Staza života Franje Haramine z Pušće nas luče

Križni put u Hrvata račva se u dva dominantna značenja. Riječ je o izdvojenim detaljima Kristove muke i smrti pretočene u pobožnost i umjetničko nadahnuće. Križni put nije cjeloviti kredo. Odnosi se samo na: „mučen pod Poncijem Pilatom, raspet, umro i pokopan“. Poslije križnoga puta slijedi nastavak: „sašao nad pakao, treći dan uskrsnuo od mrtvih; uzašao na nebesa, sjedi o desnu Boga Oca svemogućega; odonud će doći suditi žive i mrtve“. Cjeloviti credo moli se na sv. Misi. Ona u sebi sadrži i sažetak križnoga puta bez teatralnosti i potenciranja patnje.

I komunizam ima svoj križni put. Drugo, naime, značenje odnosi se na sustav masovnih zločina jugokomunističkoga režima započet u svibnju 1945., pod mudrim vodstvom maršala Tita i Partije, kad je poslije britanskoga Judina poljupca započela najveća tragedija hrvatskoga naroda u njegovoj dugoj povijesti. Taj križni put Hrvati još slave Trgom maršala Tita u Zagrebu, Ulicom maršala Tita u Zaprešiću i tako dalje. Žrtve križnoga puta izrasloga iz komunističkoga nadahnuća, otkriva nam i pokapa susjedna Slovenija u nazočnosti hrvatskoga „državnoga vrha“. To je službena Hrvatska danas. Ona je objekt, šutljivi promatrač. Ona pak prava narodna stoljećima je iza i ispred službene. Narodnoj je oduvijek sadašnjost bila nedohvatljiva.

Patnik postao pobjednikom

Prvo značenje još se naziva i Put života. Drugo je prema učincima izvrstan primjer civilizacije smrti, međutim, nitko ga u javnom prostoru ne zove pravim imenom. U Pušći je, nasuprot civilizaciji smrti, 9. listopada otvorena i blagoslovljena „Staza života – Križni put“ autora Franje Haramine (r. 1958.). Dominantno je univerzalnoga i pobožnoga karaktera kršćanske civilizacije života. Križni put je estetski besprijekorno uklopljen u prirodni sklad, u suglasju je s europskim korijenima i hrvatskom tradicijom pučke pobožnosti, kojoj je Haramina citiranjem originalnih detalja dao osobni pečat. U nekoliko je ploha uspio sažeti krhko dobro i jako zlo kako se suprotstavljaju uokolo Kristova križa, što me oduševilo. Kako je za portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća izjavio, želio je „samo istaknuti Kristovu poniznost i vjernost svojemu nebeskom Ocu, nadam se da će vjerni puk to prepoznati, postaje se uklapaju u moj dosadašnji kiparski rukopis“.

Franjo Haramina

U ranome kršćanstvu Krist je i vjernički i umjetnički doživljavan i prikazivan kao pobjednik. Tek je kasnije, iz različitih razloga, Krist postao, gdjegdje i ostao, patnikom. Muka i smrt, međutim, nisu važniji od Uskrsa, koliko god križnih putova postavili. Pobožnost je nastala u Jeruzalemu. Hodočasnici iz Europe metodom copy-paste prenijeli su je u Europu. Pobožnost se križnoga puta kroz stoljeća duboko ukorijenila u vjerničkome puku. Tako i među Hrvatima.

Početak pušćanske kalvarije

Križni je put, zapravo, sjećanje na Kristov put od mjesta suda do mjesta preminuća. Od Pilata do Kalvarije. U prvom je planu Krist pod teretom križa, dok Pobjednika nema ni u tragovima. Križ je u rimskom imperiju način izvršenja smrtne kazne. Kršćani pokušavaju reći kako bez križa nema Uskrsa. Uspijeva li ta poruka kroz pobožnost, pa i umjetničkim varijacijama teme, išta reći suvremenom sekulariziranom Europljaninu, drugo je pitanje. U posljednje vrijeme se u sklopu križnih putova ponegdje pronađe i petnaesta postaja - Uskrnuće...

