Doma radi, za čitanje s razumijevanjem srpskih vrela, spreman!

Nemam volje mijesiti kruh, pa ga po navici izjutra kupujem i pola bacam, odnosno spremam pajcekima, kojih u tragovima još ima na susjednom bregeku, izbjegli su, naime, zamkama poljoprivredne strategije uništavanja sela. I tak jednoga kolovoškoga jutra odem po kruh u seoski štacun, bacim oko na policu s tiskotinama i ugledam dva primjerka naslova „Dokumenti 'RSK' – 'Bljesak' i 'Oluja'“. Fućkaš kruh. Otvaram knjigu i saznajem da obrađuje razdoblje od svibnja do listopada 1995. Riječ je o 17. knjizi dokumenata iz serije Republika Hrvatska i Domovinski rat 1990. – 1995. respektabilnog nakladnika – Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata (ISBN 978-953-7439-63-7). Zagreb, srpanj 2015.

Srpska vrela važna su koliko i friški kruh

Poneka je knjiga važnija od kruha, osobito ako dođe u pravome trenutku. Čini se da su događaji u kolovozu ove godine potvrdili ovu tezu. Nevjerojatna količina velikosrpskih provokacija dosegla je zapaljivu razinu i čini se kako je potreban šmrk s povećim fijem ne bi li se ugasilo piromane i podgrijavanje starog žara za buduće vatrene stihije. Baš tako nekako vatrogasno doživjeh i vrijednu knjigu Ivana Brigovića, dr. Natka Martinić Jerčića i Ivana Radoša. Ovaj se tekst može shvatiti kao „inicijativa“ za „deustašizaciju“ razdoblja hrvatske povijesti od svibnja do listopada 1995. Nije „provokacija“, ako kažem da sam, doma radi, za čitanje s razumijevanjem srpskih vrela – spreman!

U stanci između jutarnjeg pisanja i popodnevnoga flaksanja čitam, mea culpa, srpska vrela. Pitaju me – pa, kak možeš to čitati? Nema bolje literature ako hoćete shvatiti što nam se (i) danas dobrim dijelom događa. K tome u njima je obuhvaćen cijeli koloplet žanrova satkan od „konglomerata loših politika“ (I. Josipović) fakcije i fikcije, horora, crno-bijele tehnike, mitova, laži, SF-a... Tvrdoglavo ih i dalje čitam i čudim se zakaj onaj drugi primjerak na polici seoske trgovine nitko ne uzima u ruke. Što ti je kriza, ta, ipak riječ je o cijeni knjige koja obuhvaća čak sedam komada kruha! Razumijem one koji nemaju posljednjih godinica za kruh, ali oni koji su odgovorni za to što narod nema za kruh, e, oni bi mogli barem zaviriti u knjigu kad su već odlučili „služiti općemu dobru“.

Ponavljam opća mjesta: Oružane snage RH („ustaše“) neposredno pred početak operacije „Oluja“ („agresije“) u zbornim područjima, bez Južnog bojišta, brojale su 187.309 ljudi. A omjer ostalih snaga? Tenkova je velikosrpski neprijatelj imao više (1,1 : 1), kao i BVP (1,35 : 1). Zrakoplovi? Velikosrpski neprijatelj imao ih je 20 do 25, a Franjo s braniteljima samo 7. Helikoptera je agresor imao 10 do 13. Hrvatska točno 13. Hrvatska je imala više motornih vozila, no agresor je imao izrazitu premoć u topništvu (2,5 : 1) i u sredstvima protuzračne obrane (1,55 : 1). Zapadne granice RSK branilo je 37.000 srpskih junaka. Hrvatska je imala premoć u ljudstvu. Motivaciji. Hrabrosti. Volji. Disciplini. I pametnom vodstvu.

„Ustaše“ raskupusale korpuse SVK u „paramparčad“

Knjiga donosi prijepise 213 dokumenata (svibanj-listopad 1995.). Na bezbroj mjesta u dokumentima nastalima u tih samo pet mjeseci KakoKako su zločinačke „ustaše“ zločinačke Hrvatske uspjele na bojnom polju pobijediti demokratske četnike u demokratskoj RSK? Tako što četnici u ratnim planovima, ah, ti dokumenti, nisu očekivali niti predviđali da će biti istodobno napadnuti na svim pravcima i uzduž cijele, rekao bih „veštačke“, granice RSK. Ratni planovi neprijatelja predviđali su kako će SVK pružati jaku obranu od „agresije“ šest do osam dana, te da će do tada međunarodna zajednica zaustaviti „ustaše“ i „agresiju“, uz snažno angažiranje VRS i VJ. Kad nešto započne s krivom procjenom onda u pravilu završi traljavo i vojnički sramotno.spominju se „ustaše“. Pa i tamo gdje vojnički poražena strana navodi razloge poraza od „ustaša“. Lakše im je priznati da su izgubili rat od „ustaša“, negoli od Hrvata. Dosljedno se provlači ustašizacija Oluje. Iz te ustašizacije proizlazi: Hrvatska je vojska ustaška. Ustašku vojsku može imati samo ustaška država. Ustaška država je zločinačka. Zločinačka država nema pravo postojati. I tako u krug od četrdeset pete do danas, kad i aktualni hrvatski politčimbenici drže, kao i velikosrpski, da je „za dom, spremni“ – „ustaški pozdrav“.

