Pismo Poslanici

Predsjednica Republike u posljednje vrijeme napravila je nekoliko poteza koji su joj ozbiljno uzdrmali popularnost i ugled u onom dijelu biračkoga tijela koje joj je dalo svoj glas u tijesnoj pobjedi protiv Ive Josipovića. Pad popularnosti zabrinuo je i gremij mozgova na Pantovčaku. Rješenje je potražio u javnom obraćanju „Hrvaticama i Hrvatima i ostalim građanima“. Kriva procjena, ili dobra podvala!? Poslanica je pala u vodu istoga dana kad je objavljena, 9. svibnja 2016. No, to ne znači da je baš sve u njoj nečitljivo ili neprihvatljivo.

Za kontekst možda je potrebno naglasiti barem tri aspekta. Poslanica je puštena u javnost u tjednu obilježavanja bleiburške tragedije. U vrijeme kad nas još samo korak dijeli da se kruna petnaestogodišnjeg rastakanja moderne hrvatske države, tzv. kurikul (preciznije: kukurikulum), šaptom prihvati. I u vrijeme kad Hrvatska treba bez puno pitanja blagosloviti ulazak Srbije u EU, Srbije koja nije osudila agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, niti to itko od nje traži. Blagosloviti na isti „tehnički“ način na koji je blagoslovila Vesnu Pusić u prigodi njezine (samo)kandidature pri Ujedinjenim nacijama.

Ideološke podjele: Ključan je 3. siječanj 2000.

Reakcije Hrvatica i Hrvata i ostalih građana je prirodna. Poslanicu vratiti pošiljatelju. Primatelj u realnom vremenu ReakcijeReakcije Hrvatica i Hrvata i ostalih građana je prirodna. Poslanicu vratiti pošiljatelju. Primatelj u realnom vremenu ne živi na navedenoj adresi. Odselio se u 21. stoljeće. S druge strane reakcije političkih stranaka daju do znanja da su Poslanicu shvatile kao dobru prigodu za nastavak sijanja podjela. Iz toga se može zaključiti kako će se nastaviti s „antifašističkim“ peglanjem države i nacije po obrascu iz 1945.ne živi na navedenoj adresi. Odselio se u 21. stoljeće. S druge strane reakcije političkih stranaka daju do znanja da su Poslanicu shvatile kao dobru prigodu za nastavak sijanja podjela. Iz toga se može zaključiti kako će se nastaviti s „antifašističkim“ peglanjem države i nacije po obrascu iz 1945.

Razlog Poslanici jest „eskalacija netolerancije, govora mržnje i veličanja propalih zločinačkih režima“. Ne dvojim u dobru namjeru. Očekivao se u tom kontekstu poziv izvršnoj i zakonodavnoj vlasti da se jednakom mjerom sude i osude svi totalitarni režimi. To bi bilo državnički i europski. No, izostao je takav poziv. Zbog toga je Poslanica pisana za odnose i okolnosti kakvi su vladali osamdesetih godina u SRH i SFRJ. Stanje je tada glede netolerancije, mržnje i veličanja bilo dramatično i trebalo je reagirati, ali iz tog doba pamtimo samo hrvatsku šutnju. Poslanica je debelo zakasnila. U međuvremenu dugom tri desetljeća dogodilo se svašta, premda izgleda da se nije dogodilo ništa.

Hrvatska jugokomunistička šutnja, podsjećam Poslanicu, postala je glasnom i operativnom po 3. siječnju 2000. Decibeli i operativa jugokomunizma, koji se skrivečki prekrstio u „antifašizam“, iz godine u godinu rasli su da bi danas urlali ulicama, trgovima, po medijima i međunarodnom terenu, šireći netoleranciju prema povijesnoj istini i govor mržnje prema neistomišljenicima, veličajući zločinca Tita, propali zločinački jugokomunistički režim i na zločinu stvorenu Jugoslaviju. Ništa od toga nije u temelju moderne hrvatske države, a sve to je u temelju Jugoslavije, totalitarnoga jugokomunističkoga režima i Partije.

