Poezija mržnje od I. G. Kovačića do barda Mile Kekina

Sudeći prema dostupnim književnim kritikama i velikoj medijskoj pozornosti najnovija pjesma Mile Kekina je fenomenalna. Nisam je, nažalost, čuo u autorovoj glazbenoj interpretaciji. Pročitavši nekoliko početnih redaka, došao sam u svom glazbenom neznanju do zaključka kako je idealna za duet Mile Kekin – Urša Raukar o kojemu bi Branimir Pofuk sigurno objavio fino tkanu plahtu u Jutarnjem listu. Ako, dakako, dođe do suradnje ova dva istaknuta kulturna radnika od kojih je Kekin živući „bard“ i skalpel, ne kaosa, već „punokrvne društvene kritike“.

Prauzor u kanibalskom atavizmu I. G. Kovačića

Spominjem J. list i zato što je cjelovita pjesma „Ja nisam vaš, moji su dobili '45.“ objavljena u njegovu internetskom izdanju. Da nije, ne bi bilo ovoga teksta jer tiskanom izdanju iz higijenskih razloga ne dopuštam da mi pređe kućnoga praga. Ivanu Goranu Kovačiću sam dopustio. Zato sam upoznat i s njegovom kanibalističkom pjesmom. Da bismo shvatili dubinu lirozofije pjesnika Kekina, i zašto 2016. nadahnuće i osobni identitet traži u 1945., moramo se vratiti na njegove prauzore. Pjesmu I. G. Kovačića Mrzimo vas! treba u cijelosti pročitati. Evo je:

Mrzimo vas!

Mrzimo vas, hulje,
      Mrzimo, krvnici,
      Vi, pljačkaške rulje!
      U majčinoj klici
Kunu vašu djecu utrobe svih žena
Ispod doma našeg, bombom porušena.

      Skotovi i gmazi,
      Što psičete zrakom,
      Na krvavoj stazi,
      Za mračnim oblakom
Dostić će vas, zmije, osvetnička strijela
Iznad naših brda, dolina i sela.

      Kukavice, vrane,
      Psi tuđinskih kurva,
      U dno naše rane
      Bijes će da vas surva,
Od otrova njenih kosti će vam gnjiti,
Dok se ne nasiti, dok se ne nasiti.

      Naše ljute guje
      Kroz kost će vam gmizat,
      Pobješnjele kuje
      Crijeva će vam lizat,
Muhe zukavice i smrdljivi crvi
Osvetu će množit u crnoj vam krvi.

      Srcem bismo jeli
      Pogano vam meso,
      Na lešine sjeli
      I kliktali bijesno,
Smrdežima vašim punili bi pluća,
Za pobjede nove, nova nadahnuća.

Vlatko je Pavletić svojedobno napisao: „U trenutku osjeta bola, usred ratnih surovosti, tko zna, za pojedince je možda normalno i takvo patološko reagiranje na krvava zbivanja, pa bismo i ove Goranove stihove mogli uzeti kao najavu tekstova i scena modernog teatra okrutnosti, ali usprkos tome, odnosno baš zato, pjesmotvor Mrzimo vas presudno izlazi iz domene humanosti i poezije, da bi posljednjom strofom naveo čitatelja na asocijaciju slika iz kojih izbija — kanibalski atavizam“.

Koliko mi je poznato Mrzimo vas nije uglazbljena, što ne znači da jednoga dana ne će biti s obzirom na razvoj događaja u kojemu se nazire kolektivni povratak u bolju prošlost. S ove vremenske distance nije teško zaključiti što bi se dogodilo hrvatskom pjesniku, da je napisao Mrzimo vas! u kontekstu velikosrpskog kanibalskog atavizma. Pojela bi ga kritika, moguće i mrak četrdesetpekolonaša! Goranova je pjesma izraz „duboke mržnje“. Napisana je „22. marta 1943.“, prije 73 godine. Iz sebe je, nažalost, poezija mržnje ostavila dubok trag.

Zaokret prema estradi

Jugoslavenski totalitarni režim krajem sedamdesetih prihvatio se novih oblika agitacije i propagande. Otkrio je električnu gitaru, bandove, snagu estrade i mogućnosti industrije zabave. Jedan dio pripadajuće mu poezije u službi agitacije i propagande otišao je u estradne vode. Preskočimo li kompletnu fazu crno-bijele književnosti sa svim pripadajućim parolama i zidnim novinama, i zaustavimo li vremeplov na pragu osamdesetih, primijetit ćemo kako se od kanibalskog atavizma došlo do nježnih balada.

