Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Režimski antifašisti tretiraju Hrvate kao Hitler Židove

Digla se prašina oko Frljića i njegove najnovije predstave. S pravom narod, šutljiva publika, Oliver Frljic Ofrljkonegoduje. No, Frljić nije prava adresa. Redatelj i njegova najnovija predstava, istina, uspješno su vratili glumište na PripremaOvdje i danas nisu u pitanju Židovi, već Hrvati. Sve ostalo je isto. Matrica. Polazište. Tehnika. Estetska razina. Radnja. Poruka. Likovi... Ne samo likovi na sceni, još više oni koji iza zastora upravljaju društvenom scenom koja od Hrvata pravi svinje za klanje. Mislim na likove koji su financirali predstavu. Priprema je to za fizičku eliminaciju većine Hrvata. Neistomišljenika. Hrvat danas u režiji režima, ako nije ustaša, onda je svinja.razinu šumskih predstava u režiji komesara totalitarne komunističke partije. Predstava se, međutim, primakla i najboljim antisemitskim uradcima Beograda u razdoblju otkad je Hitler u Njemačkoj došao na vlast, pa do 1943. kad su Židovi u Srbiji istrijebljeni, prethodno obilježeni i etiketirani, sotonizirani i poniženi.

Ovdje i danas nisu u pitanju Židovi, već Hrvati. Sve ostalo je isto. Matrica. Polazište. Tehnika. Estetska razina. Radnja. Poruka. Likovi... Ne samo likovi na sceni, još više oni koji iza zastora upravljaju društvenom scenom koja od Hrvata pravi svinje za klanje. Mislim na likove koji su financirali predstavu. Priprema je to za fizičku eliminaciju većine Hrvata. Neistomišljenika. Hrvat danas u režiji režima, ako nije ustaša, onda je svinja.

Agitator i propagandist zalutao u kulturu

O psihološkom profilu druga redatelja ne treba trošiti riječi, njega legitimira njegovo djelo, koje istinska kulturna javnost smatra nedjelom. Svoje „umjetničko“ polazište aktivist Frljić sublimirao je ovako: “Da im u njihovoj kršćanskoj mržnji pomognem, ponovit ću: ja sam ljevičar, za mene je antifašizam ključno pitanje i ponosan sam na narodnooslobodilačku borbu u kojoj su se narodi i narodnosti Jugoslavije zajednički borili i dali prvenstvo klasnom nad nacionalnim identitetom“. Da mu pomognem, podsjetit ću ga na njegova, u estetskome pogledu nedostižna Staljinuzora, Ivana Gorana Kovačića, i njegovu pjesmu „Mrzimo vas“. Ona je himna govora ljubavi zaostalih jugokomunista.

Budući da je ljevičar, budući da mu je ključno pitanje jedan Staljinov odavno nevažan pojam, budući da je ponosan na „narodnooslobodilačku borbu“ koja je revolucionarnim metodama došla na vlast i totalitarnima ju održavala od 1945. do 1991., budući da klasnoj ideologiji daje prednost pred nacionalnim identitetom, Oliver Frljić je u današnjim okolnostima unatoč nedostatku umjetničkoga talenta – režimski redatelj crno-bijele tehnike. Suvremeni agitpropovac. Birokratski društvenopolitički radnik s pretenzijom da se utrpa u višu razinu „intelektualnoga proletarijata“.

Njegova agitacija i propaganda u službi režima uprizorena s nacionalnih kazališnih dasaka ipak nema ništa protiv kune, valute koja je sastavni dio nacionalno-monetarnoga identiteta. Kuna je prihvatljiva moneta, ako se slijeva u projekte i džepove KunaNjegova agitacija i propaganda u službi režima uprizorena s nacionalnih kazališnih dasaka ipak nema ništa protiv kune, valute koja je sastavni dio nacionalno-monetarnoga identiteta. Kuna je prihvatljiva moneta, ako se slijeva u projekte i džepove jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora na čemu režim non-stop radi već sedamnaest godina. Ako li se ne slijeva, onda slijedi mrtvački sanduk ministru koji provodi drukčiju, pluralnu, kulturnu politiku. Mrze ga jer ljube kunu više od svega sve dok se ne vrati jugoslavenski raj.jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora na čemu režim non-stop radi već sedamnaest godina. Ako li se ne slijeva, onda slijedi mrtvački sanduk ministru koji provodi drukčiju, pluralnu, kulturnu politiku. Mrze ga jer ljube kunu više od svega sve dok se ne vrati jugoslavenski raj.