Naplata pomirbe s figom u džepu

Već 16 godina, a osobito posljednjih godinu dana, prava adresa za predsjedničku poslanicu jest sekta „Mi ili oni“. Da bi se nju napisalo treba imati političke hrabrosti, nacionalnoga ponosa, osjećati bilo svojega naroda i poštivati SektaVeć 16 godina, a osobito posljednjih godinu dana, prava adresa za predsjedničku poslanicu jest sekta „Mi ili oni“. Da bi se nju napisalo treba imati političke hrabrosti, nacionalnoga ponosa, osjećati bilo svojega naroda i poštivati stečevine europske uljudbe te priznati da samo ta sekta širi ideološku podjelu. Ustaša već odavno, naime, nema. Istina, neki su Hrvati preživjeli oslobođenje i ne dijele stajališta jugokomunističke sekte.stečevine europske uljudbe te priznati da samo ta sekta širi ideološku podjelu. Ustaša već odavno, naime, nema. Istina, neki su Hrvati preživjeli oslobođenje i ne dijele stajališta jugokomunističke sekte.

Evo nekih adresa za jednu takvu buduću poslanicu: Iblerov trg, Milanović, SDP, HNS i njihovi sateliti raspršeni po političkom i medijskom prostoru, civilnom društvu, HND-u i sličnim opskurnim organizacijama „aveti prošlosti“. Ta bulumenta od moderne hrvatske države očekuje da ih vječno hrani zato što su se, navodno, tijekom devedesetih pomirili s djecom ustaša. Od 3. siječnja 2000. masno naplaćuju činjenicu što nisu imali hrabrosti zajedno s pobunjenim dijelom Srba u Hrvatskoj otići u šumu braniti totalitarni jugokomunistički režim! A s ustaškom djecom u borbu nisu htjeli, jer im nije dopuštala njihova klasna svijest. Njihova „pomirba“ ima svoju cijenu. I ucjenu, tj. iznudu. Nije li to opravdana tema za poslanicu?

Demokratskom antifašizmu ne treba poslanica da bi osudili zločinačke režime. Ustaški se u nas konstantno osuđuje. Jugokomunistički se konstantno obnavlja. Zato je za pohvalu što Poslanica, iako je promašila adresu i realno vrijeme, u negativnom kontekstu spominje jugokomunistički režim. Pomak raduje. To je mali korak za čovječanstvo i veliki za hrvatsku političku povijest. Ali, uvijek taj ali, Poslanica je potpuno zaboravila četnike i time odmah anulirala radost pomaka. Ta, i četnici su hrvatski građani. Štoviše, antifašisti! Samo antifašisti smiju nekažnjeno ustati protiv hrvatske države i ustavnopravnog joj položaja. Nije li i to opravdana tema za poslanicu?

Hrvatska je normalna, a ne antifašistička

Ne stoji, Poslanico, da je moderna hrvatska država antifašistička. Moderna hrvatska država je onakva kakvom se izjasnila u Ustavu Republike Hrvatske. Ona je jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Stvorena je u obrambenom Domovinskom ratu koji se vodio protiv velikosrpske agresije u kojoj su sudjelovali Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska narodna armija, četnici i veliki dio pobunjenih Srba iz Hrvatske uz nedvojbenu potporu dijela tzv. međunarodne zajednice. Obrambeni Domovinski rat bio je antifašistički i pobjednički. No, te istine nisu ušle u temu Poslanice. Natrag pošiljatelju na doradu, kako bi izišla iz dnevnopolitičkih okvira i uskočila u državnički.