Na poetsko-estradnoj sceni masovne kulture pojavio se „panonski mornar“ Đorđe Balašević. Napisao je i zajedno sa skupinom Rani mraz otpjevao pjesmu Računajte na nas (1978/9.). Megahit jugoslavenske estrade, gotovo himna jugoslavenske nacionalističke omladine. I nju ćemo objaviti u cijelosti kako bismo stekli bolji uvid u tragove koji će nas dovesti do sirove suvremenosti. Balašević nježno pjevuši „zakletvu“ na vjernost Titu i Jugoslaviji:

Računajte na nas

U ime svih nas iz pedeset i neke
za zakletvu Titu ja spev o sam stih.
Ne spominjem prošlost ni bitke daleke,
jer rođen sam tek posle njih.

Al život pred nama još bitaka skriva
i preti nam, preti, k o duboki vir.
Ja znam da nas čeka još sto ofanziva,
jer moramo čuvati mir.

Računajte na nas.

Sumnjaju neki da nosi nas pogrešan tok,
jer slušamo ploče i sviramo rok.
Al negde u nama je bitaka plam,
i kažem vam, šta dobro znam:
računajte na nas.

U ime svih nas iz pedeset i neke
za zakletvu Titu sam spevala stih.
Ne spominjem prošlost ni bitke daleke,
jer rođena sam posle njih.

U nama je sudbina budućih dana
i neki se možda i plaše za nju.
Kroz vene nam protiče krv partizana,
i mi znamo zašto smo tu.

Računajte na nas.

Sumnjaju neki...

Početkom osamdesetih zatekoh se ne svojom voljom „na odsluženju vojnoga roka“ u JNA. Balaševićevu pjesmu slušao sam svakoga dana po nekoliko puta putem kasarnskoga razglasa od kojega se, od jutra do povečerja, nije moglo pobjeći. I tako više od godine dana! Balašević je u međuvremenu Računajte na nas skinuo s repertoara, čime je zapravo priznao da je riječ o agitacijsko-propagandnom uratku. Danas uredno održava koncerte diljem Hrvatske i pjevuši hit U razdjeljak te ljubim s kojim je i započeo karijeru.

Propjevat će hidrocentrale, druže Tito, mi ti se kunemo

Kad bi Računajte na nas pregrijala od pretjerane uporabe, mozak je ispirao glas Zdravka Čolića pjesmom Druže Tito mi ti se kunemo. Pjesma se obavezno izvodila svakoga jutra kao poziv ročnicima na ustajanje. Puštana je više puta tijekom dana kako bi je bolje čuo preminuli Tito. Napisala ju je srpska književnica Mira Alećković (1924., Novi Sad – 2008., Beograd), a uglazbio Đorđe Novković (1943., Šabac – 2007., Zagreb). Neki odriču M. Alećković autorstvo i tvrde da je nedjelo djelo nepoznatog autora, ali joj zato ne oduzimaju autorstvo pjesme Jugoslavijo (Od Vardara pa do Triglava), koju ovdje ne ću navoditi, premda bih je trebao jer je Kekin Alečkovićkinu Jugoslaviju prepjevao u „na ovim prostorima“.

Druže Titi mi ti se kunemo

Godine su prošle pune muka,
ginulo se za slobodu nemo,
ili s pesmom umesto jauka:
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Veselje se širi na sve strane,
sad slobodno po zemlji idemo –
al, velike pamtićemo dane,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Gord je svaki na podvige ove
i ponosan – zemlju što dižemo,
Mašine će zatutnjati nove,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Svetlosti će svuda da se pale,
hajde, reke rodne, da krenemo,
propevaće hidrocentrale,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Znanjem stalno punićemo dane
sve da znamo i sve da umemo,
učićemo više nego lane,
Druže Tito, mi ti se kunemo.

Praznik slazi na ulice naše,
u oblake da letimo, smemo!
Naše pesme zli neka se plaše:
Druže Tito, mi ti se kunemo!
Druže Tito, mi ti se kunemo!

Mira Alečković pjesničku je karijeru završila u krilu velikosrpske politike Slobodana Miloševića i „od sveg srca Hrvate je nazivala ustašama“ (M. Jergović, JuL, 4. ožujka 2008.). Pjesma se i danas izvodi u Hrvatskoj, osobito u Kumrovcu. Zdravko Čolić nesmetano održava koncerte po Hrvatskoj, ali, koliko sam upoznat, na njima, dok se još malo ne promijene okolnosti, još ne izvodi Druže Tito, mi ti se kunemo.

