Čudesna ljepota duše, dobrota srca i čistoća savjesti

Mediji u Hrvatskoj pripustili su svetoga Leopolda Bogdana Mandića u javni prostor. To je prvo čudo dolaska njegova tijela u Domovinu. Drugo je čudo činjenica što sam u samo minutu-dvije uspio u prašini pronaći naslov Kršćanske sadašnjosti iz 1982., autora Alberta Vecchija u prijevodu dr. Anđelka Cecića – Čudo oca Leopolda. Drugu knjigu istoga nakladnika (Pietro Bernardi, „Blaženi Leopold, kapucin iz Herceg-Novog“, Zagreb, 1976.) nisam pronašao. Ona je pravi i cjeloviti životopis svetoga Leopolda.

Dogodilo se i treće čudo! Među koricama pronašao sam brižno smotani list Glasa Koncila, str. 15, broj 25, Božić 1976. Zašto sam ga sačuvao? Čitam nadnaslov: „Otvoreni stalna izložba crkvene umjetnosti u Zadru i Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu“, naslov: „Ključevi zlatne baštine“. Je li taj list slučajno izrezan i spremljen u Čudo oca Leopolda ili sam tada držao da je i skromni hrvatski svetac na doživotnom privremenom radu u Italiji jedan od ključeva kapucinske i nacionalne zlatne baštine? Ne sjećam se...

Skriven u ispovjedaonici

Današnja župna crkva u Zagrebu nazvana po sv. Leopoldu, toga se dobro sjećam, nekad je bila kapelica župne crkve sv. Mihaela Arkanđela u Dubravi (blagoslovljena 1. siječnja 1942. po nadbiskupu Stepincu) u kojoj sam odrastao zajedno Mandić„U životu bl. Leopolda Bogdana Mandića očituje se božansko djelovanje Duha Svetoga koji ostvaruje u čovjeku, poslušnom nadahnućima Božjim, čudesnu ljepotu duše, dobrotu srca i čistoću savjesti. Bog je tako očit u svojim svecima. Oni su najuvjerljiviji i najvjerodostojniji svjedoci Božjeg postojanja. U njima se zaista ostvaruje život Isusa Krista i njegovo otkupljenje“.s kapucinima, moglo bi se reći, pod njihovim utjecajem. Tako je nekako, ne sjećam se točno kako, no sigurno na njihovu inicijativu i ova knjižica životopisa sv. Leopolda, pisana „svima razumljivim stilom“, došla u našu obiteljsku biblioteku. I evo je danas i ovdje, opet je aktualna. Iz nje, priznajem, prigodničarski izdvajam neke misli.

Istina, napisao ju je Talijan – kao i ostale o sv. Leopoldu koje su mi poznate. U hrvatskom prijevodu, međutim, čitam predgovor zagrebačkoga nadbiskupa Franje Kuharića. Evo što, među ostalim, kaže: „U životu bl. Leopolda Bogdana Mandića očituje se božansko djelovanje Duha Svetoga koji ostvaruje u čovjeku, poslušnom nadahnućima Božjim, čudesnu ljepotu duše, dobrotu srca i čistoću savjesti. Bog je tako očit u svojim svecima. Oni su najuvjerljiviji i najvjerodostojniji svjedoci Božjeg postojanja. U njima se zaista ostvaruje život Isusa Krista i njegovo otkupljenje“.

Naš svetac rodom iz hrvatske Boke kotorske, koja više nije u hrvatskom korpusu zahvaljujući jugoslavenskim nacionalistima i komunistima, ali duhovno jest – „sakrio se u ispovjedaonicu u kapucinskom samostanu u Padovi. Ali Bog ga je otkrio bezbrojnim dušama koje su desetljećima opsjedale njegovu ispovjedaonicu da u sakramentu pomirenja ponovo steknu Božje oproštenje, mir duše i jasnu orijentaciju života“.

U kratkom, književnički nadahnutom predgovoru dobri naš Kuharić već u ono doba naziva Leopolda svetim i smješta ga u središte drame suvremenoga svijeta: „Taj sveti ispovjednik poruka je ovom svijetu koji niječe grijeh i misli da mu nije potrebno pomirenje s Bogom“.

Sin hrvatskoga naroda

Ovih dana, kad je sveti Leopold postao globalnim promicateljem Božjega milosrđa, svježe zvuče i ove rečenice: „Bl. Leopold je služio ljudima. Za njihovo spasenje istrošio je sav svoj život u poniznoj službi ispovjednika i savjetnika duša i zasjao je u Crkvi danas kao primjer i poruka. Tog izvanrednog Božjeg čovjeka, koji je svim srcem štovao Blaženu Djevicu Mariju, Bog potvrđuje svojim djelima, čudesnim znakovima, već za života na zemlji a još više poslije njegova odlaska u vječnost“.