Kako su zločinačke „ustaše“ zločinačke Hrvatske uspjele na bojnom polju pobijediti demokratske četnike u demokratskoj RSK? Tako što četnici u ratnim planovima, ah, ti dokumenti, nisu očekivali niti predviđali da će biti istodobno napadnuti na svim pravcima i uzduž cijele, rekao bih „veštačke“, granice RSK. Ratni planovi neprijatelja predviđali su kako će SVK pružati jaku obranu od „agresije“ šest do osam dana, te da će do tada međunarodna zajednica zaustaviti „ustaše“ i „agresiju“, uz snažno angažiranje VRS i VJ. Kad nešto započne s krivom procjenom onda u pravilu završi traljavo i vojnički sramotno.

Zakazale su sve razine „odbrane“: Politička, zapovjedna i izvršna. Politička se proslavila odlukom o planskoj evakuaciji „sveg za borbu nesposobnog stanovništva“. Zapovjedna razina nije se dogovorila tko „će da komanduje VRS“, Karadžić ili Mladić, zapovijed generala Mile Mrkšića, „komandanta“ tzv. GŠ SVK, o tome da se pređe u napadna „b/d“ („borbena dejstva“) nije provedena, avijacija se digla s Udbine, ali zbog borbe već zato da pobjegne u Aleksandrovac kod Banje Luke, itd. Izvršna razina skinula je odore, sjela na traktor i glumila „za borbu nesposobno stanovništvo“. Silni „korpusi“, tehnika i „komandanti“ raspali su se za dva dana u „paramparčad“ – piše u srpskim vrelima.

Posebice su zanimljivi pasaži u kojima „komandanti“ opisuju razloge i posljedice brzopoteznoga poraza od „ustaške agresije“. Srpska vrela su neiscrpna, zanimljiva, poučna, ali i nefunkcionalna ako ih se ne koristi ili, još gore, gura pod tepih.

Mrkšić: Krajnji ishod, ovako ili onako, bio bi isti

Podataka nikad dosta: Oluja je oslobodila 10.400 četvornih kilometara (18,4 posto ukupne teritorije). U Oluji je poginulo 204 pripadnika hrvatskih Oružanih snaga. Između 100 i 200 tisuća Srba srpske su vlasti „evakuirale“ iz Hrvatske. Procjenjuje se da je na bivšem okupiranom području ostalo oko 8.500 osoba srpske nacionalne manjine. Postavlja se pitanje jesu li planski „evakuirane“ osobe žrtve koje Hrvatska treba službeno komemorirati o Danu pobjede i domovinske zahvalnosti, kao što to predlaže hrvatska peta kolona? Ako jesu, misle Srbi, onda su oni žrtve „ustaša“ i „agresije“! To je smisao grickanja Dana pobjede i glorificiranja nepostojećega „Dan sećanja“.

Strah i nepovjerenje u hrvatske vlasti posljedica su velikosrpske politike, sustavnoga zastrašivanja i planske „ustašizacije“. Većina planski evakuiranih Srba nije željela priznati hrvatsku („ustašku“) vlast, većina se navukla na velikosrpsku tezu da je suživot (s „ustašama“) nemoguć, većina je sudjelovala u oružanoj pobuni, pa je i planska evakuacija bila logičan izbor. Ta se evakuacija na okupiranom području godinama pripremala, planirala i uvježbavala. Točku na i stavio je Milan Martić 4. kolovoza 1995. na sjednici Vrhovnog savjeta obrane RSK, odlučivši da se „pristupi planskoj evakuaciji sveg za borbu nesposobnog stanovništva iz opština... prema UpamtitiValja upamtiti: Oluja je u srpskim vrelima – „agresija“, a hrvatski branitelji su „ustaše“. Pristali bi danas na termine „građanski rat“, „sukob zaraćenih strana“ i „sudionici ratnih zbivanja“ na čemu se u Hrvatskoj ozbiljno radi, ali je procjena kako još nije do kraja sazrjelo vrijeme za totalnu teršeličizaciju Hrvatske. Resornog mi ministra Ministarstva sudionika ratnih zbivanja, ako nije tako!pripremljenim planovima pravcima koji izvode prema Kninu i dalje preko Otrića prema Srbu i Lapcu“.

