Ogled o sudaru zagrebačkoga nadbiskupa i jugoslavenskoga maršala (1937. – 2017.)

Maršalova OZN-a odgovara samo maršalu Titu

Stratište u Maclju jedno je od dosad najvećih otkrivenih u Hrvatskoj, koje se dogodilo pod zapovjedništvom Maršala Jugoslavije. Na osnovi dosadašnjih iskapanja opravdano se sumnja da je Macelj posljednje počivalište između 12 i 13 tisuća nevinih ljudi. Tito je kasnije cijelo područje Maclja proglasio svojim privatnim lovištem. Tri puta lovio je divljač nad kostima pobijenih. Masovne grobnice nalaze se na lokacijama Ilovec, Lepa Bukva i Smiljanova Graba. Samo u Maceljskom gorju pobijeno je više žrtava negoli u Srebrenici, koja je međunarodno priznato mjesto genocida. Što se izvršenja zločina tiče, Macelj i Srebrenica nose isti zločinački rukopis.

Macelj: Stratište ili spomenik „antifašizmu“?

Državna komisija 24. lipnja 1992. započela je istraživanja na maceljskom području. Na lokalitetima Ilovec i Lepa Bukva u samo mjesec i pol dana pronađene su i istražene 23 masovne grobnice i izvađeni posmrtni ostatci 1.163 žrtve. Istraživanja pod nerazjašnjenim okolnostima prestaju već 17. kolovoza 1992.! Bit će da se netko moćan prestrašio razmjera počinjenog zločina, koji bi mogao skinuti umjetnu pozlatu s Titova vizionarskoga lika i maršalskoga djela. Posmrtni ostatci ležali su na tavanu patologije Medicinskog fakulteta u Zagrebu, zajedno s ostacima 293 žrtve iz šume Lug pokraj Bjelovara, punih 12 godina!

Upornošću Stjepana Brajdića, preživjelog sudionika Križnoga puta osuđenoga na smrt – utemeljitelja i prvoga predsjednika udruge „Macelj 1945.“ - i fra Drage Brgleza, župnika župe sv. Jurja iz Đurmanca, 2004. započela je Nastala na zločinuŠto o tomu misle parlamentarne stranke i zašto godinama ne poduzimaju ništa da se otkrije tamna strana Titova zločinačkog djela? Smatraju li i današnje političke elite da su žrtve križnih putova morale umrijeti kako bi Jugoslavija mogla živjeti? Sve dok se ne istraže sva komunistička grobišta, neka nova Jugoslavija bit će realna mogućnost budući da nije osvijetljena činjenica da je ta država počivala na zločinuizgradnja grobnice za maceljske mučenike. Uz grobnicu je podignuta i crkva Muke Kristove. Mjesto još nije posjetio nijedan predsjednik hrvatske vlade, nijedan predsjednik države, osim, gotovo u tajnosti, predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Na Maclju je otkriveno više dokaza o počinjenim zločinima negoli u Jasenovcu, oko kojega se i danas stvaraju protuhrvatski mitovi bez pokrića.

Kardinal Josip Bozanić dostojanstveno je pokopao 1.163 žrtve na Maclju u novoizgrađenoj grobnici 22. listopada 2005. U Maceljskom gorju ostalo je oko 130 neistraženih masovnih grobnica. Iskapanja do danas nisu nastavljena. O kakvoj se sirovoj i surovoj industriji smrti radilo govori i podatak o tome kako većina pronađenih žrtava ima rupu u lubanji od metka ili im nedostaje dio lubanje od udarca sjekire. Macelj je tek jedan segment komunističkih zločina poraća. Svi napori da se dođe do istine o zločinima pod zapovjedništvom Maršala Jugoslavije uspješno su u Hrvatskoj blokirani. Blokade su u proteklih dvadeset i šest godina dolazile s lijeva i s desna. Bez istine o tim događajima Hrvatska će ostati duboko podijeljena.

Mesić: Antifašistima se ne smije suditi

Ciljevi udruge Macelj 1945. trebali bi biti državni: 1. nastaviti istraživanje neistraženih jama i trajno ih obilježiti i ucrtati u zemljovide. 2. područje Maclja na kojemu se nalaze masovne grobnice, promjera oko 5 kilometara, proglasiti spomen područjem i spriječiti bilo kakve vlasničke promjene koje bi mogle dovesti do daljnjeg onemogućavanja istraživanja i obilježavanja komunističkih stratišta i grobišta. 3. širiti istinu o ovom strašnom pokolju kako se takvo zlo više ne bi ponovilo. 4. otkriti imena zločinaca, živih i mrtvih, ne da im se sudi, već da ih se moralno obilježi. Što o tomu misle parlamentarne stranke i zašto godinama ne poduzimaju ništa da se otkrije tamna strana Titova zločinačkog djela? 1945. i 1991.Nedvojbeno je da su Titove snage s crvenom petokrakom na čelu godine 1945. izvršile masovne poratne zločine nad razoružanim Hrvatima. Iste snage su opet nad razoružanim Hrvatima 1991. izvršile agresiju na Hrvatsku. Oba puta zločinci su se skrivali iza „antifašizma“ prethodno proglasivši cijeli hrvatski narod fašističkim. I oba puta samozvani antifašisti dobili su više ili manje prešutno odobravanje tzv. međunarodne zajednice. Velikosrpski je agresor, po uzoru na Tita, u razdoblju od 1991. do 1998. iza sebe ostavio više od 150 dosad evidentiranih masovnih grobištaSmatraju li i današnje političke elite da su žrtve križnih putova morale umrijeti kako bi Jugoslavija mogla živjeti? Sve dok se ne istraže sva komunistička grobišta, neka nova Jugoslavija bit će realna mogućnost budući da nije osvijetljena činjenica da je ta država počivala na zločinu.