Ne stoji da je moderna hrvatska država utemeljena na „pomirbi djece ustaša i partizana“. Odlazeći u rat protiv DoradaNe stoji, Poslanico, da je moderna hrvatska država antifašistička. Moderna hrvatska država je onakva kakvom se izjasnila u Ustavu Republike Hrvatske. Ona je jedinstvena, nedjeljiva, demokratska i socijalna država. Stvorena je u obrambenom Domovinskom ratu koji se vodio protiv velikosrpske agresije u kojoj su sudjelovali Srbija, Crna Gora, Jugoslavenska narodna armija, četnici i veliki dio pobunjenih Srba iz Hrvatske uz nedvojbenu potporu dijela tzv. međunarodne zajednice. Obrambeni Domovinski rat bio je antifašistički i pobjednički. No, te istine nisu ušle u temu Poslanice. Natrag pošiljatelju na doradu, kako bi izišla iz dnevnopolitičkih okvira i uskočila u državnički.okupatora nisam se prethodno pomirio s djecom ustaša i partizana. Oprostio sam se samo s trudnom ženom. Pomirio sam se, istina, s povijesnom nužnošću pred realnom nacifašističkom prijetnjom s Istoka i pete kolone iznutra. I s time da se iz rata mogu vratiti kraći za glavu, ali ne i bez slobodne hrvatske države. No, da ću u modernoj hrvatskoj državi postati ustaša, tomu se, iskreno, nisam nadao. Niti tomu da će me jugokomunisti stavljati na svoje rankovićevizirane liste za odstrel, a da pritom hrvatska demokratski izabrana vlast pokorno, da ne velim jugokomunistički, šuti. Šutnja je odobravanje. Franjo bi me branio i obranio. I ja njega.

Ustaški ustanak protiv Jugoslavije i partizanski ustanak za obnovu Jugoslavije nisu uspjeli ostvariti i održati „vjekovni san“ i „legitimnu težnju hrvatskoga naroda za slobodnom i nezavisnom državom“. Sa stajališta hrvatskih nacionalnih interesa ustaški i jugokomunistički režim nisu položili povijesni ispit. Poslanico! Povijesni ispit položili su hrvatski branitelji pod vodstvom dr. Franje Tuđmana. Poslanicu pisati zbog šačice bukača koji okolo naokolo lažu i galame, predstavlja davanje značaja šačici bukača kojega objektivno uopće ne zavrjeđuju. To je u istoj ravni kao i prošlotjedni odlazak u jugokomunistički operativni centar. I još bez adekvatnog osiguranja...

Krađa budućnosti i njezini sukrivci

Nedvojbeno je da su zbog obnove države i Tuđman i branitelji jugokomunističkom reinterpretacijom novije povijesti, osobito iz razdoblja Domovinskoga rata, tzv. detuđmanizacijom postali „ustaše“, kako je tijekom jugokomunističkoga režima tretiran cjelokupan hrvatski narod. Poslanico! Nije li to prava tema za jednu modernu poslanicu moderne hrvatske države s obzirom na to da se ista kolektivna krivnja nameće i danas, kad imamo pravomoćnu presudu Haaškoga suda o tome da smo čisti kao suza?

Poziv da „sugrađanke i sugrađani“ ne dopuste da nam bolju budućnost ukradu zlodusi loše prošlosti shvaćam kao poziv na egzorcističko samoorganiziranje hrvatskoga naroda. Takva me vrst „duhovnosti“ ne zanima. Međutim, zašto Poslanica ne imenuje zloduhe prošlosti koji hrvatskom narodu kradu bolju budućnost? Tko je, dakle, u modernoj hrvatskoj državi zloduh? Jesu li to sinovi ustaša ili sinovi partizana? Jugoslavenski integralisti? Tko? Poslanica, nažalost, nije konstatirala tko, kad i gdje je razvrgnuo pomirbu. Kad je Tuđman pisao poslanice počeo je od stoljeća sedmoga, nijedan važan detalj nije mu promaknuo. Ovo nije tema za poslanicu, već preporuka za čitanje.

U redovnoj komunikaciji s Vladom i bez Poslanice moglo se reći: „Hrvatskoj vladi i svim državnim institucijama postavljam pitanje: Jeste li svjesni da nam svakodnevno autobusi mladih ljudi odlaze iz zemlje, ne samo zbog nedostatka posla nego i zbog neizdržive atmosfere zagađenosti javnog prostora mržnjom i netolerancijom. Trgnite se! Zaustavite međusobne svađe i uhvatite se posla!“ Isti dan, istina, Vlada se trgnula! Priopćenjem. Bolje da nije. Opet je osudila ustaški režim i sramežljivo rekla da je ustašizacija društva nametnuta teza. Ali, opet nije rekla da ustašizaciju ne proizvode ustaše, budući da ih nema, već ostatci jugokomunističkoga režima, koji je očito povlašten u modernoj hrvatskoj državi. Sreća u nesreći jest zgoljna činjenica da Vlada nije potvrdila 700.000 žrtava Jasenovca.

