Nenad PiskačNenad Piskac karikatura 02

Brisani prostor

 Koljnofski ansambl nadmašio ofrljićizam i šerbedžizam!

Krenusmo iz Zagreba u četvrtak 10. studenoga u legendarnom kombiju marke Ford (hrvati.hu umjesto tablica) sa sat vremena opravdanoga zakašnjenja. U Nedelišću, kod gospona Martina, našoj dalmatinskoj, zagrebačkoj i zagorskoj družini pridružuje se podravsko i međimursko krilo. Preko Mure nakratko kroz Sloveniju do ravne Mađarske. Pa uz granicu s Austrijom do Petrovoga Sela gdje nas čeka Timea i Rajmund. Jedan dio jakih snaga ostaje, drugi dio nastavlja prema sjeveru u nezadrživom naletu...

01 ja volim gradisce

Djeca, biti djeca s djecom

Prva postaja: književna večer u Petrovom Selu. Meni je dvostruko zanimljivo, jer se upoznajem s dijelom opusa trojice kolega. Roberta Mlinareca, Božidara Glavine i Darka Pere Pernjaka. Sudjelujem, dakle, i kao autor i kao publika. Upoznajemo društvo iz Sombatelja, prof. dr. Žužanu Meršić i lektora hrvatskoga jezika i s njima ostajemo u dužem razgovoru. Lektor, dr. Denis Njari, rodom je iz Slavonije i čini mi se da je perspektivan. Ne ću ga hvaliti, jer bi mu to moglo u jedinoj nam i vječnoj štetiti.

02 S djecom u Petrovom Selu

S djecom u Petrovom selu

Istodobno u Koljnofu nastupaju Tomislav Marijan Bilosnić i Nikša Krpetić. Predstavljena je i monografska knjiga pjesama Mije Bijuklića Miše iz Beča. Ilustrirao ju je T. M. Bilosnić. Čujem da je u programu sudjelovao i Jurica Čenar i Mate Mihaljević, te glazbenici Krunislav Ringsmuth i Josip Čenić iz ansambla Dubrovački kavaljeri iz Beča.
Ujutro uzimamo oštar pravac prema osnovnoj školi u Petrovom Selu. Na nastavu, premda bih rado iza škole najprije zapalio. Upoznajemo učenike s isječcima naše literature za djecu. Srećom sam ponio roman za klince Prvo računalo kroz koji sam vlastitoj djeci odgovorio na često mi postavljano pitanje – Stari, a kak' je to bilo u ratu s četnicima. S proze prelazim na poeziju za djecu što sam je prikupio i objavio u suradnji s nenadmašnim ilustratorom Ivicom Antolčićem u zbirci U boj za sanak svoj. Klinci nas slušaju, kao nekad moji, no, prema izrazu lica zaključujem da ne razumiju sve što im govorimo. Učiteljice su, međutim, zadovoljne. I fotografija za kraj.

Izložba umjetnina obitelji Pejačević

Rajmund nas fura od Petrovoga Sela do Koljnofa. Uletjesmo u Levandu. Koljnofska skupina već je gostovala u osnovnoj školi i potom nazočila sv. misi. Franjo Pajrić je u visokoj radnoj temperaturi. Njegovoga tempa sam se i bojao. Tablete su uza me, pa nema frke. Kad sam među Hrvatima u Gradišću uvijek se nekako dobro osjećam i bez farmakoterapije. To je valjda zato što krv nije voda. Kao da sam doma. Tak i sad. Propustio sam dva, možda i tri posljednja susreta. Prvih godina bio sam redovit. Kako će biti sljedeće godine, ne znam. Ali, znam da sam neizmjerno zahvalan nj. ekselenciji, g. Đuri Vidmaroviću što mi je prije osam godina širom otvorio windowse gradišćanske grane. I usput mi dao koljnofski nadimak – Kroatuš.

