Od pojmovne zbrke preko proizvodnje pristanka do zazivanja što veće kvote

Jesu li rijeke afroazijskih ljudi što mjesecima već zapljuskuju Europu prognanici, izbjeglice, migranti, ekonomska ili politička „emigracija“, ilegalni useljenici, ili pak nešto treće? Moguće su najvećim dijelom izviđači još veće najezde na ostatke ostataka klasične, kršćanske Europe? Ima li među njima terorista, pripadnika ISIL-a? Čini se da ne spadaju ni pod jedan u Europi poznati pojam, pa se u javnoj komunikaciji koriste svi pojmovi i njihove izvedenice („izbjeglička kriza“), iako nose različita međunarodnopravna značenja. Pojmovni kaos odličan je teren za proizvodnju pristanka na ono na što pogođena skupina nikad ne bi pristala koliko god dosad eurounijski normativizirana i disciplinirana, multikulturalno tesana i ideologijom ljudskih prava sluđena.

Hrvati su se u proteklih sedamdeset godina dva puta suočili s velikim izbjegličkim krizama, godine 1945. i u razdoblju velikosrpske agresije 1991. – 1998. Ako je, dakle, riječ o izbjegličkoj krizi, Hrvati imaju bogato iskustvo. No, jesu li što naučili iz povijesnoga iskustva, teško je reći s obzirom na vladinu politiku zazivanja kvota.

Jednoumno guslanje

Uz pojmovnu zbrku napadno se igra i na kartu kršćanskoga milosrđa i solidarnosti, a da o cjelovitosti problema misleće kršćane nitko ništa ne pita. U tom kontekstu SolidarnostPostoji li muslimansko milosrđe i solidarnost? Postoji. Ali ga nema u bogatim državama s većinski muslimanskim stanovništvom. Njih „izbjeglice“ naširoko zaobilaze iako su im pred nosom. Muslimanske će države izdašno financirati džamije po Europi, kad ova „zbrine“ valove „izbjeglica“ i riješi „izbjegličku krizu“ o svom trošku po mjeri „ljudskih prava“ i „multikulturalizma“.potpuno je zanemarena vijest o tome da je Italija podigla optužnicu protiv „izbjeglica“ koje tereti da su nasred Mediterana iz „izbjegličkog“ čamca pobacali u more sve „izbjeglice“ kršćane. Tko to ne dopušta afroazijskim kršćanima biti ravnopravnim dijelom velike europske „izbjegličke krize“?

Postoji li muslimansko milosrđe i solidarnost? Postoji. Ali ga nema u bogatim državama s većinski muslimanskim stanovništvom. Njih „izbjeglice“ naširoko zaobilaze iako su im pred nosom. Muslimanske će države izdašno financirati džamije po Europi, kad ova „zbrine“ valove „izbjeglica“ i riješi „izbjegličku krizu“ o svom trošku po mjeri „ljudskih prava“ i „multikulturalizma“.

Govori se o „izbjegličkoj krizi“ isključivo kao o humanitarnom problemu, kojega Europa treba bespogovorno tehnički riješiti. Izostaju povijesni konteksti, nema analize po pojedinim područjima, pa zato nema ni pravoga konteksta koji bi objasnio o čemu se radi. Jednoumno guslanje o patnjama na pretrpanim čamcima bez hrane i vode napadno igraju na izazivanje nekritičkoga sažaljenja. Premda većinu afroazijata čine dobro uhranjeni muškarci i žene, medije preplavljuju prizori neispavane dječice, koju i „izbjeglice“ i mediji napadno eksploatiraju u prvi plan.

Gdje je nestao pojam „etničko čišćenje“ onih afričkih i azijskih područja s kojih dolaze „izbjeglice“? Očito je da se radi o čišćenju tamo i mijenjanju demografskih i kulturalnih varijabli ovdje. Gdje je nestao pojam „humano preseljenje naroda“ i može li ga pojmovno zamijeniti „izbjeglička kriza“? Koliko god je Europa danas trula, uzrok problema s „izbjegličkom krizom“ nije u njoj, već leži tamo gdje se rijeka formirala i odlučila preplaviti Europu. A taj problem Europa nije zakuhala.

Merkel nije uspjela oživjeti mrtav multi-kulti lonac

Teško je bilo zbog nametnutoga sustava pojmovne zbrke prosječnom konzumentu razlučiti je li mađarska policija u odnosu prema demografskoj poplavi biblijskih razmjera, koja je zapljusnula i mađarski državni teritorij, teroristička, nehumana ili samo radi svoj posao čuvara javnoga reda i mira. Javni nam servis u Hrvatskoj tjednima snažno sugerira kako je riječ o nasrtaju na ljudska prava „izbjeglica“, dok s druge strane snažno ističe „solidarnost“ srbijanskih političara prema istoj toj rijeci u pokretu u kojemu Srbija igra ulogu „protočnog bojlera“ prema glavnom cilju – srednjoj Europi, srcu Europe.

