Politika Yu umobolnice: Čerina naprijed, Pilar stoj

U Zagrebu je 1914. počeo izlaziti list Vihor. Nije dugo izlazio, izišlo je svega devet brojeva, ali je postigao cilj – silom je Zagrebu nametnuta duša i mozak Beograda. Glavni urednik Vihora bio je pisac Vladimir Čerina. Njegov uvodni tekst uz prvi broj Vihora i danas je putokaz proizvođačima bljuvotina koje zagađuju hrvatsku kulturu i državotvornu misao. Bio je to „list za nacijonalističku kulturu“. Jugoslavensku. Uredništvo mu se smjestilo u Mesničku ulicu br. 28. Iz Mesničke Čerina u uvodniku prvoga broja pod naslovom „U gradu cinika“ piše o tome kako jugoslavenska „nacijonalistička“ kultura vidi sudbinu Zagreba i budućnost hrvatskoga naroda.

Građanski Zagreb je zaražen sifilisom, lijek je u Beogradu

„Ako u Zagrebu imade osamdeset hiljada stanovnika, pedeset njih bi trebalo povesti na klaonicu, pet njih da odnese Sava, pet drugih da potopi kakav nezamišljeno silovit dažd, a sa velikom masom od preostalih dvadeset hiljada, trebalo bi u kakav moralni i nacijonalni purgatorij...“.

I dodaje: „U Zagrebu se drži za kulturno ono, što ima tek najdalnjih, a ne glavnih, najbližih, popunjavajućih veza sa ČerinaČerina u svom jugoslavenskom nacionalizmu ide dalje lupajući po Zagrebu koji nikako ne shvaća da mu je budućnost u beogradskom zagrljaju, te zaziva „bolja skorašnja vremena“.pravom kulturom, i za nacijonalno se drži opet ono, što služi na sramotu čovječanstva, ljudskom dostojanstvu, ponosu i časti... u Zagrebu je, kao nigdje drugdje, Želudac daleko nad Dušom... Zagreb se nalazi u tercijelnom stadijumu nacijonalnog, socijalnog i kulturnog sifilisa... Ovaj truli grad i anacijonalna ova kapitala Hrvatske već se počela pomalo da raspada, trune i crvi, i smrad i kuga njezina dopire do nacijonalističke provincije, ulazi u naša pitoma sela i obuhvata narod“.

Čerina u svom jugoslavenskom nacionalizmu ide dalje lupajući po Zagrebu koji nikako ne shvaća da mu je budućnost u beogradskom zagrljaju, te zaziva „bolja skorašnja vremena“.

Kulturno ujedinjenje jugoslavenske nacije

„Ali jer je Zagreb kroz svoju nezdravu sve i svakakvu i gotovo nikakvu nacijonalnu inteligenciju, pokvareno, okuženo i rastrovano srce našega naroda srpskog i hrvatskog imena, jedno zarazno, polumađarsko i polunjemačko i ni malo srpsko t. j. hrvatsko mjesto, u koje i zdrave duše ginu, i vedri mozgovi tamne, i životvorne snage slave, jedna sredina, koja je najpozvatija da prednjači u vršenju nacijonalno-kulturnih dužnosti, a koja u tome stoji iza same provincije, mi tada osjećamo neugasivu vatru u sebi i polet, koji se sa ničim ne lomi, da se hiljadu metara uspnemo nad ovim ciničnim gradom i sa Sljemena da pobacamo na krovove njegovih kuća sve šrapnele iz naših zanosnih hrvatskih duša i nemirnih srpskih mozgova!...

Ovom gradu cinika treba silom dati dušu i mozag onog grada Heroja, što se zove Beograd, i naš narod ne treba ni bez sile imenom posrbiti, nego mu radinost, energiju, ozbiljnost, srčanost, požrtvovnost, zanos i vjeru predkosovskih, kosovskih i pokosovskih radnika dati i udahnuti u nj osjećanje za Naciju nepartaično nego svepartaično, ne eksluzivističko nego unitarsko, ne šovensko nego humano, ne aristokratsko i klasno nego demokratsko i rasno...

Kulturno ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca u jednoj Naciji, na što ćemo se često vratiti, nije jedna zgodna formula UmobolnicaČerina je na kraju završio u umobolnici. Jugoslavija dva puta u klaonici. Međutim, duh Vladimira Čerine u stalnoj je obnovi, baš kao i Jugoslavija. Hrvatsku se opet promatra kao pacijenta i gusku. Kao državu zaraženu sifilisom. „Političko je stanje žalosno“ i „Narodu je dozlogrdila ova politika“. Zato u Zagrebu podupirem listu Brune Esih, njoj je jasno o čemu se radi.za program kakve partije, niti je kakva parlamentarna akcija od jednog meseca ili godine, da bi se produžio naš život trajne smrti, nego je uslovna potreba za slobodan život...“.

Ivo Pilar: Narodu je dozlogrdila ova politika

Četiri godine poslije Čerinina uvodnika Zagreb se 1. prosinca 1918. kao guska odgegao u ralje duše i maglu mozga Beograda. Stotinu i tri godine kasnije, godine 2017. jugoslavenska kulturna matrica pokazala je svoje očnjake na primjeru zabrane koncerta Hrvatu Marku Perkoviću u Mariboru, dok istodobno dopušta u Ljubljani koncert stanovitoj Ceci Ražnjatović. Da stvar bude gora Marku Perkoviću nije dopušteno pjevati i u nekim gradovima u Hrvatskoj. Hrvat je, naime, uvijek „sigurnosno pitanje“ u svim oblicima „jedinstvenoga jugoslavenskoga kulturnoga prostora“ koji funkcionira i u okviru Europske unije!

Godinu dana poslije Čerinina uvodnika u Vihoru, Ivo Pilar se 1915. osvrnuo na ondašnje političke prilike i neprilike u Hrvatskoj. „Političko stanje je žalosno. Narod se zasitio politike, najbolji ljudi povlače se sa političkog poprišta. Političke stranke ne pokazuju nikakvog razvitka, sve su nedostatne i sav njihov rad ograničava se na grčevitu borbu za samoodržanje. Što manje svojim tendencijama i programima odgovaraju narodnim potrebama, to se grčevitije bore za opstanak, to im manje prilike ostaje da urade štogod za narodno dobro. Narodu je dozlogrdila ova politika, on se odvrnuo od nje. Sve stranke silno su izgubile na ugledu“.

Čerina je na kraju završio u umobolnici. Jugoslavija dva puta u klaonici. Međutim, duh Vladimira Čerine u stalnoj je obnovi, baš kao i Jugoslavija. Hrvatsku se opet promatra kao pacijenta i gusku. Kao državu zaraženu sifilisom. „Političko je stanje žalosno“ i „Narodu je dozlogrdila ova politika“. Zato u Zagrebu podupirem listu Brune Esih, njoj je jasno o čemu se radi.

Zašto se u Hrvatskoj povijest ponavlja i misli li itko na nacionalnoj razini prekinuti jugoslavensku nit prije negoli se i formalno obnovi neki jugoslavenski sifilis i prije negoli Hrvati, umjesto Čerina naših dana, kolektivno završe u umobolnici?

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.