03 otvorenje izlozbe Likovna bastina obitelji Pejacevic u sopronu

Otvorenje izložbe Likovna baština obitelji Pejačević u Šopronu

Kaj je sad ovo? Pun bus Osječanki, Našićanki... Da skratim: Slavonki. Mađari u tren postaju manjina. Došle su na otvorenje izložbe u Šopronu... usput valjda i u tzv. „šoping“, ali već se čuje da jedva čekaju sutrašnju predstavu u koljnofskomu Domu kulture. Vidim, bit će gusto.

Kasno popodne odlazimo u šopronski izložbeni prostor Gradskoga muzeja na otvorenje izložbe „Likovna baština obitelji Pejačević“. Pjeva se i skladba imenjakinje moje kćerke. Dore. Pejačević, dakako. Odmah spazih Menu Clementa Crnčića (1865. – 1930.). Ulje na platnu pozamašnih dimenzija na kojemu more udara u ogromnu stijenu. Ne odvajam se od Crnčića, iako je gužva kao u košnici i nesnošljivo je vruće. Počinju govorancije, ponajmanje o slikama i autorima. Saznajem da je izložba prethodno višekratno postavljena u Hrvatskoj i da je ovdje postavljeno tek manji dio od 150 umjetnina iz fundusa obitelji Pejačević. To se zove međunarodna kulturna suradnja, mrmljam dok držim dva diktafona. Da imam treću ruku, vjerojatno bih njome fotografirao. Po završetku, vraćam alat Franji i Timei.

Vani počinje kiša. Društvo se vraća u Levandu. Stigao je i Herbert Gassner. Kaže da je donio 22 (slovima: dvadeset i dvije) brižno odabrane butelje. Rođendan mu je baš na martinje, otud i broj 22 (11. studenoga). I toga sam se, također, bojao. Razgovara se o svemu. Lete teme. Franjo nas, međutim, ganja. Kaj je sad? Proba! No, hote...

Kako sam postao glumac i prevoditelj

Penjem se na pozornicu koljnofskoga Doma kulture i skužim da sam sad u ulozi glumca, navodno, glumim samoga sebe. Igra se predstava, a ja nisam ni pročitao tekst dramuleta Nikša traži predstavu. Mislio sam da me u njoj nema, jer tko bi se dosjetio staviti me u nju. Napisal ju je vispreni Bilosnić. I sve nas uvaljao u nju. Više nisam siguran je li on jedini autor s obzirom na sve što se odigralo. Na sceni totalni kaos. Rekviziti, scenografija, tri inačice teksta, čini se da ni regimenta obitelji Pejačević ovdje ne bi uvela red. Herbert odbija doći na prvu i jedinu probu, nije jedini... šok za šokom. Predinfarktno stanje.

Znam da će dvorana biti puna. Frka mi je da ne ispadnemo diletanti. Ansambl je desetkovan. Redateljicu dr. Marijanu Pajrić-Frühwirth, srećom, poznajem, znam da je ozbiljna. I Lajoša sam upoznao, doduše ne na sceni, već kod točionika prije nekoliko godina. Nisam znao da je glumac. Redateljica pokušava držati konce u rukama. Scenarist (Bilosnić) ima dodatnih ideja. Nije to jednostavno pratiti... Probu smo nakon sat i pol proglasili završenom i predali sve u Božje ruke. Predstavu smo proglasili interaktivnom. Shvatio sam samo ovo: Dio naše delegacije glumit će na pozornici, drugi dio iz publike, Nikša iz, ili iza, ormara iza mene, pa mu moram dati znak i probuditi ga ako eventualno zaspe... Uvjeren sam da ni neka profesionalna, proračunska, kazališta u Zagrebu, ne bi mogla stvar izgurati prema sretnom kraju. Vani snijeg. Puše hladan vjetar.