Slažem se s gore navedenim dijelom Poslanice zato jer u državnim institucijama vlada jugokomunistički mentalni sklop. I tako je još od velike kadrovske čistke koju je provela vlada druga Ivice Račana držeći da je na izborima dobila mandat modernu hrvatsku državu izraslu na Domovinskom ratu prepjevati u propalu jugokomunističku tvorevinu „Hrvata, Srba i drugih naroda i narodnosti“. Zato mislim da je Poslanica trebala početi, ako već ne od stoljeća sedmog, nego barem od 3. siječnja 2000., pa onda nastaviti s događajima koji su sijali podjelu tijekom PomirbaTko je, dakle, u modernoj hrvatskoj državi zloduh? Jesu li to sinovi ustaša ili sinovi partizana? Jugoslavenski integralisti? Tko? Poslanica, nažalost, nije konstatirala tko, kad i gdje je razvrgnuo pomirbu. Kad je Tuđman pisao poslanice počeo je od stoljeća sedmoga, nijedan važan detalj nije mu promaknuo. Ovo nije tema za poslanicu, već preporuka za čitanje.vlada Sanadera, Kosorove i Milanovića. Dosad nijedna vlada, niti jedan predsjednik ili predsjednica, pa niti Poslanica, nisu taj retrogradni trend i ključni nadnevak za proces razgradnje moderne hrvatske države uspjeli locirati, kamoli zauzdati i vratiti modernu hrvatsku državu u realno vrijeme. Time nam zapravo i oni „kradu budućnost“.

Fašizam je gaziti legitimnu težnju

Tko onda ne bi podupro Poslanicu kad tvrdi: „Hrvatska traži odlučno i jako vodstvo i zajedništvo“?! Ali je zabluda i još jedan razlog za povrat pošiljke, da će „porast zapošljavanja i investicija, zaustavljanje odljeva mladih i hitne demografske mjere“ zaustaviti „ideološke podjele“. Ne će sve i da med i mlijeko poteče. Naime, ne radi se o pluralu, množini ideoloških podjela. Radi se o jednini. Ideološku podjelu hrvatskoga naroda, koja ruši temelje moderne hrvatske države, radi samo jedna ideološko-proračunski ovisnički umrežena sekta. Ona koju je na vrijeme u postotcima razotkrio prvi predsjednik moderne hrvatske države. Zadatak je odgovorne vlasti mirno i bez teatralnosti jasno reći tko je to. To je odlika odlučnog i jakog vodstva, ali i dobre poslanice, kao književno-političke vrste literature.

Zajedništvo se ne može graditi bez istine, a graditi ga na lažima jugokomunističkoga režima, pokazalo se početkom devedesetih, nije moguće. Da se moderna hrvatska država gradila na jugokomunističkim lažima, ona nikad ne bi postala jedinstvenom, nedjeljivom, demokratskom i socijalnom. Riknula bi 1994., prije Oluje. Jugokomunistički ostatci u proteklih 16 godina osokoljeni su nedostatkom odlučnog i jakog vodstva u modernoj hrvatskoj državi. I slažem se da će zbog toga „ova spirala nametanja u opravdavanju režima koji ne zaslužuje opravdanje“ vjerojatno završiti na ulici. Potom u ropotarnici. Hoće li to biti popravni ispit za modernu hrvatsku državu ili za jugokomunistički povratni val, uopće nije dvojbeno. Pobijedit će moderna hrvatska država unatoč nedostatku odlučnog i jakog vodstva, jer je ona izraz legitimne težnje hrvatskoga naroda.