Aktualna hrvatska kulturpolitika je nekulturna

Kulturna politika režima jest, dakle, upravo onakva kakvim se Frljić legitimirao riječima s pripadajućim mu (ne)djelima. Ona je antifašistička, što znači da je u svojoj osnovi crno-bijela i agitpropovska, bez ikakve umjetničke i estetske vrijednosti. Ona je ljevičarska, što znači da se rukovodi nedemokratskom parolom „mi ili oni“, dakle, nije pluralna, time ni demokratska. Ona je narodnooslobodilačka, jugoslavenska, klasna i izrazito protuhrvatska. JugoslavijaAktualna hrvatska kulturna politika je nekulturna u odnosu na hrvatski narod, njegovu baštinu i njegovu riznicu. Zaostala je u jugoslavenskoj duši i mozgu Beograda.

Ta je i takva kulturna politika od raspada Partije, Jugoslavije i JNA, uzgajana i financirana na Sorosevim jaslama „otvorenoga društva“ sve do 3. siječnja 2000., a otad do danas ona je, zajahavši na državne i ostale hrvatske proračune, postala kulturnom politikom više-manje odnarođenoga režima s povlaštenim mezimcima. Režim je u svrhu provođenja nekulturne kulturne politike ustoličio zapišane kućne ljubimce na pijedestal umjetničke slobode. Tu su cijele plejade bardova - podobni redatelji, pisci, novinari, čak i Ivo Josipović, skladatelj skladbe Ars diaboli. Režim preminulim zaslužnicima odnarođene režimske kulturne politike šalje brzojave sućuti (P. Luciću) i u Saboru im održava minutu šutnje (P. Matvejeviću). Time se kulturna politika režima legitimira kao ona politika koja vodi računa o svojim mezimcima i u smrti. Koja lojalnost!

Komu služi takva kulturna politika, osim svojim kućnim ljubimcima? Ničemu kulturnom! Možda ars diaboliu. Sigurno pak fatamorgani „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“. Takva politika ne dopušta Hrvatskoj egzodus u slobodni svijet kulture kojemu su pripadali Marulić, Gundulić, Kašić i toliki drugi hrvatski zaslužnici na području kulture. I sve je još nekako funkcioniralo, pa čak i za vrijeme stoljeća turskih osvajanja, dok se nismo odgegali u Jugoslaviju. Izlazak iz nje još traje, unatoč svemu: Velikosrpskoj agresiji, Vukovaru i Škabrnji, žrtvama, Oluji, mirnoj reintegraciji, ulasku u UN, NATO i EU.

Frljić govori ono što režim misli

Trećejanuarski režim je prihvaćajući euroatlanske integracije istodobno zadržao u teoriji i praksi jugoslavenske. Regionalne. Zapadnobalkanske. Jugosferne. I zato mi se čini nepravednim kad se ovih dana opravdana kritika škandalozne predstave društvenopolitičkoga radnika O. Frljića svodi samo na umjetnički netalentirani i društvenopolitički podmazani mu lik i djelo, te djelomično i na kontekst njegove za revolucionarne obračune spremne predstave. I redatelj i predstava izraz su režima koji ih financira. Frljić ne radi ništa drugo negoli odrađuje režimski posao. On govori pod krinkom „kulture“ ono što režim ne smije javno reći. Da je, naime, jednoumno lijevo Zapadni Balkannasađen, da proizvodi fašizam kako bi opravdao floskulu antifašizma, da je samozvano narodnooslobodilački, idejno jugoslavenski, teorijski klasni i suprotiv hrvatskome identitetu.