Kuharić sv. Leopolda opisuje kao „poniznog, siromašnog i svetog kapucina, sina hrvatskog naroda, koji je proživio svoj život u tuđini, ali uvijek u čežnji za svojom domovinom“. I upućuje mu molbe: „Neka njegovo štovanje u svima nama učvrsti vjeru i život po vjeri da budemo uistinu svjedoci Isusovi i ostvarenje Božjeg svijeta u hrvatskom narodu. Neka moli za nas i neka izmoli mir ljudskim srcima, mir obiteljima, mir i nepomućeno zajedništvo Crkvi našoj i narodu našem, mir cijelom svijetu“.

Ne znam pripremaju li u Godini milosrđa čiji je nebeski zaštitnik sv. Leopold Kršćanska sadašnjost i kapucini reprint životopisa Čudo oca Leopolda. Zato iz sadržaja knjige podsjećam na poglavlja Poslije smrti, Odgoj i obrazovanje, Ispovjednik („Ispovjedaonica je moj život“), Žrtva i Leopold živi - u kojima se nalaze osnovni podatci o životu i radu sv. Leopolda.

Nije junak neke svete bajke

Autor Čuda oca Leopolda pak svjedoči: „O njemu se često govori kao o živoj osobi, koja čeka posjetioce u svojem samostanu Svetoga Križa (u Padovi, nap. N.P.) ili čak hita u pomoć onima koji je zazivaju. Sjećanja na nj prožeta su snažnim ganućem. Čini se kao da govore o čovjeku koji nije umro već je samo postao ČudaAutor Čuda oca Leopolda pak svjedoči: „O njemu se često govori kao o živoj osobi, koja čeka posjetioce u svojem samostanu Svetoga Križa (u Padovi, nap. N.P.) ili čak hita u pomoć onima koji je zazivaju. Sjećanja na nj prožeta su snažnim ganućem. Čini se kao da govore o čovjeku koji nije umro već je samo postao nevidljivim. Nevidljivim u redu prirode; ali u jednom drugom redu, koji kao da izmiče dohvatu učenjaka i kategorijama vremena i prostora, on postaje vidljivim ili barem zamjetljivim“.nevidljivim. Nevidljivim u redu prirode; ali u jednom drugom redu, koji kao da izmiče dohvatu učenjaka i kategorijama vremena i prostora, on postaje vidljivim ili barem zamjetljivim“.

Autor upozorava kako se „neizostavno mora proučiti problem čovjeka o kojemu se govori da iz njegove prisutnosti ili spomena na nj gotovo neprekidno izviru milosti i čudesa. Drugo, historiografija ne može zaobići čovjeka koji je u svojim rukama imao savjesti tisuća osoba, pa i vrlo utjecajnih“ i upozorava kako je potrebno „ozbiljno i kritički oprezno proučavati Leopoldov lik bez potrebe da ga učinimo junakom neke svete bajke. No, svatko tko vidi kako mnoštvo hodočasnika i pobožnika svednevice ispunja sada već svetište Svetoga Križa u Padovi, uvidjeti će se da je ovo najpogodniji trenutak za proučavanje ili barem za upoznavanje Leopoldova lika: možda, jednostavno rečeno, zato jer mu je potrebna njegova poruka“.

Vecchio na kraju zaključuje: „Djela koja se pripisuju Leopoldu nakon njegove smrti odgovaraju djelima i osobinama njegove osobe dok je bio živ. Isti izrazi osjećajnosti, ista pažnja za slučajeve koji su mu naročito bili na srcu“.

Sveti Leopold Bogdan Mandić zaštitnik je Godine milosrđa (2016.) proglašene po papi Franji. Blaženim je proglašen 1976.po papi Pavlu VI. Svetim ga je 1983. proglasio papa Ivan Pavao II. Rođen je godine 1866. Preminuo je 1942. Iako imam pomaknuto mišljenje o velikim manifestacijama i njihovim malim plodovima, ipak žurim kraju teksta, da stignem z brega u zagrebačku Stepinčevu katedralu pomoliti se zajedno sa sv. Leopoldom...

Nenad Piskač

Prilog: Molitva Sv. Leopoldu za hrvatski narod

Gospodina Isuse Kriste, Ti si ljubio svoj narod, svoju zemlju, jezik i običaje svojih ljudskih predaka. Po Tvom je primjeru Sv. Leopolda, kapucin, služeći braći ljudima u drugoj zemlji, vjerno ljubio i svoj hrvatski narod.

I ja Te, zajedno sa Sv. Leopoldom Bogdanom, molim, da narod kojemu pripadam raste i napreduje u miru i slozi s drugim narodima, da kolijevke ne budu prazne, da se ognjišta ne ugase, da se svi prognani i izbjegli vrate svojim domovima, da za svakoga bude u domovini rada, kruha, pravde, mira i sreće, te da živimo i umiremo u Tvojoj milosti, pod zaštitom Majke Marije vjerni Velikom Zavjetu svojih pradjedova.
Oče naš... Zdravo Marijo... Slava Ocu...

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.