Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Jančićeva ploha, Čenarova obećana zemlja, Paladin otac, Nobel u Vukovaru...

poslije Gradišća nastavljam landrati bližim stazama. Evo me, dakle, u Samoboru na izložbi slikara Drage Jančića (r. 1937., Prigorje Brdovečko), Hommage Vladimiru Malekoviću u Maloj dvorani Galerije Prica. Vozi me njegov bivši učenik Anđelko Kiseljak, vozio me i prije dva tjedna kad smo gđu. Vesnu Jančić, također prosvjetnu djelatnicu, na novom brdovečkom groblju ispratili s ovoga svijeta. Steže zima, ali ima nas ima.

Utorak: Jedinstvena slikarska abeceda Drage Jančića

Puna galerija. Srećom smo stigli nešto ranije pa sam u miru stigao razgledati postav. I ostao ugodno iznenađen, premda sam dio izloženoga već vidio u Muzeju Brdovec. Gledam s „naše“, brdovečke obale Save poznata lica: Željka Mavrovića, Mirka Ivanjeka, Seada Begovića, Franju Haraminu, Josipa Paladu... Riječ je o ciklusu posvećenom likovnom kritičaru, povjesničaru i teoretičaru umjetnosti, muzealcu Vladimiru Malekoviću (Brdovec, 1936. – Zagreb, 2003.), nastalom u razdoblju između 2014. i 2016. Uglavnom u akriliku. Sav zgusnut u formatu 100 x 70 centimetara.

01 Drago Jancic otvorenje izlozbe u Samoboru

Drago Jančić, otvorenje izložbe u Samoboru

Likovni kritičar Stanko Špoljarić: „U novom ciklusu (koji ima i ranija ishodišta) Jančić je u prvom redu zaokupljen strukturom slikarske površine, koja u svojoj slojevitosti nudi brojne asocijativne sadržaje. Uglavnom bez preciznije motivske određenosti, ali sa slutnjom stanja i 'prikrivenom' pričom kojom sastavnice slike s formalne strane (kompozicije, oblika i boja) otkrivaju raspoloženja, jeku događaja i doživljaja. Na potki stilske dosljednosti Jančić maštovitošću slikarske razrade svakoj slici, makar u manjoj mjeri, daje drugačiji pečat, s rasponima od u naznakama sačuvanim citatima realističnog, scena ekspresionističke otvorenosti s utkanom asocijativnošću, do apstraktne nepredmetnosti“.

Nešto duže se zadržavam pred slikom Nedovršeni tekstovi (2016.), saznavši tek kasnije njezino ime. Stojim pred njezinim „asocijativnim sadržajem“, kao pred vlastitim „hard“ diskom i njegovim zaslonom. Puno je i na njemu zabilježeno, započeto, a nedovršeno. Zamislih se nad Jančićevom interpretacijom teme, koja žulja svakoga tko stvara, radi novo, a nije još dovršio prethodno. I tako godinama, desetljećima. Na kraju se sve svede na disciplinu autora. Na Jančićevu discipliniranom a razigranom formatu pregršt listova papira leti životnim vrtlogom, neki padaju odozgo, druge vjetar raznosi naizgled bez ikakvoga reda... nije riječ o neredu, već o kreativnom redu tipično Jančićevoga raspoloženja i temperature.

„Jančićeve kompozicije su jasnih koordinata, unutrašnjega reda u suodnosu fragmenata i korespondiraju s bujicom oblika, direktnošću slikarskih misli, temperamentom umjetnika“ – piše Špoljarić. Izložba je otvorena od 15. do 27. studenoga ove godine. Bila bi grjehota zaobići zaokružen opus Drage Jančića. Valjda će se netko prihvatiti pisanja njegove retrospektivne monografije...

Srijeda: Čenar je doživio obećanu zemlju!

Cug me iskrcao na zagrebačkom Glavnom kolodvoru trinaest minuta prije podneva. Žurnim korakom zadihan stižem s neznatnim zakašnjenjem u NSK na književnu tribinu Jurice Čenara u knjižnici inozemne croatice. Tribinu vodi dr. Željka Lovrenčić. Čenar smireno, ali zanimljivo (trebao bi to staviti na papir!), govori o raskidu s tradicijskom gradišćanskohrvatskom poezijom. Puno toga nama je nepoznato o nama samima. Znamo sve što se događa u „regionu“, osobito u Srbiji, o njoj smo, bratstva mu i jedinstva, dobro informirani. No, kažem, naše Gradišćance premalo poznajemo. Čenar je rođen 1956. u Dolnjoj Pulji. Književnik je i novinar. Po obje osnove razumijemo se i bez puno riječi.