Prema kriterijima režima Frljić u najnovijoj predstavi ni u čemu nije pretjerao. Pa niti u tome što suvremenike s kojima on i režim ne dijele ista stajališta, pretvara u svinje i na kraju ih ubija. To je sasvim konzistentno i imanentno „antifašizmu“ na jugokomunistički način, oslobođenju naroda po uzoru na Organizaciju za zaštitu naroda (OZNA), klasnom fašizmu i jedinstvenome jugoslavenskome kulturnome prostoru u kojemu je Hrvatima predodređen nestanak s kulturne, nacionalne, međunarodne i državne razine.

Riječ je o svojevrsnoj protuhrvatskoj ofenzivi. U Zagrebu Frljićeva predstava, istodobno pri UN-u srbijanska agitpropovska izložba o Jasenovcu. Obje predstave, ako i nisu koordinirane iz istoga središta, u što sumnjam, izrazito su protuhrvatske. U Zagrebu se Hrvate 2018. tretira onako kako je Hitler tretirao Židove i onako kako je Srbija tretirala Židove. U ProtuhrvatskoRiječ je o svojevrsnoj protuhrvatskoj ofenzivi. U Zagrebu Frljićeva predstava, istodobno pri UN-u srbijanska agitpropovska izložba o Jasenovcu. Obje predstave, ako i nisu koordinirane iz istoga središta, u što sumnjam, izrazito su protuhrvatske. U Zagrebu se Hrvate 2018. tretira onako kako je Hitler tretirao Židove i onako kako je Srbija tretirala Židove. U UN-u Srbija Hrvate predstavlja kao veće Hitlere od Hitlera, a sve kako bi nametnula kolektivnu krivnju hrvatskome narodu i skrenula pozornost sa činjenice da je Beograd prije i tijekom Drugoga svjetskoga rata bio, prema nacističkim kriterijima, jedno od europskih središta po efikasnosti eliminacije Židova.UN-u Srbija Hrvate predstavlja kao veće Hitlere od Hitlera, a sve kako bi nametnula kolektivnu krivnju hrvatskome narodu i skrenula pozornost sa činjenice da je Beograd prije i tijekom Drugoga svjetskoga rata bio, prema nacističkim kriterijima, jedno od europskih središta po efikasnosti eliminacije Židova.

Oluja je spremna, čeka se zapovijed

Srbijanska je predstava u UN-u poraz hrvatske diplomacije i zahtijeva poseban osvrt, ali ne samo novinski, već Crnoponajprije onaj koji se izražava na izborima. Frljićeva je predstava poraz hrvatske kulturne politike i negacija države i nacije. Bez tog poraza na kulturalnome planu ne bi bila moguća ni srbijanska predstava u UN-u.

Frljićev je crno-bijeli uradak definitivno pristajanje odnarođenoga režima na velikosrpsku tezu „do istrage naše ili vaše“ objavljene 1902. u beogradskom Srpskom književnom glasniku pod naslovom „Hrvati i Srbi“ (autora Nikola Stojanović) i u zagrebačkom Srbobranu (ondašnje Novosti). Frljić, istina, nije Stojanović, tj. Srbin iz Bosne. On je ono što je sam o sebi rekao, ali i više od toga, a što je prešutio – kućni ljubimac protuhrvatske kulturne politike financirane iz proračuna.

Sve nam to ukazuje da je službena Hrvatska u velikoj kulturalnoj, unutarnjopolitičkoj i vanjskopolitičkoj krizi. Iznutra je okupirana. Prema van se ponaša kao objekt spreman za svekoliko ponižavanje. Poziv na slobodno ubijanje Hrvata u Hrvatskoj iznenadio je samo neupućene u osnovne smjernice politike 3. siječnja 2000.

Ona je iscjedak jugokomunističkoga totalitarizma. Svi koji su pristali na nju, ili joj se ne odupiru „po službenoj dužnosti“, sluge su velikosrpskih teza i zavrjeđuju Praljkovu formulu: „S prijezirom odbacujem“. Što se pak „istrage“ (naše ili vaše) tiče, bolje im je ne izazivati, jer je Oluja br. 2 u narodu mentalno sazrela, samo trenutno nema Franje da izda zapovijed.

Nenad Piskač

Pon, 19-02-2018, 01:11:47

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Lijepa Naša

0068_Veliki_Tabor.jpg
Copyright © 2018 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom (GPL).