Veličanstven skup podno cvijeta istine

Nedjelja popodne. Ložim i ležim. Bukva pucketa i sve me umjesto na hrvatsko proljeće podsjeća na zimu u Hrvatskoj, staru dugu mračnu noć i na četverored. Opterećen sadašnjošću, shrvan jalovošću stranaka i umoran od ponavljanja nametnutih općih mjesta jugoslavenskih i velikosrpskih mitova, usnuh. Posljednja misao prije sna odvela me u jedno poplavljeno polje blizu Jasenovca. Zima je 1991. Voda prekrila sjedalicu topa, a sjesti moraš iako suhih pričuvnih gaća nema. Pada kiša na granici sa snijegom. Iz poplavljenoga polja vire samo cijev, spremnik sa granatama, mehanizam za okidanje i naša torza više pojasa. U daljini betonski cvijet. Ispod pojasa voda čiju površinu presijeca plivajuća zmija. Nad crnim jasenovačkim nebom prijeteći Kutini i tamošnjoj kemijskoj industriji lete srbijanski migovi... I spadnu kapci.

Sanjam u bojama proljeća, dominiraju zeleni tonovi prirode. U spomen području javne ustanove komemoriram žrtve komunističkoga logora od 1945. do 1951. Valjda zbog toga što sam u javi primijetio da su ostale žrtve ove godine već nekoliko puta komemorirane, čime je javna ustanova na ozemlju spomen područja otvorila neviđeni cirkus dopuštajući probisvijetima „s ovih prostora“ neometan politdernek suprotiv interesima hrvatske države i naroda. Začudo, nema kamera. Nema izaslanstava. Europskih i euroatlanskih pametnjakovića, također. Ni običnoga puka. On ima pametnijega posla, pa je zaobišao i moju četvrtu jasenovačku kolonu, kao i prethodne tri. Preda mnom samo betonski cvijet u zelenoj daljini. Ogledam se pogledom tražeći Milorada. Nema ga na obzoru, da mu kažem kako su Hrvati narod žrtva od istog naroda agresora i 1941. i 1945. i 1971. i 1991. Uzalud tražim Ognjena, da mu kažem kako on nije mjerilo svih stvari. Nema ni ministara, bivših i aktualnih. Nikoga. Zauzeh svoje mjesto u dugačkoj koloni bez ljudi.

Hodam prema cvijetu istine, kao Adam prema kobnom stablu jabuke, i razmišljam što ću reći ako u svojoj komemorativnoj ozbiljnosti naletim na neozbiljnog Burduša. Ubrzo se dosjetih. Pozdravit ću ga. Za dom i Grškovićevu! Što ako pak naiđe Bela Pudla? I njega ću pozdraviti. Za dom i ZAMP! Riskiram, proglasit će me ustaškom zmijom. Tko? Pa jugoslavenske zmije u Hrvatskoj, odgovaram sam sebi.

Po inerciji pipam tjeme, više nisam siguran češkam li se u snu ili mi je desnica doista na glavi. Ne, ne nosim ustašku kapu. Nemam kape, ljudi moji. Ni lijepu partizansku kapu, onu s tri roga, prekrojenu šajkaču. A, što je danas čovjek bez partizanske kape ili šajkače? Glava za odstrel. Više od gole glave danas vrijedi kokarda u glavi i crvena petokraka na srcu. Kratko zastajem s osjećajem pripadnika naroda žrtve, onim osjećajem koji resi Armence od početka prošloga stoljeća do danas, ne bih li čuo što su o tome makar šapnuli Pantovčak i Banski dvori. Ništa. Tišina presijeca moje proljetno zelenilo.

Gologlav idem dalje u nijemoj koloni noseći trobojnu svijeću dvaput veću od one koju Bandić nosi na Mariju Bistricu dok na reveru ima okačen Titov bedž. Stenjem pod teretom. Svijeće, ne bedža jer ga prezirem i zbog Jasenovca, i zbog Hude jame, Jazovke, Maclja, Ključa Brdovečkoga, Širokoga... U znoju lica svojega dajem sebi u bradu kratku izjavu o žrtvama komunističkoga logora: „Neki sad to žele promijeniti i prikazati one koji su bili na pogrješnoj strani, da su bili na pravoj strani i krivotvoriti povijest. A to je nemoguće. U povijesti se dogodilo samo ono što se dogodilo i nikakve paralelne kolone, mitovi i izmišljotine ne mogu promijeniti povijest“. Divim se monologu. Izjava je neoboriva, istodobno i antifašistička, što se u nas rijetko događa.

Na trenutak osjećam se progresivno i napredno poput predsjednika uzaludne stranke, B. Pudle. Procjenjujem da sam došao do daha i kako je vrijeme za novu izjavu: „Treća, jugokomunistička komemoracija bila je skup ljudi koji su obnašali najvažnije dužnosti u Hrvatskoj, ali koje narod ne prepoznaje kao iskrene antifašiste već kao prikrivene radikalne jugokomuniste i koji ovdje iskreno dolaze zlorabiti pijetet prema žrtvama Jasenovca od 1941. do 1951.“. Ne zastajem, govorim u dahu i slobodarskom duhu hodajući sam samcat u dugačkoj koloni četvrtoga komemorativnoga skupa. Kolonu proglašavam veličanstvenom. Prisnažujem citatom suvremenog ideologa jugoslavenskog integralizma: „Iza revizije povijesti krije se i revizija društvenih vrijednosti pa onda i revizija naše moguće budućnosti“. Bemti, pa oni su misaono impotentni, samo zamjenjuju teze! Od spoznaje kako djeluju jugoslavenske zmije skoro se razbudih.

