Sadašnjost nije normalna, čekam novu 1990.

Skretanje pozornosti s glavnih problema države i nacije na sporedne teme postao je nacionalni šport. Cijeli mandat Milanovićeva je vlada potrošila na skretanje pozornosti s gorućih problema, koje nije bila sposobna riješiti. I mora se priznati odlično je radila odvraćanje pozornosti, pa smo tako, primjerice, umjesto o vanjskom dugu ili iseljavanju mladeži naširoko raspredali o nametnutoj ćirilizaciji Vukovara. Rezultat je poznat: Vanjski dug Milanović je povećao za dodatnih 100 milijarda, iselilo se 100.000 mladih, a Darko Pajičić ostao je bez pola glave i od posljedica umro.

Ako nisi naš, onda si ustaša ili kriminalac

Unatoč provjerljivim pokazateljima svekolikoga pada, jedan od vodećih SDP-ovaca danas o Milanoviću kaže da je on pet kopalja iznad svih političara u Hrvatskoj. Je li to normalna izjava? Je li normalno da SDP ponovo za predsjednika bira Milanovića, iako je od neovisnih ustanova proglašen šestim najgorim šefom vlade na svijetu? Nije li njegov opetovani izbor potvrda taktike – što gore, to bolje?

Lijevo orijentirana politscena nikako da se navikne na pluralitet mišljenja. Što god joj nije po volji odmah dobije JugonacionalistiKad se cijeloj državi prilijepi etiketa fašizacije, onda se više ne može samo šutjeti i odmahivati rukom, budući da je riječ o histeriji s dalekosežnim posljedicama na unutarnjem i vanjskom planu. To je klasičan primjer zabijanja noža u leđa! Retorici jugoslavenskih nacionalista pozavidjeli bi i najbolji primjerci srpskih radikala. Ili možda netko misli da su domaći nam jugoslavenski nacionalisti odustali od zapovijedi „mi ili oni“? Nisu i ne će.etiketu. Rat etiketama vježban je tijekom dugih desetljeća komunističkoga totalitarnoga režima. Jugoslavenski nacionalisti više i ne skrivaju kako im nije po volji samostalna hrvatska država. Htjeli su beogradsku. Izgubili su je i taj poraz je za njih jedini izvor „fašizma“ i „ustašluka“. Smeta ih u hrvatskoj državi sve, počevši od imena monete, pa do zdravorazumskog, ili pak znanstvenog pokušaja osvjetljavanja jugoslavenskih mitova. K tomu svaka vlast, osim njihove, za tu je skupinu jugoslavenskih nacionalista u nekoj mjeri obavezno „ustaška“, ako nije, onda je „kriminalna“ ili je imala „opasne namjere“. I tko nam to govori? Članovi nekadašnjega Centralnog komiteta totalitarne komunističke partije! Je li to normalno?

Ipak, kad se cijeloj državi prilijepi etiketa fašizacije, onda se više ne može samo šutjeti i odmahivati rukom, budući da je riječ o histeriji s dalekosežnim posljedicama na unutarnjem i vanjskom planu. To je klasičan primjer zabijanja noža u leđa! Retorici jugoslavenskih nacionalista pozavidjeli bi i najbolji primjerci srpskih radikala. Ili možda netko misli da su domaći nam jugoslavenski nacionalisti DanasMentalno, mi smo u 1989. Poslije nje, koliko se sjećam, došla je 1990. Trebao bi to znati i Saša Milošević, Pupovčev zamjenik u Srpskom narodnom vijeću kad u beogradskom, nego gdje?, tisku kaže: „Na djelu je refašizacija hrvatskog društva, uzdiže se ustaštvo, a država ne reagira, nego ga potiče”. I sad kad ću napisati da je on zbog govora mržnje slučaj za državni aparat kojim se svaka država koristi kako bi se zaštitila i od ovakvih objeda, SNV će me i sljedeće godine staviti na svoj jednoetnički popis osoba odgovornih za govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj. E, to je Hrvatska danas.odustali od zapovijedi „mi ili oni“? Nisu i ne će. Netko bi morao reći – drugovi, dosta – i povesti hrvatski narod u 21. stoljeće. Objektivno mi ne možemo izaći iz jugoslavenskoga kruga sve dok bez adekvatne reakcije podnosimo da nam stanoviti Zuroff, na mig ovdašnjih jugovića, prokazuje ustanovu i osobu Predsjednice Republike.

Ljevica je vladala samo dva mandata, ali je u ta dva mandata napravila toliko štete da je uopće čudo što se još nekako kotrljamo kao država i kao nacija. U ta dva mandata skrojili su nam državu po svojim načelima: Nitko nizašto nije odgovoran, proizvodnja ustaša radi u tri smjene (ustaške zmije, I. Josipovića), proizvodnja uvjeta za iseljavanje također, uspostavljeno je medijsko jednoumlje i jedinstveni jugoslavenski kulturni prostor, maticu su odvojili od iseljeništva, svakodnevno se kuje bratstvo i jedinstvo, državu se enormno zadužuje a stanovništvo sustavno osiromašuje, ne postoji konsenzus ni oko elementarnih pitanja opstanka, demografskog sloma, nacionalne sigurnosti...

