Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Sporazum o normalizaciji odnosa ili sporazum o jačanju regionalne suradnje?!

Mnoge je iznenadio poziv Predsjednice Republike Hrvatske upućen srbijanskome Vučićpredsjedniku da dođe u službeni posjet Hrvatskoj, kojega je Vučić istoga trena javno prihvatio. Brzina dogovorena susreta upućuje na zaključak kako je posjet, ili već ranije dogovoren, ili je do njega došlo po zapovijedi moćnijih igrača od dvoje predsjednika. Strjelice upućene prema ZPPotpuno je jasno da će Vučić i poslije posjeta Zagrebu, na osobnoj razini ostati obrijanim četnikom koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Nije problem u njemu, uostalom, 1995. Hrvatska je zauvijek riješila četničko pitanje. U pitanju je, ne spašavanje četnika Vučića, već moguće spašavanje projekta Zapadni Balkan i Beograda kao njegove središnje točke. Projekt Velike Britanije i Europske unije pokazuje sve više slabosti i vlastitu neodrživost. Ništa ne rješava, a probleme usložnjava.predsjednici Grabar-Kitarović zbog poziva Vučiću previđaju nekoliko važnih detalja, koji moguće upravljaju njezinim odlukama. A u detaljima se skriva vrag.

Pretpostavimo da su gazde Zapadnoga Balkana odlučile kako je upravo sada pravi trenutak za Vučićev dolazak u Hrvatsku. Bilo naroda kaže sasvim suprotno i Predsjednica je sigurno s time upoznata. Ipak je odlučila pozvati Vučića čime si izravno dovodi u pitanje drugi mandat. Bit će da je posrijedi nešto puno značajnije od drugoga mandata. Što bi to moglo biti?

Zapadni Balkan ili sporazum o normalizaciji, pitanje je sad

Potpuno je jasno da će Vučić i poslije posjeta Zagrebu, na osobnoj razini ostati obrijanim četnikom koji je sudjelovao u agresiji na Hrvatsku. Nije problem u njemu, uostalom, 1995. Hrvatska je zauvijek riješila četničko pitanje. U pitanju je, ne spašavanje četnika Vučića, već moguće spašavanje projekta Zapadni Balkan i Beograda ZPkao njegove središnje točke. Projekt Velike Britanije i Europske unije pokazuje sve više slabosti i vlastitu neodrživost. Ništa ne rješava, a probleme usložnjava.

Poznato je da su Hrvati lojalni svojim partnerima, saveznicima. Predsjednica je pozivom Vučiću pokazala lojalnost Zapadnome Balkanu, mogla je na brzaka pozvati recimo Orbana. Ali, nije. Treba li joj to zamjeriti? I da, i ne. Niti je ona uspostavila ZB, niti je u svoj program ugradila njegovo rušenje. Ona ispunjava obveze koje su njezini prethodnici prihvatili kao integralni dio državne vanjske politike. A ona je odavno nesuverena i zapadnobalkanska.

Kad je Hrvatska sa SR Jugoslavijom godine 1996., prije prihvaćanja zapadnobalkanske strategije, zaključila Sporazum o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije (potpisali su ga Mate Granić i Milan Milutinović), a Zastupnički dom Sabora ga je 20. rujna 1996. potvrdio, malo je tko mogao vjerovati da će on ostati mrtvo slovo na papiru i da će ga ubrzo zamijeniti zapadnobalkanske magle s pripadajućom strategijom. Sporazum je u prvi plan stavio sva otvorena pitanja između Zagreba i Beograda. Beograd je tim Sporazumom priznao poraz velikosrpske politike i agresije u Hrvatskoj.