04 knjizevna radionica

Subota ujutro. Radionica. Skupilo se dvadesetak literaturi vjernih. Vidim li to Juricu Čenara? Pa, da. I ne samo njega... Nikša prevodi moju kajkavijanu na čakavski. Pero radi s Andrejom. Ovaj s ovim, onaj s onim. I čini se da u tom kreativnom metežu nema nikakvoga reda. Krivi dojam! Svako je nešto preveo s hrvatskoga na hrvatski. Postaje zanimljivo. Primam se prijevoda Bilosnićeve pjesme Odisej je tigar (Tiger, Zadar, 2012.). Evo kako sam je, bez dvoimena i prezimena preveo:

Tomislav Marijan Bilosnić
ODISEJUŠ TIGER JE

Odisejuš tiger je kaj landra
dotikavle zrelih se jabuk
On se razme a nema niš
ni zemlu ni morje
ni smert kaj mu saki dien prihaja
ni zvezde kaj su prežrle se sonca
ni žitek vu kitami morja
Vekivečne tiger bejži od rođenja
Odisejuš vekivečne veter špiči
Tiger i Odisejuš vekivečne domovinu zamečeju
imena zaboravlaju sa
sako seme
saku ženu
maščom spretežalu vodu
Tiger Odisejuš je
od oči ponih zvezda stvoren
landravec kaj živi od samega landranja
junak kaj od slave dobre mu ni
pak turne i boge zmišlava
sirene kaj ves nemir dosežu

Oda Koljnofu koji uspravno hoda

Usporedno s prijevodom pišem pjesmu. Nije običan dan, nije ni obična prigoda. Riječ je o svečanosti. Sve je izuzetno „interaktivno“. U nju se uklapa i video izjava, koju nam iz svojega zagrebačkoga stana šalje Đuro Vidmarović, ekskluzivno za 8. Međunarodne koljnofske književne susrete. Cijelo je jutro strahovito nabijeno, kao da će eksplodirati.

U popodnevnom dijelu završavam pjesmu, doživljavam je kao osobnu odu uspravnom hodu Koljnofa, premda mi se čini da ću, kad se dojmovi slegnu, na njoj još raditi i nikad je za života dovršiti vjerojatno ne ću:

JAČI JAČKA JAČKA JAČI

jačka jačka čakaj kaj jačka jačka čakaj ča
jačka jačka čakaj čakaj
jači jačkaj čakaj kaj
čakaj ča

čakaj kaj jačkaj kaj - čakaj ča jačkaj ča
jačkaj čakaj čakaj jačkaj
jači kaj jači ča

jačka jačka jači jači - jači jači jačka jačka

raj je kaj – raj je ča
rajkaj čaraj rajkaj čaraj
raj raj raj
čakaj čakaj kaj - čakaj čakaj ča

jači jačka jačka jači
jačkaj jačkaj
ča i kaj

germi germi jačka ča
sevaj sevaj jačka kaj
pazi
!
plazi kača plazi kača
luče jačka vun z Piskača

jačka jačka čakaj kaj - jačka jačka čakaj ča
jačka jačka jači jači - jači jači jačka jačka

Prva uloga u životu zaborava nema

Kucnuo je i taj trenutak. Nismo, naime, otkazali. Na ulazu crvenoga tepiha nije bilo, međutim, snijeg je prestao padati i vjetar se primirio. Dvorana je rasprodana! Igramo pred punim gledalištem, čime se ne može pohvaliti ni Hrvatska nogometna reprezentacija. Sinoć sam tražio od redateljice da mi osigura rekvizit. Pepeljaru. Valjda su mislili da se šalim, jer je na mojoj poziciji nema. Razmišljam ovako: Ako bez pepeljare ne mogu pisati, kako ću tek glumiti!?

05 Knjizevni sustreti traze predstavu ili obrnuto

Književni susreti traže predstavu ili obrnuto

Sve ostalo funkcionira: razglas, zastor, svjetlosni efekti, inspicijent, istina, nije stigao, šaptač također, kostimograf doma još šiva kostime... Primjećujem da su stigle i najjače novinarske snage gradišćanskih Hrvata – Peter Tyran i Timea Horvat. Tko zna kakvu će kritiku napisati?!