Mentalno, mi smo u 1989. Poslije nje, koliko se sjećam, došla je 1990. Trebao bi to znati i Saša Milošević, Pupovčev zamjenik u Srpskom narodnom vijeću kad u beogradskom, nego gdje?, tisku kaže: „Na djelu je refašizacija hrvatskog društva, uzdiže se ustaštvo, a država ne reagira, nego ga potiče”. I sad kad ću napisati da je on zbog govora mržnje slučaj za državni aparat kojim se svaka država koristi kako bi se zaštitila i od ovakvih objeda, SNV će me i sljedeće godine staviti na svoj jednoetnički popis osoba odgovornih za govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj. E, to je Hrvatska danas.

Jugoslavenski nacionalisti znaju svoj posao

Kome sad trebaju dvije komemoracije žrtava u Jasenovcu, ako ne onima koji su plasirali laž o fašizaciji Hrvatske. Optuži, etiketiraj, stvori pakao i budi uporan, jer proizvodnja etiketa, kao nekada „revoljucija“ (J. Broz), ne smije stati. Jugoslavenskim je nacionalistima važnije raditi na ideološkim podjelama negoli dati kreativan prinos izlasku iz svekolike krize u rasponu od prezaduženosti do masovnoga iseljavanja. Ta zadrtost već nas odavno preskupo košta. Napokon, živimo u društvu bez nade, bez optimizma, bez osmijeha na licu.

Proizvođači etiketa uspjeli su vratiti odnose na turobnu jugoslavensku mjeru. Ustaše su svi koji nisu partizani. Partizani su mjerilo progresa. Četnici su fikcija. Uzalud Jakov Sedlar servira film „Jasenovac – istina“ iz kojega nedvojbeno proizlazi da je logor radio punom parom sve do ožujka 1951., kad od ustaša više nije ostalo ni obično u, kamoli rogato. Političari sudjeluju u utrci tko će prije i snažnije „osuditi ustaški režim“ i prešutjeti zločine komunističkoga režima. I tako u krug. Beskonačno beskvasno ponavljanje na vrtuljku građenom po mjeri jugoslavenskih nacionalista. Je li to normalno stanje? Je li normalno da bivši predsjednik države I. Josipović i bivši šef 1989.Mentalno, mi smo u 1989. Poslije nje, koliko se sjećam, došla je 1990. Trebao bi to znati i Saša Milošević, Pupovčev zamjenik u Srpskom narodnom vijeću kad u beogradskom, nego gdje?, tisku kaže: „Na djelu je refašizacija hrvatskog društva, uzdiže se ustaštvo, a država ne reagira, nego ga potiče”. I sad kad ću napisati da je on zbog govora mržnje slučaj za državni aparat kojim se svaka država koristi kako bi se zaštitila i od ovakvih objeda, SNV će me i sljedeće godine staviti na svoj jednoetnički popis osoba odgovornih za govor mržnje prema Srbima u Hrvatskoj. E, to je Hrvatska danas.vlade Z. Milanović podupiru bojkot službenoga nadnevka komemoriranja žrtava iz Jasenovca? Zašto se nisu bunili protiv kroatofobne laži da je u njemu ubijeno 700.000 ljudi? Osuđuju li rad logora od 1945. do 1951.?

Čekam neku novu 1990., jer je sadašnjost postala neizdrživo bolesnom. I nema u ovom trenutku nekih ozbiljnih naznaka kako bi s aktualnom vladom mogli izaći iz bolesnoga stanja. Njezina je najveća kvaliteta u tome što joj je alternativa Milanović, globalno prokazan nesposobnim. Hoću reći, kad se iz Hrvatske isele sve ustaše, ostat će u njoj samo jugoslavenski nacionalisti, koji sada, bez otpora, prazne hrvatski prostor za buduće lakše nadiranje Beograda na krilima Memoranduma II.

Hrvatska se mora vratiti sebi. Izrasla je na Domovinskom ratu a ne na jugoslavenskom nacionalizmu i njegovim mitovima. Drugim riječima, ustaška endeha je takozvana koliko i jugokomunistička srh. Jedina je stvarna Republika Hrvatska, premda se čini kao da je nemamo, što je samo pokazatelj da jugoslavenski nacionalisti, ma gdje bili – a u pravilu su na izdašnoj proračunskoj pipi ili u vrhovima stranaka i vlasti - znaju svoj posao. Prema tome, umjesto tigrova od papira treba nam jasna nacionalna okomica, „stranka opasnih namjera“, ujedinjeno pravaštvo i ustrojeno demokršćanstvo uz pomoć kojih bismo se iz sadašnjega stava „glavu dolje, ruke na leđa“ mogli ponovo osoviti na noge.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.