Sporazum iz 1996.: Zdravi temelj međusobnih odnosa gurnut pod tepih

Prema Sporazumu trebalo je bez odgode ubrzati proces rješavanja pitanja nestalih osoba; proglasiti oprost za djela Srbija ZPpočinjena u svezi s oružanim sukobima u što nisu LojalnostPoznato je da su Hrvati lojalni svojim partnerima, saveznicima. Predsjednica je pozivom Vučiću pokazala lojalnost Zapadnome Balkanu, mogla je na brzaka pozvati recimo Orbana. Ali, nije. Treba li joj to zamjeriti? I da, i ne. Niti je ona uspostavila ZB, niti je u svoj program ugradila njegovo rušenje. Ona ispunjava obveze koje su njezini prethodnici prihvatili kao integralni dio državne vanjske politike. A ona je odavno nesuverena i zapadnobalkanska.uključene najteže povrede humanitarnoga prava (ratni zločini), sporazumjelo se i oko toga da će se međusobno sukladno međunarodnome pravu poštivati suverenost, teritorijalna cjelovitost i neovisnost, da će se osigurati uvjete za slobodan i siguran povratak izbjeglica i prognanika, da će u roku od pola godine, ovo je važno i ključno – sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu. Srbija je slijednica SRJ. Prošlo je od Sporazuma 22 godine.

Nijedan predsjednik Republike Hrvatske nije na planu sklapanja sporazuma o naknadi za imovinu napravio ništa. Ako na susretu Grabar-Kitarovićeve i Vučića dođe do potpisivanja toga sporazuma, ili barem do njegova parafiranja, onda će se Predsjednica Republike odmaknuti od pogubnih politika predsjednika Mesića i Josipovića. Ako li pak ne bude taj sporazum niti spomenut, onda je jasno da se i Kolinda Grabar-Kitarović rukovodi istim načelima kao i njezina dva prethodnika. Zapadnobalkanskim.

Pitanje ratne odštete nije zapadnobalkansko pitanje, već hrvatski nacionalni interes. Službena procjena mjerodavne NaknadaNijedan predsjednik Republike Hrvatske nije na planu sklapanja sporazuma o naknadi za imovinu napravio ništa. Ako na susretu Grabar-Kitarovićeve i Vučića dođe do potpisivanja toga sporazuma, ili barem do njegova parafiranja, onda će se Predsjednica Republike odmaknuti od pogubnih politika predsjednika Mesića i Josipovića. Ako li pak ne bude taj sporazum niti spomenut, onda je jasno da se i Kolinda Grabar-Kitarović rukovodi istim načelima kao i njezina dva prethodnika. Zapadnobalkanskim.državne komisije o iznosu ratne odštete svojedobno je došla do 37.119.679.000 USD. To je tema za koju bi i Srbija morala biti zainteresirana, budući da njezin ulazak u EU bez rješavanja pitanja ratne odštete, službena Hrvatska ne može dopustiti a da ne odskliže u veleizdaju. Ne radi se o ucjeni Srbije. Radi se o ratnoj odšteti nastaloj zbog Dubrovnikvelikosrpske agresije, koju je Beograd potpisavši Sporazum godine 1996. priznao. Srbija takav račun Hrvatskoj ne može poslati, jer je rat vođen na međunarodno priznatom teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje ratne odštete vodi prema normalizaciji i međusobnom povjerenju dvije države. Neplaćanje vodi u ponavljanje povijesnih zabluda i sa srbijanske i s hrvatske strane.

Drugo prioritetno pitanje iz Sporazuma odnosi se na poštivanje suverenosti i teritorijalne cjelovitosti. Srbija ne poštuje Sporazum, tj. hrvatsku suverenost i teritorijalnu cjelovitost budući da prisvaja vukovarske i šarengradske ade, područja Kenđije i Karapandža..., pa se može smatrati da ne odustaje od teritorijalnih pretenzija na hrvatski teritorij. U pitanju je dakle državna granica. Što će na tom planu donijeti susret Predsjednice s Vučićem? Ne donese li ništa, sa stajališta hrvatske zdrave pameti, poziv i susret predstavljati će pucanj u ništa. No, moguće je da će sa stajališta provedbe strategije Zapadnoga Balkana, donijeti nekakve plodove i biti od koristi stratezima ZB-a.

Luk i voda kao polazišta Mesića i Josipovića

Moguće je da će Vučić obećati kako će vratiti nekoliko ukradenih umjetnina, dati podatak o dvije-tri nestale hrvatske osobe u srbijanskim konclogorima, kako bi se izbjeglo raspravljati o biti stvari – granicama i ratnoj odšteti. PupovacTemeljSporazum iz 1996. predstavlja jedini solidan temelj za Hrvatsku i Srbiju u jačanju međusobnoga povjerenja i tolerancije, u pitanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji, kako i piše u samome Sporazumu. Na njemu treba graditi i susret s Vučićem. Ne na Pupovčevim provokacijama, srbijanskim izložbama, izjavama o „ustaškom vikaru“ i sličnim slijepim kolosijecima. Može li se Predsjednica uzdići na tu razinu, ili će ostati na razini žabljih perspektiva Mesića i Josipovića?Na taj način bi se nastavio zapadnobalkanski (neojugoslavenski) način rješavanja otvorenih pitanja. Hrvatska predsjednica, ako hoće opravdati poziv Vučiću, mora na stol staviti posadašnjenje Sporazuma o normalizaciji.