Betona mi i lijepe njihove haubice, kad-tad doći ću do cvijeta istine. I ponavljam pod teretom svijeće: „Oni koji misle drukčije ne čine dobro Hrvatskoj“. Šteta što me nitko ne čuje. Ta, četvrti komemorativni skup pokazao je da u Hrvatskoj dominiraju oni koji razumiju što je bilo Staljin - Titovo poraće, kakvi su se zločini dogodili od strane komunističkog režima, i koji razumiju da je bilo dobro boriti se protiv Jugoslavije i komunizma, pa i jasenovačkoga mita o 700.000 ubijenih i o 20.000 umorene djece. Spontano mi je izletjela antifašistička, ispričavam se – revizionistička izjava: „Druže Tito! Ovo od 1945. do 1951. je sramotna ljaga i zločin, koji vapije u nebo za osvetom, kao što je sramotna ljaga čitav Jasenovac za Socijalističku Republiku Hrvatsku i Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju. Pa, i šire“. Nadam se da će me citirati Tim ili netko iz njegova tima.

Je li se to sa mnom složio i prvi operat-dripac, generalni sekretar zaostale partije? Poslao mi je, naime, dvosmisleni sms: „Zločini u Jasenovcu počinjeni su u ime režima i 'države' koji nemaju veze s hrvatstvom. Ne smijemo nikad zaboraviti zlo koje je ovdje učinjeno i dopustiti relativizaciju Jasenovca i žrtava. Odobravanje politike relativizacije jugoslavenskoga komunističkoga režima je i moralno bijedno i štetno za Hrvatsku. No pasaran!“. Vau, vau. Jesmo li dobili ljevicu?! Mislim, hrvatsku? Nešto nalik onoj koju su vlastiti drugovi pobili prije i poslije Jasenovca?

Relaksiran porukom velikoga malog vođe načuh jeku izraza potpore modificiranoga Boška Freda Buhe. Poručuje, više partiji nego demokratskoj većini četvrte kolone, kako je bio na jedino pravovjernom, jednoumnom, trećem komemorativnom skupu, kojega doživljava kao nastavak proboja iz Jasenovca. I, da ga službena komemoracija pod pokroviteljstvom Hrvatskoga sabora ne zanima „jer neiskrenima drži izjave osude komunističkoga režima“. Njegova mi se izjava čini partijski čvrstom i ideološki trulom. Osobito stoji onaj dio koji se odnosi na „nestašluke pojedinih stražara koji su ovdje pazili na red u titoističkom rekreacijskom centru Jasenovac“.

Veličanstvena kolona napokon stiže pred pozornicu. Na njoj mikrofon. Treba nešto reći. A nema tko guknuti, niti suzu pustiti. Odložih svijeću na stalak, ali ne mogu je upaliti, nisam dovoljno visok. Sročih stoga komemorativnu besjedu: „Zaboraviti ne smijemo! I mi ovdje govorimo, jer šutjeti u Jasenovcu, šutjeti danas o 1945. pa sve do 1951., to ne bi značilo samo izbjegavati osudu ovdje počinjenih zločina tijekom sedam godina rada Titova rekreacijskog centra. To bi bilo ravno samoubojstvu demokratske, na Domovinskome ratu zasnovane hrvatske države. I zato smo ovdje da još jednom kažemo istinu u lice svima onima koji nas zasipaju lažima o Titovoj državi. Da, mi govorimo istinu i upravo zato nekima smo neugodni, nekima smetamo. Pa nam predbacuju, optužuju nas čak, da bojkotiramo žrtve i politiziramo Jasenovac. Lažu!”.

Na ovom mjestu očekivao sam pljesak ojađenoga mnoštva kakav se okuplja o komemoraciji armenskoga genocida, ili barem djelatnika Spomen područja. Kako u koloni nema ni prve afežejke Hrvatskoga sabora izostao je u ime naroda i poklič ljubavi: Smrt fašizmu, sloboda narodu – bikoz pipl mast trast as, ponavljam, trast as a ne trast njihove revizije histori.

Unatoč opisanoj šutnji nastavio sam u istom tonu: „Riječ je, dakle, o zločinačkoj politici, a oni koji su je provodili, bili su, zar je to uopće potrebno izricati, zločinci. Danas se vodi politika skrivanja, negiranja, ili u najmanju ruku relativiziranja tih zločina, uz neskriveno obnavljanje idejne osnove jugoslavenske, komunističke, zločinačke države. Ali, ako netko govori kao jugokomunist, ako zastupa i promiče ideje što su ih zastupali jugokomunisti, ako ističe njihovo znakovlje, mitove i simbole, ako netko prešućuje njihove rekreacijske centre, ako pjeva njihove pjesme, onda je on jugokomunist” - istaknuo sam.

U tom trenutku uključili su se zvučnici. Prestrašio sam se kako ću se od buke probuditi prije kraja komemoracije! Djelatnici Spomen područja skriveni u cvijetu istine odlučili su zaraditi kunski dio plaće. Pustili su prigodnu glazbu i time dali svoj obol četvrtom komemorativnom skupu. Zaorila je stara pjesma Oj Hrvati: „Oj Hrvati jošte živi / Rieč naših djedova, / Dok za narod srce bije / Njihovih sinova / Živi, živi duh hrvatski / Živit će vjekovma / Zalud ponor prieti paklu / Zalud vatra groma...“.

Pokazalo se kako je strah od buđenja bio opravdan. Kad sam se iz rem faze sna smještene u košmar spomen područja probudio na tv-u počela je serija o Poirotu. U kaminu je izdišući žmigao preostali žar. Premalo da ogrije kuću. Na njemu možda plane novi plam. Ustaj. Van po novi ogrjev.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.