U podtekstu reljefa sedam je znamenitih rečenica

Haraminine postaje vode nas postupno do posljednjih sedam rečenica proisteklih kroz i iz iskustva patnje. Prva je Kristov odgovor kreatorima i provoditeljima križnih putova civilizacije smrti: Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! Obratio se i onome koji mu povjerovaše makar i visio na križu: Zaista ti kažem, danas ćeš biti sa mnom u raju!

Pogled s vrha kalvarije

Reljefi u Haramininoj interpretaciji osjetljivi su prema ženama. Na više postaja one su Kristu pod križem najbliže (majka Marija, Veronika, jeruzalemske žene). Isusova majka prisutna je na više mjesta, sve do one rečenice, kad joj umirući Sin povjerava prijatelja: Ženo, evo ti sina. Hodaći prema kraju pronaći će pažljivi vjernik i trenutak krajnje, kranjčevićevski snažne zdvojnosti: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? I trenutak ljudske potrebe: Žedan sam.

Treća postaja - Isus pada prvi put pod križem

Potom Raspeti, opet okružen ženama, potvrđuje: Svršeno je. Unatoč nepravednom sudu, poniženju, padovima pod križem i sveopćoj muci, zadnja rečenica potvrda je sinovskoga povjerenja: Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj. Haraminine postaje nijednu od napetosti sedam posljednjih rečenica nisu preskočile. Tih je sedam znamenitih rečenica jasan podtekst četrnaest klasičnih postaja. Drama je zaokružena. Epilog poznat. Poslije četrnaeste postaje (Isusa polažu u grob), hodočasnik je stigao na vrh s kojega se vidi cijeli pušćanski svijet, na kojemu je kapelica posvećena Majci Božjoj. Njoj je Haramina posvetio značajan dio kiparskoga opusa.

Od sv. Leonarda, preko Kranjčevića do Haramine

Sveti Leonard je za života postavio više od pet stotina i sedamdeset križnih putova. Najpoznatiji je onaj u Koloseumu. Od Hrvata, među mnogobrojnima, u križnom se putu pronašao i Silvije Strahimir Kranjčević, čiju smo obljetnicu smrti (29. listopada 1908.) uspješno preskočili. Onako kako su mediji preskočili novi Križni put u Pušći. Naš se realist i pravaš, rođen u Senju, skončao u Sarajevu, kao da piše o našoj suvremenosti obilježenoj patnjom umjesto pobjedom, obratio Bogu Kristovim riječima: Bože moj, Bože moj zašto si me ostavio, pa je na dobrom („europskom“) putu izbacivanja iz lektire. A. G. Matoš: „Kranjčević je kršćanin svojim kultom boli, svojom subjektivnošću i svojim moralnim revoltima... Sve krize modernog hrvatskog duha on je probolovao, sve 'trzaje', sve muke i sve nade hrvatske on je propatio da nam ih proplače, prokune i proklikće u stihovima koji će samo s njegovim narodom umrijeti“.

Osma postaja - Isus tješi jeruzalemske žene

Haramini je ovo prvi križni put, ne vjerujem da će dostići sv. Leonarda. Dosad je, međutim, obogatio javne prostore nizom skulptura sakralne tematike oblikovanih u drvu, kamenu i bronci. U Sesvetama – kip trudne Bogorodice. U Karlovcu – kip Milosrdnog Isusa. U Županji – Bogorodica. Majka i dijete u Zaprešiću. Raspela u Žlebcu i Siveriću. Anđeo u Mariji Gorici. Slučajno ili ne Akrobat s harmonikom postavljen je u Italiji.

Odmorište za umorne

I u sakralnim prostorima ostavio je lijepi trag. Raspela i korpusi u Karlovcu i Vukovaru. Milosrdni Isus i bista Faustine Kowalske u Puli. Fra Šimun Filipović u Brčkom. Sv Janez Strašek i Bogorodica s djetetom u Karlovcu. Blaženi Alojzije Stepinac u Mariji Gorici. Uskrsli Krist (tu smo!, evo i Pobjednika) u Novigradu. Majka Božja zaštitnica nerođenih u Sv. Petru u Šumi.