Kaže kako posljednjih godina osjeća bolju povezanost s hrvatskim autorima, ponajviše zahvaljujući međusobnim svezama, građenima uglavnom na prijateljsko entuzijastičkom valu, manje na institucionalnoj razini. U tom kontekstu spominje i Koljnofske međunarodne književne susrete. Naveo me kao pokazni primjer u dokazivanju tvrdnje kako sigurno ne bi upoznao suvremenu kajkavianu da se nismo susretali u Koljnofu. Počašćen sam.

02 Dr. Zeljka Lovrencic i Jurica Cenar

Dr. Željka Lovrenčić i Jurica Černar

Žureći na tribinu zaboravio sam isključiti nosiglas. Zazvonio je u nezgodnom trenutku. Zvono nije klasično zvrndanje. Već godinama dolazni mi poziv signalizira odličan mix Tuđmana i Thompsona, zvuči ovako: „Francek: Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo, i ne ćemo dopustiti... Thompson: e, moj narode, e, moj narode“. Ako se ne javim ide opet Tuđman, Thompson i tako dalje. Spominjem ovu neugodnu situaciju usred tribine samo zato što sam se zaboravio ispričati voditeljici, autoru i publici. Nadam se da prihvaćaju naknadnu ispriku.

U jednom trenutku dr. Lovrenčić (potpredsjednica Društva hrvatskih književnika), pozornost tribine s pravom skreće na knjigu Đure Vidmarovića - Jurica Čenar hrvatski pjesnik iz Gradišća (Naklada Bošković, Split, 2015.). Čenar je jedan od rijetkih, ako ne i jedini, suvremeni gradišćanski autor koji ima knjigu o sebi i svojemu stvaralaštvu objavljenu u „staroj domovini“. Na pitanje kako se osjeća u tom kontekstu, kad je, dakle, ugledao Vidmarovićevu knjigu, Čenar je rekao da se osjećao „kao Mojzeš, kad je vidio obećanu zemlju“! Vjerujem mu.

03 Jurica cenar u obecanoj zemlji

Jurica Čenar u obećanoj zemlji

U knjizi su objavljene i dosad neobjavljene Čenarove pjesme! Za oko mi zapela „si ti ta“, kao i ona pod naslovom „išće išće“, nije ni čudo, ta, posljednja zbirka nosi mi naslov „Nešće me išče“ (Naklada Bošković, Split, 2014.). Sve me naime upozorava na to kako moram odvojiti vrijeme za vrijednu Vidmarovićevu knjigu, koja je osvijetlila Čenara s više strana. U povratku u toplini cugeka već sam odlandrao u Čenarov roman „Svojemu svoj“ (Željezno, 1993.). Prvi put čitam Čenara prozaika...

Četvrtak: Je li Marko Josip ili je Josip Marko Palada?

Jutros je salmonela okupirala Sabor. Gasim teve prijamnik da se i sam ne zarazim i otvaram Čenarov roman... A onda, opet sa susjedom Anđelkom, odlazim u Šenkovec u učionicu Pučke obče škole. Tam je uvijek veselo i zanimljivo, osobito otkad se udruga Ivana Perkovca primila posla. Delaju, delaju. Ovaj put okupio nas je Marko Palada. Istina, za stolom među predstavljačima sjedio je umjesto njega Josip Palada, jedan od najstarijih članova DHK...

Zlonjiva je roman (Ogranak Matice hrvatske u Trogiru, Đakovački kulturni krug, Trogir/Đakovo, 2016.). Djelomično povijesni, djelomično autobiografski, djelomično spada i u iseljeničku prozu, a djelomično i u useljeničku. Ima u njemu izvorne čakavice. I slavonske ikavice... Obuhvaća veliki dio prošloga stoljeća. U središtu je Marko, koji se zadužio da bi mogao iskopati „čatrnju“, pa kako bi vratio dug odlazi u Argentinu, vraća se... i vlakom bez voznoga reda iza Drugoga svjetskoga rata odlazi iz Dalmatinske zagore u Đakovštinu. Cijelu stvar pokušavaju raspetljati predstavljači Vlasta Petrač, Božidar Novak i Josip Brkić. Program je trajao gotovo dva sata. Tak je to u Šenkovcu čiji kulturni život sve bolje vodi šefica spomenute udruge, Jasna Horvat.

04 Senkovec predstavljanje romana Zlonjiva

Šenkovec, predstavljanje romana Zlonjiva

Publiku (učenike u učionici) zagrijali su Ajngeluši odličnim klapskim interpretacijama dalmatinskih skladbi, od koje je interpretacija pjesme Čale moj dosad nezabilježen doseg u ovom dijelu Hrvatske. Dečki imaju hrvatske dimenzije. Ne šalim se. I Krušlinke, raspjevane puce KUD-a Mihovil Krušlin, zavrjeđuju pohvalu i glasom i stasom. Predstavljanje romana pretvoreno je u pučku veselicu.