U posljednji sam trenutak napisao sam sebi ključni dio teksta moje izuzetno složene uloge. Prenijet ću je u cijelosti, prema sjećanju, ma, ni dva dana kasnije, doma, ne mogu među knjigama i bilješkama pronaći originalni zapis pisan kemijskom olovkom. Ukratko, predstava je već poodmakla (trajala je više od jednoga sata, publici nije bilo dosadno!) i Nikša je na vrijeme uskrsnuo iza ormara s gitarom, kad je prethodnik mi rekao da „se s malo riči može puno reći“. Bio je to tajni signal da izvolim uskočiti kako znam i umijem. I uskočio sam ko senjski uskok, s malo riči ovak:

HORVATSKI EGZISTENCIJUŠ

kaj je je

je je de je
če ni je – je ni je

ni je je – de ni ga je
je je je – de je ga je

de je je – je je je
de ni je – ni je je

je je je – ni je ni

kaj je je
e
jesme ga je

Aplauza na otvorenoj sceni se ne sjećam, ako ga je bilo. Obećali su mi da ću dobiti originalni tonski zapis sa skraćenim pljeskom. Sjećam se, međutim, da sam pjesmu prijateljski posvetio „Timei, z veseljem“. Navodno da sam bio bolji od R. Šerbedžije von Brioni, na kojega ću se još vratiti, kad dojdem doma. Ako je istina, moram reći da nije bilo nimalo teško.

Predstava poslije predstave

I tak. Tu je za me, Bogu hvala, predstava završila iako sam morao ostati na sceni do spuštanja zastora koji se na kraju nije spustio. Predstava se, da budem iskren, nastavila i poslije predstave i zato se zastor na kraju nije spustio, kako bi publika mogla do knedli i kupice vina serviranih na sceni. Osim toga mogli smo uz podignuti zastor vidjeti tko nam ne plješće. Svi su pljeskali u stajaćem stavu! Uslijedilo je narodno i međunarodno veselje, fešta, teferić...

06 Predstava je nasla Niksu desno cuva ga Robert lijevo

Predstava je našla Nikšu (desno), čuva ga Robert (lijevo)

Vuče me kolega glumac Lajoš za rukav. Prosi me da mu dam Horvatski nonstopuš. Kak da ga dam, kad nije otisnut, danas sam ga zboksal!? Pametan Lajoš veli - prepiši na papir. I bi tak. Veli da će do iduće godine naučiti Horvatski egzistencijuš napamet. S naglascima. U prvom čitanju polomio je jezik, ali se ne predaje, što me ispunilo nekim čudnim i čudotvornim horvatskim zadovoljstvom. Vježbali smo naglaske dok napokon nisu spustili zastor. Pa i kasnije, jer godina brzo prođe.

2017. rock opera o Nikoli Jurišiću

Sadržaj nemam namjeru prepričavati. Original ne mogu priložiti, jer ga nitko nema. Sa sigurnošću mogu reći da je premijera uspjela. Mogu dodati da ćemo je kad-tad, ne izumremo li poput dinosaurusa, izvesti i u Hrvatskoj! No, prethodno je potrebno outirati, a ne inkluzivirati, ofrljiće i šerbedžije. Zašto? Odlučili smo kazališni komad odigrati u riječkom HNK-u kad Partija tamo izgubi vlast, a onda dva miseca svaki dan igrati je na ljeti okupiranim Brijunima.

07 Kaj je je Bilosnic Pernjak Glavina i Piskac

Kaj je je - Bilosnić, Pernjak, Glavina i Piskač

Istine radi, komad se izvodi na standardu, kajkavskom, čakavskom i gradišćanskom, uz uporabu germanizama, hungarizama i još nekih srednjoeuropskih izama. Mogu još uglavnom lijevo nasađenoj kazališnoj kritici otkriti kako komad Nikša traži predstavu nije elitističko prenemaganje, pljuckanje po temeljima hrvatske države, niti prikriveno jugoslavenstvo. Spada u sam vrh suvremenoga hrvatskoga kazališta. Koljnofski ansambl nadmašio je u domovini prevladavajući ofrljićizam i šerbedžizam. Živi sam svjedok!

