Kratka SF priča: Europa osudila rankovićevštinu godine 2066.!

Godina je 2066. Nisam se nadao, no, konstatiram zgoljnu činjenicu: Imam, ti jarca, sto i četiri godine. Sjećanje blijedi, ipak, ne znam zašto, pamtim da je prošlo sto godina od „pada druga Marka“. Aleksandra Rankovića. S njim je završilo razdoblje otvorenoga klanja Hrvata, jednoga iz povijesnoga niza i to baš onoga započetoga na Bleiburgu 1945. U Partiji od milja nazvan „Drug Marko“ bio je oličenje velikosrbina i najbliži „saradnik“ zločinca Josipa Broza.

Pao je ne zbog velikosrpske politike, ili zbog odgovornosti za masovne zločine, ili zbog srbizacije cjelokupnoga komunističkoga represivnoga aparata. Pao je kad je postao opasan po „image“ i „brand“ druga Tita. Partijska legenda kaže da je prisluškivao druga Tita i njegovu drugaricu Jovanku. Drugi pak izvori navode kako je postao opasan zato što je Drug Marko svojom izuzetnom radnom energijom utrošenom na zatiranje neprijatelja Jugoslavije, prema razmjerima počinjenih zločina mogao nadmašiti maršala Tita, kojemu se pripisuje oko 570.000 duša. Treći kažu - da ga Tito nije maknuo, velikosrpska agresija iz godine 1991. dogodila bi se dan poslije Titova pokopa.

Kako stoji u partijskim brijunskim transkriptima, koje Rankovićev šegrt nije predao Carli del Ponte u Haag, pad se dogodio na Brijunima. Njih sljedbenici Druga Marka i danas nazivaju Brioni. Bila je to znamenita četvrta sjednica Centralnoga komiteta Saveza komunista Jugoslavije održana 1. srpnja 1966. Imao sam tada četiri godinice, sjednice se ne sjećam, kako bih se i sjećao kad je prvi televizor moj Stari kupio 1967. ili 1968. Ili, 1969.? U svakom slučaju nisam bio informiran, tek sam nekoliko desetljeća kasnije saznao kako je Ranković teško, sa srčanim udarom, podnio smjenu sa svih dužnosti, a isključenje iz partije Saveza komunista Jugoslavije nije prebolio. Nije mogao razumjeti zašto ga isključiše kad je tako vjerno provodio njezine odluke, zaključke, ekspozee, nesagledive vizije i čuvao je Jugoslaviju kao zjenicu oka Velike Srbije.

Da mu bude lakše Partija mu je zbog komunistički izvrsno obavljenoga posla obavljenoga u poraću dala vilu u Dubrovniku. Pa, sad neka netko zucne da Dubrovnik nije srpski! U njoj je živio do 20. kolovoza 1983. kad je preminuo. Posmrtni ostatci Druga Marka, Bože pomiluj pred Kosovom, na Kosovu i po Kosovu, sahranjeni su u Aleji velikana na Novom groblju u Beogradu u nazočnosti oko sto tisuća rastuženih sunarodnjaka, koji su izuzetno cijenili njegov minuli rad, za koji drže da je bio „istorijski nužan“ i „klasno opravdan“. Cijenili su ga i cijene ga sve do danas zbog više razloga.

Prvi je što je na Visu godine 1944. po Partiji rukopoložen načelnikom Odsjeka za zaštitu naroda (OZNA) za cijelu Jugoslaviju, koja u tom trenutku nije ni postojala, ali su Titu i Partiji Britanci šapnuli da će je u suradnji sa Staljinom obnoviti, te da je u tom pogledu nužna koalicija komunista i četnika. Drugi je razlog što je od 1946. bio ministar unutarnjih poslova. Slučajno se poklopilo što je u njegovu mandatu i u mjerodavnosti njegova resora izvršeno više stotina tisuća opravdanih ubojstava bez suda, što je Partija znala cijeniti, Srpska pravoslavna crkva „ovapločiti“, a Zapad honorirati. Drug Marko nije otkrio nijednog počinitelja, što mu je također ubrojeno, u Srbiji – nego gdje!?, u herojske kreposti. Kako su žrtve uglavnom bili Hrvati, nije mu uzeto za zlo. Naprotiv! Safari na Hrvate bio je, djelomično i ostao, međunarodno priznati šport.

U zasluge druga Rankovića spada i činjenica da je unaprijedio rad ustaškog Jasenovca. Prekrstio ga je iz Radnog logora u Zavod za prisilni rad Jasenovac, što je drugim riječima isto. Da ne će dobro završiti Ranković je mogao naslutiti početkom 1951., kad je nevoljko morao zatvoriti Zavod u Jasenovcu i porušiti sve materijalne dokaze o njegovu postojanju. Silno se obradovao kad je tamo godine 1964. niknuo mega-betonski Kameni cvijet srpskoga arhitekta Bogdana Bogdanovića. Radost je za njega osobno trajala samo dvije godine, ali za njegove sljedbenike veselje betoniranja Hrvata i zatiranja Titova Zavoda protegnula se, evo, na cijelo jedno stoljeće od njegova nesretnoga brijunskog pada.

