Partijski ustanak: Svim sredstvima ne dopustiti mirnu primopredaju vlasti

Ništa od dobre demokratske prakse mirne primopredaje vlasti i sto dana mira u kući dok nova vlada ne stane na noge. Umjesto toga destruktivci lože svakodnevni pakao i smišljaju diverzije. Onemogućuju preuzimanje vlasti hajkama u ime naroda, etiketama iz stare totalitarne mašine, destrukcijama, proizvodnjom pristanka povratka na staro, galamom, urlicima, podmetanjima, specijalnim ratom, frontama... Sve to pod besramnim logističkim vodstvom Hrvatske radio televizije i instaliranih partijskih aparatčika.

Bjesnilo skakavaca koji su nam pojeli godine

Cijela ta atmosfera podsjetila me na srpskog književnika Borislava Pekića (1930. – 1992.) i njegov roman „Bjesnilo“ (srp. Besnilo). Djelomično i na trotomni roman „Godine koje su pojeli skakavci“ u kojemu autor pišući o zatvorskom sustavu jugoslavenskoga totalitarnoga sustava govori zapravo o civilizaciji navodne slobode kao posebnom obliku zatvora. Stvoriti od Hrvatske zatvorski pakao za pluralnu većinu i raj za ideološki kompaktnu manjinu, pozadina je partijskoga ustanka na početku godine 2016.

Sumrak demokracije dolazi iz oporbe s pripadajućim „polusvijetom“ (Z. Milanović) kojega je Partija dobro JugoslavenstvoJugoslavenstvo se ne snalazi u srednjoeuropskim kontekstima koliko god režalo. Ono se ne snalazi, ako na unutarnjem planu u svojim rukama nema represivni aparat. A Partija? Ona ne vidi dalje od Brda kod Kranja i nekad partijskoga, danas Radmanova hotela kod Bohinja. Raskid sa srednjom Europom za nju je trajna tekovina. Svaki pokušaj srednjoeuropskoga povezivanja za nju je obnova NDH. Povratak na staro. Samo Partija donosi novo. A uvijek isto, još od Tita: Vanjsko zaduženje u nedogled, život na kredit, iseliti sposobne, uhljebiti podobne, zatrti političke protivnike i tako u krug.podmazivala državnim novcima, očekujući od podmazanih da ju održavaju na vlasti ili pomažu zauzeti vlast ako je unatoč djelovanju Apisa izgube. Smjer Oreškovićeve vlade ostavit će partijski polusvijet bez maziva i beriva. Što je ta spoznaja jasnija deračina je glasnija, histerija očigledna, namjera prozirnija. Bjesnilo se valja ulicama, informativnim programom HRT-a, među komercijalistima civilnoga društva, etnobiznismenima na grbači srpske nacionalne i svima kojima je bilo bolje što je državi i naciji bilo gore. Poziv na ustanak pao je na plodno, dobro gnojeno tlo: Ako hoćete raj za sebe, stvarajte pakao drugima!

S novom vladom, uspije li se unatoč ustanku Partije osoviti, mogao bi jedan dio jugoslavenske zaostalosti otići iz našega sokaka u povijesnu ropotarnicu. Ne zbog zakona ili registra, već jednostavno zato što ga je pregazilo vrijeme. Lova će im se suziti na inozemne doznake, hranidbeni civilno-društveni lanac smanjiti će broj korisnika ovoga paradržavnoga sustava na državnoj pipi. Problem je, međutim, širi i dublji od puke love.

Jugoslavenstvo se ne snalazi u srednjoeuropskim kontekstima koliko god režalo. Ono se ne snalazi, ako na unutarnjem planu u svojim rukama nema represivni aparat. A Partija? Ona ne vidi dalje od Brda kod Kranja i nekad partijskoga, danas Radmanova hotela kod Bohinja. Raskid sa srednjom Europom za nju je trajna tekovina. Svaki pokušaj srednjoeuropskoga povezivanja za nju je obnova NDH. Povratak na staro. Samo Partija donosi novo. A uvijek isto, još od Tita: Vanjsko zaduženje u nedogled, život na kredit, iseliti sposobne, uhljebiti podobne, zatrti političke protivnike i tako u krug.