Legitimna težnja hrvatskoga naroda može se samo totalitarnim režimom držati pod nadzorom jugoslavenskih integralista, četnika i kriptokomunista. Djelomično je to i ostvareno, zato i pišem ovo uzaludno pismo kao privitak povratnici. Naša legitimna težnja ne može se u hrvatskoj državi (bez sankcija) okarakterizirati kao izraz krajnje desnice osim u interpretaciji komunističke ljevice i radikalnog jugoslavenstva, koji se skrivaju iza „antifašizma“ kako bi sačuvali moć stečenu u jugokomunističkom režimu koji je za njih bio antifašistički raj, a za hrvatski narod višedesetljetni pakao komunističkog fašizma. Poslanica je, kad mi se već obratila - slobodan sam reći, trebala pozvati Hrvatice i Hrvate i sve ostale građane da zajedničkim snagama izađemo iz realnoga pakla, te pokazati kojim se putem izlazi iz njega. Podilazeći ložačima pakla nije moguće izaći iz pakla.

Poslanica sekti daje vjetar u leđa

Buduća poslanico! Imenuj, dakle, „zloduhe prošlosti“. Ogradi se od zločina na Macelju. Ogradi se od zločina na KljučBuduća poslanico! Imenuj, dakle, „zloduhe prošlosti“. Ogradi se od zločina na Macelju. Ogradi se od zločina na Daksi, od zločina u Zavodu za prisilni rad u Jasenovcu, od zločina na Jazovki, Širokom Brijegu, Hudoj jami, Teznom, Ključu Brdovečkom.... Osudi Trg maršala Tita! Osudi jugokomunistički režim i njegovu rehabilitaciju. Osudi velikosrpsku ideologiju i praksu. Veličaj pobjede u Domovinskom ratu. Afirmiraj istinu. Potiči pravdu. Tu je ključ nacionalnoga zajedništva.Daksi, od zločina u Zavodu za prisilni rad u Jasenovcu, od zločina na Jazovki, Širokom Brijegu, Hudoj jami, Teznom, Ključu Brdovečkom.... Osudi Trg maršala Tita! Osudi jugokomunistički režim i njegovu rehabilitaciju. Osudi velikosrpsku ideologiju i praksu. Veličaj pobjede u Domovinskom ratu. Afirmiraj istinu. Potiči pravdu. Tu je ključ nacionalnoga zajedništva.

Bolja Hrvatska nije univerzalno načelo. To je imperativ odlučnog i jakog vodstva. Načela su pravednost i istina, solidarnost, opće dobro... Od načela se ne odstupa, a od bolje Hrvatske se odstupilo još 3. siječnja 2000., kad su prihvaćena i nikad oborena jugokomunistička načela kao jedini ispravan obrazac za Hrvatice i Hrvate i ostale građane moderne hrvatske države. Zar je to tako teško shvatiti i javno reći? Bolja Hrvatska ne gradi se na jugokomunističkim mitovima, čistkama, propagandama i specijalnim akcijama, kakvu smo nedavno vidjeli u prostorijama tzv. hrvatskog novinarskog doma. Taj se arsenal za pokoravanje Hrvata ne smije gurati pod tepih. Njega treba poraziti. Ako ga legitimna vlast ne želi poraziti, preostaje samo ulica.

Poslanicu, koja se u biti zalaže za status quo, iskoristiti će sekta „Mi ili oni“ za daljnje prikrivanje istine o tome da je jugokomunistički totalitarni režim pobio daleko više ljudi negoli ustaški. A kad to postane razvidnim, to će za sobom povući ozbiljne i korjenite konsekvence vezane uz komunistički antifašizam, koji prijeći hrvatsko nacionalno zajedništvo još od 8. svibnja 1945. Hrvatice i Hrvati, demokratski antifašisti, spremni su suočiti se s istinom i s konsekvencama i očekuju da u tom pogledu bude spremno i njihovo državno, zakonodavno i izvršno vodstvo. Prvi korak u iskorjenjivanju tzv. ideoloških podjela jest lustracija. Poslanica o lustraciji, kako to nedohvatljivo zvuči.

Hrvatice i Hrvati i ostali građani u svom beskrajnom strpljenju u modernoj hrvatskoj državi očekuju objektivnu i modernu predsjedničku poslanicu utemeljenu na dosad poznatoj tragičnoj istini o zločinačkim režimima i poznatim posljedicama kriminalnog procesa detuđmanizacije.

Poslanica, nažalost, nije pridonijela popularnosti Predsjednice među Hrvaticama i Hrvatima. Ali jest u sekti krajnje ljevice. Stanje države i nacije i dalje je očajno.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.