U povijesti „radničkoga pokreta“ i u partijskoj povijesti antifašizma Drug Marko ostat će upisan zlatnim slovima. Osobito njegova rečenica izgovorena u skupštini Jugoslavije godine 1951., upravo one godine kad je ojađen bio prisiljen zatvoriti safari Zavod u Jasenovcu: „Likvidirali smo 568.000 narodnih neprijatelja, a kroz logore od 1945. do 1951. prošlo je 3.777.776 zatvorenika“. Ja mu vjerujem, premda se Partija u javnom životu odrekla njegovih podataka. Svjedok sam, međutim, da je sve do danas nastavila njegov duh drugim sredstvima.

Sljedbenici rankovićevštine visoko cijene i njegov „Izvještaj o organizacijskom radu“ podnesen na petom kongresu Komunističke partije Jugoslavije. U njemu je kritizirao partijski rad druga Andrije Hebranga i optužio ga za pokušaj razbijanja KPJ, što je značilo smrtnu presudu. I bi tako. Svakako se visoko cijeni i činjenica da je Drug Marko godine 1952. prihvatio Titovu želju da mu bude kum na vjenčanju s ne znam kojom po redu drugaricom Jovankom. Za povijest je nebitno, ali za „istoriju radničkoga pokreta“ važno je istaknuti činjenicu da je drugarica Jovanka za svog kuma izabrala generala Ivana Gošnjaka. Izborom kumova ovoga izuzetno simpatičnoga para, koji neodoljivo podsjeća na Ševerinu i njezine srpske jahače s početka ovoga stoljeća, potvrđena je vjernost bratstvu i jedinstvu. Za kuma navodni Hrvat izabrao je Srbina, Srpkinja je izabrala Hrvata. Kako to antifašističko-komunistički gordo zvuči! I tko onda ne bi širio bratstvo i jedinstvo?!

Zbog svega toga strašno me uzrujala vijest pristigla ovih dana. Čitam i ne vjerujem: „Oštra kritika Europe upućena komunističkom antifašizmu u Hrvatskoj – Zabrinuti smo, raste govor mržnje i pritisak na medije“. Iz vijesti se razabire da je u Zagreb sletio povjerenik Vijeća Europe za nepostojeća ljudska prava, gospodin Mils Nuižnieks. I odmah u neželjenoj zračnoj luci Franjo Tuđman održao dramatičnu konferenciju zabrinut za stanje Rankovićeva Zavoda za prisilni rad, u kojemu se, tvrde rankovićevci, pojavljuju novi oblici ustaštva. Isuse, Bože! – kaj je sad?! Pa, zar Drug Marko nije temeljito odradio povjereni mu posao? Ipak je netko preživio!?

Čitam dalje: „Pluralizam i socijalna kohezija su na udaru u Hrvatskoj. Zbog toga apeliram na hrvatski komunistički antifašizam da počne dijalog na javnoj sceni kako bi se zaštitili pluralizam, a izbjegle podjele oko Rankovićeva Zavoda. Politički lideri komunističkoga antifašizma trebaju poslati jasnu poruku protiv nasilja, diskriminacije i netolerancije kojima su izvrgnuti pripadnici većinskoga naroda i novinari, ne samo novinari, već i znanstvenici i druge ugrožene skupine Hrvata“.

To, to gospon Mils! Piše dalje kako se susreo s brojnim predstavnicima nevladinog sektora, što me osobito obradovalo, jer s vladajućim sektorom komunističkoga antifašizma ne može se normalno razgovarati još od 1945. Nevladin je sektor upozorio Nuižnieksa da raspršeni dužnosnici i sluge komunističkog antifašizma vrše neviđeni pritisak na Hrvatsku, HRT, relativiziraju komunizam i Jugoslaviju i izazivaju jačanje ksenofobije. Napokon!

Sve sam stoički pročitao ne vjerujući vlastitim očima. A onda me oborilo, Milsu je prijavljen „porast etničke netolerancije, govora mržnje i drugih oblika zločina iz mržnje usmjerenih prema većinskom narodu od strane rankovićevaca“. Oni traže da se uklone „posljednje prepreke i smanjenje financijske pomoći rankovićeviziranih organizacija civilnog društva“ s čime se Mils Nuižnieks nije složio. Kaže da je „ozbiljno zabrinut zbog neprimjerenog opanjkavanja od strane rankovićevskih organizacija, te na slučajeve fizičkih napada, prijetnja smrću i slučajeva zastrašivanja ako demokratski antifašizam ne udovolji zahtjevima komunističkoga antifašizma“.

Pri dnu članka obaviješten sam kako je Nuižnieks eksirao do dna: „Zatražio je da demokratski antifašizam očuva i zaštiti pluralizam javnih medija i neovisnost regulatornog tijela za elektroničke medije pred nasrtajima komunističkoga antifašizma“.

Evo i to sam doživio u sto i četvrtoj. Ranković je u Savezu komunista Jugoslavije pao 1966. U Europi tek 2066.! Sad znam zašto me je Svevišnji u svojemu milosrđu ostavio na ovome svijetu više od jednoga stoljeća.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.