Uz za dom spremni ode sve u „paramparčad“

I tako smo došli do po Jugoslaviju, Tita, JNA, SUBNOR, SKOJ, SK i četrdesetpetokolonaše kobne 1990. Sva jugobulumenta navalila je na „ustaše“ M. Alečković. Hrvatska je odgovorila kako je znala. Među ostalim i prigodnom pjesmom. Od brojnih autora na književnoj i estradnoj sceni ovdje ističem tada nepoznatoga hrvatskoga branitelja Marka Perkovića Thompsona i njegovu pjesmu Bojna Čavoglave, zato jer mi „u onaj strašan čas“ nije ubijala volju za životom kao svojedobno Balašević i Čolić. Ona predstavlja hrvatski raskid s agitacijom i propagandom jugoslavenskoga totalitarnoga režima. Evo je u cijelosti:

Bojna Čavoglave

Za Dom spremni

U Zagori na izvoru rijeke Čikole.
Stala braća da obrane naše domove.

Stoji Hrvat do Hrvata mi smo braća svi.
Nećete u Čavoglave dok smo živi mi.

Puče thompson, kalašnjikov a i zbrojevka.
Baci bombu goni bandu preko izvora.

Korak naprijed puška gotovs i uz pjesmu svi.
Za dom braćo za slobodu borimo se mi.

Čujte srpski dobrovoljci bando četnici.
Stići će vas naša ruka i u Srbiji.

Stići će vas Božja pravda to već svatko zna.
Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava.

Slušajte sad poruku od svetog Ilije.
Nećete u Čavoglave niste nit prije.

Oj Hrvati braćo mila iz Čavoglava.
Hrvatska vam zaboravit neće nikada!

Bojna Čavoglave u estradnom pogledu predstavlja teški poraz jugoslavenske, velikosrpske i komunističke agitacije i propagande. Ona je odgovor na teror jugokomunističkoga režima, na govor duboke mržnje i kanibalskog atavizma, odgovor na „zakletve“ Titu, Partiji, JNA i Jugoslaviji, odgovor cjelokupnom razdoblju od 1918. do obnove hrvatske države. A onda se na književno-estradnom nebu pojavio Mile Kekin! Baš onako kako su se svojedobno pojavili Đorđe Balašević s Računajte na nas i Zdravko Čolić s Druže Tito, mi ti se kunemo.

Povratak četrdesetpetokolonaške poezije

Da je riječ o vrhunskoj poeziji vidljivo je iz kratke promptno reagirajuće i sažete književne kritike Jutarnjega lista. Autor se kritike, razumijem ga, nije potpisao. U novinskoj opremi kritike pjesme „Ja nisam vaš, moji su dobili '45.“ Kekin je: „Bard iz Gajnica“, „frontman“. On se pjesmom „obračunao“, dakako, „s avetima hrvatske prošlosti“. „Svoj nježni vokal prati tek zvukom akustične gitare, kao da se radi o ljubavnoj baladi, a ne punokrvnoj društvenoj kritici“. To je početak i kraj književne kritike. Slažem se s njom glede ocjene o „punokrvnoj“. Četrdesetpete je bilo puno krvi. Osobito od svibnja pa nadalje. Bilo je, naime, relativno lako preživjeti Drugi svjetski rat, ali jako teško živ dočekati kraj 1945. I preživjeti „oslobođenje“. Evo pjesme kako ju je objavio JuL!:

Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, Ja nisam vaš, moji su dobili '45., Nisam vaš od glave do pete, nisam vaš cijelim tijelom, Vrijeme da se ljudi sjete da je crno crno, a bijelo bijelo... Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, I s***m vam se na nijanse, znam tko je pred zid vodio đake, Nisu sotone punili vagone, već nečiji djedovi i bake... Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, Nisam vaš maneken prijatelj, nisam vaš cijelim bićem, Tako ću učit svoje dijete da se takvom ološu ne miče! Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete, Ja nisam vaš, i tako ću i učiti i svoje dijete.

Budući da je pjesma zauzela veliki medijski prostor i odmah dobila adekvatnu književnu valorizaciju u JuL-u, realno je očekivati da dr. Boris Jokić uvrsti „Ja nisam vaš, moji su dobili '45.“ u školski kukurikulum kao stručno odabranu zamjenu za Marulovu (1450. – 1524.) Molitvu suprotivu Turkom i Šoljanov (1932. – 1993.) Vukovarski arzuhal.

S..nje od glave do pete od četrdesetpete

Lako je moguće da će na Kekinovoj pjesmi stasati novi naraštaji, onako kako je njegov pjesnički nerv stasao na Mrzimo vas!, Računajte na nas, Druže Tito, mi ti se kunemo da bi u naše dane dosegnuo status barda. Novim naraštajima Kekin u prvom stihu poručuje „Ja nisam vaš“. Svaka analiza odmah će uočiti da je baš zato što nije naš ušao u antologiju J. lista, kao preduvjet za ulazak u Kundakov kukurikulum za preodgoj Hrvatića „na ovim prostorima“. U drugom retku pjesnik s punokrvnim ponosom ističe: „moji su dobili '45.“. Čita li se „'45“, kao četrdesetpetu ili četrdesetpete? Vjerojatno je ispravno „četrdesetpete“ budući da se ona rimuje s prethodnim retkom koji završava otrcanom frazom – „od glave do pete“.