I sve je bilo jednoumno idilično dok Njemačka nije rekla – dosta. „Izbjegličku krizu“, kojoj je njemačka politika debelo kumovala, na razini pojmova preko noći zamijenila je „kontrola granica“. Shengenski režim je, naime, umro u afroazijskoj poplavi, dok smo mi šopani dječjim sudbinama. Na državne granice diljem Europe šalje se čak i vojska, kao kad je SSSR ušao u Mađarsku. Orban je, sad je do kraja jasno, bio realniji od Merkelove. Od početka OstojićHrvatska još ne razumije što se događa Europi, niti što bi se moglo dogoditi njoj. Ministar Ostojić nije shvatio da pojmovna zbrka više ne drži vodu, to jest kako je „izbjeglička kriza“ – „izmakla kontroli“. On još zbori na tragu mrtvoga multikulturalizma i ističe solidarnost kao temelj Europe, ne bi li se što dublje uvukao politici nametanja „izbjegličkih kvota“ kancelarice Merkel. Pridruženi mu aparatčici mucaju po domaćim medijima da će Hrvatska pokazati „svoje humano lice“, kao da je riječ o poplavi lokalnoga potoka a ne o najezdi kontinentalnih razmjera.je shvatio o čemu se radi, dok je njemačka kancelarica do jučer još dozivala „izbjeglice“, pa se očekivalo da će uvesti i besplatne čarter letove kako bi „izbjeglice“ preskočile „nehumani“ morski i kopneni put.

Ostojić je hrvatski otpravnik poslova Angele Merkel?

Merkelova je još prije koju godinu izjavila da je projekt multi-kulti u Njemačkoj mrtav. Cijelo ljeto 2015. pokušavala ga je oživjeti s glavom gurnutom u pijesak, uz pomoć medijske proizvodnje pristanka i pojmovne zbrke. Na kraju je izdahnuo shengenski režim. Europa se suočena s afroazijskom demografskom poplavom odriče Unije i vraća klasičnom državnom ustroju. EU u svojem postojanju nije riješila nijednu malo veću krizu. Merkelova sad politikom kvota nastoji disciplinirati EU.

Masovan ilegalan prijelaz granica dojadio je Mađarskoj, Austriji, Njemačkoj, Poljskoj, Slovačkoj, Nizozemskoj... Protiv politike „kvota“ ustale su Velika Britanija, Rumunjska, Slovačka, Češka, Latvija, Mađarska, Poljska.

Hrvatska još ne razumije što se događa Europi, niti što bi se moglo dogoditi njoj. Ministar Ostojić nije shvatio da pojmovna zbrka više ne drži vodu, to jest kako je „izbjeglička kriza“ – „izmakla kontroli“. On još zbori na tragu mrtvoga multikulturalizma i ističe solidarnost kao temelj Europe, ne bi li se što dublje uvukao politici nametanja „izbjegličkih kvota“ kancelarice Merkel. Pridruženi mu aparatčici mucaju po domaćim medijima da će Hrvatska pokazati „svoje humano lice“, kao da je riječ o poplavi lokalnoga potoka a ne o najezdi kontinentalnih razmjera.

Iscrpljeni kapacitet hrvatskoga solidarizma

Milanovićeva Vlada poručila je da će primiti i više „izbjeglica“ od utvrđene „kvote“, premda Hrvatska pod njegovom vladom dnevno ostaje bez nekoliko autobusa svojih državljana koji odlaze što dalje od šeste najgore vlade na svijetu. Nedavno povijesno iskustvo govori nam kako su Hrvati prema izbjeglima i protjeranima imali efikasnu politiku umjesto fraze o „humanom licu“. Oko milijun izbjeglica i prognanika pred velikosrpskom agresijom Hrvatska je zbrinula u okolnostima kad je bila vojno i diplomatski napadnuta sa svih strana, odbačena od Europske zajednice. No, tada je imala vlast koja je znala što hoće, razlikovala je uzroke od posljedica i nije pristala na pojmovnu zbrku, već je stvari nazivala pravim imenom. Pritom je skrbila i o nekoliko stotina tisuća muslimana iz Bosne i Hercegovine. Najnovija „kvota“ na koju bi Milanovićeva vlada pristala iznosi nešto više od 3.000 izbjeglica.