Vojno krilo velikosrpske politike o toj „evakuaciji“ govori u dokumentu od 26. kolovoza pod nazivom Operativni izvještaj o agresiji na RSK i aktivnostima SVK u periodu od 04. 08. do 10. 08. 1995. General Mrkšić pravda se načelniku Glavnog štaba Vojske Jugoslavije (nego kome?) general-pukovniku Momčilu Perišiću i kaže kako je realno bilo „očekivanje da jedinice SVK pruže otpor... najviše do 10 dana“, međutim „do toga nije došlo zbog evakuacije stanovništva i jednog broja slabosti u SVK koje su imale dublje korene i nije ih lako otkloniti“, i dodaje „stanje u kome se našla SVK na dan agresije, objektivno nije omogućavalo drugačiji ishod. Da nije došlo do evakuacije stanovništva borbena dejstva bi se odvijala 6 do 8 dana, a krajnji ishod bi bio isti: gubitak celokupne teritorije zapadnog dela RSK uz velike ljudske žrtve i MS. SRJ zbog RSK ne bi ušla u rat, a VRS nije mogla pružiti bilo kakvu pomoć“.

Valja upamtiti: Oluja je u srpskim vrelima – „agresija“, a hrvatski branitelji su „ustaše“. Pristali bi danas na termine „građanski rat“, „sukob zaraćenih strana“ i „sudionici ratnih zbivanja“ na čemu se u Hrvatskoj ozbiljno radi, ali je procjena kako još nije do kraja sazrjelo vrijeme za totalnu teršeličizaciju Hrvatske. Resornog mi ministra Ministarstva sudionika ratnih zbivanja, ako nije tako!

Oslobodilačka vojska RSK u Republici srpskoj s „komandnim kadrom“ iz Srbije

Da ne bi netko pomislio kako je s Olujom sve riješeno pobrinula su se tri zadnja dokumenta. Poslije „analize“ vojnoga poraza, pristupilo se „sintezi“. Vojna tajna, strogo „poverljivo“ klasificiran je dokument od 4. rujna 1995., potpisan od „predsjednika republike“ Mile Martića, a nosi naslov: „Formiranje Oslobodilačke vojske RSK i njeno uključivanje u borbena dejstva na teritoriji RS i RSK, direktiva“. U njemu stoji, „prema odluci državnog i vojnog rukovodstva Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, sve strukture SVK raspoređuju se na teritoriji Republike Srpske“. Točka 1. „Direktive“: „Formirati Oslobodilačku vojsku RSK. Osnovni oblik ogranizovanja su oslobodilačke brigade, specijalne jedinice za dejstva na teritoriji RSK (sic!) i dobrovoljačke brigade“. „Direktiva“ je pisana ćirilicom.

Direktiva je potvrđena dokumentom od 7. rujna 1995. („vojna tajna, strogo poverljivo“) u kojemu „na osnovu Direktive“ i „Naredjenja o organizacijskim promenama u SVK“ general i „komandant“ Glavnoga štaba srpske vojske, Mile Mršćić, piše – „Naređujem 1. Pristupiti formiranju Oslobodilačke vojske RSK /OVRSK/...“. „Naređenje“ je pisano latinicom. Zadnji pak navedeni dokument u knjizi (6. listopada 1995.) dokazuje povezanost vojske RSK s primateljem dopisa: „Savezna republika Jugoslavija, PlanoviU velikosrpskim planovima ništa još nije gotovo „na ovim prostorima“, pa tako i na Olujom oslobođenom teritoriju. Stoga čudi u tim okolnostima da se Hrvatska kao i tijekom SFRJ boji pozdrava za dom spremni, jedinoga vojničkoga pozdrava od kojega se četnici na bojnom polju useru u gaće. Provjereno i povijesno dokazano. I to samo zato što su sebe i svoje sluge dugotrajnom propagandom uspjeli uvjeriti da ljudi za dom spremni imaju nadnaravne moći. Tko nije prismrdio baruta, o tome ne mora znati ništa, ali osobe koje vode ili hoće voditi državne poslove moraju znati sve, uključujući i neprijateljska i nacionalna povijesna vrela.Generalštab vojske Jugoslavije, Kabinet načelnika generalštaba“. General SVK Milan Čeleketić traži od Beograda neka mu za određenu postrojbu pošalje „komandni kadar“, tri pukovnika, po jednoga potpukovnika, majora i kapetana.