Treći i četvrti redak puni su ritma. Najprije imamo ponavljanje negacije našoj pripadnosti, pa opetovanu frazu „od glave do pete“ koja se na kraju stiha širi „cijelim tijelom“. Izvrsno! Čisti ludizam. Od glave do pete, a onda i cijelim tijelom, što je isto kao i od glave do pete bez nepotrebnog cijelog tijela. Onkraj četrdesetpete u četvrtom retku podsjeća „da je crno crno, a bijelo bijelo...“, što se opet skromno rimuje s „tijelom“. Da se ne rimuje riječ bi bila o čistoj bedastoći. Ovako pak o bedastoći s rimom.

Ponavljanje fraze „Ja nisam vaš“ već u petom retku postaje samo sebi svrhom, na razini parole sa zidnih novina. Istina, već poslije četvrtoga retka malo će tko ozbiljan nastaviti čitanje, ta, nije to Matoševa pitka i britka 1909. ili rezolutna Bojna Čavoglave Marka Perkovića. Ja sam, međutim, neozbiljno odlutao sve do šestoga retka! U njemu me bard iz Gajnica, jer sam pokušao dokučiti „nijanse“ njegova stihotvorstva, doslovno posrao: „I s***m vam se na nijanse...“. Naravno, nije pedagoški opravdano, ali kukurikulomski jest, što autor na dva mjesta ističe kako će tako „učiti i svoje dijete“. Da prazni crijeva po „ološu“ koji traži nijanse! I to je „punokrvna društvena kritika“?! I Huda jama četrdesetpetokolonaša je „nijansa“!?

Kekinov revolucionarni zanos

Zaključno se na temelju prvih šest pročitanih redaka može reći da je pjesma Mile Kekina „Ja nisam vaš, moji su dobili '45.“ s pravom zavrijedila pozornost književne kritike Jutarnjega lista, budući da je riječ o tipičnom primjeru socrealističke crno-bijele tehnike, zalutalom u 21. stoljeće. S obzirom na to da su moji dobili 95. moram primijetiti da su pjesniku uzori Đ. Balašević i M. Alečković, a gotovo je sigurno i to da je njegova antologijska pjesma na tragu poruke naslova i pjesme Mrzimo vas! I. G. Kovačića.

Kekinov je revolucionarni zanos u poeziji mržnje dublji od Balaševićeva i po intenzitetu nešto titoistički plići od Alečkovićeve. Bard Kekin je četrdesetpetoj žrtvovao osobni identitet, čitatelj više ne zna čiji on doista jest, ako i jest svoj. Balašević svoj identitet u kolektivitetu zanijekao nije, on je i dalje njihov. Kekin je dijete četrdesetpete, nasilno, jer biološki nije. Ona je njegova umišljena zipka i poetski grob. Kamen ugaoni samo zato jer su njegovi (tko?) nešto 45. „dobili“. Dobili su Jugoslaviju. Na zločinu.

Kekin stihovima poručuje Balaševiću da računa na njega. Ali, kako, kad je Balašević ostao svoj i odrekao se zakletava i zabluda? Kako, kad živi u idili pomirbe partizanije i četnika u skraćenoj velikoj Srbiji? Kriza osobnoga identiteta Mile Kekina snuždena u podtekstu zahtijeva autorovu samokritiku, koja je izostala. A JuL-ovo tapšanje po ramenu ne pomaže! Ta, kako autor tako nježnoga vokala, svoj grubo narušeni svijet četrdesetpete, bitak vlastitoga bitka, može tražiti tamo gdje ga više nema i nikad ga zapravo nije ni bilo, a da taj uzaludan napor ne urodi ozbiljnim poteškoćama? One se očituju u ponavljanju fraza i odavno napuštenim floskulama i evoluiraju u tvrdoglavom nastojanju da i potomstvo uvjeri u monolitnost vlastite četrdesetpetosti. Otuda i moj oprez s mogućim uvrštavanjem autora i njegova uratka u školski Plan i program!

Kekin se u srazu s Balaševićem pokazao nedoraslim omladincem. U srazu s propagandnom poezijom Alečkovićeve on je tek Titov pionir maleni. A u srazu sa snagom izričaja I. G. Kovačića ostao je „frontman“ povratnoga vala poezije mržnje pri hladnom pivu za dnevnopolitičke potrebe loženja pakla. Ako pjesnik godine 2016. svoj životni stav gradi na četrdesetpetoj godini onda mu ni hladno pivo ne može pomoći, proglasili ga anonimni sastavljači antologije suvremene poezije mržnje živućim bardom ili ga prešutjeli, što bi im, čini se, bilo puno pametnije.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.