Točku po točku, članak po članak. Sve ostalo je sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa luk i voda.

Sporazum iz 1996. predstavlja jedini solidan temelj za Hrvatsku i Srbiju u jačanju međusobnoga povjerenja i tolerancije, u pitanju mira, stabilnosti i razvitka u regiji, kako i piše u samome Sporazumu. Na njemu treba graditi i susret s Vučićem. Ne na Pupovčevim provokacijama, srbijanskim izložbama, izjavama o „ustaškom vikaru“ i sličnim slijepim kolosijecima. Može li se Predsjednica uzdići na tu razinu, ili će ostati na razini žabljih perspektiva Mesića i Josipovića?

Kad je riječ o zapadnobalkanskome luku i vodi na kojima su Mesić i Josipović gradili odnose sa Srbijom, onda se moramo prisjetiti kako se razvijala zapadnobalkanska strategija koju su provodili u Hrvatskoj svi demokratski Račan Mesićlegitimiteti bez ostatka, počevši od Račana i Mesića. Nasuprot Sporazumu o normalizaciji odnosa iz 1996. stoji čitav niz dokumenata i inicijativa, cijela jedna zapadnobalkanska mašinerija s pripadajućom industrijom za proizvodnju pristanka. Predsjednica mora odlučiti hoće li služiti Sporazumu ili zapadnobalkanskim maglama.

Kronologiju strategije Zapadnoga Balkana pregledno je izložila Zdravka Bušić, danas državna tajnica Ministarstva vanjskih poslova, krajem 2009. godine na tribini Hrvatskoga kulturnoga vijeća. Pođimo redom: Zapadni Balkan nije izmišljotina populista, euroskeptika ili eurofoba, već „ozbiljan projekt međunarodne zajednice, koji je zapisan u brojnim dokumentima i koji se već ostvaruje kroz vrlo konkretne projekte u kojima Hrvatska odavno sudjeluje“. Hrvatska i Srbija dio su projekta ZB-a. Odatle i moja bojazan da je poziv i susret s Vučićem moguće na tragu toga projekta međunarodne zajednice, tj. da će se u razgovorima zapravo rješavati „regionalna pitanja“, umjesto normalizacije odnosa.

Zdravka Bušić: Pregled strategije Zapadnoga Balkana

A sad Zdravka Bušić: „Pogledate li internetske stranice Europske unije, možete vidjeti da su od 1998. godine do danas mnogi dokumenti naslovljeni "Zapadni Balkan", i u njima su države svedene na puke podregije tog Zapadnog Balkana. I dok se službena vlast trudi pod svaku cijenu prikriti naznake koje bi ukazivale na novo balkansko Zdravka Bušićzajedništvo, službeni EU dokumenti i razvoj događaja dokazuju da se strategija Zapadnog Balkana već uspješno ostvaruje“.

• U travnju 1997. Opći savjet Europske unije donio je Politiku regionalnog pristupa za zemlje Zapadnog Balkana (termin koji označava zemlje bivše Jugoslavije bez Slovenije, s Albanijom). Naglasak je na kolektivnom pristupu.
• U ožujku 1999., nama dobro poznatim Procesom stabilizacije i pridruživanja Europska komisija želi stabilizirati cijelo balkansko područje.

• Proces stabilizacije i pridruživanja zemalja jugoistočne Europe iz svibnja 1999., govori isključivo o regionalnom pristupu i „zajedničkoj strategiji".

• U svim svojim izvješćima Europska unija točno određuju zemlje Zapadnog Balkana, a u političkom smislu Zapadni Balkan predstavlja strogo određenu vanjsku politiku Unije prema tim zemljama, ili "regionalni koncept za zemlje Zapadnog Balkana".