Scenarij za krimski model „oslobađanja“ RSK

Odluči li Beograd po Putinovu krimskom poučku „prisajediniti“ Republiku srpsku, realno je očekivati i „oslobođenje“ RSK od „ustaške agresije“. Oslobodilačka vojska RSK je formirana i ustrojena, samo čeka zgodnu prigodu i idemo opet iznova. Poznata joj je organizacijska struktura („oslobodilačke brigade, dobrovoljačke oslobodilačke brigade i specijalne jedinice“). Znaju se „k/m“ („komandna mesta“), „starešinski kadar“, „eksteritorijalni princip“ formiranja Prve oslobodilačke brigade, „angažovanje“ brigada „u okviru operativnog rasporeda VRS“ (Vojske republike srpske, sic!).

K tome će se „celokupnu aktivnost na formiranju OVRSK i njeno angažovanje u b/d („borbenim dejstvima“, sic!) pratiti smišljenom informativnom aktivnošću“ (ne piše u dokumentima, ali „podrazumeva se“ tu aktivnost „će da plati hrvatski buđet“), a razrađen je i plan „bezbedonosnog obezbeđenja“, „pozadinskog obezbeđenja“ i „celokupni sistem veza“.

Drugim riječima u velikosrpskim planovima ništa još nije gotovo „na ovim prostorima“, pa tako i na Olujom oslobođenom teritoriju. Stoga čudi u tim okolnostima da se Hrvatska kao i tijekom SFRJ boji pozdrava za dom spremni, jedinoga vojničkoga pozdrava od kojega se četnici na bojnom polju useru u gaće. Provjereno i povijesno dokazano. I to samo zato što su sebe i svoje sluge dugotrajnom propagandom uspjeli uvjeriti da ljudi za dom spremni imaju nadnaravne moći. Tko nije prismrdio baruta, o tome ne mora znati ništa, ali osobe koje vode ili hoće voditi državne poslove moraju znati sve, uključujući i neprijateljska i nacionalna povijesna vrela.

Što su to NSK i VTO

Iz nadahnujućega mi Popisa izdvajam kraticu „NSK“. Sigurno ste pogriješili misleći kako je riječ o Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. U srpskim vrelima objavljenima u knjizi kratica je to za – „Novosadski korpus“. Korpusa mu!, ilustracije radi, evo još jedne kratice – „VTO“, što će reći – „vojno teritorijalni organ“. Srpska vrela prepuna su horor zaključaka i humorističnih crtica, pa i kratica, zašto ih onda ne spomenuti, ili prešutjeti u raspravama s naraslim novim valom velikosrpstva. Jedna od karakteristika hrvatske posrnule politike jest široko zaobilaženje srpskih povijesnih dokumenata.

Danas na teritoriju Hrvatske nema „NSK“. Ima, međutim, KPK – Korpus pete kolone. A ratnu kraticu „VTO“ uspješno su nadomjestile kratice snv, sdss i druge... Smrad zapišavanja područja pod tretmanom velikosrpskih „vojno teritorijalnih organa“ i „jedinica za specijalne namene“ osjetili smo ovih dana od Vinkovaca do Zagreba, od Rijeke do „manastira na Krki“, od Novosti do sramotne hrvatske šutnje i guranja glave u (zapišani) pijesak.

Hrvatska politika u odnosu na velikosrpsku ne može se rehabilitirati bez poznavanja i proučavanja velikosrpskih vrela. A kad ih upozna shvatiti će kako Beograd prema Hrvatskoj provodi dubinski nastavak agresije. Njoj SPC iznova daje svetosavsku „duhovnu“ potporu, a srpski etnobiznis unatoč povijesnoj lekciji o „planskoj evakuaciji“, prihvaća ulogu trojanskog konja velikosrpske politike. Hrvatska se tome odupire koliko se njezini političari oduprijeti znaju. Upregla je ovih dana snagu u borbu protiv „ustaša“! Nisu opasni, tek su „na razini provokacije“, ali od prije znamo ustaške zmije nikad ne spavaju... I u toj borbi s virtualnim neprijateljem, kao i u šutnji prema stvarnim „provokacijama“ objektivnih neprijatelja, ona naširoko zaobilazi povijesna vrela. Osobito starija od 1918. a koja izravno pobijaju velikosrpsku „ustašizaciju“ svega što im djelotvorno stane na put. Radeći pritom kompromise s velikosrpskom propagandom.

Na kraju knjige zaključujem: Hrvatsku je velikosrpska politika kroz duga desetljeća ustašizirala puno bolje od ustaškoga četverogodišnjega režima. Pozdravljalo se u danas Hrvatskoj ovako ili onako, Hrvati će velikosrpskoj politici još jako, jako dugo biti „ustaše“, a Oluja „agresija“. Naslov preporučam svakom domu da budućnost ne dočeka nespreman poput guske u magli.

Nenad Piskač

Prilog je dio programskoga sadržaja "Događaji i stavovi", sufinanciranoga u dijelu sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.