Partija je samo sebi dala pravo povratka na staro

Samo je Partiji, smatra Partija, dopušteno vraćati Hrvatsku „na staro“, ali ne starije od 1945. I jučer su izdajnici, kako su sami sebe nazvali, prosvjedovali na Trgu sv. Marka protiv nove vlade. Protiv stare nikad nisu, jer su tijekom stare bili dobro hranjena avangarda. Prva vijest zadnjeg dnevnika HTV-a nije bio povratak europski brončanih rukometaša, bio je nadugačko razvlačen prosvjed fantomske Radničke fronte pod vodstvom velikoga partijskog radnika Nenada Stazića i nekolicine dobro znanih i odlično plaćenih tipičnih predstavnika partijskoga polusvijeta. HTV još od početka zadnje godine Josipovićeva mandata ne spuštajući gas daje neskrivenu logističku potporu partijskome polusvijetu i partijskoj eliti.

Iznosi pak, koji polako izlaze u javnost, odaju sliku Hrvatske koja je pod vlašću Partije postala bankomatom za potrebe polusvijeta, bankomata uz čiju pomoć je podignut i ovaj ustanak. Dok se bankomatom koristilo prema partijskim kriterijima država je zadužena za novih 100 milijarda, kreditni rejting strmoglavio se u smeće i iselilo se sto tisuća mladih! Radnička fronta likovala je u ilegali nad uspjesima pernate vlade.

Nema, međutim, povratka na staru, šestu najlošiju vladu na svijetu. Ona je prošlo svršeno vrijeme. Biznismeni antifašizma i skakavci koji nam žderu godine u napadu bjesnila izvlače najmračnije protuhrvatske etikete iz Titova beogradskog šinjela. Iza bjesnila, treba reći, vrlo vjerojatno se radi o kriminalnoj, špijunskoj i komunističkoj klateži, o čemu je već nešto mucao vizionar, državnik i veliki vođa Zoran Milanović, ali je pogriješio adresu. Kriminalnoj u smislu netransparentnog parazitiranja na državnim jaslama. Špijunskoj, u olajavanju hrvatske države doma i vani. Komunističkoj,BjesniloMislim kako bi bilo korisno o državnom trošku objaviti u hrvatskom prijevodu „Bjesnilo“ i „Godine koje su pojeli skakavci“. I kompletnu nakladu istovariti na Iblerov trg. Neka čitaju, makar samo naslove, kad shvate da im je ustanak, govor mržnje i zazivanje izvanrednoga stanja uzaludan posao, koliko god im medijsku logistiku pružala HRT-a pretvorena u RTZ na čelu s Goranom Radmanom, ne bez razloga vlasnikom partijskog hotela u Sloveniji. jer odlično provodi i odlučno zagovara tekovine politike Saveza komunista Hrvatske i Jugoslavije.

Ustanak uz snažnu logističku potporu HRT-a

Samo iz ideološko partijskih pozicija može se novu vladu, koja traje tek nekoliko dana, etiketirati kao „najekstremniju vladu u Hrvatskoj barem od 90-tih“. Najekstremnija u neuspješnosti nije bila predmetom prosvjeda jer je odlično plaćala. Kako bi opravdali etiketu koja zaudara na kriminalno, špijunsko i komunističko, a prije svega na obično „besnilo“, okomili su se islamofobno na ministra kulture. Znam, bolje bi im od Hasanbegovića odgovarao manjinac Pupovac! Ali, on je podupro protureformsku, šestu najlošiju vladu na svijetu, onu koja je prokazala srpskog manjinca lojalnog državi, Raškovića, što joj je Pupovac isti čas oprostio. Koliko je koštala Pupovčeva potpora, tek treba izračunati.

Polusvijet radi u korist pokojne vlade koja je bez ikakvoga programa i nikakvih rezultata izašla na protekle državne izbore oslanjajući se na Apis, koja je uspjela srozati Hrvatsku na 103 mjesto u svijetu prema indeksu ekonomskih sloboda. No, te blagodati Milanovićeve vlade nisu osjetili čimbenici partijskog polusvijeta, komercijalnog antifašizma i svjetonazorskog radikalizma.

Mislim kako bi bilo korisno o državnom trošku objaviti u hrvatskom prijevodu „Bjesnilo“ i „Godine koje su pojeli skakavci“. I kompletnu nakladu istovariti na Iblerov trg. Neka čitaju, makar samo naslove, kad shvate da im je ustanak, govor mržnje i zazivanje izvanrednoga stanja uzaludan posao, koliko god im medijsku logistiku pružala HRT-a pretvorena u RTZ na čelu s Goranom Radmanom, ne bez razloga vlasnikom partijskog hotela u Sloveniji.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.