Za iduće, devete, književne susrete, kao prilog programu neki su predložili rock operu na temu obrane Kisega Nikole Jurišića. Rekoh kako je to posao profesionalnih ansambala na državnom proračunu, no, zbog postpremijernoga žamora sumnjam da me je tko čuo. Sigurno je jedino to, bude li netko napisao partituru – a u našoj ekipi ima sposobnih i za takvu avanturu, ja u operi, kaj je je, sudjeloval nem zbog prirodnoga hendikepa. Nepopravljivoga nedostatka sluha.

Povratak u Titoslaviju

Nedjeljni povratak s hrpom novih knjiga. Kao da ulazimo u proljeće. Sunce nas prati kroz cijelu mađarsku dionicu, pa i kroz Sloveniju. Smrklo mi je kad smo ušli u Hrvatsku! Prva ulica poslije graničnoga prijelaza u Murskom Središću zove se Ulica Josipa Broza Tita, i baš mi se ona kroz vjetrobransko staklo zabila u oko. Pomislih, trebala bi se zvati Ulica žrtava Josipa Broza Tita. Uopće mi nije jasno zašto su skinute ploče Staljina, a ostale Titove. Na to pitanje tzv. „hrvatski antifašizam“ još nije pronašao „dijaljektički“ (Tito) odgovor, što će reći da je jugoslavenski zaostao i još tavori na revolucionarnim argumentima Hude jame.

08 Lajos trazi Horvatski egzistencijus

Lajoš traži Horvatski egzistencijatuš

Sigurno će netko primijetiti kako nisam naveo sve sudionike međunarodnih koljnofskih književnih susreta. I nisam. Zato na kraju prilažem informaciju da su na 8. Međunarodnim koljnofskim književnim susretima sudjelovali: video linkom Đuro Vidmarović, Robert Mlinarec, Božidar Glavina, Darko Pero Pernjak, Tomislav Marijan Bilosnić, Nikša Krpetić, Zoran Bošković, Franjo Pajrić, Timea Horvat, Ana Šoretić, Dorotea Zeichmann, Robert Hajszan, Herbert Gassner, Jurica Čenar, većina Koljnofčana, legendarni Johnny, načelnik Općine, kompletna kazališna družina iz Koljnofa, već spomenuti autobus Slavonki... Ako sam koga zaboravio navesti najte mi zameriti.

Nenad Piskač
Fotografije: Timea Horvat

 

HKV.hr - tri slova koja čine razlikuAgencija za elektroničke medijePrilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Sub, 4-07-2020, 02:16:17

Najave

Pon Uto Sri Čet Pet Sub Ned
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30
31

Komentirajte

Zadnji komentari

Kolumne

Telefon

Radi dogovora o prilozima, Portal je moguće kontaktirati putem Davora Dijanovića, radnim danom od 17 do 19 sati na broj +385-95-909-7746.

Poveznice

Snalaženje

Kako se snaći?Svi članci na Portalu su smješteni ovisno o sadržaju po rubrikama. Njima se pristupa preko glavnoga izbornika na vrhu stranice. Ako se članci ne mogu tako naći, i tekst i slike na Portalu mogu se pretraživati i preko Googlea uz upit (upit treba upisati bez navodnika): „traženi_pojam site:hkv.hr".

Administriranje

1 klik na Facebooku za hkv.hr

Pretraži hkv.hr

Kontakti

KONTAKTI

Telefon

Telefon Tajništva
+385 (0)91/728-7044

Elektronička pošta Tajništva
Elektronička pošta Tajništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

 

Elektronička pošta UredništvaElektronička pošta Uredništva
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.

Copyright © 2020 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća. Svi sadržaji na ovom Portalu mogu se slobodno preuzeti uz navođenje autora i izvora,
gdje je izvor ujedno formatiran i kao poveznica na izvorni članak na www.hkv.hr.
Joomla! je slobodan softver objavljen pod GNU Općom javnom licencom.

Naš portal rabi kolačiće radi funkcionalnosti i integracije s vanjskim sadržajima. Nastavljajući samo pristajete na tehnologiju kolačića, ali ne i na razmjenu osobnih podataka.