05 Zlonjiva

Pitam na kraju Paladu (Josipa), tko je autor Zlonjive, njegov otac ili on. Smije se, a njegov odgovor me dodatno zapetljava. Zato odustajem s potpitanjima. Zbog landranja sim i tam stao sam s čitanjem negdje na polovici, preostaje mi još tri stotine stranica. Možda i sam odgonetnem zagonetke Zlonjive. U svakom slučaju vrijedi čitatelju provjeriti kako su i zašto otac i sin zaorali u jednu od klasičnih tema hrvatske proze. A zlonjiva? „Zlonjiva je vavik u čoviku i njegovoj misli!“ (Luce Jakus-Palada, junakinja iz romana).

Petak: Kako sam u Vukovaru dobio Nobela

Vukovar. Škabrnja. 18. je studenoga. Svake se godine na taj dan nekako refleksno povlačim u se, ne govorim. Pišem od jutra. Jednim uhom slušam i jednim okom gledam prijenos iz Vukovara. Čujem li dobro? U Vukovaru čitaju pjesmu Dombajevo proljeće (Očeva šutnja, Zaprešić, 1999.) a „državni vrh“ sluša u stavu mirno. Bit će da mi je pjesma prošla kroz protokol zato jer je „europska dimenzija“!? Jest da sam zamalo pao sa stolca, zajedno s naočalama s nosa, kad sam je čuo ispred Vukovarske bolnice, toga posljednjega ustaškoga uporišta, prema interpretaciji jednoga aboliranoga četnika odjevenoga u jna odoru i dorh šutnju. No, kad sam iznova stabilno sjeo i namjestio snajpere, primijetivši prethodno da je pjesma malo prilagođena programu, osjećao sam se kao da sam dobio Nobelovu nagradu za književnost. Čenar bi rekao: „Kao Mojzeš kad je ugledao obećanu zemlju!“. Zadovoljstvo je kratkotrajno. Navečer gledam film o Jean Michelu Nicolieru, Francuzu, hosovcu, junaku gnjusno ubijenom po padu Vukovara. Zna se ubojica. No, on je četnik iz Rume, zaštićena vrsta „jugoslavenske obitelji“ koju uspješno od pravde čuva „europska obitelj“. Za svakim kadrom gutam knedlu za knedlom. Skidam kapu neumornom Antunu Ivankoviću. Sa svojom udrugom Ante Starčević iz Tovarnika radi posao bolje od Državnoga odvjetništva i različitih vrsta uskoka ili poskoka na državnoj im oportunističkoj plaćici.

06 Vukovar memorijalno groblje

06 Vukovar vjecno pocivaliste

Subota: Tuđman i Šušak večerali u Zaprešiću

I u subotu landram. Sa ženom. Navečer. Evo nas među Hercegovcima iz Zaprešića. A gdje su Hercegovci tamo je i janjetina. A gdje je janjetina tamo je i dobra kapljica i dobro društvo. Slavljenica Dragica slavi jedan okrugli rođendan. Zdravica po zdravica, nazdravismo se svi. I zamalo dočekali zajutrak... Ne znam zakaj, no, istina je da se s Hercegovcima slažem odlično kao Tuđman sa Šuškom!

Nedjelja: I europska obitelj je otac, mater i djeca

Marija Gorica. Nedjeljna rana misa zadušnica za pokojnu mamu. Slijedi obiteljsko okupljanje s višeslojnim međugeneracijskim povodom: Sutra je prva obljetnica smrti majke, rođendan bratu i rođendan sinu. Tako je to u velikim obiteljima. Možeš birati između više sadržaja. Često se isprepletu krstitke s karminama, rođendani s imendanima. U tim slučajevima pribjegava se spasonosnim rješenjima temeljenima na konsenzusu, kao što je obilježavanje više različitih povoda u jedan, jedinstveni događaj. Najčešće zajednički objed, koji se protegne do večere. Šteta kaj je sutra ponedjeljak!

Kad čujem ispraznicu „europska obitelj“ dobijem ospice, moguće u budućnosti i salmonelu. Kaj bi to trebalo predstavljati? Obitelj je obitelj: Otac, mater i djeca. Kak u Africi tak i u Europi. Prema tome kad eurobirokrat veli „europska obitelj“ to je isto kao da je rekao afrička obitelj.

U središtu pozornosti popodnevnoga širokopojasnoga obiteljskoga druženja, nije prvi put fešti nazočna eventualno buduća mi snaha Nataša (što bi se očekivalo). Ipak su to najmlađi. Vid, koji neumorno stražari kod torte da ne dobije noge i tek prohodala visokoturažna Janica, sudeći prema kapacitetu pluća i pretrčanoj kilometraži vjerojatno buduća Sara Kolak ili Sandra Perković. Slatki su kao da su ispali iz torte. Kaj je, je.