Među pronađenima žrtvama u Maclju nalazi se i 21 svećenik Crkve u Hrvata. Prema iskazima svjedoka ubio ih je Stjepan Hršak, kapetan prve klase i šef OZN-e u Krapini. Za nagradu Titov režim dao mu je vilu u elitnom dijelu Zagreba. Kad su činjenice o zločinu i Hršakovoj ulozi izašle u javnost, tadašnji predsjednik države Stjepan Mesić javno je stao u obranu Hršaka izjavom – „antifašistima se ne smije suditi“. Hršaku se nije sudilo. Umro je kao uzoran građanin. Macelj je dakle ne samo dokraja neistraženo stratište, već i spomenik antifašizmu, Staljinovom pojmu iza kojega se u nas prikriva zločin.

I glavni grad Hrvatske počiva na najmanje četrdeset masovnih grobnica poratnih žrtava totalitarnoga komunističkog režima. Nijedna nije obilježena, kamoli istražena. Je li to prinos „antifašizmu“ ili prikrivanju zločina?

Nedvojbeno je da su Titove snage s crvenom petokrakom na čelu godine 1945. izvršile masovne poratne zločine nad razoružanim Hrvatima. Iste snage su opet nad razoružanim Hrvatima 1991. izvršile agresiju na Hrvatsku. Oba puta zločinci su se skrivali iza „antifašizma“ prethodno proglasivši cijeli hrvatski narod fašističkim. I oba puta samozvani antifašisti dobili su više ili manje prešutno odobravanje tzv. međunarodne zajednice. Velikosrpski je agresor, po uzoru na Tita, u razdoblju od 1991. do 1998. iza sebe ostavio više od 150 dosad evidentiranih masovnih grobišta. Najveća masovna grobnica iz toga razdoblja otkrivena je u Vukovaru. Iz nje je ekshumirano 938 žrtva velikosrpske agresije. Na Ovčari je pronađeno 200 žrtava. Hrvatska od Srbije potražuje više od tisuću nestalih osoba.

Partijski represivni aparat po uzoru na Staljinov

Kako bi mogao izvršiti masovne pokolje Maršal Jugoslavije ustrojio je poseban aparat kojemu je od osnutka na čelu bio Aleksandar Ranković. Josip Broz Tito je 13. svibnja 1944. utemeljio Odjeljenje zaštite naroda (OZN-a) prema uzoru na sovjetski NKVD. U OZN-u su regrutirani najodaniji i najokorjeliji komunisti. OZN-a je odgovarala utemeljitelju – Titu. U načelništva OZN-e u listopadu 1944. kao stručna pomoć stigli su iskusni sovjetski savjetnici, o čemu Tito obavještava Rankovića i zapovijeda kako ih odmah treba zrakoplovima razmjestiti u štabove diljem zemlje. U Glavni štab Slovenije Tito raspoređuje sovjetske majore Žavronkova i Sorokoumova. Suradnja OZN-e i NKVD-a bila je dvosmjerna. Prva skupina oznaša otišla je na polugodišnje usavršavanje u Sovjetski savez u Narodni komesarijat unutarnjih poslova (NKVD). Iduća skupina otišla je na obuku krajem 1945. NKVD-ovci su i kasnije dolazili u Jugoslaviju i oznašima držali tečajeve, koje je Broz apsolvirao sredinom tridesetih godina.

Maršal Jugoslavije u svemu je slijedio Staljina i učio od njega teoriju, a osobito revolucionarnu praksu. Tako i u pogledu planiranja, organiziranja, izvršenja, nadziranja i prikrivanja masovnih likvidacija. Sve dok u svojoj bolesnoj ambiciji i neutaživoj volji za moć nije poželio postati većim Staljinom od Staljina, a prije toga i vjerskim vladarom većim od nadbiskupa Stepinca, pa i samoga Pape. Obje ove Titove ambicije uzrokovale su velike žrtve, ubojstva, logore i kršenja ljudskih prava.

