Je li Orešković veći neprijatelj od Milanovića?

Da se komunisti hoće pošto-poto vratiti što prije na vlast nije nikakva tajna. Sekundarni cilj, ako ne osvoje vlast na brzinu, odnosi se na uspostavu što nestabilnije vlade, vlade sa što više čimbenika – upravo to radi HDZ. Relativni izborni pobjednik nudi „preslagivanje“ kao premosnicu izvanrednim izborima. Sve je, slažemo se, bolje od Milanovića! Što je to, međutim, preslagivanje? Po mojemu mišljenju preslagivanje je uvod u političku korupciju, a u kombinaciji s prethodnim rušenjem vlade i u politički promiskuitet na najvišoj razini o državnom trošku. I jesu li oni koji upozoravaju na opasnosti rušenja s preslagivanjem doista „narodni neprijatelji“, kako su ovih dana etiketirani nezavisni kolumnisti koji u hadezeovu bušenju legalne vlade i šefa vlade vide opasnost?

Izostalo je rušenje Milanovićeve vlade

HDZ se nije nametnuo kao najvažniji čimbenik ni u sadašnjoj „reformskoj“ vladi, a ima, kažu, odličan gospodarski program i projekte, pa tko onda jamči da će u „presloženoj“ u kojoj će biti još više čimbenika, apetita i PupovacJoš nitko nije pojasnio u čemu je bolji potpredsjednik Pupovac od potpredsjednika Petrova. I ne će, jer je i sam pokušaj toga objašnjenja čisto političko samoubojstvo, kakvo si je ovih dana priuštio Milinović tvrdeći da će HDZ žrtvovati ministra Hasanbegovića, ako to zatraži Pupovac. On je zapravo poručio da HDZ namjerava i u „presloženoj“ vladi biti u defenzivi, da za dosadašnja popuštanja nije kriv Karamarko, već je to stajalište stranke u cjelini. To jest nitko nije kriv za loše političke odluke.klipova u kotačima svjetonazorski dijametralno suprotnih polova? Nitko. Problem je, dakle, samo u tome što jedni vide da je rušenje Oreškovića pogrješan potez, a drugi pak misle da je opravdan. Tuđman je jednom u dramatičnim okolnostima opravdano preslagivao izvršnu vlast i složio vladu nacionalnog jedinstva. Opravdava li današnja situacija kombiniranu taktiku rušenja s preslagivanjem? Možda, ali mi o tako dramatičnim razlozima ne znamo ništa. Je li Oreškovićeva vlada kvislinška, a ministri kvislinzi? Zašto HDZ nije tražio izglasavanje povjerenja, kamoli rušenje Milanovićeve vlade onom brzinom i žarom kako to sad radi? Možda zato da SDP ne bi doživio povijesni debakl?

Još nitko nije pojasnio u čemu je bolji potpredsjednik Pupovac od potpredsjednika Petrova. I ne će, jer je i sam pokušaj toga objašnjenja čisto političko samoubojstvo, kakvo si je ovih dana priuštio Milinović tvrdeći da će HDZ žrtvovati ministra Hasanbegovića, ako to zatraži Pupovac. On je zapravo poručio da HDZ namjerava i u „presloženoj“ vladi biti u defenzivi, da za dosadašnja popuštanja nije kriv Karamarko, već je to stajalište stranke u cjelini. To jest nitko nije kriv za loše političke odluke.

Bez poslušnika i bez očiju željnih napojnice bilo bi teško provesti rušenje i preslagivanje. Uvijek ostaje otvorenim pitanje u kojoj su mjeri razlozi za preslagivanje opće dobro, a u kojoj milijunski računi preslagivatelja u čiji smo uvid ovih dana mogli djelomično zaviriti. Matoš je rušiteljopreslagivatelje svojega doba doveo u svezu s Judama i štrikom, a Tuđman s prodajom za Judine škude.