Iskreni populizam: U prvom planu je narodni život

Hrvati su zanimljivi. Najsjajnije desetljeće u svojoj povijesti obilježili su dvjema izložbama. Godine 1991. izložbom u Klovićevim dvorima „1000. godina hrvatske skulpture“ i godine 1999. izložbom u Vatikanu „Hrvati - kršćanstvo, kultura, umjetnost“. Po povratnom komunističkom udaru godine 2000., u jeku najžešće detuđmanizacije, neumorno su podizali spomenike Tuđmanu. U jeku obezboženoga „europskoga puta“, kao dio „europske obitelji“ nastavljaju podizati križne putove. Uvijek kontra glavne struje. Za razliku od savitljivih im političkih elita.

Deveta postaja - Isus pada treći put pod križem

Trinaesta postaja - Isusa skidaju s križa

Tko nije bio u Pušći, neka se popne na izvrsno osmišljenu i uređenu Kalvariju i osvrne oko sebe. Neka pogleda u prirodan sklad i odmah će mu, osobito za vjetrovita vremena, ispariti iz glave sve euroispraznice, kao što su nam devedesete isparile, kasnije uspješno nadomještene, jugoispraznice. Pred njim će se gore na vrhu otvoriti jedna obična hrvatska dimenzija, krajobraz bez premca i mnoštvo bistrih misli. Komu se pak ne penje na Kalvariju, neka s ceste u dolini pogleda gore: Križni put Franje Haramine z Pušće ga luče. Stazu života, nemoguće je izbjeći, bili gore ili dolje. Ona je u Pušći izraz čistoga, nepatvorenoga, pobožnoga populizma - struje u umjetnosti koja prikazuje narodni život i njegove objektivne probleme, u našem slučaju kranjčevićevski nepromijenjenu istost, bez obzira na okolnosti, danas europske, jučer jugoslavenske, prekjučer austrougarske, turske...

Obred blagoslova vodio je mons. Nedjeljko Pintarić

Bijah, dakle, u nedjelju 9. listopada ljeta Gospodnjega dva jezera i šesnaeste u Pušći na otvorenju i blagoslovu „Staze života – Križni put“. Obred blagoslova vodio je predstojnik Ureda za kulturna dobra Zagrebačke nadbiskupije mons. Nedjeljko Pintarić. Pred očima mi se otkrio uspješan sklad vjerničke pobožnosti, nadahnuća, prirode i struke. Dio viđenoga i pročitanoga prenosim čitateljima, kroz fotografije Bože Novaka i Mirka Ivanjeka, te izvod iz kritike Stanka Špoljarića s prisjećanjem na Eli! Eli! Lama azavtani?! S. S. Kranjčevića.

Nenad Piskač

Iz likovne kritike Stanka Špoljarića: Haraminin ulazak u birano društvo

Franjo Haramina autor je kiparski osmišljene Kalvarije psotavljene u Pušći uz serpentine puta na brežuljku između barokne župne crkve sv. Jurja (nastaloj na mjestu starije crkve iz XIII. stoljeća) i kapelice Majke Božje Čiseljske (Kraljice sv. Krunice). Haramina je umjetnik koji je veliki dio svoga opusa posvetio temama kršćanske ikonografije unutar koje prizori Pasije zauzimaju posebno mjesto. Kao vjernik te teme živi i umjetničkim talentom, vještinom, zanosom interpretira mjerom osobne stilistike.

Opus mu je itekako dojmljiv s ostvarenjima u javnim prostorima (primjerice Raspela na dominantnim točkama krajolika) ili djelima komornijih formata u crkvama i izvan njih. Svojom skulpturom Haramina prati načela klasične estetike, s realističnom opisnošću u razradi cjeline i detalja. No to je samo okvir njegove likovne poetike kojom sintetizira i stilizaciju forme i ekspresionističku izražajnost figura.

Kiparska Kalvarija u Pušći oblikovana je s četrnaest reljefa, znalački modeliranih, kojom Haramina sjajno uravnotežuje plohe i naznačenost volumena, koncentrirajući se na sukus sadržaja svake postaje. Razumljivo lik Krista dominanta je svakog prizora, čvrsto povezan s križem (izabran je oblik latinskog križa) upisan u kompozicije različite složenosti. Broj pratećih sudionika varira od slučaja do slučaja, ali je sukladan opisima evanđelista.