Preteča OZN-ina KNOJ-a bile su specijalne partizanske vojne postrojbe PPK – Protiv pete kolone, koje se pojavljuju 1943. PPK postrojba „mora u svakom konkretnom slučaju znati kako će nastupiti i što će raditi u svakom pojedinom slučaju, u svakome selu i u svakoj kući“, a zapovjednik PPK postrojbe „mora da zna tačno i bez kolebanja što će raditi ne sa cijelom grupom nego sa svakim pojedincem koji mu dopadne šaka“. U jesen 1944. najvažniji kriteriji u politici bili su odnos prema revoluciji i pripadnost Partiji. Kriterije je provjeravala OZN-a. Ona je 1945. imala"Osloboditelji"U izvješću CK KPH od 17. siječnja 1945. piše kako su povjerenici OZN-e za Dalmaciju „dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi“ pet odjela. Na čelu su im bili najodaniji i najviših dužnosnici partijskih tijela. OZN-a je majka zloglasnoga KNOJ-a, KOS-a i UDB-e. Struktura OZN-e bila je ključna pri organizaciji i izvršenju masovnih likvidacija. Nad radom OZN-e nadzor je imao vrh Partije. Na samome vrhu apsolutni gospodar Partije bio je Maršal Jugoslavije.

Titov stroj za ubijanje i sijanje straha

Tako centralizirana obavještajno represivna struktura Partije imala je izvršne i represivne ovlasti protjerivanja, iseljavanja, preseljavanja, prijavljivanja, uhićivanja, zatvaranja, mučenja i likvidiranja. Cijele organizacijske cjeline bile su zadužene za organizirano eliminiranje protivnika „Partije, revolucije i tekovina NOB“. U izvješću CK KPH od 17. siječnja 1945. piše kako su povjerenici OZN-e za Dalmaciju „dobili direktivu, da prilikom oslobađanja uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uslove, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. U duhu te direktive od Dubrovnika – Knina pa do Zadra likvidiran je stanovit broj ljudi“.

OZN-a je od Partije dobila i plan „oslobođenja“. U gradove prve ulaze partizanske postrojbe koje „osiguravaju sve objekte bez razlike, bili vojnički ili ne... Jednovremeno sa vojskom, odnosno odmah nakon nje ulazi vojska OZN-e i organi OZN-e“. Potom povjerenik OZN-e „izdaje proglas o eventualnom privremenom opsadnom stanju i propisuje držanje građanstva i naroda prvih dana“. Po ulasku u gradove „svu vlast naročito upravnu vrši OZN-a... kad OZNa izvrši prva čišćenja i osigura grad, onda počinje predavati upravu u ruke NOO... treba odmah u svakom okrugu osnovati logore za prisilan rad“ – piše u strogo povjerljivom partijskom dokumentu „Zadatci NOOa pri oslobodjenju novih krajeva“.

Stepinca treba držati u zatvoru...

Aleksandar Ranković 17. svibnja 1945. piše OZN-i Hrvatske: „Vaš rad u Zagrebu je nezadovoljavajući. Za 10 dana u oslobođenom Zagrebu streljano je samo 200 bandita. Iznenađuje nas ova neodlučnost za čišćenje Zgb-a od zlikovaca. Radite suprotno od naših naređenja jer smo rekli da radite brzo i energično i da sve svršite u prvim danima...“. Iznad Rankovića bio je samo Tito i sigurno je da su koordinirali izvršenje poslijeratnih masovnih zločina, osobito stoga, što je očito da su ih planirali još tijekom rata stvarajući i uhodavajući zločinački aparat kako bi u mirnodopskim uvjetima bio spreman izvršiti zapovijed Maršala Jugoslavije – „Pobiti“!

Istoga dana, 17. svibnja 1945. nadbiskup Stepinac je „bezbučno uhapšen“. Desna ruka Tita, Ranković, partijski od milja nazvan drug Marko, javlja hrvatskoj OZN-i: „Stepinca treba držati u zatvoru, saslušavati i brzo prikupiti sav materijal o njegovoj neprijateljskoj djelatnosti“. Stepinac je postao neprijateljem naroda tek poslije 8. svibnja 1945.

U srpnju 1945. Ministarstvo unutrašnjih poslova Hrvatske po obilasku Slavonije u izvješću piše: „Organi OZNe vrše pljačku, ubijaju ljude bez suda, ne pokopavaju ih ili ih ne pokopaju čestito. Narod strahuje. Osjeća se nesigurnost ne samo u narodu, nego i medju članovima NOO“. Narod, dakle, strahuje i osjeća nesigurnost, kako u Dalmaciji, tako i u Slavoniji, ali ne od eventualnih ostataka Pavelićeva režima, ili Nijemaca, već od Tita i njegova režima koji je svoju komunističku mrežu, danas prepjevanu u antifašizam, djelomično uspio sačuvati do naših dana. O tomu svjedoči suđenje Perkoviću i Mustaću u Njemačkoj, budući da u Hrvatskoj sudbeno suočavanje s prošlošću još nije moguće. (Nastavlja se)

Nenad Piskač