• Oformljen je SECI, kao svojevrsna asocijacija zemalja jugoistočne Europe, koji se transformirao u Pakt za stabilnost jugoistočne Europe, da bi zatim SEECP - Proces suradnje u jugoistočnoj Europi, preuzeo funkcije Pakta za stabilnost.

• U okviru vijeća ministara Europske unije osnovano je posebno regionalno povjerenstvo Vijeća ministara za Zapadni Balkan. Ono se redovito sastaje i objavljuje dokumente o Zapadnom Balkanu, kao cjelini.

• Europska Komisija objavljuje godišnja izvješća postignutog makroekonomskog i strukturalnog razvoja "regiona" (što nam je dobro poznato jer uvijek nestrpljivo očekujemo ta izvješća kako bismo vidjeli jesmo li dobili prolaznu ocjenu).

• U studenom 2000. godine u Zagrebu je održan Zapadnobalkanski summit Europske unije, koji je radi ublažavanja naboja koji izaziva termin zapadnobalkanski preimenovan u "Zagrebački sastanak na vrhu". U Završnoj izjavi stoji: „Od sada se šefovi država i Vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije) (...) obvezuju da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine“ i drugo.

• Polazeći od tih obveza, predsjednik Republike Mesić i kasniji predsjednik Vlade Sanader višekratno su izjavljivali da „Hrvatska neće bježati iz regije“. Ako kasnije pažljivo slijedimo njihove aktivnosti, vidljivo je da su odano i marljivo izvršavali zadane ciljeve.

• Krajem travnja 2001. godine u Bruxelles je za zemlje Zapadnog Balkana "dizajnirao" Ugovor o stabilizaciji i pridruživanju. Godinu kasnije osnovana je Inicijativa Europske stabilnosti (ESI), kao neovisni i neprofitni istraživački i politički institut, koji će dublje analizirati politička pitanja vezana za jugoistočnu Europu.

• 2003. godine, tadašnji premijer Ivo Sanader nastavio je politiku združivanja regije i još ju više ojačao stvaranjem parlamentarnog „Saveza za Europu“.

• „Regionalnu suradnju“ Sanaderova je Vlada okrunila uspostavom Zapadnobalkanske zone slobodne trgovine pod imenom Nove CEFTA-e (Srednjoeuropska zona slobodne trgovine).

• U lipnju 2003. godine u Sarajevu je održan Sastanak ministara vanjskih poslova Procesa za suradnju u Jugoistočnoj Europi (SEECP )

• Također u lipnju 2003., u Grčkoj je održan Solunski summit, na kojem Europska unija zajedničkom deklaracijom potvrđuje jasnu perspektivu članstva za Hrvatsku, BiH, Srbiju i Crnu Goru, Makedoniju i Albaniju, kao što je definirano Rezolucijom Vijeća sigurnosti UN - dakle kao kolektiva. Prihvaćena i Solunska agenda za Zapadni Balkan, dokument kojim se definiraju prioritetni reformski koraci u približavanju Europskoj uniji pet zemalja iz Procesa stabilizacije i pridruživanja (Hrvatska, BiH, Srbija i Crna Gora, Makedonija i Albanija).

• Europsko vijeće je ponovilo svoju odlučnost da u potpunosti i djelotvorno podupre europsku perspektivu zemalja Zapadnoga Balkana i izjavilo da „će zemlje Zapadnoga Balkana postati sastavni dio Europske unije nakon što zadovolje utvrđene kriterije“. Predstavljeni su programi Zajednice Zapadnog Balkana, čime su ustanovljeni okviri i pravni temelji za sudjelovanje pojedinaca ili institucija iz zemalja Zapadnog Balkana u programima Zajednice.

• Od 2007. godine zemljama Zapadnog Balkana dana je prilika za nastavak uključivanja u zajedničke projekte, primjerice u područjima poput okoliša, energije i transporta, istraživačkog rada, kulture, medija i drugih. Regionalna suradnja dodatno je osnažena uspostavom određenog broja raznih centara u samom regiji.

• Koncem prosinca 2006. godine Vlada Ive Sanadera, u Bukureštu je potpisala zapadnobalkanski sporazum o slobodnoj trgovini s Albanijom, Bosnom i Hercegovinom, Makedonijom, Moldavijom, Crnom Gorom, Srbijom i civilnim upraviteljem UN na Kosovu. Sporazum je predstavljen kao Nova CEFTA (Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine). Međutim, u pozadini je uvijek jedan cilj: jačanje zadane regionalne suradnje.
Ovo su samo oni ključni dokumenti i slijed događanja koji jasno ukazuju na razvoj strategije Zapadnog Balkana“ – kazala je Zdravka Bušić na tribini HKV-a godine 2009.