Prije dvadeset i pet godina Hrvatska, međutim, nije bila prezadužena, blokirana, besperspektivna. Danas u nju ni „izbjeglice“ ne žele ući koliko god se vlast trudila dozvati ih. Imala je u ono doba čak i Ministarstvo useljeništva, koje su komunistički crveni pauci prvoga pojeli. Danas je Hrvatska spaljena država. Demografski, gospodarski i financijski. Samo Milanovićeva vlada zadužila je državu za 100 milijarda kuna, pritom nemamo pojma gdje je potrošila lovu. Stoga zvuči potpuno uvjerljivo kada njegova vlada šalje poruku da je spremna zbrinuti čak i više od OpačićMožete li zamisliti kako Opačićeva osmišljava prihvat izbjegličkoga vala? Pa, njoj treba četiri godine u oporbi i četiri godine u vlasti, kako bi napravila običan plan i program za puno manje složene probleme, koje u ozbiljnim vladama za mjesec dana rješavaju prosječni referenti općih poslova! Jedan prof. dr. Adalbert Rebić početkom devedesetih nije imao ministarstvo, već samo ured za izbjeglice, a nosio se efikasno s problemom teškim milijun duša.tri tisuće izbjeglica! To je vjerojatno točno, ali nije rekao kako misli kontrolirati taj kontingent, čiji predstavnici usred Njemačke već mašu zastavom ISIL-a.

Vaučer vlada nije u stanju suočiti se ni s prošlim izbjegličkim krizama

Kapacitet hrvatskoga solidarizma je puno veći od tisuću ili tri tisuće ljudi, ali on je iscrpljen do samoga dna politikama posljednjih četiri predsjednika vlada: Račana, Sanadera, Kosorove i Milanovića. Danas se kapacitet solidarizma sveo na predizborne elektrovaučere Milanke Opačić i penzićbožićnice Silvana Hrelje. Možete li zamisliti kako Opačićeva osmišljava prihvat izbjegličkoga vala? Pa, njoj treba četiri godine u oporbi i četiri godine u vlasti, kako bi napravila običan plan i program za puno manje složene probleme, koje u ozbiljnim vladama za mjesec dana rješavaju prosječni referenti općih poslova! Jedan prof. dr. Adalbert Rebić početkom devedesetih nije imao ministarstvo, već samo ured za izbjeglice, a nosio se efikasno s problemom teškim milijun duša.

Što se tiče suočavanja s „izbjegličkim krizama“ Hrvatska još nije riješila, ni pojmovno, niti tvarno, izbjegličku krizu Hrvata iz 1945. u kojoj su kolone izbjeglica najprije izdane od Velike Britanije, pa prepuštene koljačima komunističkoga totalitarnoga režima Josipa Broza Tita. S ovom vaučer vladom ona to i ne može riješiti. Vaučer vlade (Milanovićeva, jamstvene mu kartice, nije jedina) u pravilu nisu u stanju objektivno i realno se suočiti ni s bivšim, stvarnim, izbjegličkim krizama, pa je stoga opravdana bojazan da se ni s ovom lažnom „izbjegličkom krizom“ ne će nositi na zadovoljavajući i državno odgovoran način.

Genijalan plan šefa u odlasku

Jedini način da Milanović uspije kanalizirati eventualnu afroazijsku najezdu na Hrvatsku, koja je u Europi od „solidarizma“ preko proizvodnje pristanka eskalirala u „točku pucanja“, odnosi se na scenarij o kojemu, uvjerava me politička povijest „ove vlade u ovoj zemlji“, trenutno razmišlja šef u odlasku. Plan je genijalan!

Zbrinuti milijun izbjeglica. Dati im stanove, putovnice, OIB, građanska i izborna prava. Obećati im posao čim dobijemo drugi mandat. Obećati besplatnu električnu energiju i božićnicu. Eventualne borce ISIL-a prebaciti u Registar hrvatskih branitelja Fredu na skrb. Naglasiti im da ćemo im djeci dati besplatan prijevoz u školu na materinskom jeziku, vrtiće, džamije i luna park. Realizirati humani prijedlog Ruže Tomašić i naseliti ih dijelom u praznu Liku dr. Ante Starčevića i dr. Mile Budaka, neka noću broje zvijezde. Drugi dio na otoke sa subvencioniranom kartom za trajekt.

Jedini uvjet je da bivše „izbjeglice“ izađu na državne izbore kao izborna baza i izborna „udarna pesnica“ Partije. Plus autobusi „izbjeglih“ Srba i evo ti pobjede. To je jedini način da ih Milanović i Pusićeva dobiju. Možda zbog toga ministar Ostojić po Europi traži, moljaka i zahtijeva da mu EU napokon dodijeli što veću to bolju „izbjegličku kvotu“, koju će vlada samoinicijativno višestruko povećati a narod platiti.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.