11. travnja dok ravnam krtičnjake

Krenem rekreativno kositi kad tamo krtičnjak na krtičnjaku. Ne ide. Prvo treba poravnati njih a onda krenuti u košnju. Vele stari da je krticama pogodovala topla zima. Saginjem se i ravnam krtičnjake s maticom zemljom. Sav u zanosu kružim oko vrta. Zbrajam što sam sve stigao dosad napraviti. Osobito sam ponosan na izum pomoću kojega sam formirao mlade krošnje. Nije bogznašto, ali već sam odavno spustio kriterije, zbog toga mi se čini da sam napravio dosta. I da ne puše ovaj dosadan, poprilično neugodan sjeverozapadnjak, napravio bih i više.

Tri crvena tulipana dobro se drže. Prkose vjetru. Izbjegli su nasrtaju krtica. Bravo dečki. Mačka me žica obrok. Uvija se oko nogu. Smeta. Još je prošle sezone lovila krtice i ponosno ih pod noge donosila tražeći nagradicu. Sad se ulijenila. Dođe samo na klopu.

Voćke se dobro drže, osim nektarine. Napala je kovrčavost premda sam je zaštitio i od kovrčavosti i od pepelnice i kaj ja znam od čega još. Isto se događalo i prošloga proljeća, no, ona je dala sasvim solidan urod unatoč kovrčavosti. A o čemu se zapravo radi? Nema više starih sorata. Nove traže redovito prskanje za ovo i za ono i protiv ovoga i protiv onoga. Zato mi je žena prošle godine darovala petlitarnu hoby prskalicu domaće proizvodnje. Sad sam glavni u selu, barem tako mislim, imam svoju „špricu“. Špricam voćkice i drugima. Iz zadovoljstva. Nije u pitanju siva ekonomija. Pravo zadovoljstvo.

Nekad me proljeće umaralo, a sada me, što sam umorniji, sve više odmara. Krtičnjake sam poravnao, ali krtica se pošten čovjek ne može riješiti cijeli život. Poznajem jednoga osobenjaka koji se protiv njih borio najraznovrsnijim ubojitim sredstvima. Spužvicama natopljenim mašću i drobljenim staklom! Petardama i zvučnim udarima. Svojevrsnim molotovljevnim koktelom – krpom umočenom u benzin, pa zapaljenom ponad rupe. Sve to kombinirao je sa sredstvima kupljenima u poljoprivrednoj apoteki. Na kraju se sam razbolio.

Dok stavljam novu rolu flaksa u Kawasaki kosilicu sjetih se kako nisam „prihranio“ voćke. Prošle godine dobile su odličnoga konjskoga gnoja. Riječ je o dvije-tri šake umjetnoga gnojiva oko svake voćke tzv. „umeta“ (15 + 15 + 15). Dao mi šogor pola kante. I litar i pol dobroga vina, nek se nađe.

Odložih Kawasaki. Primih se kante pa od jabuke do jabuke, od šljive do višnje, od višnje do trešnje i osjetljivih breskvica. Jednu sam nazvao Lolica. Jednu jabuku sorte topaz Zlatica. I jednu krušku Arturica. Razgovaram s njima dok ih „prihranjujem“. Razgovor se pokazao korisnim u mom beskorisju, jer mi odmah u misli dolaze kajkavski stihovi.

Ne mogu pisati i istodobno prčkati uokolo voćaka. Ne ide. Čovjek ima samo dvije ruke. I jednu glavu, ako je svjestan njezina postojanja i svrhe. Nadam se da ću upamtiti frazu i zapisati je kad se vratim u kuću. I tako već nekoliko godina sve ostaje na samozavaravanju. Dok završim šeprtljanje po voćnjaku zaboravim i na sebe samoga, kamoli ne na nekoliko povezanih kajkavizama od kojih bi se dalo sklepati dva prosječno dobra ili loša stiha.

I kaj buš? Niš. Ideme dale. Miška sam usput nazvao da mi dođe „sfrezati“ to malo vrta prije negoli ga dokraja unište krtice. S njima sam oduvijek u ratu. Krtice u gredicama vrta iste su poput krtica u našim redovima. Ima ih i neumorne su. Rovare u podzemlju i uništavaju korijenje. Ništa efikasno kontra njih nema. One prve pojele su mi korijenje tri mlade voćke, a one druge deset puta su gore od ovih prvih, pa sam zbog njih otišao baviti se onim prvima. Najviše žalim za jednom prastarom sortom jabuka. Jedva sam ju nabavio od nekih entuzijasta iz Brdovca. Od korijena ostao je samo batrljak. Šljivu sam tešku prebolio, a za kruškom još cvilim... Vidio je susjed Anđelko da tugujem i spremno mi darovao jednu novu sadnicu kruške. Sad opet, u inat krticma, imam krušku, rekoh već, Arturicu.

Usred mrmljanja suprotiva krticama prenu me zvuk automobila. Skrenuo k meni. Poznanik iz okolice. Kaj je sad?! Inače, nikad ne staje premda mu često mahnem u znak da svrne k meni na čašicu razgovora. Ne bi stao sve da ga pozovem i na pečenog odojka. Uvijek se nekud žuri. Razgovor ugodni protekao je otprilike ovako.

-Bok – veli mi kroz odškrinut prozor.
-Bog – veselo odgovaram.
-Pa, kako si, nismo se dugo čuli.
-Dobro sam, fala Bogu. Stvarno, nismo se dugo čuli...
-Vidim da ste jučer nešto slavili, bilo je veliko društvo kod tebe.
-Imaš pravo. Roštiljalo se, skupila se rodbina... Bilo nas je puno dvorište – objašnjavam mu dižući se s kantom gnoja iz čučnja u stav homo sapiensa.
-Vidio sam po registracijama... I što se slavilo?
-A, čuj, što da ti kažem, isto što i svake godine, samo ove godine malo žešće i masovnije.
-I kaj se slavilo?
-Da ti budem iskren slavili smo 10. travnja.
-10. travnja?
-Da.
-Baš de-se-ti travnja?!
-Čuj, šogi mi svake godine desetoga travnja ima rođendan. Ove godine skupio ih je pedeset. I tak...
-A, tako.
-Tak, tak.

Ostatak razgovora ne pamtim. Ostali su mi pred očima samo brojni krtičnjaci uokolo voćaka i vrta. Bilo je to 11. travnja. Ove godine. Navratit će krtica i 11. travnja iduće.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.