stepinca u glavnom gradu Nadbiskupije i Države riječ je o osamnaestogodišnjem grijehu propusta i njega i njegovih „stručnih službi“. Propust nije „pao s neba“, proizlazi iz „grijeha struktura“ na zakonodavnoj i izvršnoj razini. Propustile su grješne strukture, naime, lustrirati velikosrpski i jugoslavenski totalitarizam. No, Bandića ta činjenica ne opravdava. Njegov prijedlog spada u isti paket s nedavnim prijemom četnika Palme u službeni posjet Zagrebu. Slobodna i zdravorazumska Hrvatska u svemu tome mora prepoznati elemente tvrdoga šovinizma jugoslavenskih nacionalista, na čija ćemo polazišta „mirno i staloženo za dobrobit naše Hrvatske“ (F. Tuđman, HDZ), bez ikakva „populizma“ i „revizionizma“, doći na temelju pisanih vrela u drugom dijelu teksta.

Pod kapom hrvatsko-srpske koalicije

U zaključku prvoga dijela teksta treba reći kako Jugoslavija u Hrvatskoj nije moguća bez hrvatske mreže Vučijugoslavenskih nacionalista. Koliko je umrežavanju jugoslavenskih nacionalista i šovinista pridonijela politika hrvatsko-srpske koalicije Plenkovića i Pupovca, nije predmet ovoga članka. Ali je nedvojbena činjenica kako je tijekom njezine vladavine u nas bez ikakva otpora izvršne vlasti: 1. Četnik Vučić proglašen europskim; 2. Četnik Drašković promoviran u prozapadnoga političara; 3. Četnik Palma došao u glavni grad Hrvatske; 4. Jugoslavenski nacionalist Lončar predložen za nositelja Medalje Grada Zagreba. Domovinski rat, temelj hrvatske države, spriječio je dolazak četnika i jugoslavena u Zagreb. Kad je Domovinski rat prestao biti temeljem hrvatske države i čijom odlukom?

Ovakvim razvojem situacije s kakvim smo suočeni u Hrvatskoj bili bi prezadovoljni listovi jugoslavenskih nacionalista Val i Vihor u kojima su razrađivana polazišta i ciljevi jugoslavenskoga nacionalizma i šovinizma u Hrvatskoj. U njihovo doba suprotstavljali su im se javno jedino Hrvat Antun Gustav Matoš i Židov dr. Josip Frank. Oba zagovornici Mesićhrvatskoga državnoga prava, kojega su jugoslavenski nacionalisti strpali u nepoželjni „klerikalizam“ onda, a danas u „populizam“ i slične izme.

U naše doba Bandić nije usamljen u zakašnjelom hortikulturalnom njegovanju jugoslavenskoga korova i drača. Nedavno su se Mesić i Kosorova pridružili osnivačima „Podgoričkoga kluba“ koji okuplja bivše predsjednike država i šefove vlada u „regionu“. Klub je utemeljen kao „dobrovoljna i neprofitna organizacija radi ostvarivanja općih interesa i ciljeva“. Formulacija je pametnomu dosta, iako se Klub ne zove Jugoslavenski odbor, a osobito je zanimljiva u kontekstu hrvatskoga Ustava. Jugoslavenski klub, ili Višegradska skupina? O tome više ni predsjednica Grabar-Kitarović ne priča priče, valjda i ona računa na glasove i usluge pod Budinom kontrolom.

Toleriranje srbijanskoga revizionizma hrvatsko-srpske koalicije

Ne može se reći da hrvatsko-srpska koalicija ni na što ne reagira. Vlada je reagirala na govor Antonia Tajania, predsjednika Europskog parlamenta, koji joj je došao kao naručen uoči izbora za Europski parlament. Tajani je veselo uskliknuo: „Živio Trst, živjela talijanska Istra, živjela talijanska Dalmacija. Živjeli prognani i živjele vrijednosti Italije, naše domovine“. Plenković je na to promptno poentirao: „Hrvatska Vlada i HDZ će se uvijek snažno protiviti bilo kakvim izjavama koje bi mogle imati bilo teritorijalne, bilo revizionističke pretenzije“. U istom tonu reagirala je NPPredsjednica države i predsjednik Sabora. Plenković je dodao kako Tajanijeva izjava o „talijanskoj Istri“ i „talijanskoj Dalmaciji“ – „ne ostavlja prostor za drukčije interpretacije od one revizionističke“. Vrijedi li isti kriterij i za srbijanski „revizionizam“, koji je povijesno neraskidivo povezan s hrvatskim tipom jugoslavenskoga nacionalizma?

Kad je prošle godine 4. kolovoza u Bačkoj Palanci (Srbija) predsjednik Srbije, četnik Aleksandar Vučić u nazočnosti koalicijskoga čimbenika hrvatsko-srpske koalicije M. Pupovca, u isti kontekst stavio Hitlera i Židove s Tuđmanom i Srbima, tvrdeći da je Oluja pogrom Srba iz Hrvatske, nije bilo ni spomena o „revizionizmu“! Razlika je u tome što Tajani, za razliku od Vučića, ne spada u štićenu i povlaštenu mrežu jugoslavenskog nacionalizma kao sluškinje velikosrpstva. Tko je, dakle, donio odluku o tome da Hrvatska treba šutjeti na kontinuirane izljeve srbijanskoga revizionizma u odnosu na temelj hrvatske države, da ne spominjemo srbijanski revizionizam istine o Stepincu, revizionizam istine o četničkim ustancima protiv bilo kakvoga oblika hrvatske državnosti i revizionizam povijesnih istina o zločinima počinjenih u ime Jugoslavije i velike Srbije?

Nenad Piskač
(U sutrašnjem nastavku: Polazišta i ciljevi jugoslavenskih nacionalista u njihovim hrvatskim vrelima)

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.