Predsjednicu spašavaju samo konkretni rezultati provedbe Sporazuma

Ne ulazeći dublje u možebitne motive i razloge koji su doveli do poziva Vučiću i njegova brzopoteznoga prihvaćanja, može se zaključiti da je Vučiću i te kako stalo do susreta. Njegovi motivi su zapadnobalkanski, vjetar u leđa daje mu A. Merkel. A kakvi su motivi Predsjednice vidjet ćemo po plodovima susreta. Nedvojbeno je da se Predsjednica pozivom izložila i bez klizaljki stala na led. Od pada na domaćem terenu mogu je spasiti samo konkretni plodovi na temelju Sporazuma iz 1996. To će teško ostvariti. Prvo, zato jer Vučiću nije interes provedba Sporazuma o kgknormalizaciji i drugo, zato jer konkretizaciju problema vodi vlada, koja, izgleda nije bila uključena u donošenje odluke o pozivu srbijanskome predsjedniku.

Za kraj potrebno je prenijeti već djelomično citirani povijesni podsjetnik. U trećoj točki Završne deklaracije Zapadnobalkanskoga summita (Zagreb, studeni 2000.) navedene su zapovijedi zapadnobalkanskim legitimitetima, kojih se u određenoj mjeri mora KljučnoKljučno je, dakle, pitanje vezano uz temeljni pristup odnosima Hrvatske i Srbije. Je li taj pristup dio zapadnobalkanske propuh strategije, ili je sastavni dio realne politike provedbe Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Za Hrvatsku je svakako bolje da u odnosima sa Srbijom insistira na potpisanom Sporazumpridržavati i Predsjednica Republike: „Od sada, šefovi država i Vlada pet zemalja (Albanije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Jugoslavije) na koje se proces odnosi obvezuju se da će između svojih država sklopiti sporazume o regionalnoj suradnji koji predviđaju politički dijalog, regionalno područje slobodne trgovine, kao i blisku suradnju na području pravosuđa i unutarnjih poslova, posebice radi jačanja sudstva i njegove neovisnosti, borbe protiv organiziranog kriminala, korupcije, pranja novca, ilegalnog useljavanja, trgovine ljudima i svakog drugog upitnikkrijumčarenja. Ti sporazumi bit će ugrađeni u sporazume o stabilizaciji i pridruživanju kako se oni budu sklapali s europskom unijom. Šefovi država i Vlada pet dotičnih zemalja istaknuli su važnost koju pridaju obuci policajaca, sudaca i jačanju kontrole granica“. Sasvim je moguće da je zapadnobalkanska deklaracija pokopala Sporazum iz 1996., što onda objašnjava i zašto do danas nije proveden.

Ključno je, dakle, pitanje vezano uz temeljni pristup odnosima Hrvatske i Srbije. Je li taj pristup dio zapadnobalkanske propuh strategije, ili je sastavni dio realne politike provedbe Sporazuma o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije. Za Hrvatsku je svakako bolje da u odnosima sa Srbijom insistira na potpisanom Sporazumu. Riječ je o bilateralnom pitanju dviju suverenih država, a ne o zapadnobalkanskome pitanju. Zapadni Balkan, naime, u objektivnome svijetu ne postoji baš kao ni Istočni. Hrvatska i Srbija, međutim, postoje i za obje je države bolje da izađu iz magle i urede svoje odnose na načelima zaključenoga Sporazuma. K tomu, otvoreno je pitanje koliko se uopće Sporazum iz 1996. uklapa u fantomsku strategiju Zapadnoga Balkana i obrnuto.

Predsjednica Republike je na ozbiljnijem ispitu negoli se to na prvi pogled čini. Predsjednica Republike je na ozbiljnijem ispitu negoli se to na prvi pogled čini. I da, zaboravih pohvaliti Pupovca. Potpuno je u pravu kad kaže da je nerazumno tražiti od Vučića ispriku (luk i vodu). Razumno je tražiti od Srbije plaćanje ratne odštete.

Nenad Piskač

Ned, 19-08-2018, 08:19:03

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).