Oduvijek oporba ruši vladu, a pozicija ju brani

Iz povijesnoga iskustva možemo zaključiti kako rušiteljopreslagivatelji u pravilu postaju žrtve. Budiša (presložio oporbu HDZ-u), Sanader (presložio hrvatsku vladu u hrvatsko-srpsku), Kosorova... Permanentno preslagivanje je revolucija bez krvi. Oboje ne smiju stati, zbog toga jedu i svoju djecu. U našem slučaju preslagivanje ne smije stati zbog toga da Hrvati ne skuže kako i zašto su postali objekt usklađenoga veslanja žednih preko vode. To što će aktualni preslagivatelj Karamarko poput zaboravljenog JugoS jugoslavenskoga stajališta stvar će dobro izgledati ako Pupovac rezultatom preslagivanja postane potpredsjednikom vlade, Čačić ministrom razgradatiteljstva, Hasanbegović na Zavodu za zapošljavanje, Tepeš u Dublinu, a Ilčić na Zagreb prideu.Budiše završiti u politropotarnici nije problem. Ali da HDZ, umjesto SDP-a zadesi sudbina HSLS-a, to bi već mogao biti problem. Makar i za privid političke ravnoteže, koji već šesnaest godina podmazano funkcionira na štetu države i nacije.

Umjesto reformski složene Karamarko sad hoće presloženu vladu. Čini se da je uspio u nemogućemu – srušio je samoga sebe i za sobom povukao HDZ, a SDP-u trasirao i olakšao put za povratak na vlast. Ne kažem da će se to i dogoditi odmah i sada, ali smjerokaz je jasan. Što je od svega toga nacionalni interes osim, eventualno, vlastitoga rušenja? Ništa sa stajališta hrvatskoga nacionalnoga interesa. S jugoslavenskoga stajališta stvar će dobro izgledati ako Pupovac rezultatom preslagivanja postane potpredsjednikom vlade, Čačić ministrom razgradatiteljstva, Hasanbegović na Zavodu za zapošljavanje, Tepeš u Dublinu, a Ilčić na Zagreb prideu.

Aktualno rušenje s preslagivanjem vjeruje kako su svi zaboravili prošlost i okrenuli se budućnosti. Rušenjem se uspostavlja načelo: Povijest nije učiteljica života. Preslagivanjem: Ponavljanje nije majka znanja. Možda to vrijedi u strankama s jednim kandidatom, ali ne drži vodu u realnom životu, kao što to pokazuju objektivni pokazatelji o stanju države i nacije. S tim u svezi podsjetnik: Prvo, posao rušenja vlade je kroz povijest uvijek pripadao oporbi. Drugo, dok smo se mi bojali da je Petrov jedini nasljednik Budiše, ispalo je da će Karamarko i Petrov zajedničkim snagama dovesti komuniste na vlast. Ne odmah, već u „zakonskim rokovima“ prijevremenih ili redovnih izbora. I bit će sve prema slovu Ustava potvrdit će Ustavni sud. Zato je i strančarski kompletiran.

U Hrvatskoj je sve srušeno i presloženo na štetu države i nacije

Treće, Karamarko i u okolnostima relativnoga izbornoga pobjednika od Predsjednice Republike nije dobio mandat za sastavljanje vlade. Što to o njemu zna Predsjednica, a mi ne znamo, da mu je uskratila mogućnost da formira vladu? I četvrto, koja je razlika između Oreškovića i Marića?

U tome što je Karamarko s izlaganjem Oreškovića politički do kraja potrošio hrvatsko iseljeništvo kao naš potencijal. No, dobro, Marić bolje govori hrvatski, ali ga unatoč tomu ne razumijem, je li pristao Karamarku biti ono što je Sanaderu predstavljao Polančec ili Kosorova? I gdje su danas svi skupa?!

Hrvatskoj državi i naciji potreban je novi nacionalni plan i program i novi ljudi. Sve je, naime, već presloženo! Ali, po mjeri rušenja s preslagivanjem: Gospodarstvo, poljoprivreda, kultura, financije, mediji, politički sustav, vojska, izborno zakonodavstvo, rezultati prvoga i drugoga referenduma, civilno društvo, bankarska industrija... I tu je negdje kraj tužne priče o rušenjima s preslagivanjima koja su regionalnu silu presložile u slijepo crijevo Europske unije.

Srušiti da bi se presložilo?! Nije li normalno graditi da bi se preživjelo?

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.