Istina, Haramina postavlja i svoje akcente potencirajući i time svoj doživljaj Muke. Dramatičnost zbivanja istaknuta je i ispaćenim Kristovim portretom i kompozicijama slobodne razvedenosti, simboličnom lomnošću prostora. Haramina prožima prizore emocionalnošću, no istovremeno disciplinirano i postupno tvarnost svakog fragmenta površine dovodi do potrebite kiparske napetosti.

Haramina nizom citata nudi niz originalnih rješenja (kao ruke koje unose natpis INRI postavljen u XII. postaji iznad Kristove glave), ili zanimljiv koncept kod Šimuna Cirenca. S doživljajne strane dnevno svjetlo (a i ono zore i sumraka) likovno obogaćuje Kalvariju, kako zbog manje ili veće dubine forme, tako i odnosa zaglađenih i „rustikalnih“ ploha.

Konačnom izgledu bitni doprinos daju, svojim originalnim postavom, arhitekt Damir Krajnik, te kvalitetnim ljevanjem oblikovane matrice restaurator u Gliptoteci HAZU Dražen Sokolić, maksimalno poštujući modeliranu formu odnjegovanu rukom Franje Haramine.

I situacija koja spada među Božje darove. Čudesna ljepota krajolika u koji je Kalvarija postavljena. Pogledi na okolne brežuljke i padine, od Haramine i ranije posvojenih, zasigurno su bili poticaj njegovoj kreativnosti. Svetost Kalvarije izjednačena je sa svetošću pejzaža, te se duhovnost osjeća na svakom koraku.

A Franjo Haramina umjetničkom uvjerljivošću Kalvarijom u Pušći s punim razlogom upisao se u birano društvo umjetnika koji su sami, ili u grupi oblikovali motiv Kalvarije u hrvatskim prostorima.

Stanko Špoljarić

Silvije Strahimir Kranjčević

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI?!

Na Golgoti je umro – a za kog je izdan'o?
Je l pala žrtva ova il kasno
ili rano?

Na Golgoti je umro i svijet za to znade,
Al od te
žrtve davne još ploda na imade.

A krv je tekla mnoga i srce tu je
stalo,
Što nikad nije više onako zakucalo...

I vjekovi su
prošli daleki, strašni, crni,
Osušila se krvca i suha još se skvrni.

Prošetala
se povijest u sramotničkoj halji,
I što smo Nebu bliži, sve od Neba
smo – dalji!

Na Golgoti je staro prelomilo se drvo,
Pokradoše
mu čavle – i to je bilo prvo!

U ime čovječanstva i bratstva i
slobode
Počeše krvno kolo da bezbožnički vode.

I derala se družba od gadne strasti pjana;
Mi ubijamo, Bože, sve zbog Tebe –
Hosana!

Na Golgoti je mrtvo i vjetrić tamo tajni
Tek cvili:
Eli! Eli! Lama azavtani?

A pokraj krvi davne i ispod drva suha
Sve milijuni vape:
O pravice, o kruha!

Da, ukidoste ropstvo, i
cirkus i hijenu,
Pa odvedoste ljudstvo u kršćansku arenu!

I tu
u sjajnim ložam, u zlatu i u slavi,
Pod vijencem i pod mitrom na
debeloj si glavi,

Zapremili ste i vi i vaše gospe bijele
Na pozornici svijeta sve najprve fotelje!

I gledate u igru od bijede
i od jada,
Gdje čovječanstvo mučno ko On pod drvom pada!

I tamnice o crne, gdje mnogi plač se gubi,
Kad takovi su ljudi: il umri
ili ubi!

I djevojčice gole, a ispred sita suca,
Ah, imale bi
obraz, da nemaju želuca!

I sramotu i bijedu i uvrede i vrake
I uzdahe i laži i mnoge suze žarke.

A usred bare ove, gdje tovna
gamad pliže,
Uzvisilo se drvo i Hrist se na njem diže.

I gleda, gdje su ljudstvu sve gori crni dani,
I plače: Eli! Eli! Lama
azavtani!

Badava gordo kube i mramor Panteona,
I papuče od
zlata i orgulje i zvona!

Badava tamjan mnogi i ponosni oltari,
Badava
alem gori na kruni i tijari!

Ah, Golgota je pusta, i vjetrić
tamo tajni
Tek cvili: "Eli! Eli! Lama azavtani!?"

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.