07 Jana i Vid

Jana i Vid

Ponedjeljak: Gdje je mjesto dostojno portreta?

Na tužnu obljetnicu nastavljam landrati sam po tipkovnici. Posljednju joj fotografiju, portret, snimio je pajdaš Dorian Stiegler za jednoga prohakaveovskoga druženja na terasi Ararat, dva mjeseca prije preminuća, dok je o unutarnjoj politici, nego o čemu?, razgovarala s Ozanom Bašić. Mater je otišla tiho, kao što je i bogobojazno tiho živjela. Ispunile su joj se sve želje. I one posljednje dvije, da dočeka krstitke najmlađe unuke Janice i da Partija ode što dalje od vlasti, što se ostvarilo tek djelomično, kao i obično. Nevjerodostojno. Kad je sve stavila na svoje mjesto i kod krstionice i na biračkome mjestu, izdahnula je baš na Bartolov rođendan. Bila je jedna od nevidljivih legendi Dubrave, dobri duh sv. Mihaela arkanđela, institucija kvarta, poput Prljavoga kazališta, samo puno tiša, premda je na svaku nepravdu dizala ton. Dorian i Javor ubrzo nakon sprovoda posjetili me s uokvirenim portretom zbog kojega sam ostao bez daha. Otad tražim pogodno mjesto za nj (u međuvremenu uhvatio sam i dah). U proteklih godinu dana, pajdaši - najte mi zameriti, nisam ga našao. Mislim da na zidovima i ne postoji... kao i za očev. Možda tek u landranjima po nutrini.

I tak, ipak, landrati se mora. I skočiti do Marije Gorice. Po junetinu. Domaću, dakako. Mi seljaci još se koliko toliko zdravo hranimo. Ove u Saboru, Vladi, pravosuđu, dorhovima i uskocima... već je odavno preuzela eurosalmonela uzgojena na jugokomunističkoj nemani. Izgledaju mi kao slijepci koji za ručicu ukrug vode slijepce. Nije ni čudo da Hrvati masovno iseljavaju.

Iduće godine crkva u Mariji Gorici slavi, nadam se da ne će biti prešućeno, 500. obljetnicu. Gradnja je počela davne 1517. Bježeći pred Turcima iz Bosne je s našim ljudima stigao i kip Majke Božje, sada Goričke, ali i ikavica koja se ovdje razlila po kajkavskoj osnovici i stopila u jedinstveni fenomen - kajkavsku ikavicu. Pitku melodiju, bez hrvatskosrpske/srpskohrvatske salmonele. Zato ju odlično razumiju i Gradišćanci. Svako selo kajkavske ikavice povezano je s nekim gradišćanskim selom. Za razliku od političke i medijske glavne struje koje još tijelom i duhom žive u karavanama bratstva i jedinstva. Smeta im i portret Starčevića, srećom su ga neoštećenoga vratili matici hrvatskoj u Maticu hrvatsku.

08 Marija Gorica petsto godina crkve Majke Bozje od Pohodenja 1517

Marija Gorica, petsto godina crkve Majke Božje od Pohođenja, 1517.

Franjo Francek Haramina, kipar i mladi otac, jada se i nada, da će crkva Majke Božje od Pohođenja u Mariji Gorici postati nacionalnim svetištem. Kakvo sad svetište? Hodočasničko mjesto posvećeno nerođenima, budućim naraštajima. Time bi se, prosvijetlio me, o visokoj obljetnici župne crkve na nacionalnoj razini vjernici uključili u demografsku obnovu Hrvata u izumiranju. Ima tu neke dubinske logike, povijesno utemeljene. Nije dovoljno za realizaciju ideje, ali neka se zna da podupirem inicijativu! I Franceka. Čini se kako Franceka podupire i Predsjednica! Naime, kaj. Iz obližnje Kanade poslala nam je općepoznatu poruku o tomu da je hrvatskom školstvu potrebna reforma. Je, ali ne jokićevizirana šalata od kukurikuluma – to bi bila puna poruka i nacionalni orijentir. Demografski bum dao bi onu dodatnu svrhu i smisao nacionalno svjesnoj i odgovornoj reformi školstva. Kuća se ne dela od krova, niti od propuha.

Čovjek landrajući puno toga stekne, no, u zanosu skitnje olako zaboravi neke osnovne stvari iz bontona. Primjerice, na vrijeme završiti tekst prije negoli postane gnjavaža, ili slavljenicima čestitati rođendane.

Nenad Piskač
Fotografije: Božidar Novak, božicabrkan.com, obiteljski album

Sub, 4-07-2020, 01:02:34

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.